16
neba vam rosilo, od zemlje vam rodilo : u busu busato , u klasu klasato !
Svantevide ! Svantevide! ... kliknu gomila, kao da bi htjela, da samo božanstvo vikne te iste riječi iz skrite izbe svoga svetišta . Žrec prihvati i digne kolač, da ga - prije no ga ponese božanstvu još jednom pokaže narodu. Al mu kolač kliznu iz ruku , udari o kamen i rasu se u komade niz basamake
pred žrečevim nogama . Narod protrnu. U prvi se čas skamenio od čuda ; do
skora se sav zatalasa kao more , kad ga udari nagao vjetar. Takova šta nije nitko pamtio. Božanstvo je bilo dalo znak, nerazumljiv, ali strašan. Nasta guranje prema hramu.
Svak je očekivao, da će se odmah nešto veliko zbiti. — „ Glo ginja! Gloginja ! “ klicalo se sa sviju strana, al žrec stiša nemir taj svojim spokojnim mirom i svečanom kretnjom ruke. On pokupi razlomljeni hljeb, ponese ga u unutrašnost hrama te se odmah vrati. Stajao je iznova na pragu, uspra
van kao kip, dok mu je u podignutoj desnici blistao veliki pozlaćen rog
Rogonoša ! Rogonoša! ... kliknu gomila upirući po
gled u onaj sveti predmet, što ga je kip Svantevidov držao uvijek u desnici . Pričalo se, da ga je sâm bog skinuo s glave
orijaškome volu , koji je jedne noći probušio rogovima na bezbroj mjesta tamni svod nebeski, pa su kroz one otvore
sinule prvi put ljudima svijetle zvijezde. Od godine do go dine gledao je žrec u dan Svantevidova goda, a pred čita vim narodom, koliko je medovine još ostalo u rogu od pro
šle žetvene slave, i gatao po tome, hoće li iduće godine biti mnogo roda i ploda na njivama i u stajama, u košnicama i u kolijevkama , u jezerima i u zatonima morskim.
Žrec Gloginja spusti ruku, pogleda u rog i reče : Ne manjka u njemu no onoliko, koliko je sâm bog posrknuo u predvečerje ovoga dana. Vaše će žene radjati, krave će se teliti, kobile će se ždrijebiti. Bit će svakog skota
