Sirota/VII.

← VI.

Sirota —  VII. autor: Dinko Šimunović

VII.

Tek je svitala zora kad se Milin i Obrad vraćahu istim putem k Malim Goricama. U nježno osvijetljenim dubravama sve bilo tiho osim što je vjetrić lagano šumio oporim lišćem golemih drveta. Liječnik se okretao da još jednom vidi Gavranove kuće prije nego ih krošnje zakriju, pa da bi ugledao i slap. No čuo se jedino daleki šum, a kadikad i ona tajanstvena buka ispod zemlje.

U studenoj zori koračali su brzo jedan uz drugog, ali nisu progovarali: ljekara je u grlu čežnja stezala, a Obrad se teško zamislio. Svako malo pogledao je jabučicu kubure i ručicu handžara što su iz torbe virili, znajući kako se od njih rastaje zauvijek.

Kad Milin od staroga Bogdana ne htjede ništa primiti za dangubu i trud a pohvali mu oružje, na odlasku mu daruje kuburu i handžar. A bijahu tako vješto srebrom pulijani i kamenčićima šarenim okićeni, da ih poljubiš. Sad se je, čim dođu u Male Gorice, trebalo od njih rastajati, i Obrad ne mogaše da prikrije tugu. Milin je znao kako bi momčetu bilo draže da je starac poklonio sve ono žutih cekina sa dna kovčega, i bijaše mu žao što prihvati onaj dar. Znao je da njima junaštvo i ženska ljepota vrijede više od svega pod nebom i da je ovaj dobri momak tužan zbog njega. — No sada je već kasno — mišljaše — a u njih je i tako puna kuća oružja ništa goreg od ovoga što mi je darovano!

Sunce granu i zatitra po vlažnoj zemlji kraseći dubrave stotinama šara; ptice zacvrkutaše, ali ona dva putnika niti što vide ni čuju.

— Ima li Smilja đerdan? — zapita Uroš nenadano kao da mu tek sada pade na um dobra misao.

— Smilja, veliš? Pa njoj je istom šesnaest godina, i još joj ne udesiše veliku opremu. Đerdan je njezin malen, od sama tri reda i jednog dukata pod grlom.

— U mene je neko pedeset talijera, znaš od onih dvostrukih što je ženska glava na njima. Meni ne trebaju, pa dođi sa mnom u Dobropoljce: to ću Smilji pokloniti neka ih nosi za spomen.

— A jesu li provrćeni?

— Nisu, ma to je lako.

— Uistinu ćeš dati? A djedo tebi još onaj mali, ispisani buzdovan. I njega si hvalio. A rana, veliš, brzo će nestati?

— Da, sasvim bez traga! — reče Milin da još većma razveseli Obrada.

Sad su koračali uzbrdicom, i zato su šutjeli. Milin se zadubio u misli o tim ljudima koji mu jučer bijahu nerazumljivi: — Oni su strašni kao zimski vukovi i dobri kao djeca... Jako su nazadni te mrze sve što je novo i tuđe, pak bi ih trebalo upitomiti! No ipak, ta nas je mržnja nekad spasla, i možda ne bi bilo dobro da već sada posve izumre!

Tako je razmišljao stari liječnik i duboko uzdahnu: sjetio se porodice raštrkane po svijetu i pustoga doma u koji se vraća. Ni očinske, ni sinovske, ni bratske ljubavi. Od nikoga ni milovanja pod stare dane!

Hodili su, hodili, a navrh brda što se rušilo k Malim Goricama sjedoše. Odatle su vidjeli Ponikve u planinama što ih je kroz bistri uzduh ožarilo sunce i slap što se na tamnilu brda činjaše kao prašina od srebra. Milin potraži očima Gavranove kuće i poznade ih: nad stojnom uzdizao se dim, visoko, visoko, prema vedrini neba i ne mutio je.

Njegova duša razdraga se od pomisli na sve što je bilo i što će biti na tome breščiću: ljetni hlad i miris dubrava, štropot jesenske kiše i spremanje žitka u podrum; snježne mećave, toplo ognjište i priče; Božić, pirovi i krsno ime, pa sve drugo što raduje onu čeljad koja su daleko od onih što im je svaki dan u godini posve jednak... A on, eto, od svega toga neće ništa ni vidjeti ni doživjeti. Ali ne zato što je star. Djed Bogdan je mnogo stariji, pa je sretan. A iz njegova srca je nestalo radosti što se odrekao doma i majke zemlje.

Sjedio Obrad i stao misliti naglas:

— Ja ću se vratiti s talijerima kao sjutra, u zoru, svratiti se u viganj i provrćene talijere Smilji istresti u krilo. A u petak osvjetlati buzdovan...

— On će se vratiti i naći će svoje! — pomisli Uroš. Njemu će se radovati, i on njima, a ja ću među ljude što ni sami porodice nemaju.

Obrad postade nemiran, pa se dignu te nastaviše put. Duboko, duboko pod njima prostirala se nizina gdje se lijeni potoci razilazili u široke močvare, gdje se podižu nove kućice tankih zidova s velikim otvorima, pa nove crkve i crkvice čudnih imena. Tu bili i ljudi s klobukom na glavi iza pluga, te žene u odorama kao žabe puhače. No sada sve to zastiraše magla što vonja kao tek izgorjela kuća, a iz nje gdjegdje virili krhki jablanovi, njih svake godine zapadni vjetar mnogo povali.

I silazeći strminom, liječnik se obazre da bi još jednom vidio Ponikve i Gavranove kuće, ali već ih je njegovim očima zaklonio brijeg. No i sada kao da je vidio mili pogled i čuo krotke riječi nevjeste Bogdanove:

— Ostani, siroto, kod nas!

1927.

Povratak na vrh stranice.