II
MRAČNJAK
Trojedničko mrtvosudno sunce,
slabo sije, rđavije grije,
narodnjakom sveđ gorko se smije.
Katkad zađe, a mjesec izađe,
da po zemlji narodnjake traži.
Nut ga našo, kako li se vere
u vagone žakanjskoga vlaka,
ter se krade k onoj bijeloj Pešti,
da se valjda s kimegođ ukliješti.
Sada grede, a sada počiva,
negdja junak, sad ne junak više,
no trst, kojoj ember svak kidiše.
Skupo drži praktičnu si glavu;
nit je zlatna, nit je pozlaćena,
nu pod kutom brižno pokrivena:
vidi mu se, mrijet mu se ne će,
a jest nešto, što ga naprijed kreće.
Je li nitkov, ili crna rđa,
il uhoda kakva austrijanska,
što uhađa peštansku gospodu?
Ne bi znao jedno, niti drugo,
već se znade, da je fratar Joza,
prva glava starih narodnjaka,
bijesan dušman steklišadi ljute,
koga znade i staro i mlado;
i da ne bi čitave mu kute,
niti bijele lakokrile vile,
pa to bilo u najcrnjoj noći,
kroz stekliški pronijele tabor.
Valjak silan nabio na glavu,
dugu kesu o pojas privezo,
i kraj kese velik svezak pismah,
gujsko gnijezdo žurnaliste Joze.
Kuta duga zemljom mu se vuče,
tobož znamen svetoga mu reda,
a od krsta ni spomena ne ima,
bez krsta vam eto fratar iđe:
vidi mu se, ginut mu se ne će,
a jest nešto, što ga naprijed kreće.
Pomno fratar puste prevalio,
mnogobrojne mađarskog orszaga,
i stotine Arpadovih sela.
Već se maša i predgrađa Pešte,
njeg se maša, a bogu se moli,
da mu dade i njeg prevaliti,
ni čuveni, ni gdje ugledanu,
i primaknut Tiszinim se skutom:
vidi mu se, mrijet mu se ne će,
a jest nešto, što ga naprijed kreće.
Prvu pjesmu pijetli kukuriču,
fratar Joza usred bijele Pešte;
kukuriču i drugi i treći:
pade more pred Tiszine dvore.
Tu Mađarom božju pomoć zove:
»Božja pomoć, ljubezni Mađari!«
Ljepše njemu vraćaju Mađari:
»Dobra kob ti, poznata delijo!
Znamo veće od koje si strane,
kakova te sreća amo nosi:
naš si, dok se puni tvoja kesa,
kano da si u djetinjstvu siso
Atile il Arpadovo mlijeko!«
Fratar Joza, za nevolju mu je,
da ga tako poznadu Mađari;
lukav fratar mudrovat će opet:
»Kad vi tako, kazat ću vam pravo:
ja sam junak Rauchovih vremena,
sa Lužnice dobra njegovoga,
nedaleko slavnih Stubičana.
Nosim troje na srdašcu jade:
jedni su mi na srdašcu jadi,
da mi Raucha skinuli ste s banstva,
pa mi Ivšu stavili na banstvo:
drugi su mi na srdašcu jadi,
što me Ivša skinuo sa službe,
a i mojih silu prijatelja,
te svom rodu predao sve službe,
makar koga donesli u košu,
il u vreći sa Primorja kršna,
il u torbi sa Krajine ravne;
a treći mi na srdašcu jadi,
što 'e još više, da još Ivša diše.
Već tako vam Arpada vašega,
pustite me svome gospodaru,
gospodaru i svome i mome,
ne bi li mi izliječio jade.«
Opet njemu odvrate Mađari:
»Vaj, što hiniš, poznata delijo,
fratar starog narodnjačkog krova
lje nas nikad nasamarit ne će!
Pa nos' glavu, kuda tebi drago.«
Uprav Joza Tiszi na kapiju,
a posljednja iz vidika zvijezda:
bjaše zvijezda Ivše austrijanca.
