Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/105

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


njihove posjede, naročito kod Kostajnice (u au- gustu 1651.). I tako nastupi napeto stanje izmedju hrvatskih stališa i njemačkih časnika, koji se isti- cahu suviše još i rijetkom obiješću i drzovitošću.
Pošto je stariji sin Ferdinandov Ferdinand IV., još 16. juna 1647. okrunjen za ugar.-hrv. kralja, već 9. jula 1654. umr'o, naslijedi ga mladji sin Leopold I. (1657.— 1705.). Leopold bijaše sla- bašna tijela, neodlučan, obično mrk i mučaljiv, a u srdžbi naprasit. Inače ga resila iskrena nabož- nost i priprost život ; glavna mu je zabava bila lov, glazba, pjesništvo i kuglanje. Po odgoju svomu obikao je na „vladanje", ali to bijaše tek meha- nički rad jednoga činovnika. Leopold je doduše davao zvanične audijencije, sudjelovao u sjedni- cama dvorskoga vijeća, potpisivao i dao otpravljati državne akte, no nikad se nije desilo, da bi on zamislio kaku državnu ideju i sam izabrao sredstva za njeno ostvaranje, ukratko, da bi pokazao volje i energije. Samostalnosti u njega ne bješe nikake, jer je u svemu slušao svoje savjetnike potvrdjujući naprosto njihove zaključke. Dašto, to nije još ništa rgjavo, no nesrećom bijaše Leo- pold opkoljen slabim, nevaljalim i jadnim ljudima, mahom Nijemcima, koji su vazda bili pod stranim uplivom, a neki dapače i podmićeni od Ludovika XIV., toga glavnoga dušmana kuće Habsburške pored Turaka. No kao za odmazdu, okruži ga Pro- vidnost nizom slavnih vojskovodja, koji mu prosla- više ime („Veliki") i proširiše državu.
Radi zamršenih erdeljskih posala, gdje au- strijska stranka izabra knezom Ivana Keményia,