Sestra Iva Hrvaćanina

Sestra Iva Hrvaćanina autor: nepoznat

Zapis Đure Matijaševića, sačuvan u opsežnom zborniku Popjevke Slovinske iz 1758.

Turčin dvorbu dvoraše u Iva Hrvaćanina,

hvaljena junaka,

ter mi dvorbu dvoraše ni za dobro ni za zlato,
neg za dragu sestru Ivana Hrvaćanina.
Ma mu se junaku navršili devet godin,
nigda nije vidio drage sestre Ivanove,

vjerenice svoje.

Ma ti ide Ivane u planinu lov loviti;
i dvoru mi ostavlja pouzdanu slugu svoju,
ma ti pođe šetati oko dvora Ivanova,
na prozoru vidio dragu sestru Ivanovu,

svoju vjerenicu,

ni je može uhititi, ni joj može nauditi.
Najbrže se odvrgao u cara u čestitoga,

sluga Ivanova,

ter mu ide laživo sv'jetlu caru govoriti:
"Što je bilo za mene, tebi hoću darovati,

moj care oholi;

ma nu meni ti zajmi velikoga konja tvoga,
i zajmi mi, moj care, kudu srebrom okovanu,

moj dragi gospodaru,

i zajmi mi, moj care, stotinu zlatnijeh dukata,
da mi je kupit', moj care, na pazaru čiste svile,
hoću tebi dobavit' l'jepe Hrvatske djevojke."
Car mu bješe zajmio što bješe zapitao:
a on bješe kupio sto dukata grane svile,
ter je svilom otiš'o u lijepu Hrvatiju,
ter je šator razvrg'o posred polja hrvatskoga;
a sve dobro začule l'jepe Hrvatke djevojke,
i dobro je začula draga sestra Ivanova:
"Pušta' mene, Ivane moj brače, u ravno poljice,
da je meni kupiti s drugam moj'jem grene svile."
Ter je sestru pustio s drugama u ravno polje,
a kad dođe gizdava Turčinu pod svilen šator,
šator bješe skupio, na konja se uzmetnuo,
i uza se uzvrg'o dragu sestru Ivanovu.
Ma kad bjehu, moj Bože, planinome zelenome,

obadva mlađahna,

ali pođe Turčine djevojci govoriti:
"Kako ću te provestiti kroz careve b'jele dvore,

sele Ivanova?"

A ona mu na temu gizdava odgovorila:
"Nuto s noga ti sazuj žute čizme i papuče,
ter ih meni ti obuj l'jepoj gizdavoj djevojci.
I s glave mi ti skini tumbane od b'jele svile,
ter ih meni postavi gizdavoj djevojci;
na bedru mi pripaši kordu srebrom okovanu,
i stavi me, Turčine, na tvojega konja dobra,
ter stani prida mnom mlađahnom za kalauza;
tako me ćeš provestit' kroz careve b'jele dvore."
Sve što je rekla djevojka, sve je Turčin učinio,

moj dragi gospodaru,

i još se Turčine sam sobome razgovaraše:
"Da me hoće privariti, ne bi mene svjetovala

sestra Ivanova."

Ma kada je stavio mlađahnu na konja dobra,
ona konja obrnu ka lijepoj Hrvatiji,
ali Turčin klikuje mlađahnu iz tanka grla:
"Pođi s Bogom, djevojko, vrati meni konja dobra,

sele Ivanova!"

Ona mlada djevojka ne slušaše, ni hajaše.
Ma kad dođe djevojka posred polja hrvatskoga,
tu je konja odsjela prema dvoru Ivanovu,

brajena svojega.

Svu na kopje zatekla l'jepu hrvatsku gospodu,
i na kopje zatekla Ivana Hrvaćanina,

brajena svoga:

"Dođi meni, Ivane, na kopje odgovoriti,
prije hoću s tobom l'jep objed objedovati!"
S manje mu se ne može Ivanu ni učiniti,
neg' je poš'o sestrici na l'jepi gospodski objed.
A kad oni bjehu sred objeda gospodskoga,
pođe sestra brajenu na objedu govoriti:
"Ja odovud susretoh jednu vlašku poturicu,
gdje mi vodi svezanu l'jepu Hrvatku djevojku;
ali koga ne ima, ali za nju i ne haju?"
Tad ga suze poliše Ivana niz bijel obraz,

Hrvaćanina,

ter mi uze sestrici na temu ovako odgovarati:
"Ono ti je moja bila rođena draga sestrica,
i ovo za nju ja kupim l'jepu hrvašku gospodu
jeda bih je kako god sestru moju skapulao."
Tad se njemu objesi oko grla ljutom zmijom.
"Nemoj, brate, mučiti l'jepe hrvatske gospode,
sestra tvoja osveti i tebe i sama sebe,
ona ti je mlađahna bez otkupa skapulala!"
Tad veliko veselje učinio junak Ivan Hrvaćanin.