dio se onako kao i onda, kad je prevrnuo kamen u šikari i otkrio pod njim sav onaj sitni svijet. Događalo mu se kao i kod traženja po poljima i šumama, na morskoj pličini i u rječici. Nije više tražio samo ono dugme: gledao je u ljude. Upoznavao ih. Razumijevao ih napokon... Kao da su pred njime - pred luđakom, koji traži izgubljeno dugme - skidali krinku s lica i pokazivali se, kakovi zbilja i jesu. Najviše je išao u stanove siromaha i vraćao se katkada kući i ne misleći na dugme, tužan i ražalošćen. On je sada poznavao varošicu kao nitko drugi; znao u njoj svaku dušu, kao što je u onome kraju znao za svaku travku i za svaki kamen.
- Što bismo se bojali čovjeka, koji gleda samo u nebo ili traži na širokoj zemlji maleno sivo dugme? - govorili su ljudi i puštali ga da obilazi oko njih, ne krijući ništa od njega.
Ali jednoga dana čovjek reče:
- Ono, što ja tražim, baš kod njih ne ću nikada naći.
IX.
I on pođe k svome starom ocu.
Nađe ga pred kućicom, gdje radi u vrtu.
Starac ga dočeka mirno, vedro, gotovo uz posmijeh.
- Oče, ti kao da ne vidiš... da ne znaš.
- Što, sinko?
- Pa to... što je sa mnom.
- Znam. Oh, znam sve. Ti još uvijek tražiš.
