ČOVJEK KOJI IZGUBI DUGME.
I.
I otac nam je jedne večeri pričao, gledajući ponajviše u me:
»Bio jednom neki čovjek, koji je gledao uvijek u nebo.
Gledao je u nebo već ujutro rano, stojeći uz prozorčić svoje sobice. Gledao je i govorio:
- Pozdravljam te, Zoro jutarnja, seko naša ranoranka! Pozdrav ti i hvala! Ti svanjuješ svima, ali nikoga ne razveseljuješ kao mene. Drugi gledaju u ono malo svjetlosti, što je liješ i na ovu našu zemlju, punu sjenâ i tame; a ja gledam u rijeke svijetla, što ga razliievaš putovima, kojima će sunce proći. Vidim vrtove sa zlatnim stablima i bisernim plotovima, iz kojih izlaziš na istoku. Osjećam svu radost tvoje vječne mladosti. Gledam u te i ne mogu nikako da se nagledam. Jer ti otvaraš svaki dan jedna nova vrata i pokazuješ mi nove krasote.
I onaj je čovjek hodao prijepodne po polju gledajući samo u nebo. Gledao je i govorio:
- Oblaci! Oblaci! Jedni bijeli, lagani; drugi sivi, teški. Što vi sve ne gradite i ne razgrađujete na poljanama nebeskim! Koje vi sve putove ne zna-
