Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/84

thyány i Gjuro Zrinski baciše natrag preko Du- nava. Na jesen 11. novembra 1605. pozove veliki vezir Bocskaya u Peštu, gdje ga opaše sabljom i okruni posebnom nekom krunom za "ugarskoga kralja i erdeljskoga kneza" uz godišnji danak od 10.000 dukata.
Ova je buna bila tim opasnija, što je kralj Rudolf spram nje pokazivao potpun nehaj, pa su tako braća njegova bila prisiljena, da protiv njegove volje dodju u Prag, gdje su od njega iznudili, da je vojničke i civilne poslove ugarske predao bratu Matiji. Taj pak znajući, da se ne može uspješno oprijeti obim dušmanima, odmah stupi u pregovore s Bocskajem, te sklopi s njime nakon duljeg pregovaranja 23. juna 1606. u Beču mir, kojim biše uredjeni ugarski vjerski poslovi sve do god. 1848. Bečkim mirom bi odredjeno, da plemstvo i gradjani mogu slobodno ispovijedati vjeru, koju hoće, to jest obje konfesije po- stadoše ravnopravne, dok je članak XII : 1604. brisan. Nadalje podijeljena bi opća anmestija i obećano, da će budući sabor birati palatina s kojim će onda nadvojvoda Matija raspravljati i odlučivati o ugarskim poslovima ; vrhovni bla- gajnik, dostojanstvenici i vojnički zapovjednici u Ugarskoj i Hrvatskoj smiju i mogu biti samo domaći plemići bez obzira na vjeru. Ostala još prijeporna pitanja odlučit će budući sabor. Ko- načno bi utanačeno, da Bocskay pridržaje kao knez Erdelj i neke susjedne ugarske županije, a ne ostavi li muških potomaka, imadu ove zemlje pripasti kralju.