Sirota/I.

← Naslovnica

Sirota —  I. autor: Dinko Šimunović

II. →

I.

U varošici Dobropoljcima već preko dvadeset godina živi liječnik Uroš Milin, težačko dijete iz planinskog sela Orlovače. A on ljekar postade kao po nekom čudu. Navršivši osmu godinu, stiže ga nesreća: u Crnim potocima izgubi nešto koza te, bojeći se domara, pobježe i, dugo lutajući, prispije u grad. Tu ga uzme neki imućan trgovac pa, ne imajući svoje djece, ne htjede vratiti Uroša. Iste godine posla ga u školu i tako dječak postade što nijedan iz njegova kraja. No već odavna posve je zaboravio i daleku rodbinu i selo te se priljubio gradskom življenju.

Ovom ljekaru nije se moglo reći da je star: jedva mu je pedeseta minula, u tijelu još čio, no ipak se osjećao umoran. Obogatio se i ugojio, varošani ga častili, a on ipak bijaše tužan i ne znajući zbog čega.

Po varoškom običaju sinoć je legao kasno jer mu samoća bila neprijatna. Još nerazbuđenu javiše mu da ga već od zore čeka jedan momak, nestrpljiv i ljutit, pa hoće da s njim govori. Kroz ovelike prozore rano je sunce poigravalo na njegovu mekom ležištu, laste kupile se da otputuju pa lijetale i cvrkutale, a ogranci goleme lipe mokrim listićima treperili uz pendžer i na sunčevim zrakama blistali. No liječnik Uroš nije mario ni za lastavice, ni za lipu, ni za blijesak sunčani: ispi tek polovinu čaja što mu ga doniješe, lijepo savi i zapuši cigaretu pa stade čitati novine.

Osim vremešne Lukre, u cijeloj kući bijaše sâm, a kočijaš je ležao u staji. Žena mu je davno umrla pa je gotovo i zaboravio, no imađaše od nje poroda: dvije kćeri udate za oficire živjele negdje daleko, a četiri sina, takođe dobro namješteni, nastanili se u gradovima i kadikad se pismom javljali. Uroš Milin oženio se mlad, te mu i sinovi i kćeri narastoše dok njega još nije savladala starost. Mogaše biti zadovoljan, no ipak s rumena lica njegova svagda izbijaše zlovolja kao da ga žalost mori za nečim što je daleko i prošlo, ili mu teško skriviše. Zato mnogi u toj varoši govorahu: — Bog mu je dao sve što čovjek može da želi, a on ipak nije zadovoljan! Zapalio je i treću cigaretu zamišljeno gledajući kako dim prelazeći iz sjene u obasjani prostor, kovitla, i htjede još poležati. No kad je stara poslužnica iznova došla pa mu kazala da je onaj čovjek iz sela Ponikava, brzo se odjenu, umi i počešlja, te odmah siđe u prizemnu sobicu gdje je primao bolesnike. A požurio se radi toga jer u dvadeset godina što živi u Dobropoljcima niko ga iz Ponikava nije tražio, a slušao i od starih ljudi kako od pamtivijeka ljekara u tome selu nije bilo.

— Mora da se zbilo nešto čudno! — pomisli idući tome čovjeku što je prispio iz tako dalekoga kraja.

Ušavši k njemu, liječnik Milin zastade. Po tvrdom i mrkom licu reklo bi se da je tome gorštaku blizu trideset godina, a uistinu tek je navršio dvadesetu. Na glavi mu crvena kapa starinskoga kroja s crnom kitom, a ispod nje padala mu svijetla kosa na ramena; na plećima nosio mrki haljetak ukrašen čojom i srebrom, a gaće mu široke, s potkoljenjačama; obuća vezena, a sprijeda kožnata pašnjača na više razdjelaka i pulijana olovom. Iz nje mu virile dvije kubure i handžar, a i sve drugo na njemu kako se nije viđalo u selima dolje u ravnici. I glas njegov tutnjio kao divlji potok, te se liječniku Milinu činjaše da je ugledao prikazu što življaše nekoliko ljudskih koljena prije.

— Ko si i što želiš? Ako si bolestan ili ranjen, svuci se!

— Niti sam bolestan niti ranjen, ali nam je u kući ranjenik.

— Pa vi sami sebe liječite! Čuo sam da u vašem selu ima ljudi...

— Imade, ali brazgotine ostanu! A nama rekoše da ljekari iz grada zacjeljuju rane tako da se i ne poznaju. Je li to istina?

— Kako kad... no treba ranu vidjeti!

— Pa zato i dođoh tebi. Ajde sa mnom i ponesi što treba!

— Imadem i drugih bolesnika...

— A ti ih ostavi!

— Pa onda... vrlo je daleko, jedva ćemo navečer prispjeti.

— Makar i sjutra, ali treba da ideš! Djed je rekao! — odgovaraše momak, a pri tom je, i kao nehotice, pogladio ručicu handžara.

— Kako se zove tvoja porodica? — pitao ga liječnik i odlučio poći da vidi gorsko naselje i u njemu čudne ljude.

— Mi se zovemo Gavrani, a otac mi je Vukan. Nego spremaj se; i ti veliš da je u Ponikve daleko!

— A kako ćemo! Imam kola, no kažu da od Malih Gorica nema puta.

— I nema! — odgovori momče nabusito kao da se time diči. — Do Gorica ćemo se voziti, a onda uz planinu... ja ću ti nositi sve što treba, pa bilo i stotinu oka!

Doktor Milin se uznemirio:

— Ali, kako ću uz onu strminu pješke? Zašto nisi u Goricu doveo mazgu ili magare? Bit će kakva oputina kud bih mogao jahati.

Gavran izbulji oči, a zatim se osmjehnu:

— Pitaš za neke mazge, a u nas i ne znadu što je to. Magaradi ima, no bi li ti na magare uzjahao? Osramotio bi se, brate, dok si živ. Na magaretu u nas gone vodu, mlivo i drva, a za ljude su dobri konji sedlanici. U nas ni djeca ne bi na njih uzjahala, već za šalu... Nego, tako ti Boga, miči se dok mi se pred očima nije smrklo!

— Odmah, čovječe, samo reci ko je ranjen, gdje je ranjen i sve drugo, neka znadem što ću uzeti!

Obrad pogleda u ljekarovu sluškinju koja je trla prašinu sa polica i stolova, namrgodi se i od srdžbe promuklim glasom reče Milinu:

— To ćeš vidjeti i čuti od moga djeda, a ti uzmi sve što treba, i obilato: ja ću nositi, a tebi će biti nauhar!

Liječnik se brzo opremi; pa sjedoše u kola.

Sljedeća stranica→