ZMIJA.
I.
Visoka, uspravna na pragu mojih prvih sjećanja iz djetinjstva, stoji i sada uspomena na jednu veliku zmiju.
Bilo je to u rano proljeće one godine, koje smo - kasnije, početkom jeseni - izašli iz bakine kuće i preselili se iz sela u luku na moru.
Osjetio sam onda prvu veliku radost i prvu veliku bol, pa ću s tim događajem započeti ovo pričanje.
Zbilo se u dvorištu djedovskoga doma.
Ono je bilo veliko, popločano, ne baš svuda jednako ravno. Prostiralo se između glavne zgrade i nekoliko kućicâ, gdje su naši spremali koješta, a iz njega se išlo i u mali vrtić. Na kamenim pločama viđao se izdubeni okrugli žlijeb za tijesak masta i »bocal« velikog bunara.
U kući između jednog krila glavne kuće i starog zida, što je dijelio dvorište od zapuštenog vrta nekog susjeda, bilo je - nedaleko od bacala - nekoliko kamenicâ. Iz njih su često pile naše mazge, pa je u njima bilo uvijek vode.
Ja sam se najradije bavio u onom kutiću, gdje sam mogao biti sam i igrati se čamcima od drva ili od hartije.
