Seljačka buna/XLV
| ← XLIV | Seljačka buna — XLV. autor: August Šenoa |
Sred mjesta Stubice stoji stara crkva, a u njoj pod svodom na lijevoj strani velika kamena ploča. To je nečiji grob. Da. Na kamenu stoji pod tvrdim oklopom krupan čovjek. Duga mu brada, brkovi dugi, čudna rudasta kosa, debele usne, debeo nos. Nagni glavu i čitaj! Tu počiva Ferko Tahi, tu Jelena gospa. Slavna li čovjeka! Kamen bar veli. Proslavio se pod tri kralja za Mađarsku, veli kamen - ali gnjavio hrvatski puk. Bijaše vrijedan, pošten, sretan, veli kamen. Oh, ne dao bog nikomu takove sreće! Ali kad gorsku dolinu prekrili noć, potresu se kosti sred groba a iz kamena skoči prokleta sjena oklopnika i bježi iz crkve, ta dosta stenje cijeli dan pod teškim kamenim jarmom, a u kući božjoj koja njegova nije; dosta da po njegovim kostima gazi seljačka noga, da kroz zidine grme orgulje poput trublje posljednjeg suda. Da bar zbrisati može sa kamena svoje ime, da ga bar nestane iz pameti ljudske. Ne! Nek sijeva to prokleto ime do sudnjega dana, nek se smije taj kamen paklenim rugom o slavi, vrlini, poštenju. I bježi iz crkve u noć. Ali jao! Na svakoj grudi posrću mu noge, na svakoj stopi lijepi seljačka suza. Na kamenu pred crkvom sjedeći plače i on, plače kroz cijelu, crnu noć. Eto, na istoku bijeli se dan, po vrhovima dršće zora. Još jednom diže oklopnik glavu da pogleda brdo nad mjestom, da pogleda svoj ponositi grad. Groza ga strese. Nema već kamenog grada. Po vrhu, gdje je nekad vijorio ponositi stijeg gospodina Taha, ide seljak za plugom i pjeva veseo jutarnju pjesmu. Sjenka boljara se trzne i umine u grobnicu, pod prokleti kamen, a slobodna pjesma pliva daleko, daleko zelenom gorom gdje se razlijeva sjajna rumen probuđene zore, gdje niču na nebu ruže iz mučeničke krvi hrvatskog i slovenskog puka, što ga pogazi oholi bijes u prosnutku zlatne slobode. Cvati, ružo rumena, cvati, posvećeni cvijete, vij se nad grobom nevoljnih ljudi koji digoše mač na zakon varke i laži, koji digoše mač za zakon prirode svete; cvati, jer se je mladi rodio dan, i čista rosa pada u srce puka, rosa blagoće i ljubavi bratske. A ti, hrvatski mladi sokole moj, uberi taj cvijetak, za klobuk ga djeni i ponosi se njime pred vijekom i svijetom.