Sirota/IV.

← III.

Sirota —  IV. autor: Dinko Šimunović

V. →

IV.

Kad su došli pred stojnu kuću, krupni psi zalajaše i stadoše trzati lancima, a na vratima ih dočeka jedan od braće Obradove i nevjesta, oboje s lučevim bakljama u ruci.

Prostor u koji uđoše bio je golem i slabo rasvijetljen: osim one dvije baklje, jedino u kutu, na niskoj okrugloj trpezi, gorjela voštanica zataknuta u proso i jako dimila. Po njezinu nespretnom obliku vidjelo se kako je napraviše od svoga voska, ali se osjećao samo prijatan miris lučeve smole. Zidovi bijahu tamni, no po njima ljeskalo mnogo starinskoga srebrom kićena oružja, čak i nekoliko buzdovana.

Kod trpeze na tronogoj, izrezbanoj stolici sjedio starac pušeći čibuk, a do njega stajao čovjek, također prosjed. Ljekar se dosjeti da je to djed i sin mu Vukan, a drugi, što stajahu za njima, unuci. Svi bijahu divovi, s kosom do ramena, a jedino djed Bogdan i Vukan imađahu perčine tvrdo opletene. Sa zapeškirene glave ti perčini visili im niz leđa zategnuto jer na njima bili krupni ilici od srebra.

S jedne i s druge strane djedu stajahu dvije prazne stolice podobne njegovoj, a prema njima manji stočić, neizrezban i bez naslona.

— Pomoz' Bog i dobro veče! — progovori Obrad i sagnu se k djedu pružajući desnicu sve do zemlje. — Evo sam ga doveo, kako si zapovjedio. Ako smo zakasnili, ne bijaše moja krivnja; star je i debeo pa ne može hodati.

Tada Bogdan svojim dugim čibukom pokaza ljekaru šutke stolicu do sebe, te jedan i drugi sjedoše.

Doktoru Milinu činilo se da je zarobljenik što ga silom dognaše u te planine, i mnogo uspomena sijevnulo je u trenutak pred njim. Sjeti se kako ga varoški seljaci pričekuju: oko njega nagrne sve živo u kući, gologlavi klanjaju se i mole oproštenje a da ni sami ne znadu zašto. — A ovdje... pomisli, i bijaše gotov naljutiti se. No kad na starčevu licu spazi blagi osmijeh i kad se opomenu djetinjstva pa isto takog svoga djeda, malo što se ne sagnu da starom Bogdanu ruku poljubi.

— Ja sam došao pomoći koliko mogu — reče — i kažite mi gdje su bolesnici!

Djedo ne odgovori, već kao da se iznenada sjetio, poviče:

— Krstane, odveži pse!

Viknuo je tako, a onda nastavio gotovo šapućući:

— Bolesti u ovome domu, hvala Gospodu, nema. Samo ranjenik.

Mahnuo je rukom unucima da se uklone, a zatim prizvao nevjestu: možda ženu svoga najstarijega unuka koja to veče morade posluživati.

— Vi odlazite... a ti donesi!... Gospodine, umoran si, a večera nije gotova. U mojoj si kući, a rana je ranica što se na dernecima dobiva a ne u junačkome boju. Samo što je curi na obrazu, i to je belaj!

Nevjesta je donijela meda u saću što se i na slaboj svjetlosti žutio kao zlato, pa zrelih krušaka batvača jednako slatkih kao med. A onda tikvu rakije prepečenice što je mirisala pelinom i smrekom.

Djed najprije ponudi gosta pa sebe, a onda i sina Vukana koji takođe bijaše djed. No tim ga imenom nisu zvali, već sama Bogdana, sve dokle ga Vukan ne zamijeni u starješinstvu.

— Veliko se ovdje zlo dogodilo! — povika starac. — I ne pamtim da je ikad u nas ranjena ženska glava!

Bogdan govoraše ne mičući se i polako, umorno, ali možda htjede sačuvati dostojanje koje mu ljeta nametnuše; da je i kuća gorjela, valjda se ne bi ganuo, već samo rukom mahnuo da trnu drugi.

— Ti ćeš mojoj unuci Smilji udesiti ranu tako da se i ne zna gdje je bila... Lijepa je cura, vidjet ćeš, pa grehota, i sinu mi Vukanu jedina kći. Ako s te rane postane usidjelica, bolje da umre i bolje da je nikad majka nije rodila!

Valjda u drugoj prilici ne bi dopustio tuđem čovjeku da ga pita o porodičnim zgodama, no sada je liječnika saslušao i odgovorio. Udobrovoljiše ga med, rakija i lula, a još više pažnja s kojom je ovaj gospodin pratio njegove riječi.

— Pitaš me kada se to zbilo?... Prekjučer kod manastira: ondje je svake godine u taj dan veliki dernek, i čeljadi dovrvi sa svih strana. Ima u našim Ponikvama cura iz kuće na glasu, a — kažu — lijepa i krotka kao janje đurđevsko. Oko nje se dugo vrzaše moj unuk Dragoš i Radoje od plemena Bjelobrka, i on iz našega sela. Tu se u kolu posvade, rekoh ti samo zbog te cure Stanišine, pa handžarima jedan na drugog... Za svoju nesreću, i našu, priskočila i Smilja da ih rastavi, pa učinila gore: u toj gužvi Radoje presiječe našem Dragošu rame tri prsta duboko, a njoj samoj, ali ne hoteći, zareže u obraz. Zareže je, brate, ne duboko, ali cura je cura, i svijetlim oružjem prolila se ženska krv. Sad i Radoje ne može iz kuće, niti će zadugo: velika je sramota raniti djevojku, pa makar to bilo nehotice!

Bogdan govoraše lagano i postajkujući, no Milin ga je ipak slušao bez nestrpljenja kao da sluša svoga davno umrloga djeda. A onda reče:

— Pa u vas ne cijene mnogo žensku glavu. Govore da svekar nevjestu i muž svoju ženu može i udariti.

— Svekar ne smije već jedino muž. A kako bi drugojačije bilo? Ženu i djecu moraš tući kad skrive, jer kako bi se znalo ko je kome gospodar?

Na ovo pitanje liječnik ne odgovori već hitro ustade.

— Govorio ti što mu drago, ja moram k bolesnicima. Kažeš da je tvome unuku presječeno rame, a to nije šala. To mi Obrad nije ni spomenuo!

— A ti hajde! Samo pazi da ne saznaju žandari — ovo su naši posli i ničiji više!

Tako reče stari Bogdan i ne maknuv se, poput golema hrasta što brani ulaz k pećini. Jedino mahnu Vukanu da otprati ljekara, te ostade spokojan i nepomičan kao i prije.

... Liječnik je oprao i zavezao rane te se povratio k starcu.

— Kroz nekoliko sedmica brazgotina će Smiljina posve zarasti kao da je nije bilo! — reče — No rana je Dragoševa opasna: dugo će morati da leži ako ne bude i što gore.

Starac se ne maknu i okom ne trenu, a istom nešto kasnije prozbori:

— Tako je suđeno da ljudi od puške ili noža ginu. Uvijek je tako bivalo i bit će!

— Ali, kažu da vi ne puštate ljekaru ni ospice navrćati a ni kužne bolesti ne prijavljujete.

Stari Bogdan osmjehnu se kao da žali njegovo neznanje:

— Bog je mudriji nego ljudi! Šalje ospice, kugu i glavobolju, jer što bi bilo kad bi se množili, do starosti živjeli, a ne umirali? Trebalo bi nam seliti u tuđu zemlju, što mi nećemo. Svak neka živi u svojoj kući i po svojoj volji. A da će ljudi izumrijeti, ne boj se: uvijek će ih biti koliko treba. Mudar je Bog!

Sljedeća stranica→