V
PRAZNINA
Jurja groblje pod nebo se diže,
na domak mu stazica se širi,
na stazici stanak pustinjakov,
pustinjaka kažu Jozu fratra,
nekad toli bijesna žurnalistu.
Vele da tuj teške grijehe kaje,
i molit se Bogu ne prestaje.
U stanku je jedna izba mala,
u toj izbi čudno čudo kaže:
austrijanac gdje se stari klanja,
klanja smjerno ljutome steklišu,
dočim fratar, čisleć brojanice,
pred steklišem obara se nice,
te si prsa ljuto bije
i cijeli vijek svoj tako vije...
Austrijanac odjeven je lijepo,
i pod valjkom i pod tankim frakom,
a patenti i njih paragrafi
birokratsko svijaju mu tijelo:
strah te hvata, da će te uapsit,
il’ te lišit sreće obiteljske,
il’ ti otet zlaćanu slobodu,
il' ti skinut sa ramena glavu.
Al’ se ne boj, dragi moj steklišu,
krotak on te uapsiti neće,
smjeran on je, uplašit ga lasno;
on se plaši mađarskih fermanâ,
on se plaši svemudrosti švapske,
on pristaje, na što te je volja:
da kupimo novac Segedincem,
da nam David narodom harači,
da mađarski uredi nam pišu,
da nas Švabe u Hrvatskoj grde;
on će pristat pisati adrese
danas starom Starčeviću Anti,
sjutra prvom domovine sinu;
danas lijepo Gladstonu Englezu,
sjutra kojem tupom austrijancu.
Pa ako se svidi svijetlom Tiszi
ili možda Davidu Mađaru,
on će isti uzaptiti “Obzor”
i popeti na vješala tanka,
samog fratra - svetoborca Jozu!
Pak pristupi, ter mi gataj, pobre,
čiji ‘e ovo ponositi valjak?
“To je valjak Babe-Čengićkinje,
al’ se trul već oko glave vije.”
Čija ‘e ovo pobratime glava?
“To je glava Babe-Čengićkinje,
ali u njoj više mozga nije.”
Čije su ovo pobratime grudi?
“To su grudi Babe-Čengićkinje,
ali u njih ljudskog srca ne ima.”
A tko li je Baba Čengićkinja?
“To je duša naših narodnjaka,
što se skiće poput vukodlaka
od nemila do nedraga svijetom
sa početkom i svrhom prokletom!”
