Seljačka buna/VI

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
V Seljačka buna —  VI.
autor: August Šenoa
VII


Jedno dva puškometa za gornjostubičkom crkvom prema selu Gulubovcu stoji, reći bi uz brijeg prislonjena, nevelika kuća, ne znaš je li kmetska, je li plemićka. Zidana je opekom i pokrivena daščicama. Za njom zeleni se uz brdo vinova loza, postrance za grmljem stoji hlijev, hambar i preša, pred njom spušta se lagano brežuljak do puta. To neravno dvorište ograđeno je letvama, po kojima se slak vije. Po cjelini zasađen je gdjegdje suncokret i mak, uz kuću se penje bršljan, a sred dvorišta razgranio je star orah svoje grane. Podne je davno minulo, sunce je na zapad odskočilo, po dolovima stubičke gore navlači se potiho mrak, samo na vršcima igraju jošte zlatolike zrake. Na klupi pod orahom sjedi čovjek, teše jaram za volove. Sva je prilika da je kući gospodar, ali ne znaš je li kmet, je li slobodnjak. Po odijelu da ga sudiš? Teško, tako se ne nose kmetovi. Suknene hlače fine su, čizme tanke, svijetle i šiljaste, košulja bijela i vezena, na mrkom prsluku niže se gust red srebnih dugmeta, oko vrata vije se crvena svilena marama, a na glavi stoji kapa od kunovine. Po stasu i licu da ga sudiš? Još teže. Visok je, tijelo mu kršno kao hrast, mišice od kamena, ramena jednaka, široka, a prsa ima za dva čovjeka. Vrat je jak, glava velika, straga poviša. Smeđa sjajna kosa raščešljana je niz čelo na dvoje, iznad jaka nosa izvija se veliko čelo, zdola usko, zgora šire, a po njemu idu na šir dvije-tri crte. Pod čelom teku ravne guste obrve, tamne oči sijevaju čudnovato. U njima čitaš muževna razbora, ženske sjete. Lice je čovjeku oširoko, dugoljasto, kod brade zaokruženo. Čovjek ga je obrio, samo nad ustima stoje mu podrezani brci. Lice je mirno, na njem nema strasti: ni mišica neće drhtnuti, kao u čovjeka koji mnogo misli, malo se ljuti, a ničega se ne plaši. Čovjek nije bijel, nije ni mrk. Radeći ustrajno, gotovo ne mijenja lica, ni onda kad se tvrdo drvo opire sjekirici. Ali ipak ga časomice mijenja. Reć bi da o koječem razmišlja. Kadšto se blago nasmjehne kao žena, kao dijete, kadšto mu se lice uozbilji, oko smuti, kao kad uman čovjek osjeti duboku bol. I poče jače tesati da protjera nevesele misli. Je li taj čovjek plemić? Ako i nije, plemenit je svakako.

Ujedanput pusti čovjek sjekiru i pogleda prema Stubici, od koje je brzim korakom išao mlad, tanak, crnomanjast seljak. Bilo mu je svakako prešno. Uniđe u dvorište, dođe do gospodara.

- Hvaljen budi Isus Krst - pozdravi mladić.

- Na vijeke! Đuro! Šta je? Zašto toli brzo letiš, ta jedva dišeš? Jesi li ti k meni dojurio? - zapita stariji.

- Jesam, dragi ujo - odvrati mladić - čekaj dok mi se duša povrati. Da znaš šta se zbilo! Prokle...

- Sjedi Đuro, saberi se pa kazuj!

- Joj, joj, ujače, sam vrag nam je novog gospodara donio. Bogu je plakati. Čuj! Ti znaš onu jadnu udovicu Katu Marušićku iz Zaprešića.

- Znam.

- Petero nejake djece ima na vratu. Muža su joj potjerali u vojsku, a ondje ga Turci zaklali. Kini se, muči se sirota, i svatko je zna za poštenu dušu.

- Pak?

- Pak je došao Tahov sluga, Petar Bošnjak, bog ga ubio! Šuškao i šaptao taj antikrst gospoji Tahovoj da Marušićka za staru gospodaricu govori i protiv novoj gospoštini. Istina da su gospa Marta i gospodična Sofika često zalazile k Marušićki i sto puta nadijelile kukavicu, ali da je gospoju Jelenu grdila, nije istina; brine se žena za to. Nu laž je kao drač: kamo zrno padne pokrit će drač preko noći polje. I što se zbi? Pomislite, ujače! Gospoja Jela a i taj novi naš gospodar povjerovaše na praznu riječ Petru, i zlo po Marušićku. Došao Petar i četa takovih hahara, ko što i on, u Zaprešić. "Dat ću ti ja gospoju Uršulu", povika kroz smijeh Petar, "vidit ćeš tko je tvoj bog, nekrštena kučko!", i lupi sirotu šakom u leđa da je pala na lice. Razbojnici razbili vrata, odnijeli žito, najdinu, kukuruz, pitana vola što ga je od stare gospoštine dobila. Da, više. Oteli joj lijep vinograd, razbili klijet, odnijeli vino; sirota sjedi na kamenu pred kućom i plače, a i dječica plaču da ti srce pukne.

- A je li to istina? - reče ujak Matija Gubec problijediv, i skoči, baciv sjekiru, na noge.

- Tako živa istina, ujače, ko što se ja Đuro Mogaić zovem, tako živa istina ko što ja nemam ni oca ni majke, komu ste vi, ujače moj, od malih nogu hrana i obrana. Bio sam danas u Zaprešiću, vidio sam jadnu udovicu, i suze su mi došle. Zar ta gospoda nemaju boga? Pitajte samo Zaprešićane Grgu Zdelara, Stjepana Jelakovića i starog Matu Jabučića. Ti će vam to bolje kazati; ti su sve na svoje oči vidjeli.

- Na svoje oči vidjeli? - upita Gubec žešće - a što su svojim rukama radili?

- Šta će? Mrmljali su dakako, pače i sjatili se. Ali kakva hasna? Zakratko dođe u selo četa oružnika pod oštrim kopljem. Smjestili se kod suca. Tu su cijelu noć pili, sve razbili - i sudac je šutio. Bože moj! Sila!

Gubec spusti glavu i zatisnu zube u donju usnicu.

- A takvi crni glasi, ujo, dolaze i od drugih strana - prihvati Đuro. - Stari je Tahi bijes. Tko ne dođe pred zoru na tlaku, batinaju ga pred Susjedom, a zakasnili li špan za časak kasnije, u klade s njim, gdje se čitav dan na suncu pržiti mora. Da, i Mati Mandiću u Brdovcu oteli su kuću, polje i vinograd, pa ga otjerali od grunta kao psa batinama.

- Oh! - uzdahne Gubec jarosno.

- Zlo je, ujače, zlo. Pače jarosno se groze da će još gore biti, i tko pisne da će izgubiti glavu. Raspituju na sve strane pod Susjedom, po Trgovini, Jakovlju i po drugim selima tko da je staroj gospoštini vjeran, a na toga da će doći bič. Stari sivobradac Tahi je vrag, a i njegova gospoja Jelena je rogata. Siromak crkveni kmet na Pušći imao je jedino svinjče, gospoji je trebalo pečenke, pa su i zadnje svinjče otjerali na Susjed. Najbjesniji pako je mladi gospodin Gavro. Taj strijelja po kmetskim kravama i konjima iz svoje puške, a ima uza se vazda hrpu pasa koje huška na seljake. Onomad mal' da nijesu starog Jurka iz Brdovca razderali, i bili bi ga da ih nije moja Jana batinom po gubici lupila.

Gubec stajaše zamišljen skrštenih ruku. Bio se je zadubio u teške misli, a u njegovim prsima kanda je bjesnio čudan boj.

- Da - nastavi mladić nešto plaho - došao sam, ujače, i radi sebe; i meni se ne kroji dobro premda nijesam kmet, premda sam slobodnjak.

- Kakvo zlo, Đuro? - upita Gubec podignuv glavu.

- Molim vas, ujače, hoćete li već jednom otpremiti moje svatove po Janu?

- Ne boj se, bit će! - ublaži ga Gubec.

- Ah, dragi ujače, "bit će" je ciganska riječ. Da se ja od Jane ne dam, znate i predobro, a i ona se je mojemu srcu privezala, ni vi nijeste protivni. Za nikakovo zlo od mene nijeste čuli, ni od nje. Moje gospodarstvo nije, hvala bogu, najgore. Sagradio sam si lijepu komoru. Domari moji na me su kivni i jalni, nemaju srca za me. I tako sam, bože moj, sam kao što drvo usred ravna polja. Samo da je jednom tomu kraj, jer mi je već teško čekati.

- Eto na dječka - reći će Gubec - teško mu je čekati. Vi'š ga! Gdje ti je brada? Sjedni tu na klupu pa me čuj!

Đuro sjedne zlovoljan, a za njim Gubec. Ujak spusti glavu, sastavi na koljenima šake pa će mirno mladiću:

- Još si golobrad, istina je, ali evo si osamnaestu godinu prevalio, i ne kapa ti više mlijeko s ustiju. Kad je tvojoj pokojnoj mami, mojoj sestri, bilo mrijeti, pozva me k postelji i reče mi: "Brate! Moji računi idu na kraj, treba se seliti iz ovog svijeta. Na prsima kao da mi kamen leži, zlo je i prezlo; bogu hvala, kad nije drukče. Već te, brate, u ime božje za jedno molim. Za mnom ostaje jedinac moj Đuro; očeve se oči zdavna stisnule, sad će i materine, neće biti paske ni brižnice. Ima u kući domara, ima rodbine, nu jer moga sina ide po lozi polovica, zlo na njega misle, zlo govore i zlo će za njega raditi, bude li prilike. Budi mu ti za oca i majku i naša starica majka. Pazite mi na tog dječaka jer moje kosti ne bi našle počinka u grobu da se to dijete prevrne na zlo. Zakuni mi se da će to biti tvoja briga i tvoje mišljenje, zakuni mi se, i mirno ću umrijeti." Zakleh joj se, čuješ, na smrti joj se zakleh na moju dušu, a ona se okrenula i mirno je na vijeke zaspala. Pa što sam obećao, tvrdo sam držao. Hranio sam te i branio od tuđine i rodbine u tvojoj kući.

- Jest, ujače, i hvala vam za to.

- Eto vidiš, Đuro, da ti hoću dobro. Zato se uzdaj u mene. Za tebe vazda mislimo i ja i tvoja baba, moja majka. Bio bih te uzeo i u svoju kuću, ali ti si slobodnjak, ja sam kmet. Mogli bi i tebe pokmetiti. I bolje da si na svojoj zemlji, ta rekoh ti da su tvoji zadrugari na tvoju djedovinu gladni. Nešta ti se zapušilo u glavi - srcu ti je omilila Jurkova Jana. Siromašna je, ništa zato, poštena je i vrijedna. Zadrugari tjeraju te za bogatom; ja rekoh: slobodno idi za Janom, jer neke djevojke čuvaju bogastvo u mošnji, neke u srcu. Ali sve na vrijeme, sinko moj, vjeruj meni, nije meni zaman porasla brada. Rodilja se brzo nađe, ali gospodarstvu hoće se jaki lakti da se sljeme ne poruši. Premladi ste, djeca ste, ona petnaest, ti osamnaest, ona bi jošte mlijeko pila, a ne da ga drugi od nje piju. Čekajte časak!

- Eh, dragi ujače - počeša se mladić za uhom - znam da vi mudro govorite, jer vas cijeli kraj više nego popa i suca sluša. Ali - hm - ja vam se sve bojim da bi moglo prekasno biti šta vam se prerano čini. Nijesam došao da vam govorim napamet. Stari gospodin Tahi ide za kapetana u Veliku Kanižu; zato vam skuplja četu konjanika iz svih krajeva svijeta, što novcem, što pod "moraš". Nije tomu davno kako me je stari taj vuk srio na putu kraj Jakovlja. Išao sam na konju u Zagreb. Tahi zaustaviv me, zapita tko sam i što sam, a ja mu rekoh: "Đuro Mogaić, slobodnjak iz Stubice." Nato će on svome drugaru Petru Petričeviću: "Taj dječak kano da je stvoren za katanu. Zapamti si njegovo ime, Petre!" I ode dalje. Pomislite kako mi je pri duši bilo. Ja bog i duša nijesam kukavica; porvao bih se, ako ustreba, i o Svijećnici s vukom, ali sad - bože moj, gdje mi Jana po glavi ide - da sjednem na konja i da ponesem svoju glavu Turčinu na pazar! To čovjeka boli. Recite sami.

- Ne boj se, sinko - odvrati Gubec - ti si slobodnjak na svojoj zemlji. Po zakonu te Tahi ne smije uzeti u svoju četu.

- Znam za to - odvrati zlovoljno Đuro - ali zakon pred Tahom slabo pomaže, kanda i nije za njega pisan. Pred nekoliko dana pozva gospodin Tahi sve seoske starješine na grad i zapovijedi im da kažu njegovu pisaru imena svih neoženjenih kmetskih i slobodnjačkih mladića koji bi dobri bili za konjanike, i kad mu brdovački sudac reče da slobodnjaci od starine ne idu u taj račun, da on to zna jer je mnogo puta muškarce za vojsku po dimnjacima prebrojio, otresnu se stari Tahi na njega, veleći da su slobodnjaci seljački psi kao i kmeti i da će on sam zakon skrojiti, a "stara bena", tj. starješina, neka drži jezik za zubima. Vidite, ujače, da nijesam k vama od zabave došao, jer se bojim da me zlo čeka; ta i moje ime je dao naš starješina zapisati i poslije mi reče sve šta je na Susjedu bilo. Ženite me, ujače, pa će strahu biti kraj, ako sam i mlad, nijesam lud, a vi ste pametni pa ćete biti uz nas. Ne bih rad tamo u Madžarskoj Turčinu prodavati svoju glavu.

- Ženi ga, ženi našega Đurića - ozva se od kuće slabašan glas. Na pragu pojavi se seljakinja starica, nagrešpana, uvela lica i bijele kose. Držeći se objema rukama za vratnice, kročila je stara Gupčevka lagano prema sinu i unuku te sjede među njih na klupu. Uhvativ mladića za ruku, reći će sinu:

- Daj, Mato, ženi ga! I tvoj otac nije stariji bio kad me je doveo k ovoj svojoj kući iz Pušće. Jana je dobra djevojka, siromašna dakako, ali i ja ti nijesam ništa donijela u kuću. To ti je tako, kad se dvoje nađe, ne ide uvijek sve glatko po računu i navadi. Stara je to basna. Šta ćeš, kad nas je bog takovih stvorio. A navlaš sada ga hoće siromaka tjerati u Turke. Ne daj toga bog! Nikako! Gubec skupi obrve, prođe rukom preko glave i nešta se zamisli.

- Dobro je, mamo - reče napokon - neka bude na vaše, kad je toliko turska sila. Ja znam da gospodin Tahi ne smije Đuru po zakonu uzeti u vojnike, ali pravo je rekao dječak, šta je danas zakon? Bič, sablja i vješala. Idem pred staroga Taha. Volio bih izgubiti najljepšu kravu, ali idem kad sam se Đurinoj majci zakleo, premda ni ne znam pravo je li taj stari silnik ovdje gospodar, nije li. Neću mu se moliti ni klanjati; reći ću samo što je pravo. Sutra ću dakle zagristi u tu kiselu jabuku. Ti, Đuro, reci domarima što smo odlučili, i možeš sutra u Brdovac pa reci Jurku i Jani neka bude na vaše, i neka se djevojka pripravi. Je l' tako dobro, mamo?

- Jest, sine moj - odvrati stara - radi kako znaš, znam da ćeš pametno uraditi.

- Eh, hvala vam, hvala, ujače dragi - skoči na noge mladić. - Sad je žalosti kraj! Juh, Jano, Janice dušo! Ako bog da, brat ćemo do godine zajedno grožđe! - Od veselja baci mladić šešir uvis, ali u taj par začu se od Golubovca topot konjskih kopita. Mato pogleda na onu stranu i nešta se trznu, zatim će mladiću:

- Evo se mrači. Vrati se u selo, Đuro, i čini kako ti rekoh, a vi, draga mamo, zađite, molim vas, u kuću; skoro ću i ja za vama.

- Dobro - reče Đuro veselo - zbogom, ujače, zbogom, babo, i laku vam noć. - Zatim krenu skačući prema selu, a starica zavlačila se pomalo u kuću.

Gubec siđe niz brežuljak do ograde. Za dva-tri časa zaustavi se pred vratima na vrancu konjanik ogrnut dugom crnom kabanicom pod crnim, baršunastim kalpakom, što je bio naherio na uho. Bijaše to krepak, crnook mladić komu si iz plamena pogleda, iz tvrda krupna lica razabirao da je vraški čovjek.

- Dobar večer, Mato! - viknu došljak, skočiv s konja.

- Vi zar, milostivi gospodine? - zapita u čudu Gubec.

- Da, ja, - odvrati ukratko mladić - čudiš se kako Stjepko Gregorijanec k tebi dolazi, je l'? Otvori vrata da zavedem konja unutra. Imam ti dvije-tri reći, razumiješ li, nasamo. Jesmo li tu sami?

- Do moje majke nema nikoga blizu - odgovori Gubec, gledajući sa strane gospodina, ter otvori vrata ograde. Konjik i konj uđoše u dvorište. Stjepko priveza vranca za drvo te sjednu zatim na klupu pod orah.

- Sjedni, Mato - reče razgrnuv široku kabanicu pod kojom se vidjela široka sablja, a za pojasom dva samokresa. Mato sjednu.

- Ne bih rad - nastavi Stjepko - da me ovdje Tahovi ljudi vide. Zato i nijesam išao preko Susjeda amo, već dolazim s druge strane.

- Što zapovijeda vaša milost? - upita Gubec.

- Dođoh te pitati je li vam novi gospodar drag?

- A tko nam je gospodar?

- Zar nijeste još njegova biča oćutili? - reče ujedljivo Stjepko.

- Za Taha pitate - odvrati Gubec - da, ćutimo njegov bič; do krvi nas je ranio.

- A vi ćete ga i dalje slušati?

- Koga da slušamo, tko nam je po pravu gospodar?

- Pa ti ne znaš čije je pravo?

- Šta znamo mi? Kmetovi smo. Vaš je zakon, vaš je sud. Da vidimo šta će sud reći.

- Ne prenavljaj se, Mato - progovori nestrpljivo mladi gospodin Gregorijanec, nasloniv se laktom na koljeno i gledajući u zemlju. - Ti nijesi kmet ko i drugi, ti si pametan čovjek. Sud! Do vraga sud, kad je kriv.

- A vi, gospodo, učinite da bude prav.

- To i hoćemo. Ti si ovdašnji čovjek, a to zna ovuda svako dijete da je Stubica pravo pravcato imanje moje punice.

- Znam da je bilo.

- I da jest pred bogom i svijetom. Znaš i to da joj ga je Tahi oteo po razbojnički.

- Znam da nije čist posao bio jer je došao po noći, a nije po bijelom danu.

- Dobro. Je l' vas moja punica mučila, jesmo li vas mi, njeni zetovi, gazili?

- Nijeste.

- Eto vidiš, Mato, a što biva sad, reci sam? Reci sam. Tahi vas guli i dere, otimlje vam blago, zemlje, a sad će vaše sinove tjerati na Turke za vojnike. Čuo sam sve. Je li vam to pravo?

- Nije - odvrati mimo Gubec.

- Pa vi šutite?

- Šta ćemo? kažite vi! - zapita Gubec i pogleda mirno velikaša.

- Tražite pravicu!

- Tko će nam je dati? Zašto vi sve to ne kažete banu, sudu?

- To smo učinili. Ali je slab to lijek.

- Kakov je to ban, koji ne mari za pravicu? Kad vi gospoda ne možete, kako ćemo mi seljaci.

- Lako. Vas je mnogo. Imate šaka, kosa, pušaka. Udrite!

- A vi ćete se izmiriti s Tahom i vješati nas.

- Kunem ti se živim bogom, nećemo. Ne dolazim ja sam za sebe, za svoju punicu. I moj otac, podban, tako misli.

- I vaš otac? Čast i poštenje njemu. Pravedan gospodin, naš čovjek.

- Vidiš da dođoh po pravu.

- Nu recite mi, milostivi gospodine, šta je to: ban veli ovako, podban onako; tko veli pravo?

- Ban je Tahu zet.

- Istina je, pravo rekoste - nasmjehnu se Gubec gorko. - I gospoda kadšto postrance idu. Znadu to naša leđa, i mnogo mi je puta već krv zakipjela, jer mi seljaci opet nijesmo nijema živina. Nu zašto ste upravo k meni, k Matiji Gupcu došli, milostivi gospodine?

- Još pitaš? To ti je bolje znaš. Kmet si, ali po svem kraju slušaju te seljaci bolje nego špana i kastelana, nego samog zemaljskog gospodina. Što ti rekneš, ono će biti. Kad se seljaci posvade, dođu k tebi na sud jer si pametan, jer više znaš negoli ostali svijet. I nijesu li se pri tebi već potužili?

- Jesu.

- Pamti da ti je stara gospoština milostiva bila, da su te pazili kao čovjeka.

- Što da učinim? - upita seljak dignuv se.

- Reci riječ svomu kumu Iliji i ljudima po drugim selima. Tahi će za koji dan u Kanižu sa svojom četom. Grad će biti prazan, jer šta i broji pri tom Tahova žena? Ne dajte se, bog vam je dao mišice, i sve će drugo biti.

- Sve će ko i prije biti. Čujete me, milostivi gospodine, imao sam rođaka župnika. Pri njem sam za mladosti služio. Umro je prerano; da nije, nosio bih možda i ja crnu halju. Ono malo što znam, naučio sam od toga poštenog starca. Imaj pameti, imaj srca, znao mi je starac reći, i bog te ostaviti neće. Ali jedno bez drugoga ne donosi sreće, a posao ti neće valjati ako bude previše pameti ili previše srca. Jednaka je vaga najbolja. Taj čovjek me je naučio i čitati. Pisati žalibože ne umijem. Kad starac umre - bio je siromah - ne osta mi od njega nego jedincata stara knjiga - sveto pismo. Tu sam knjigu često, često čitao za dugih zimskih večeri, pak mi je lako bilo pri duši. I opet je čitam. Što se ondje piše, posve je drukče nego što u svijetu biva.

- A šta mi tu prodiku govoriš? - reče zlovoljno Stjepko, u čudu gledajući seljaka.

- Čekajte, milosti vaša, i saznat ćete zašto. Knjiga veli da svi ljudi dolaze od Adama i Eve, dakle plemeniti i kmetovi, da su ljudi braća, dakle mi i vi jednaka krv. I kad je Adamov sin ubio brata, prokleo ga je bog, a nije li rekao naš Spasitelj, neka čovjek čovjeka ljubi kao sebe; nije li rekao da će visoki biti poniženi, a niski povišeni? Kad mi je poslije razum puko, dosjetih se da sam i ja Adamovo dijete i da mi je rod toli star kao svakoga kneza, samo što knez na koži napisano ima kako mu se stariji zvahu, a mi kmeti nemamo. Gledao sam poslije u svijet, vidio sam kako plemeniti brat kmetskoga brata ubija i do krvi muči, pa si rekoh: To nije pravo, Bog govori drukčije; svijet nahero stoji. I doći će Božji sud pa će sve izravnati.

- Što to govoriš? - izvali Stjepko oči na Gupca skočiv na noge.

- Ja vam to velim - reče seljak mirno - da znate kako Matija Gubec misli. Što hoćete vi, gospodo, od nas, što radite od nas? Zašto nam ne date da budemo bar napolak ljudi, kad vaša pisma kažu da ste vi bolji, a mi gori. Samo kad naše pomoći treba, kad treba krvi i novca od Hrvata seljaka, onda je dobar - inače je kmet, inače smet. Dođoste da i opet našu pomoć potražite: velikaš snubi proti velikašu seljaka - za vaše pravo. I ja mrzim Taha - nastavi Gubec muklim glasom, i oko mu planu - mrzim ga jer sebe bogom, nas psetom cijeni. Nu ako za vašu pravdu prolijevamo krv, kakvo ćemo pravo mi dobiti, mi ljudi torbaši pod darovcem?

- Evo ti vjere moje - prihvati Stjepko s nekim počitanjem gledajući seljaka koji je ponosito bio podigao glavu - kad gospoja punica dođe na Susjed, bit ćeš slobodan, bit ćeš slobodnjak.

- Hvala, gospodine - nasmjehnu se seljak - mislite li vi da za svoju pomoć plaću ištem? Varate se. Šta ja? Ja sam sam i ostat ću sam; ali kad gledam kako sirotinja po kraju plače i uzdiše, zaboli me srce.

- Čuj, Gupče, kunem ti se, ako nam se povrati naše imanje, da ćemo vas paziti, da vas nikad ostaviti nećemo.

- Vi se kunete? - zapita seljak velikaša oštro.

- Živim Bogom i Spasenjem! - odvrati mladić.

- Pustite tri-četiri dana da stvar premislim, pa onda poslat ću po koga vašega čovjeka da mu reknem šta će biti.

- Dobro! Pošalji po Stjepana špana ili po Ivana Sabova, koji u Brdovcu živu otkako ih Tahi s grada protjera. Za tri dana?

- Za tri dana - odvrati seljak - sad laku noć, vaša milosti!

- Laka ti noć - odvrati Stjepko, podav kmetu ruku, i ode. Zakratko čulo se po noćnoj tišini kako konj prema Golubovcu leti, kako se topot sve više među bregovima gubi. Ali Gubec jošte je dugo sjedio pod orahom upirući glavu u dlan, tražeći sred mrkle noći buduće dane. Dok je Mato tako razmišljao, stupao je hrlo od Stubice k Susjedu pristar čovjek Andro Mogaić, domar i stric Đurin, te pođe još iste noći na grad pred gospodara.




Kad je drugog jutra oko devete ure Matija Gubec došao do Ivanca kraj ceste, reče mu znanac da je Đuro Mogaić već prije dobre pol ure ovuda prošao i krenuo na krapinski most, a kad je došao u selo pod Susjed, imao je šta vidjeti. Bilo je huke i buke. Oko drvenih stubova stajalo je dosta privezanih konja, na putu i po kućama vikala čudnovata čeljad - Mađari, Štajerci, Slavonci, Posavci, sve pod kalpakom u modrim dolamama - lica čudnovata, vragolika, četa kao da su je vrane iz sveg svijeta snijele bile u to pitomo selo. Jela Filipčićka, koja se je baš od kuće otpravila bila, dokaza putem Gupcu da su to kaniški konjanici gospodina Taha, prava napast, jer po cijelom selu da već nema ni guske ni kokoši, a djevojke i mlade žene da ne smiju pred kućni prag; ona da je hvala bogu stara i da se nema tih pasoglavaca bojati. Na sreću, reče, da će taj smet sa gospodarom za tri-četiri dana krenuti u Madžarsku, ali da će prije toga dosta plača biti jer će Tahi pod silu iz svih sela neoženjene muškarce trpati u konjanike, i neka se bog smiluje siromašnim majkama. Gupca je pri tom nešta zazeblo, nu ne mareći dalje za bučne konjanike, reče staroj Jeli: "Zbogom", i krenu uzbrdo na grad. Vanjska vrata bijahu širom otvorena; kmetovi, sluge, časnici i vojnici prolažahu ovuda vičući i čevrljajući; Gubec je dakle bez zapreke doći mogao u prvo dvorište. Nedaleko od vrata naslanjao se leđima na zid malen debeo čovjek u mrkoj haljini, nabubrena lica, uzvinutih crnih brkova i malena šiljasta nosa, te je nepomično gledao što po dvorištu biva.

- Čujete li, dragi čovječe - progovori Gubec približiv se slugi.

- A? - viknu ovaj omjeriv seljaka od glave do pete.

- Gdje je milostivi gospodin Tahi? - zapita Gubec.

- Evo ga na! - viknu opet sluga pokazav prstom na starca sred dvorišta, i poče dalje buljiti u svijet. Gubec pogleda kamo mu sluga reče.

Sred prvoga gradskog dvorišta stajaše pristar čovjek srednjeg stasa, kratkih nogu, kratkih ruku, ali neobično jak. Među visokim ramenima sjedila mu krupna, šiljasta glava; nad uskim visokim čelom uzvijala se duga bijela i vunasta kosa. Lice bijaše mu crveno, surovo, nos tubast, nosnice široke, usne debele, brada i brkovi dugi, bijeli. Ispod jakih poput metlice, bijelih obrva škiljila do dva malena siva oka, žacava ali vazda ponešto pritvorena. Preko čela vukla se crvena brazgotina, a od nosnica k ustima protezale se dvije crte, te se na tom obrazu vazda javljao zlorad posmijeh. Nu lice bješnjakovo, da će i vraga zadaviti. To je bio Ferko Tahi, barun od Stettenberga. Desnu ruku bio je zadio u raskopčanu zelenu surku, lijevom je straga držao bič, a noge, odjevene kožnatim hlačama i obuvene visokim čizmama, raskrečio široko te gledao kako crnokos vragoljast mladić, u modro sukno odjeven, psujući i kunući kroti bijesna konja. Mladića gledala je s prozora nutarnjeg grada i druga osoba - vremešna gospoja, bjeloputna, crnooka, vranokosa, kojoj si na finom nosu, na uzvinutim usnicama vidio trag Zrinjskoga plemena i oholost. Gospoja u svijetloj zeleni halji pod bijelom kapom bijaše, sudeći po licu, svakako majka mladićeva. Da, gospoja bijaše Jelena Zrinjska udata Tahovka, a mladić, sin joj Gavro, više dječak nego mladić, više vražić nego gospodičić. Podalje od gospodara stajaše više seljaka otkrivene glave, stajaše i seljakinja držeći nejako dijete i plačući gorko.

- No, Gavro, de, Gavro! Poklopi ga; zažvali ga! - vikaše hrapavim grlom Tahi, ne mareći za seoski svijet. Konjić bijelac bijaše bijesan, turske pasmine. Kao bijes propinjao se, stao na zadnje noge i stresao grivu, ali mladić stisnuo stegna, privinuo se konju uz vrat i prilijepi se na nj kao čičak, kao zmija.

- Tako valja - viknu otac, pa ošinu i konja i sina bičem.

- Tako valja - viknu i gospoja Jelena s prozora - eh, drž' ga, drž', ne daj se!

- To je tvoj konj? - okrenu se Tahi seljaku koji je blizu stajao i plaho gledao šta tu biva.

- Jest, vaša milosti - odgovori seljak.

- A otkud tebi takov konj?

- Ta turski je, oteo sam ga Turčinu, milosti vaša, u zadnjem ratu.

- Šta će tebi toli plemenit konj? - zapita Tahi - to nije za mužadiju. Evo sam milostiv. Na tom ću konju ja u Kanižu, ta bolji je nego Mrkač Nikole, svaka moga. Razumiješ li, taj konj je moj.

- Ali, milosti vaša - odvrati žalosno bivši konjik banovac.

- Id' otale - viknu Tahi - hvali boga da si živ. Put pod noge! - Jadni seljak poniknu nikom, svrnu još jedanput okom na lijepog konjića i ode poniknute glave. Sad mu se približi žena s djetetom. - Milosti vaša - progovori jedva od plača.

- Ded, Gavro, još jednom potjeraj ga preko dvorišta - viknu Tahi, kao da ne čuje žene.

Mladić poleti ko bijesan, a žena opetova:

- Milosti vaša...

- Što je? Tko si?- upita Tahi.

- Ja sam Marušićka iz Zaprešića.

- Pak?

- Vaše sluge oteše mi sve moje siromaštvo.

- Imaš manje brige - nasmija se Tahi. - Udri, Gavro!

- Ali ja sam gladna, gola i bosa, sve je moje bilo.

- Tvoje? Što tvoje? Ništa nije tvoje. A, sad znam! Traži si pitanog vola od gospoje Uršule.

U taj par zaleti se Gavro prema mjestu gdje je žena stajala i mal je ne obori s djetetom, ali iznenada priskoči Gubec, uhvati konja za uzde, a žena odvuče se plačući. Konj stade, stari se Tahi zapanji i pogleda seljaka.

- Tko si ti? - upita Tahi.

- Matija Gubec - odgovori seljak mirno ali odvažno.

Gospodar strignu okom po Gubcu.

- Gubec? Gubec? - zapita. - Ta da! Ti si iz Gornje Stubice, je l'?

- Jesam, vaša milosti!

- Onaj krivi prorok, onaj seljački bog - primijeti porugljivo gospodar - moj kmet.

- Kmet gospoštine stubičke - odvrati Gubec mirno.

- Šta tražiš, rijetki goste, kakovu milost? - zapita Tahi - ohol si, čujem; još te nijesam vidio.

- Ne dođoh tražiti milosti - nastavi seljak - već pravo.

- Kmet pravo? - začudi se Tahi.

- Da, milosti vaša, dočuo sam da vaša milost upisuje naše mladiće u konjanike.

- Da, pa šta onda?

- Čujem da je upisan i Đuro Mogaić iz Stubice, sin moje sestre.

- A da! Mogaić! Jest! - dosjeti se Tahi.

- Ali Đuro je slobodnjak - reče Gubec - on nije vezan ići nego u bansku vojsku, pa se sada ženi.

- Što sve to tebe košta?

- Ja sam mu ujak, mjesto oca i majke! Na brizi mi je, pa dođoh sjetiti vaše gospodstvo.

- Što slobodnjak! - otresnu se Tahi - briga mene, sa mnom će u katane. Ne smije se ženiti. Sad znaš. Mora sa mnom. Nevaljalac je, buni kuću.

- Slobodan je čovjek - odvrati Gubac mirno - ne mora u vojsku, može se ženiti.

- Ferko! - zakriješti s prozora gospoja Jelena - pa ti sve to mirno slušaš.

- Da, ne mora! - planu Tahi i dingu bič - da, ne mora, seljačka psino - i zamahnu na Gupca.

- Stanite gospodine - odvrati seljak i pogledav Taha, ozbiljno podignu ruku. - Mene nije udarila nego turska sablja u službi kraljevoj. - Gospodaru susjedgradskomu klonu ruka. Zažmiri i ošinu okom seljaka, a ovaj će:

- Recite mi, milostivi gospodine, što kanite s Đurom?

- To ćeš zamalo vidjeti, huljo, ali međutim velim, čuvaj svoj pasji jezik; ne izlazi iz kuće jer ću te inače na samu nedjelju pred stubičkom crkvom dati upregnuti pod jaram - kriknu Tahi i pođe brzim korakom prema nutarnjem gradu. Ali seljak stisnu zube, stisnu šake, pogleda prema visokoj gradini i šapnu:

- I ti ćeš zamalo vidjeti, krvopija! - Zatim pođe hrlo niz brdo u selo.