Starenje

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Starenje
autor: Aleksandar Solženjicin

preveo Luka Malnar


STARENJE

Koliko je napisano o užasu smrti, no i: kakva li je ona istinska okosnica, ako nije nasilna.

Sjećam se grčkog pjesnika iz logora, već osuđenog na propast, a godina mu bješe tridesetak. I nikakova straha pred smrću nije bilo u njegovom krotko-žalosnom smješku. Začudio sam se. A on: «Prije nego nastupi smrt, u nama se dešava unutarnja priprema: mi dozrijevamo k njoj. I više ništa nije strašno.»

Prošla je od tada cijela godina – i ja sam iskusio sve to na samome sebi, u svojoj trideset i četvrtoj. Mjesec za mjesecom, tjedan za tjednom približavao sam se smrti, privikavao se, te sam u svojoj spremnosti, smirenosti pretekao i tijelo.

Eto, koliko je lakše, kakva je to otvorena iskrenost, kad nas k smrti privodi naša poodmakla dob. Starenje uopće nije kazna Božja, i ono ima svoju blagodat i svoje tople boje.

Unese ti u dušu toplinu prizor graje mališana koji skupljaju snagu i karakter. Toplinu možeš naći čak i u gubljenju vlastite snage, uspoređuješ se: a kakva sam ja dakle bio sila od radnika. Ne možeš izdržati cio dan rada – sladak je i kratak odmor svijesti, i ponovna bistrina drugog ili trećeg jutra u danu, još jedan poklon. Postoji i naslada duha – ograničavanje u jelu, ne tražiš više sa zadovoljstvom višak: živ si, a dižeš se iznad materije. I visok glasić sjenica u još zasniježenoj poluproljetnoj šumi dvostruko je miliji od toga što ih više nećeš čuti, naslušaj ih se! A kakvo su neotuđivo blago uspomene; mlad je čovjek toga lišen, dok su pak tebi one sve, živo te posjećuju svaki dan – pri polaganom prijelazu iz noći u dan, iz dana u noć.

Spokojno starenje, to je put ne prema dnu već prema vrhu.

Samo ne pošalji, Bože, starosti u bijedi i hladnoći.

Kako? i napustili smo tolike i tolike...