Sram

Sram autor: Aleksandar Solženjicin

preveo Luka Malnar

Kako je to mučan osjećaj: proživljavati sram zbog svoje Domovine.

U čijim li je ona ravnodušnim ili ljigavim rukama koje bez razmišljana ili lakomo rukovode Njezinim životom. Kakvim se Ona bahatim, ili zlobnim, ili otrcanim likom prikazuje svijetu. Kakav joj gnjili napoj nalijevaju umjesto zdrave duhovne hrane. Do kakve propasti i bijede je doveden narodni život, bez snage da se podigne.

Ponižavajuć osjećaj, čvrst. I – nije letimičan, ne mijenja se tako lako kao osobni osjećaji, svakidašnji, od prohujavajućih prilika. Ne, to je trajno, neprolazno, s time se budiš, s time se provlačiš kroz svaki sat dana, s time utoneš u noć. I čak se smrću, koja nas oslobađa od vlastitih ogorčenja, od toga Srama ne umiče: on će i ostati visjeti nad glavama živih, a ti si tek njihov djelić.

Listaš, listaš dubinom naše povijesti, tražiš ohrabrenje u svijetlim primjerima. Međutim, znaš i neumoljivu istinu: dešavalo se da su sa zemlje nestajali i čitavi narodi. Dešavalo se i to.

Ne, druga dubina – ta četvrt stotine oblasti, u kojima sam ja prebivao, - upravo mi ta odiše nadom: tamo sam vidio i čistoću nakana, i neslomljenu potragu, i žive, velikodušne, bliske mi ljude. Neće li se oni probiti kroz tu osudu? Probiti će se! još imaju snage.

Ali Sram visi i visi nad nama, kao žuto-ružičasti otrovni oblak plina – i izjeda naša pluća. I čak ako ga i otpuhneš – više ga se nikada neće moći izbrisati iz naše povijesti.