Skup/Prvi čin

← Prolog

Skup: —  Prvi čin autor: Marin Držić

Drugi čin →

Prvi prizor

VARIVA, godišnica stara, GRUBA, godišnica mlada

VARIVA: Sjetna, Gruba, ne došla! Što je ta prješa? Kako li si smjela, tužna, doć, gdje znaš, star pas ne da pristupit, koji, bijedna ja, na svakoga reži. Ni znam koji je ovo život koji se š njime žive.

GRUBA: Sjetan ti život i s gospodarom! Prava si Variva koja pakao š njime variš. Ne imate ni ognja u kući, a sjetna, jedva sam utekla od njega. Dođoh da ognja uzmem; tako i čuh gdje njetko iza sna govori: "Drži! Zlato! Munčjela! Uhiti! Lupeži!" i strah me obide. Tako put ognjišta. Istom se sunu starac put mene, a ja, Vare, niz skale! Dušom mojom, malo nogu ne ulomih.

VARIVA: Da nijesi je ulomila dobro si prošla, er se si zdrava skapulala. Moja Grube, ovčice mlada, ne dohodi veće ovdi po oganj da mi te vuk ne uije, da Gruba ne bude gruba.

GRUBA: Gruba ti gospođa bila i s imenom makar i tko mi ga nađede! Nije mi života, sjetna, s ovijem hudosrjećnijem imenom. Duša mi pođe s vražijijem vraguličići, od kojijeh ino nije čut, ni im je ino u ustijeh neg gruba.

VARIVA: Gruba, ako i gruba, draga.

GRUBA: Gruba im tamo mati i tko ih je rodio! - Što je od Andrijane?

VARIVA: Ali je nijesi gori vidjela?

GRUBA: Vidjela sam zlu čes! Jedva sam zlom dušom utekla.

VARIVA: Grube, u veliko' smo tuzi. Andrijana je čula da ju hoće dat otac njekomu zlostaru koji vele da je bogat. Htio bi je dat bez prćije, er naš zlostar ne ima, ako bi joj i htio dat prćiju. I ako bi imao, đavao je a nije lakomac.

GRUBA: Uh, ne bih stara muža! Ono gdje kašlju, a, brižni, ne mogu ni hodit, a neg, a neg da...

VARIVA: Što, sjetna, "a neg da"?

GRUBA: A neg da igraju s nevjestom.

VARIVA: Hudosrjećna se ti naigrala! Mnjah da je i tebe vrag uzeo kako i njeke puštenice.

GRUBA: Prava ti si njeka Variva! Još učinite da ne imamo ni igrat. Sjetna ve Grube, neka se prikrstim.

VARIVA: Kćerce, ja bih ti mati bila; budi dobra.

GRUBA: Dobra ću bit, ako me mati bude dobru učinila. Djevojka se je majčici molila: "Ne daj mene staru hrabru, majko moja draga; lačna bih bila s starijem hrabrom, ako i ima dosta blaga; od pogleda mlada hrabra vazda bih sita bila".

VARIVA: Nut hudobe, dokle ih umije! Djavolice, dobro se ne izležete, a sve znate. To Andrijana i plače: dat je će onomu zlostaru bez prćije, istom da dinare ne broji, a makar u morske pučine da ju vrže.

GRUBA: Jes, na, vraga da dobude, kad bi mu to moglo bit. Andrijana je, žî n' t', obećala Kamilu; znaš onomu vlasteličiću što često ovdje prohodi?

VARIVA: Obećala, sjetna! Kako se to obećava?

GRUBA: A on sve uzdiše i govori "jao!"

VARIVA: Jao ti vazda! Što je to "jao"?

GRUBA: Ono ne znam; govore vazda, kad dunižaju, "jao".

VARIVA: Jao i stara sam, a ne znam koliko ovi bizgiči znaju.

Drugi prizor

STARAC SKUP. VARIVA, GRUBA

STARAC: Variva, Variva!

VARIVA: Domalo ga ti vario! Idem u pakao: Grube, zbogom! Nemo' ve, moja lješinice, s kijem govorit od šta smo sada besjedile.

STARAC: Ogote, kad mene nije u kući, okameni se u kući.

VARIVA: Hodi, tamo se ti okamenio! Da gdje ću stat neg u kući?

GRUBA: Vari, Vare, pakao vari!

        S mladijem mladi,
        s starijem stari!
        Da' mi mlada,
        ne hajem glada;
        ako me je mlad ubio,
        ali mi je, brajo, mio.

Voljela bih ja mlada gospodara nego stara.

VARIVA: Bizgiča!

Treći prizor

STARAC SKUP, VARIVA

STARAC: Magarico, što iščekuješ na vratijeh? Da ja izidem, je li? Da razvrćeš što je po kući?

VARIVA: Tezoro da t' nađem, veliku tugu!

STARAC: Tezoro, ah, tezoro? Otkud ti umiješ dotle?

VARIVA: Umijem! Da ti hoću ukrasti, ne bih ti imala što ukrasti neg paučina; toga ti je najpunija kuća, ni daš mesti...

STARAC: Ni dam mesti, pače neću da meteš.

VARIVA: ... ni daš kuhat. Ključe od ognjišta držiš kako da ti je tezoro u ognjištu. Kći ti se namrije glada, djevica kako anđeo! Nije li ti grijeh?

STARAC: Tezoro, kako da mi je tezoro u ognjištu! Često li to tezoro uspomenu'eš! Nijesu ti lopiže ni lonci na pameti.

VARIVA: Na pameti mi su prazni lonci i glad kojijem nas moriš.

STARAC: Stav' pamet, Variva! Da nijes' veće ni ubilj ni ušal, - da te vrag ne uzme, - o tezoru progovorila! S vragom ćeš učinit da nas istom tkogodi zakolje. Tebi je tezoro sve na jeziku; tkogodi će uzet nazbilj da je u nas tezoro, zaklat nas će ter neće ni tebi prostit i okoristovat se će. Zato, Variva, o tezoru ne govori.

VARIVA: Koje tezoro? Što je tezoro? Oto da' da se štogodi objedu kupi, a o tezoru ti misli.

STARAC: Starežino, zla ženo, o kom ću tezoru mislit? Poznavam ja tvoje malicije, ma mi ćeš domalo u kući stat. Koju si malo prije spiju poslala u kuću? Što ktijaše ona mala guba u mojoj kući? Ja te ću! Uzidi gori, pođ' u Andrijane gori, š njom stoj. Da se nijesi od nje dijelila!

VARIVA: Objedu hoće li se što varit?

STARAC: Ne bi Variva bila, da o varenju vazda ne misliš! Ja imam mislit o tomu, a ti pođ' k Andrijani, ter predi.

VARIVA: S tezorom mi je došao, neboga!

STARAC: Nećeš ti ostavit to tezoro dokle t' ne pribijem vrat i noge.

VARIVA: Hodi, tamo te gočula zadavila! Gospo od milosrdja!

Četvrti prizor

STARAC SKUP, zatim VARIVA i ANDRIJANA

STARAC (sam): Ribaode, magarice, zle žene! Ovo je ruina moja. Ako ju izagnem, strah me je da ne propovije tezoro koje je u mene; a držat ju nije sikuro, ni znam što ću. Para da zna er je u mene ovo tezoro; a mogla bi i ne znat. Što je ona kucanja? Ava, zlo! Per Santa Marija, obija bravu! Ajme! Variva, Variva! Što ti držim u kući ašašine?!

VARIVA: Što ti je, za ljubav Božiju? Što ti je? Tezoro ti ugrabiše?

STARAC: Što ono razbijaše?

VARIVA: Ono drva cijepah.

STARAC: Drva cijepaše? Da' sjemo ključ od ognjišta!

VARIVA: Njeku je zlu mraku u ognjištu skrio, - nije inako! Koji si je ovo život.

STARAC: Zlu mraku sam skrio? Na ti tezoro. To t' sam skrio, tako se krije!

VARIVA: Ajme meni, jaohi meni!

ANDRIJANA (iz kuće): Nemo', ćaće! Brižna, oto ju na mjestu ubi.

VARIVA: Jaohi meni! Bog te ubio!

STARAC: Gori u tretji pod svi!

Peti prizor

STARAC (sam)

STARAC: Ja ne znam što ću, ja nijesam sikur s ovom čeljadi, ja sam nevoljan čovjek. Ne imat zlato - zlo! Imat ga na ovi način - zlo i gore! Odkle ovo tezoro nađoh, meni se mir izgubi, san me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne čekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Odkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo draže mi je neg duša! Kako ga sam u munčjeli našao, tako ga u munčjeli i držim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko čuje? Nije nikoga! Tko bi munčjelu našao, rekao bi, ulje je ali masline ali taka stvar; od tezora se nitko neće stavit. A da ga u skrinji držim, koliko bi veće gvozdjem obijena bila, toliko bi se prije od tezora stavili. Po misu Božiju mi sve nješto govori: pođ' ter se prijavi doma; pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi, a komodita lupeža čini, a zlato je kalamita. Amor nije amor, zlato je amor, zlato stare - mlade, lijepe - grube, svete - griješne, svjetovne - crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum, pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava. Ma što činim ja ter ne trčim da mi ljubav tkogodi moju ne ugrabi? Tko ljubi; sumnjiv je. Ah, tko je gori? Što činite? Muči se sada: ovo mi nije drago. Što činite gori? L' e fatta! Nećete otvorit? Vidim vas, sve vas vidim!

Šesti prizor

SKUP, VARIVA i ANDRIJANA (iz kuće)

VARIVA: Što nas vidiš? Viđ nas, ovako tebe gledali izbijena!

STARAC: Jeste li gori?

ANDRIJANA: Gori smo, ćaće.

STARAC: Tko čuva, učuva. Ugasite oganj da tko po oganj ne dođe. Neću da mi nitko u kuću dođe. Zatvorite od skale vrata. Ako tko dođe zaimavat što iz susjedstva, rec'te: "Lupeži su sve pokrali, nije ništa u kući".

VARIVA: A i jes velika vraga u tvojoj kući koju toliko čuvaš? Sva je paučinami porasla.

Sedmi prizor

STARAC (sam)

STARAC: Mučno ti se dijeljam iz kuće, a ne more mi se smanje. Dužnik mi je obećao danas za vas dan platit njeke dinare: ako ne pođem, neću ih skodžat; ako pođem, tezoro mi perikula. Sin nije sin, ni prijatelj prijatelj, - dinar dobrotu šteti; a u mene je ključ od ognjišta, a žene su, ne umiju dotle. Za strah ne valja da ostavim ovoga dužnika, ma kako na vješala idem na Placu. Počeli mi se su persone javljat koje me prije i ne znahu; dubitam da su štogodi uzaznali. Što ćeš, zlatu se svijet klanja. Ma ja da negam: ne imam vode, ubog sam kako uš. Vraga izjeli! Svak zja da vraga od tuđega proždre. A ja tvrd kao mramor. "Ne imam ništa, zahvaljam na prijateljstvu!" Prijatelji od današnje dobi, dokle im se menestra, dotle te ljube; kad nije veće što menestrat, i ne znaju te. Poću i opravit što imam za najbrže se opet vratit doma.

Osmi prizor

KAMILO, GRUBA

KAMILO: Grube!

GRUBA: Grub ti nos! Kâmo, ti li si? Ne more svak lijep bit kako i tvoja Andrijana.

KAMILO: A je li moja, Grube? Hoće li toj bit? Ja sam lje nje, ne mogu neg nje bit, i nje mrem, a pravo bi da nje živem.

GRUBA: Brižna, svi ovi ki dunižaju govore "Jao" i umiru, a živi su. Sjetni, što vam je ter uzdišete?

KAMILO: Grube, srce nas boli od slatka.

GRUBA: Tot vam, a vi pomanje zaharom se davite. Da' to! Imaš li?

KAMILO: Imam, na!

GRUBA: Što mi si dao? Lakomca, dva mijendeoka mi je dao! Spore ti si ruke, - sporo vazda davao i na tebe plakali!

KAMILO: Grube, ne imam veće; ma ti ću zautra veliki ubrusac zahare dat, ako mi Varivu dozoveš.

GRUBA: Kâmo, oni zlostar, - jaohi meni, malo vrat nijesam prid njim ulomila. Jezus, abe Marija, ukloni mene Bog da tamo veće nogu stavim!

KAMILO: Grube, nije ga sad doma, tako mi Boga!

GRUBA:


Kad mi daš, neka znaš,
za tebe ću skočit dvaš.

 

Kad daš zaharu, tako ću i poć.

KAMILO: Bogme ti ću dat zahare, nu hodi!

GRUBA:


Da' mi slatko,
na ti glatko! -
Hodi živo! -
Neću! - Jao!
Komu je krivo,
budi mu žao.

 

KAMILO: Ova me vražica ruinava. Oršu, pacijencija! U Andrijane se vrata otvaraju: Variva je. - Variva!

Deveti prizor

KAMILO, VARIVA

VARIVA: Kâmo, sjetna!

KAMILO: Što je, Variva, zaboga?

VARIVA: Ovi zlostar hoće Andrijanu udat za njekoga zlostara koji ju bez prćije hoće.

KAMILO: Ajme, Variva! Da Andrijana što pravi?

VARIVA: Hoće se zaklat, plače, skube se.

KAMILO: U njoj stoji da ariva; a zna koliku joj ja ljubav nosim, budući joj ja obećao, a ona meni vjeru dala. Ni se može razvrć, - nije razlog, ni bih to mogao podnijet, - prije bih život izgubio.

VARIVA: Jaohi, Kâmo, što to govoriš? Ona mre da se s tobom sastane i da učini koliko joj ti zapoviješ, a to, er hoće tvoja i živjet umrijet.

KAMILO: Variva, bi li se moglo sad š njom progovorit?

VARIVA: Brižna, Kâmo, kako? Na očiju smo ovdi od svega svijeta; a da on izide, tot veće mi, Jezus, pošli gore se ne more.

KAMILO: Ah, Variva, reci joj da je mudra i da ne izgubi vjerenika koji ju ljubi veće neg oči svoje, neg život svoj.

VARIVA: Kâmo, nemo' da ona tebe izgubi; a ona je tvoja, - za to se naspi.

KAMILO: Oto njekoga, Variva! Grubu ću poslat k vam i ordenat vam što imate učinit. Istom činite što vam ja ordenam.

VARIVA: Kâmo, Andrijana i ja, žive i mrtve, tvoje! Što ć' ino?

KAMILO: Ah, vraže, vele ti možeš, smećo od svijeta!

VARIVA: Uh, brižna, nemoj se brinuti, Kamo!

Deseti prizor

DOBRE, Kamilova mati, i ZLATI KUM, nje brat

DOBRE: Zlato, moje zlato, razlog je da sestrica bratu uspomene što je razlog. Dobro da mi žene scijenjene smo za malo u stvoru, i da ne imamo pamet mušku ma djetinsku, koja se, kako i slaba grana, na svaki svjet obrće, ili lud ili mudar, i prije na lud neg na mudar; ništanemanje ljubav ku ja nosim momu bracu, mudru me čini da mu uspomenem što je razlog i što čini za tebe. I zato se sam dijelila iz kuće da ti slobodnije ovdi gdje nije nikoga uspomenem što me je duh sveti nadahnuo da ti uspomenem, er od kućnje čeljadi ne smiješ riječ pošaptat da ne prislušuju; hoće sve znat, i što nije, pak svakomu pripovijedat.

ZLATI KUM: To je istina, Dobre. Ja tebe scijenim ženu razumnu, a ostale budi kakve im drago. Sa mnom nije od potrjebe da vele obhođom ideš. Reci mi slobodno što imaš.

DOBRE: Da mogu li ti slobodno rijet?

ZLATI KUM: Moreš, reci!

DOBRE: Zlato, dragi brate, ime ti je zlato i kuća ti je suho zlato, a ne imaš od srca tvoga komu ćeš tvoje zlato po tebi ostavit! Neka ti damo vladiku s prćijom koju ti hoćeš, da vidiš u kući tvojoj drugoga tebe, a to je plod priličan tebi, da kuća naša s imenom ne pogine.

ZLATI KUM: Ja da se od ove dobi sada oženim?! Dobre, to li me svjetuješ? Dockna si uhranila ti svjet, Dobre!

DOBRE: Nije, moje zlato, dockna. Kolicijem koji se su od veće dobi od tebe oženili sada su sinci njih starosti štap.

ZLATI KUM: Dobre, ja sam star, bogme star. Donjekle davah razumjet: skuboh sjedine, - staros ne mogoh skrit! Brada sva pobijelje; ako bih bradu ostrugao, ali kose ne taje; ako bih kose skrio, kašalj grinje odkriva.

DOBRE: Nu ve, zlato, nu ve! Star je tko je nemoćan; a da se za ino ne oženiš neg da imaš tko te će u staros guvernat. A prćiju mož' uzet koju ti hoćeš. Neka tvoja sestrica to veselje vidi prije neg umre.

ZLATI KUM: Dobre, o tomu mi ne govori.

DOBRE: Pače, zlato, neka o tvomu dobru govorim, i umoli se tvojoj sestrici da ve to veselje vidim za moga života. Ja ti sam našla djevojku s prćijom od vele tisuć dukata.

ZLATI KUM: To mi i u kuću da', da mi govori: "Što? Kupila te sam, prćiju ti sam donijela veću neg ti valja svoj parentati imanje! A hoću ovo, a hoću ono", - spendze da im carova riznica ne bi dosta bila! Dobre, ni mi o ženi govori, ni mi uspomenuj tej velike prćije: žena nije za mene, a od prćije ne imam potrjebu.

DOBRE: Zlato, kako si ti od potrjebe koji se zlato zoveš, tako i zlato nigda nije naodmet. A nije ni toliko koliko se govori od bogatica s velicijem prćijami. Sestricu tvoju, moje zlato, kontenta'.

ZLATI KUM: Dobre, ja te ljubim i nije stvari koju za tebe ne bih učinio, ma se od drazijeh imaju pitat stvari razložite.

DOBRE: Ovo je stvar koju može brat za sestru učinit.

ZLATI KUM: Na veliku me stvar usiluješ, Dobre!

DOBRE: Usiluj se! Nu to ve hoću za mene da učiniš.

ZLATI KUM: Pokli je tolika ta tvoja imadžinacijon, kontent sam; ma neću neg kugodi ubogu djevojku. Neću gospođâ u kući, hoću djevojku kojoj ću ja gospodar bit, a ne ona meni. Ja ne imam potrjebu od imanja.

DOBRE: U ime Božije! A mi da ti djevojku nađemo od dobre kuće; a o prćiji, ili 'bud' ili ne bud', da, ne misli!

ZLATI KUM: Jes u ovoga tvoga susjeda ovdi, dobra čovjeka, kći djevojka kostumana.

DOBRE: Skupova kći? Ubog je odveće!

ZLATI KUM: Velim: bogatu neću!

DOBRE: U ime Božije!

ZLATI KUM: Za nju mi je Skup jedan dan govorio i spovidio mi je svoje uboštvo, i priporučio mi se. I ja mu odgovorih kako se zaonda ne mišljah ženit i ako bih se odlučio ženit, imao bih ga na pameti. I, za rijet ti, srcem ljubim onu kuću; djevojku sam tu vidio: oko mi ljubi nje krv.

DOBRE: Na slavu Božiju! Drago mi je, dobro je! Da hoću li ja s Skupom govorit?

ZLATI KUM: Ja ću š njim govorit, pokli mu sam obećao, ako bih se ženio, da ću njegov bit.

DOBRE: Sve da je u slavu Božiju.

ZLATI KUM: Poću cijeć tebe sad najbrže da ga nađem.

DOBRE: Pođ' u dobri čas!