Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/57

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Neprekidne i nenadane najezde Turaka iz bosanskoga pašaluka ne samo u Hrvatsku i Sla- voniju, nego daleko u nasljedne austrijske zemlje, kao Istru, Korušku, Štajersku i Kranjsku, prinudiše Hrvate i njihove susjede, da urede duž granice stalnu vojsku smještenu po raznim kraljevskim i gospodskim gradovima. Ovu su vojsku pored kralja imali o svom trošku izdržavati vlasnici pojedinih gradova sami (knezovi Krbavski, Blagajski, Zrinski i Frankapani), no radi propasti i nesigurnosti imanja njihovih, te s time skopčane nestašice novca, oni toga ni jesu mogli činiti, dapače nevolja se samo još povećala, kad je narod hrvatski stao jatomice bježati i seliti iz krajeva budi Turcima pokorenih, budi pograničnih. Znamo, da se Ferdinand još kao austrijski nadvojvoda, a za života kralja Ludovika II. starao oko obrane hrvatske krajine, jer je znao, da tako brani i svoje zemlje, dapače kranjski su stališi izrijekom izjavili još god. 1519., da je bolje braniti se od Turaka u tudjoj zemlji nego li u svojoj. Skrb se Ferdinan- dova poveća izborom njegovim za hrvatskoga kralja, kojom se prigodom obvezao na uzdržavanje oveće vojske u svrhu obrane kraljevine Hrvatske. Iz kraljeve obveze i brige nutarnjo- austrijskih stališa razvi se Vojna Krajina. Medjutim u prvi mah još nije bilo krajine kao posebnoga teritorija, nego samo krajiških vojnika, sastavljenih djelomično od hrvatskih velikaških četa, onda plaćenika i Ferdinandovih austrijanskih podanika ; ova su se vojnička odjelenja dijelila u kapetanije, koje su