Seljačka buna/IV

← III

Seljačka buna —  IV. autor: August Šenoa

V →

Lijepa je noć, svibanjska noć, tiha ko san. Ne čuješ u travici šturka, ne ćutiš na licu vjetrića, zvijezde trepere na čistom nebu; nakraj vidika vidiš crne gomile, mračne brdine, a iza drveća gorske kose poviruje pomalo i plaho žuti mjesec, kao da je i njemu žao mutiti svjetlom tajinstveni noćni mir koji se razapinje kao orijaška crna paučina nad gorom i dolom, nad gradom i kolibom, i da kadšto ne bljesne na trnu svijetla krijesnica, rekao bi: Eto, obumro je svijet!

Cestom od Zagreba prema Susjedu idu seljačka kola. Konje tjera seljak, na kolima sjedi jak, u crno odjeven čovjek pod širokim šeširom. Putnik, reć bi, drijema, a seljak kadšto pjevne, kadšto pucne jezikom i sokoli konje, pa zatim umukne i prisluškuje kako Sava pod mrakom šumori. Dođoše na mjesto gdje se pod Susjedom uspinje cesta, dođoše i na brijeg. Seljak siđe da zavre kolo. Čovjek na kolima prenu se te vikne:

- Šta je, Ilija? Gdje smo?

- Tu na brijegu, pod Susjedom, gospodine župniče, jaka je nizbrdica. Valja paziti da nas konji ne ponesu u Savu. Mladi su, plahi su, boje se svakoga grma.

- Dobro, a ti, Ilija, zavri i pazi!

Ilija Gregorić učini kako mu brdovački župnik reče, sjede na kola, pritegne k sebi vođice, i tako se polako na škripećim kotačima spuštahu nizbrdo. Župniku već nije bilo do drijema, i kada kola opet brže poletješe pod brdom udari svećenik u razgovor sa seljakom. - Baš ti hvala, Ilija, te si mi dao priliku - reče župnik seljaku prijazno - imao sam i nešto svog posla u Kaptolu, ali mi je najviše bilo da kupim medicine u gradu. Već sam svu potrošio bio, a po selu ima dosta bolesti. Prošle sam nedjelje poslije večernjice obišao sam deset ljudi. Bilo ti za dušu!

- E, pa zašto ne bih dao, gospodine župniče! - odvrati seljak veselo - od gospoštine nije nikakove zapovijedi bilo, svoj sam posao na polju kako-tako svršio, pa kako da vam ne činim po volji kad ste nama seljacima prijatelj te nas tješite i naše rane zavijate. - Kako ti kuća, kako žena i djeca? - zapita brdovački župnik Ivan Babić.

- Što nas ima krštene čeljadi pod krovom, sva je, hvala bogu, zdrava, a i na nijemu živinu nije se potužiti. Strn dobro stoji, i trsovi lijepo kažu. Ako ne bude suše ili tuče, bit će i blagoslova; mraza se već ne bojimo. Oko Stubice su bome zlo prošli. Onomad se je moj kum Matija Gubec, idući za gospodskim poslom u Mokrice, k meni navrnuo. Veli da ih je mraz nemilo ofurio. Svi su vinogradi crni. Boga mi, gospoja se Heningova na zlo preselila. A znate li vi, gospodine župniče, bez zamjere! zašto se stara iz Susjeda dala?

- Ne znam, dragi Ilija, ja mnogo ne pitam za gospodske hire. Čovjek je tako mirniji.

- Istina je - potvrdi seljak i potjera konje dalje.

Uto prođoše kroz selo pod Susjedom. Psi zalajaše silno iza ograda, ali po kućama nijesi vidio svjetla. Seljak prihvati:

- Eto, nijedne luči po svem selu. Pravi su jazavci i u ljetnje doba. Ta po mom računu nije više od deset ura. Tako bar kažu zvijezde.

- I nije - odvrati župnik.

Ilija opet potjera konje, i kad bijahu odmakli od sela Zaprešića, progovori snova:

- Nu recite mi, milostivi gospodine, na što ta promjena sluti? Vi ste siromaku kmetu dobar, vi ste učen gospodin, vi to morate znati.

- Da znam, dragi Ilija, rekao bih ti šta je - odvrnu župnik. - Ali meni gospoda ništa ne kazuju; nekako me - to samo tebi velim - dobro ne gledaju jer sam vama seljacima prijatelj.

- Znam - potvrdi seljak - ali će vam Bog platiti - i njima - zamrmlja tiše.

- Da, u Boga se uzdajmo, sinko - reče starac svećenik mirno - ostajmo na pravoj mjeri kad je dobro, a ne gubimo srca i pameti kad je zlo. Srednji je put najbolji. Ima i na njem jama, trnja i kamenja - ali u kojem smrtnom životu nema nesreće? Nu mirna duša zna da svako dobro, svako zlo ima na ovom svijetu svoj kraj, i da svaki dan ne pucaju gromovi. Božji sin nosio je svoj križ, nosimo ga i mi.

- Eh, milosti vaša - zavrti seljak glavom - nanosili smo ga se i za dva čovjeka.

- Znam - kimnu župnik - ali Bog će dati pa će dobro biti. Strpljen spašen!

- Ah, ta strpljivost već dugo traje; jedan gospodar baca nas drugome u ruke, kao da smo klipovi kukuruze, a svakomu ostane nekoliko zrna u ruci, i tako izlazimo napokon ko goli štrukovi. Heningovci ne piju nam baš krv, ali vjerujte mi, svijet je po selima zlovoljan.

Već bijahu na primaku selu Brdovcu, komu se crni oris crkvenog tornja mogao razabrati o nebu, kad najedanput iza grma kraj ceste skoči ljudina te, dignuv ruku, zaviknu:

- Stan'te, ljudi!

Ilija, pritegnuv jednom rukom vođice, posegnu drugom za pojas, gdje mu je mala puška stajala. Kola se ustave, a u njima skoči župnik brzo na noge.

- Tko si? - kriknu Ilija ljutit - što mi tu plašiš konje?

- Skini ruku s pojasa - odvrati mirno ljudina - toga nije treba. Nijesam ni Turčin ni hajduk, već poštena duša. Pomoz Bog i sveti Nikola, ljudi božji, i ne budi vam žao što vam evo sred mrkle noći zakrčih put. Odgovorite mi za volju božju što ću vas pitati.

- Govori - odvrati župnik svejednako mirno stojeći u kolima. Ljudina primaknu se bliže, i kako se je mjesec iznad gore podigao bio, a mjesečina padala na čovjeka, moglo se razabrati kakov je. Bijaše visok i suh. Premda se zrake noćnoga svjetlila upirale u njegovo lice, teško je bilo reći kakve je puti. Rekao bi gotovo da je to dugačko, koštunasto lice sa orlovim nosom, pod kojim su dugi crni brkovi padali na prsa, da su i razgaljena prsa od mrke orahove kore. Na glavi stajao čovjeku crn kalpak sa crvenim jezikom, niz ramena mu visio gunj, a čudno je mjesečina drhtala u crnim mu očima, na srebrnim tokama prsluka, na nožu i malim puškama za pojasom i na tananoj cijevi diljke, koju je čovjek preko ramena prebacio bio.

- Da vam pravo kažem, božji ljudi - prihvati neznani vojnik, staviv desnu ruku na kola - ja sam Marko Nožina, Uskok vojnik iz Sošica, i šalje me moj gospodin kapetan Josa Turn iz Kranjske da ponesem pismo gospodinu banu. Ne znam šta je, ali rekao bih da se na krajini nešto muti, premda naš svijetli cesar uglavi sa Turčinom mir. Vi znate šta je turska vjera, i da nam od nje diljka vazda na dočeku biti mora. Nu bilo šta bilo, nosim pismo po zapovijedi, i gospodin kapetan reče mi na odlasku: "Na pisma Marko, ponesi ga banu. Znam da ti ga ni živi đavo, nekmoli Ture, oteti neće. Ali velju ti, ne titraj se, junače, ode li pismo po zlu, ode i tvoja glava." I tako ja put pod noge. Ali se, božji ljudi, i hrt tekući umori, kako neće čovjek. Padnuv pred ovo vaše selo, vele sam sustao i stanem domišljati se, ne bi li se koja dobra duša našla da me primi na noć i da me u ime božje žedna napoji i gladna nahrani. Valja vam reći da imam u tom kraju po selima dosta od starine znanaca s kojima sam pod banovom zastavom tukao Turke. Ali ovuda, tek što kokoš sjedne na drvo, sve zaklano, kao da je bosanski paša tri dni i tri noći harao i sve ljudsko pleme istrijebio. Kucaj ovdje, kucaj ondje, odnikud ljudskog odzdrava, već samo psi na te štekću kanda te je rodio antikrist. Zavukoh se jadan za trn, ne bi li bilo od boga dobre namjere. Uto čujem kola, i eto vas ovdje, pa vas kumim zdravljem da me, krštena čovjeka, ne ostavite na noćnoj rosi. Nijesam, bog i duša, žena, a vrijeme me se dosta napralo i napržilo, pa ne marim kad je tomu hora i kapetan zapovijeda - nu čemu da se preko potrebe trapiš? To vam velju, a vi pokažite da u vas duše ima.

Dok je Uskok ovako govorio i bogom ih za noćište zaklinjao, smiri se i župnik pa sjednu, a Ilija, nagnuv se, upitat će stranca: - Ako si ti Marko iz Sošica, a ti reci gdje si vojevao?

- Za mnogo me pitaš - odvrati Uskok - ja drugo i ne činim. Ali ću ti reći da sam - teče tomu sedma godina - tukao antikrista Ferhata kod Jeline, a pod Ivanom Alapićem i Ivom Lenkovićem. To je spomena vrijedno, a za malo puškaranje po čardacima ionako se ne pita.

- A tko ti je bio vojvoda? - zapita opet Ilija.

- Bio je Ognjan Strahinić.

- Dobro je. A jesi li poznavao koga vojnika, komu u ovom selu kuća stoji a rodom je iz Like?

- Jesam, vjere, valjda misliš Matiju Gušetića. Nije ljudesina, ali mu sablja ne zna za milost.

- Eh, moj si čovjek - reče Ilija - vidim da istinu govoriš. Mate mi je pokoju o tebi govorio da si junak i poštena duša; sjedni na kola do mene. Primam te za gosta, jer sam i ja pokoji krvav dan pod banovom zastavom prebavio. Sjedni, Marko! - Zatim se okrenu Ilija k župniku: - Ne zamjerite, milostivi gospodine, jer ga po glasu znam za dobra junaka.

- Povedi ga, sinko - reče starac - bit će ti za dušu. Božja je volja da gladne nahraniš, žedne napojiš i putne nastaniš. Primi ga. Uskok skoči na kola, a Ilija, zatjerav ih hrlo u selo, reći će plaho župniku:

- Znam, gospodine župniče, da u vašem dvoru svi spavaju i vatre nema, jer misle da ćete se istom za dva dana povratiti kući. Gladni ste, žedni ste, znam, i vi. Pa kad mi se ovakva lijepa prilika dala da dobra junaka u ime božje pogostim, ne ljutite se kad i vas svojim siromaštvom nuđam. Ne bih toga smio učiniti da nijeste već više puta moj siromašni krov počastili.

- Hoću, dragi Ilija - kimnu župnik - naš Spasitelj nije lomio kruh samo kod bogatca već i pod krovom ubogara. Hoću, jer je tvoj kruh pošten kruh.

Po tim riječima zakrenu Ilija u svoje dvorište, a u isti čas pojavi se Kata na trijemu kuće. Seljakinja začudi se nemalo videći u toli kasno doba toli nenadane i čudne goste, ali se nabrzo lati posla kad joj Ilija dokaza kakov je čovjek Marko i kako ga žedna i gladna na putu pobraše. Ilija nije živio u zadrugi, već sam sa svojom ženom i djecom, jer nijesu ni on ni Kata bili rodom iz ovoga kraja. Zato im je i gospodarstvo bolje i kuća čišća bila. Gosti smjestili se u prostranoj sobi za hrastovim stolom koji je u kutu stojao, dočim je drugi kut ispunjavala velika ilova peć. Od peći dalje poredane bjehu dvije široke postelje, dvije šarene škrinje i tkalački stan, a nad stolom visila slika svetoga Ilije, diljka, dvije turske kubure i kožnata torba.

- Skini oružje, prijatelju - prihvati Ilija - dosta si ga se nanosio.

- Jesam - nasmija se Marko, pokazav velike bijele zube, te baci gunj, torbu i pojas na škrinju i prisloni diljku kraj prozora. Protegnuv se zatim, sjede kraj župnika koji se je mirno u kut smjestio bio. Dok su se gosti ovako smještali, pomaljahu se iz postelje dvije žute glavice vireći poput miša iz prikrajka, a kad se Uskok protegnu, zavukoše se plaho pod pokrivač, ali se ne poplaši treća glava koja se izvuče iza velike peći. Bijaše to crnokos djetić od šest godina, velikih crnih očiju u platnenoj košulji. Složiv ruke straga, postavi se dječko pred brkonju Marka te ga stade posve mirno motriti.

- A čiji si ti, sinko? - zapita vojnik maloga.

- Ja sam Stjepko Gregorić - odvrati mali ozbiljno, ne trenuv ni okom.

- E, pa bog te poživio, sinko! Jesi li valjan? Znaš li Boga moliti?

- Znam - odgovori dijete - a tko si ti?

- Ja sam, sinko, vojnik.

- A šta će ti puška?

- Da strijeljam Turke.

- Eh, vidi eno pušku - mali će pokazav prstom na zid - i moj je tata strijeljao Turke.

- Hodi der amo, sinko - reče vojnik i, prihvativ objema rukama dječaka, posadi ga na svoje koljeno, a mali šuteći čas gledao duge brkove, čas prstima opipavao sjajne toke. Uto donese Kata večeru, a Ilija vrč vina.

- Idi u postelju - ukori Kata sina - šta tu dosađuješ gostu! Nije za tebe večera, već postelja.

- Pustite, kumo Kato - zakrči joj riječ Marko pogladiv maloga - nek sjedi mali junačić. E, boga mi, lijep je, vrgo se u svoju majku.

- A baš mu treba da vam tu dodijava, gdje ste se putem umorili, kume - primijeti kuma porumeniv od Markove laske.

- Pustite. I ja imam kod kuće djetića. Reć bi da su mu oči trnjina; zdrav i jak je kao dren. Pa kad pod oružjem obijajući bijeli svijet naiđem na takova sokolića, smije mi se srce, i poljubim ga za svoga sina. - U oku se pojavi tajna suzna, i junak poljubi dječaka u čelo, zatim doda: - Eh, šta ćete, nije me majka rodila da gledam mirno kako mi porod cvate, već da po svijetu kosim turske glave.

- Ded'te, ded'te, kume Marko! - pošali se Kata - kanite se Turaka i turske krvi, pa se primite mojih žganaca i našega vina. Marko se bome i primio, pa jeo i pio kao glavit junak, a i gospodin župnik krijepio se uz Uskoka, kanda je i njega gorska majka rodila. Govorio je malo, te se nekako sretno smiješio, a nije ni imao kada govoriti jer je Marku vince razvezalo jezik pa je udario u junačke priče i govorio o knezu Jurju Slunjskom, o banu Nikoli, o Lenkoviću, i kako se je klao kod Virovitice, kako je obijao Vinodol i u Lici Turcima jade zadavao, kako ga je turska sablja kod Jeline zasjekla u rame, a druga posjeklica kako mu je u Krbavi nakitila lice. Govorio je junak kao da vila govori i pio uz to kao Kraljević Marko kod krčmarice Janje, a dijete zinulo i slušalo Marka kanda popa sluša. Napokon će Marko razigran:

- Ele, brate Ilija, lijepo ti je bog dao. Reci ti, sveti oče! - okrene se k župniku - nije li Iliji lijepo, ne sjedi li kao pčela u punoj košnici?

- Dobro mu je bog dao, junače - reći će župnik - jer je Ilija dobar čovjek i mukotrpan, pa se umije prebaciti preko svake nevolje.

- Ta da, časnoga mi krsta - udari Uskok šakom o stol, da se je dječak čisto preplašio - vidi mu se da je valjan. Ali čuj me, Ilija, po bogu brate, govorio mi je tvoj malić da si i ti strijeljao Turke. Sve se čini da mali ne laže, jer eno o zidu diljke i srebrom okovane kubure. Lijepo, duše mi, oružje. To se ne privređuje za plugom, niti se tim strijeljaju vrane. Dao bih glavu, da je taj fini srebrokov komu Turčinu krajišniku za pojasom stajao, a moj Ilija da ga je na mejdanu skinuo.

- Bit će tako - primijeti župnik.

- I jest tako, brate Marko - potvrdi Gregorić, koji je kraj Kate sjedio.

- Pa kako si zapustio pušku i prionuo uz plug, kume? Kazujder mi!

- Kad me pitaš - odvrati Ilija - reći ću ti pravo, i neka ti ne bude žao posegnem li dalje u prošle godine. Ja, da znaš, nijesam se rodio u ovom selu, već u Ribniku, tamo dalje za Dubovcem u vladanju frankopanskom. Frankopani nijesu kmetovima zli gospodari. Nema tu biča ni batine, ali Frankopani su junaci, nemirna krv koja se tuče sa cijelim svijetom, a kud oni sabljom, tud njihovi kmetovi puškom i kopljem. Bilo mi je dvadeset godina, brate, mlada krv. Prokleti Turci imali Liku, a naši ljudi su često i rado zalazili u Turke, u krvave goste. Zapalo je i mene. Išao sam kako rekoše, pa se pomalo priučio puški i nožu, i kako sam bio mlad i bijesan, pohvališe me stariji ne jedanput. Jednom - brojila se godina 1535 - zađosmo do Obrovca; Turci pritisnuše, izgubismo Obrovac, malo nas iznese glavu, a mene ranjena uhvatiše Turci. Bio sam pristao i vraški dječak. To se je Turčinu mililo, pa svi u glas na mene: obreži se, poturči se. Ja sam od majke dobar kršćanin i ne prodajem duše za dinar. Ali ropstvo je veliko zlo, tursko ropstvo gotova smrt. Okivaju te, biju te, žeđaš, gladuješ, ne znaš jesi li čovjek, jesi li pas. Bilo mi je teško, da znaš, vrlo teško. Šta ću? Rekoh Turčinu: hoću, vaš ću biti. Povjerovaše budale. Otkovaše me, nahraniše, napojiše me, dadoše mi i novaca, a jedan njihov zamrljani pop učio me kakov li je velik svetac njihov prorok. Ja sam sve te magareće litanije slušao kanda me je sam Muhamed rodio, i bilo je da će me sutra obrezati, a ja da ću pogaziti krst. Bila noć, mrka noć. Za dana bijah se veselio, častio Turke, grdio - bog mi oprostio grijehe - kršćansku gospodu, pio sam, a Turci mislili da sam se opio. Stisnem oči, Turci opet misle da pijan spavam. Ali kad oni zahrknuli, otvorim oči, uzmem malu pušku, nož i kesu cekina. Potrbuške plazio sam do vode Zrmanje, a uz vodu dovukoh se do mora. Nađoh barku, dadoh mornaru pol svojih cekina, a on me doveze do Senja, odakle sam došao u svoj kraj. Zbogom, Muhamede! Meni dakako nije bilo mira. Primim se iznova koplja. Stajao sam sa svojom četom u Dubici. Bilo je to godine 1538, kad je Petar Keglević banovao. Gospoda Zrinjska, jer je Dubica njihova bila, poručiše nam neka je junački branimo. Bili smo momci od oka birani ko golubovi, ali rijetko posijani, a Turaka čitava šuma, deset na jednoga. Sjećam se ko i danas. Nas jedno dvadesetak zrinjskih strijelaca posla kapetan da zađemo u šumicu nad cestom, kuda Turci proći moraju. Pođosmo pjevajući na brežuljak premda nam duša baš nije vesela bila jer smo glavu u torbi nosili. Svaki se postavi za svoj hrast, zapali šibu, pa da vidimo što će biti. Moglo je biti oko ponoći. Mjesec je stajao nad Unom, a ja gledah kako se svjetlo u vodi ljeska. Ujedanput začuo se žamor, a s daleka stalo se rudjeti nebo. Pogledah, a na drugom brdu gori crkva. Zamalo uzvitla se cestom prašina. Nema dvojbe, Turci idu. Poklekoh za hrastom i stavih pušku na koljeno. Sad se izvi iz praha nekoliko konjanika. Dobro sam razabirao čalme, a koplje im je sijevalo o mjesečini. Naprijed igralo mrko momče vranca. O sedlu mu visile dvije krvave glave. Srce mi zadrhta, krv zakipi. Čekaj! Naperim, odapnem. Plane. Ture zakriješti: "Aman", i lupi poleđice u zemlju, ali vranac mu podivlja i nagnu letjeti zavlačeći o stremenu sumrtvog konjanika. Munja za munjom bljesnu iza hrastova, a sve u gomilu tursku. Tu pade konj, pade konjanik, pogani počeše se miješati, kleti, vikati, ali mi stajasmo ovisoko, a oni sami konjanici. Sve više navrvi Turaka. Poredaše se pod brežuljkom, navinuše lukove, i dažd strijela zaleti se u šumu. Čuo sam kako strelice zvižde, kako grane pucaju, kako lišće pada. I drugi put izbaciše strijele. Tri se zabodoše u moj hrast, četvrta prođe momu susjedu sa strane kroz vrat. Na mjestu izdahnu. Ali naše puške obarale poput tuče Turke. Svaki čas bi se propeo konj, svaki čas pao konjik. Najposlije siđoše s konja, i urličući: "Alah!" tiskala se hajka uz brda. Prve sastavismo sa zemljom, ali dođoše drugi, treći, sve više i više, a cestom grnula cijela rulja put Dubice. Imao sam još četiri fišeka. Doviknuh drugovima da se vratimo u grad. Uzmakosmo prema Dubici. Prekasno! Presjekoše nam put. Izgubih u šumi drugove. Bludio sam, bludio, čujući kako nas nevjernici po grmlju traže. Da ludo poginem? Neću. Zavukoh se u šikaru. Odavde sam dobro razabrati mogao silnu pucnjavu. Napokon planu Dubica. Oteše je Turci. Sjutra zorom spustih se na cestu i krenem prema Kostajnici, jer je sve tiho bilo. Nijesam zapalio ni šibe. Ali ujedanput polete za mnom dva konjanika Bošnjaka "Stani, kaurine", povika prvi. Ja da se obranim, ali u času istepe mi drugi buzdovanom pušku iz ruku. Već zamahnu da mi razmrvi glavu, ali će mu drugi:

- Pusti, Jusufe, prodat ćemo ga u roblje!

Oteše mi nož, kapu, kabanicu i fišeke, te tako koracah pješice među oba konjanika put Dubice. Teško mi je bilo. Sto puta bio sam se na nože, na sablju ogledao po krajini sa Turcima, a sad me ovako zarobiše, ni da sam izbacio pušku. Zašto ja nijesam imao konja! Ujedanput će drugi Jusufu:

- Ču li me! Ja ću dolje k Uni da napojim konja, a ti ovdje pričekaj i čuvaj kaurina.

- Dobro, Ibrahime - odvrati Bošnjak, a Ibrahim ode. Sjedoh na panj kraj puta, Jusuf pako siđe s konja i reče: "Čuj, kaurine! ovamo te, da ti ruke svežem", i, skinuv s konja remen, pokroči prema meni. Omjeriv ga, rekoh si: "Ilija, bogme si ti jači", i nešta mi munu glavom. Ja kanda ću pružiti ruke, ali uto spustim glavu, zaletim se Turetu među noge. Jusuf sruši se preko mene, a ja se munjom okrenuh, klekoh mu na leđa i trgnuh ispod njega nož, rinuh mu ga u rebra. Ibrahim bijaše dosta odaljen, nije nas mogao vidjeti. Skinem s mrtvaca oružje, dolamu i čalmu, bacim lješinu za gust grm, pospem krvavi trag prahom, poklopim konja i zagrabim put Kostajnice. Ujedanput orilo se za mnom: "Oj Jusufe! Oj čovječe! Gdje si?" I vidim kako je Ibrahim poletio za mnom. Nije valjalo kazati mu leđa. Okrenem konja, pojurim proti njemu. Turčin se prenu. Vidi čalmu, vidi dolamu, vidi koplje, ne vidi kaurina. Bijasmo još razdaleko.

- Gdje ti je kaurin?

Evo ga - viknuh ispaliv kuburu u glavu konja, koji se prevali i konjika pokri. - Dugo sam čuo, kako Ibrahim u sav glas nariče i psuje, ali ja odmakoh brže u Kostajnicu. Kad je knez Nikola Zrinjski čuo za tu moju vragoliju, dade mi deset cekina i dvije kubure, te mi zapovijedi da moram uz njega služiti. Služio sam ga ljudski, i lijepo je služiti junaka, a Nikola, brate, junak je kakova nema među Dravom i Savom. Uz njega sam branio Zrinj, s njim sam išao pod Peštu. Bože moj, čudna li veselja kad se zaletjesmo na janjičare! Valja reći, dobri su vojnici, prije će pasti negoli uzmaći za pedalj. Ali su i smiješni! Svaki je zatakao za kapu žlicu, a kape su im ko vreće. Donle je sve dobro bilo, i ja se provukoh čitav kroz sve lumbarde, strijele, puške i sablje. Ali riječ je: ide vrag po svoje. Bilo je baš one godine kad je knez Nikola postao banom. Mi smo u Zagrebu brusili sablje jer od Turčina nijesi nikad siguran. Bilo mi je, duše mi, dosadno ljenjariti. Jedne noći pozvaše nas trublje na okup. Moj gospodar, gdje sam na stanu bio, preplaši se silno, a ja, uhvativ sablju, kalpak i koplje, rekoh mu: "Laku noć." Sam nas je ban vodio. Bogme mišljah, bit će krvi, jer kad Nikola poklopi konja, nema šale. Ja sam služio kod banovih konjanika. Išlo se sve na sjever, kao da nas vile nose. Jedva da nahraniš konja! Koliko pamtim, išli smo uz Krapinu. Kod Zaprešića pridruže nam se štajerski konjanici; vodio ih je nekakov dugi Švaba sa strašnom bradurinom. Putem reče mi moj četnik Mijo Kovačić, pošten Zagorac, da su Turci uzeli Moslavinu, da su valjda već prošli preko Križevaca na Sveti Ivan, pa da će na Varaždin. Nedaleko od Krapine rijeke dođosmo do grada Konjščine. Postavismo se u ravnici, a za nama bje šuma. Ovuda rekoše da će Turčin doći i, bogami, dođe. S daleka prepoznah te vražje tikve. Sve konjanici, kopljanici. Štajerski gvozdeni ljudi sjeđahu mirno na svojim konjima, ali mi, zrinjski katane, da! Nije još bilo bitke, ali se mi za šalu potitrasmo. Moja se četa primicala iz prikrajka Turkom. U toj igri ostade mnoga čalma pusta. Ban pohvali nas pred svakom svojim Tahijem, koji je uz njega bio, da smo junaci, ali neka je šali kraj jer da je s Turčinom ugovorio primirje. Do vraga i taj mir kad si se došao tući. Moja četa sastavi koplje, priveza konje, pa katane udri piti zagorskoga vina. A tako i druga vojska. Za Turke nijesmo mnogo marili. Te nevjere stajahu u protivnoj šumi. Kako sam ljut bio, povalih se potrbuške u travu kraj svoga konja, što sam ga uz kržljav grabar privezao bio. Sunce mi je leđa grijalo, a ja gledah u bijeli svijet. Kako sam tako ležao, ide mimo mene ban na konju. "Ej", povika smijući se, "Ilija, šta ti tu potrbuške zijake prodaješ?" "Vaša milost", odvratim, "mene je volja tući se." "Čekaj, bit će i toga", reče ban. Nije trebalo dugo čekati. U jedan mah zaori vika i cika, kanda su svi vrazi iz pakla utekli. Prevario nas Turčin, pogazio mir.

- Bog ga ubio! - viknu Marko lupiv šakom o stol, a oči mu se zakrijesiše ko divljemu mačku - pa jeste li ga za to naplatili?

- Jesmo bijesa - nastavi Ilija - on je nas. Ja i pravo ne znam kako je to bilo. Samo sam vidio da provaljuje Turčin kao mrav iz šume. Hulja učinio mir dok mu dođe u pomoć silna vojska. Skočim na konja, pograbim koplje, kalpak mi padne, ne marim, pa udri gologlav na Turčina. Sijeva, praši se, grmi, ne vidiš neg koplje, sablje i strijele: sve se to motalo u jednom klupku, dok se ne zaleti među nas koja gvozdena jabuka i rasprši gomilu. Banova sablja blistala je kao munja. Pobjesnim. Sprvine ježi ti se malo kosa kad se ideš igrati sa svojom glavom - ali poslije si zvijer. Naši su katane letjeli ko vragovi preko grmlja, mrtvih konja i ljudi, a Štajerci su mlatili Turke da se je gora orila. Nu ujedanput - ah, htio sam proplakati! - vidim, naši pješaci bježe bez obzira od Turaka. Kukavice! Bog ih satro! To je bacalo puške, fišeke, torbe i klobuke, ko da si ih posio. Golom sabljom potjerasmo ih natrag, i vidio sam na svoje oči kako je ban arkebuziru raskolio glavu. Badava. Kuje bježe i bježe u šumu; zavuku i nas. Turčin navali sprijeda, zdesna i slijeva. Bilo ga je kao proje. Potuče nas hulja na prijevaru.

- A ti? - zapita Marko.

- Ja dakako sa drugom ruljom uzmicaj put šume. Gotovo da se spasim. Ali u zao čas obori zrno moga konja. Padnem, udarim u panj, izgubim svijest. Kad se probudim, spazim da su me Turci zarobili. Na zdravlje, Ilija! Nijesam imao kada razmišljati o mojoj nesreći. Stjeraše nas sužnje kao marvu i potjeraše okovane u Dubicu pa u Banjaluku, pa u Travnik, pa u Drinopolje i u Carigrad, gdje turski car sjedi. Svukli nas putem do košulje, tukli nas bičem, dali nam postelju na kamenu pod vedrim nebom, hranili nas mrvom crna, tvrda hljeba. Okovi oguliše nas do krvi, polovica nas poginu putem. Bože moj, koliko jadan prevalih zemlje, ali nijesam vidio gotovo ništa do svoje bijede. Ali i tu ne bijaše nevolji kraj. U Carigradu strpaše nas u smradnu špilju, a tu da će nas porazdijeliti na galije, da prikovani veslamo do smrti. Meni se smrknu. Osvanu dan da će nas povesti na brodove. Izvedoše nas u dvorište. Ja se skučim i skvrčim kao pravi Lazar, pa stanem naricati. Uto dođe pred mene neki starac, Turčin, oficir, šta li, pa će mi hrvatski: "A šta cviliš, kukavice?" Kanda me je grom ošinuo. Kako ne bi, kad među tuđim lavežem čuješ svoju riječ. "Teška me boljetica snašla, gospodine", odvratim Turčinu, "kolje me i boli, ne mogu da se držim na nogama." "A odakle si, kaurine?" "Hrvat sam, čestiti ago, iz Frankopanova vladanja." Turčin se zamisli, pogleda me sa strane i reče turski nekoliko riječi stražaru. Ne znam šta je govorio, ali stražar izvede me podvečer iz dvorišta na ulicu i tijesnim ulicama do visoke palače. Tu pljesnu rukama, predade me vrataru crncu, a ovaj povede me gospodaru u gornje sobe. Bijaše to onaj stari Turčin, koji mi hrvatski progovori: "Čuj, kaurine!" reče starac, "nećeš na galiju; moj si rob, radit ćeš u bašči." Pomislite si, gospodine župniče, koliko sam sretan bio. U onaj čas zaboravih teške svoje okove, zaboravih da stojim pred svojim gospodarom, pa kako mi je srce zaigralo, zapitam staroga: "A jesi li i ti, čestiti ago, našega roda i naše zemlje sin?" Starac problijedi, porumeni, krenu glavom i mahnu mi rukom: "Idi!" Odonda ga nijesam više vidio, već sam za visokim zidom trajao život, polijevajući cvijeće i čupajući drač. Bože, luda li posla za junaka! Od duga vremena, od ljutine znao sam kadšto cvijeću odsijecati glave, misleći da su to Turci. Mi robovi pošli bi više puta sa šeihom kupovati za gospodara stvari po dućanima u grad. Idući ovako na trg upoznah se sa mletačkim mornarom koji je razumio hrvatski jer je Dalmatinac bio. Dokazah mu kakva me snađe nevolja. A on će: "Bilo bi tu pomoći, rode." "Kako?" Tu novcem možeš sve. Predomislit ću se!" Za malo dana sretnem ga opet, a on će mi: "Evo drži, ovo je boca rakije kakvu je sam đavo palio. Počasti vratara i bostandžiju dok ne padnu ko zvijer, a pred dvorom čekat ću te ja!" Tako je i bilo. Opijem crne pijanice. Rakija ih obori, a ja uhvatim sjekiru, razbijem okove da mi je krv išla, i provalim na vrata. Dalmatinac održa vjeru. Pod mrakom dovukoh se s njim na njegov brod, a dva dana poslije ponese nas vjetar put našega kraja. Kad me naši ljudi spaziše, bilo im je od čuda, da se je mrtvac digo iz groba. Nu ja rekoh, živ sam i dosta sam se naužio šale. Do tri puta bog pomaže, a četvrti put bi mogao odmoći đavo. Tada se manuh soldačije, ali odonda ostao mi je prišivak: "Prebjeg" jer sam tri puta iz turskog ropstva prebjegao.

- Boga mi, junak i bolji od mene - dometnu Marko u čudu gledajući Iliju - šteta da si bacio pušku, jer ne rodi majka svaki dan takova čovjeka. Ej, da se vratiš!

- A šta snubite tu mog čovjeka, Marko - provali Kata živo, uhvativši Iliju za ruku.

- Ne boj se, Kato dušo - nasmiješi se Ilija mirno - namučio sam se u životu muke, sada hoću da mirujem uz svoje drage. - Uskok spusti glavu, zamisli se.

- Da! Čovjek je pluto - reče napokon - koje pliva po vodi. Voda ga baca amo, baca tamo. Sretan tko ispliva na kraj! Je l' tako, sveti oče?

- Čovjek snuje, a Bog boguje. Božja je milost velika i ne zapušta dobra čovjeka - odgovori župnik.

- A kako si dospio ovamo? - zapita Uskok.

- E tako, po slučaju. Poznavao sam tu stranu otprije. Kod kuće mi je u Ribniku sve pomrlo do brata Nikole, s kojim se baš pohvaliti ne mogu. Ban mi dozvoli da ne kmetujem, da služim gdje hoću. Dođoh amo služiti Heningovce po preporuci gospodina podbana Ambroza - ima tomu devetnaest godina. Najposlije dadoše mi ovo selište, i kad mi je tude pusto bilo, rekoh si: ženi se, Ilija. Skoro se našla i prilika. Po gospodskom poslu pođoh jednom do Pišeca u Štajerskoj, a u kuću nekoga Osvalda koji je od gospoštine kupovao vina. U Osvalda služilo pristalo čeljade - ova moja žena. Prevariše me oči, a ja upitah: (Bi l' za me, Kato?" A ona svuče štajersku crnu suknju, obu opanke i navuče oplećak. Tako se nađosmo, tako se uzesmo, bilo je tomu na poklade devet godina, i nijesam, duše mi, ni u snu požalio da sam od Štajerke stvorio Hrvaticu.

- Ta lijepo je to, i Bog vam sreće dao, Bog vas poživio! - dignu Uskok vrč - krasan si čovjek, Ilija, i ako ti nije žao, izljubimo se junački, budi mi pobratimom.

- Hoću, Marko! - reče Ilija podav mu ruku.

- U junačko zdravlje, na junačku vjeru, Ilija moj! Evo polažem ruku na glavu tvoga sinka i kunem ti se Bogom i svetim Nikolom da ću ti biti brat u dobru i zlu, brat tvojoj ženi i tvojoj djeci za oca. Moja desnica, tvoja uzdanica, moja junačka vjera, tvoja obrana. Prevjerim li, ne do bog sreće ni meni ni momu porodu. A ti, sveti oče, blagoslovi!

- Tvrda vjera do boga - odvrati Ilija.

- Amen! - završi župnik blaga lica i blagoslovi stare junake, a novu braću.