Seljačka buna/Predgovor

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Posveta Seljačka buna —  Predgovor
autor: August Šenoa
I


"Quoniam apud nos pecora melius et honestius habentur a suis dominis, quam hoc genus subditorum. Quumque miseros a tyrranide Turcica haud quamquam tueri queant, eodem modo eosdem expilant et in servitutem redigunt, quo ipsi Turcae."

(Littera Archeppi Antonii Vrančić ad imperatorem)


"Zar zločin?

Al neka bude - zaludna vam riječ,

To crno ruho, sramotno uz ime

- Što skriva lice il se čini skrivat -

Namamiti će više željnih oči,

Neg stotine te naoko vam slika,

Što sjaju tu u šarenom veličju,

Sve vaše roblje - a krvnici puka!

- - - - - - zločin? Kakav zločin?

Spomenuti bi bolje bilo čine,

Da gledalac tu barem jednom sazna

Taj zločin otkle li je zbilja niko."

(Byron, Marino Faliero, Č. V. Pr.1)


Prečasni gospodine prijatelju!

Otkako je hrvatsko pero pustilo prvi put našu rodnu riječ u svijet, a na krilo naroda, bud da mu digne duh, bud da mu osladi dušu, uvijek je bila navada da književnik pripiše i prikaže plod svoga srca i duha glavi dičnoj i čuvenoj međ narodom, neka bude okriljem njegovoj knjizi. I ja evo, puštajući u svijet uspomenu krvave ali plemenite borbe našega puka proti poveljenim krvnicima, ne htjedoh iznevjeriti se tomu staromu običaju, i ja odlučih to djelce svoje posvetiti kojoj dičnoj glavi. Obilazeći krugom zape mi oko na onoj strani našega doma gdje je stajala kolijevka naših kraljeva, zape mi na žalu mora sinjega. Nije to slučaj, već prava promišljena volja. Sjetih se Menčetićeve "Trublje", sjetih se Karnarutićeva "Vazeća Sigeta grada", i dosjetih se da već u ono gluho po nas doba nije Velebit bio međašem koji cijepa Primorje od Posavja, već slavno ročište iskrenih hrvatskih duša. I kakogođ glasnice stare slave preletješe od mora preko Velebita do Save, tako otpremam ovu svoju skromnu knjižicu od Save preko Velebita k hrvatskomu moru, a na Tvoje junačko krilo. Pripisujem, posvećujem je Tvojemu imenu. Primi je, prigrli je, ako je mala, ako je smjerna, vjeruj, čestita je. A pitaš li zašto li je uresih Tvojim imenom? Koga je gođ hrvatska rodila majka, lako će odgovoriti na to pitanje. Ta nijesi li i Ti nikao iz hrvatskoga puka? Nijesi li se Ti digao na junačke noge da oda sna preneš drijemnu dušu primorskoga puka, da ga gromom glasa svojega budiš u svijest, da korov iščupaš iz vinograda rodnoga, pravi zatočnik našega prava, pravi apostol nehinjene slobode? Eto, zato je Tebi pripisah, dobru pastiru vrla stada. Ne piši mi u grijeh reknem li ovdje dvije-tri izviše, ali dobro, da si narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i prodičio. To neka mu je naukom za buduća vremena. Poznata je odavna, ali vazda istinita ona riječ staroga Rimljanina "Historia vitae magistra". A nama Hrvatima, razdvojenim i rastrojenim, treba i koliko te nauke da budemo jedanput od glave do pete ljudi i svoji ljudi. Ta istina ponuka i mene, a nuka me i sad, da iznesem u spodobi pripovijesti našu davninu, stare grijehove, staru slavu našu. Žao mi je samo da mi nije dano, da ne mogu svu dušu, sav život svoj posvetiti tomu radu, da ne može jasno sunce svijetliti mojemu peru, već da je samo u noći dano ruci, umornoj od danjega težanja, crtati prošle zgode mojega naroda: mjesto jednog niklo bi sto zrna. Ali neka je, kad je tako. Znam da nam jošte ne svanu medicejski vijek, nu i to gorko uvjerenje nije jako u meni ubiti ono živo pregnuće da bar onoliko radim koliko mi daju prekratki časovi dokolice ili ure ugrabljene noćnomu pokoju. Od toga pregnuća postala je i ova knjižica. Ne mogu da ne spomenem kako je postala, koliko je vrijeme. "Seljak kralj" lebdio mi je od mladih dana pred očima; za tom tajinstvenom osobom, koja i sad živi u pameti našega zagorskoga puka, otimala mi se mašta. Uvidjeh dakako da mu se hoće zrela pera, da mladić neiskusan nije dorasao tomu poslu. Pa gdje bijahu i izvori? Zakopani u prašini, a mi vikasmo udilj: "Tko će pisati kad nema gradiva?" Vrijeme je minulo, ja dozrio, a izvori isplinuše sretno navrh. Sad dakako velimo: "Bože moj, tko će to gradivo svladati?"


Od velike je cijene za opis "seljačke bune", što presv. g. Ivan Kukuljević Sakcinski priopći u povijesti "Susjedgrada" i "Medvedgrada" (Arhiv), od još veće cijene je pako obilna ona građa koju izda na svijet preč. g. dr Franjo Rački u spisima Jugoslavenske akademije, jer se tu piscu nanuđa obilje potankosti, karakterističkih za život onoga doba, jer se po Račkovim spisima može ocijeniti smjer i razmah cijele bune. Nu uz to dragocjeno gradivo valja posegnuti dalje, da izvadiš neokrnutu cjelinu iz povijesti, jer samo takovu cjelinu možeš zaodjenuti umjetnim ruhom pripovijesti. Tako uradih i ja, posegnuh za starim netiskanim izvorima našeg zemaljskog arhiva, proučih sve mijene nesretne one dugotrajne parnice za Susjedgrad, koja je začetnicom seljačkoj buni, i tad istom nađoh početnu i zaglavnu točku silne katastrofe. Žao mi je veoma da nema traga istrazi proti samomu Gupcu. Ja mislim da je suvremena ruka uništila te sudbene zapiske, jer čini se da ih je bilo. Opširni dakako nisu biti mogli, jer među bitkom stubičkom i užasnom smrti Gupčevom ne prođe nego nekoliko dana. Imajući sve gradivo pred sobom, pohodih, noseći točnu mapu uza se, sve krajeve koji bijahu pozorištem bune. Tako mi bude jasan čin, mjesto i vrijeme, svi povodi, svi karakteri, sve potankosti - a istom onda dozri u mojoj duši potpuna slika "seljačke bune". Sama buna bijaše dakako kratka - trajala je samo nekoliko dana, ali se je bila naširoko raširila, i upravo po tom se vidi da to nije bio nenadani proplamaj zdvojnoga puka, već osnova promišljena. Tko čita što je u toj osnovi i najluđi seljak na mukama ispovijedio, i tko je pregledao kraj gdje se je sve to dogodilo, uvjerit će se o istini mojih riječi. Povijesti nijesam se iznevjerio. Nije mi toga ni trebalo. Sve su osobe u toj knjizi - pa i zadnji sluga - historične, svi užasni prizori, sva zlodjela krvnika su istinita, nipošto u kronici upisana, već po svjedocima pred sudom dokazana. Sve sam ih prikazao, jer je morao biti silovitoj posljedici i silovit povod. Nu iz svih ovih strahota razabrat ćeš jedno. Seljačka buna nije prosta gungula usijanih glava, nipošto, već pravedna borba puka za pravo i poštenje. Seljak se nije digao dok su mu otimali vola i kuću, seljak je planuo kad mu osramotiše ženu i kćer. I kad se je digao, kad su se silne čete razlijevale bez uzde po svoj zemlji, nije si seljak gotovo nijednim zlodjelom ocrnio obraza. Čitaj izvore i vidjet ćeš da je tako, da onim grozotama o kojima neki historici govore nema traga, a suci bili bi ih jamačno zapisali u svojim istragama. Po tom dobiva buna veću, etičniju cijenu, a seljaštvo izlazi opravdano pred svijet. Pravi začetnik bune bio je stubički seljak Matija Gubec. Trudio sam se pri svem da vjerno prikažem i ostalu povijest naše domovine, da karakterišem život velikaških porodica, njihove stranke i svađe. Htjedoh toj knjizi dodati opaske da se vidi istinitost moga pripovijedanja, ali bi te bilješke narasle na drugu jednako debelu knjigu, i stoga ispustih historički tumač. Čitalac, vješt povijesti, znat će ionako da sam se do najtanje malice držao historije, a ostalomu općinstvu navest ću samo izvore kojima sam se služio pišući ovu pripovijest, a to su: dr Franjo Rački: Građa za povijest seljačke bune. Kukuljević: Povijest Medvedgrada (Arhiv). Povijest Susjedgrada (Njeke gradine i gradovi, 1869.). Mesić: "Zvijezda Zrinjska", Istvanfi, Krčelić, Habdelić, Ratkaj, mađarsko genealogičko djelo: Magyarorszag scaladai (Ivan Nagy). Zatim u zemaljskom arhivu: Zapisci hrvatskih sabora, spisi o parnici susjedgradskoj i stubičkoj, velika istraga proti Tahomu, izvještaji kameralnih provizora, mađarskih tridesetnika itd.

Sada, prečasni gospodine, znaš i Ti, a zna i svaki drugi čitalac, kako i odakle je moja "Seljačka buna" postala. Primi taj smjerni darak na svoje dično ime i junačko srce, pa ugodi li Ti ovaj maleni poklon u čislu ostalih ljepših narodnih odlika, nikomu neće zaista milije biti negoli Tvojega junačkog imena

U Zagrebu, na Duhove 1878.

osobitomu počitniku

A. Š.