Seljačka buna/II

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
I Seljačka buna —  II.
autor: August Šenoa
III


Četiri dana iza dogovora s gospojom Uršulom u rano jutro skoči gospodin Mihajlo Palffy pred Susjedgradom na konja i mahnu rukom na oproštaj Mihajlu Konjskomu, čovjeku visoka krupna uzrasta, koji je mađarskoga gosta pred vrata ispratio bio.

- Zbogom, egregie domine! - nasmija se Batorov poslanik - zakratko vidjet ćemo se opet.

- Bit će mi drago - odvrati Konjski pokloniv se ozbiljno.

- A i meni je milo da se prijateljski rastajemo. Za dva dana eto me natrag i dovest ću Grgu Dombroja. Bilo bi vrlo dobro da se donle sastavi inventar.

- Za to se ne brinite. Ja ću pripaziti.

- E, pa hvala vam i zbogom! - završi Mađar nakloniv se i odjuri vesela lica prema Zagrebu.

Gospodin Palffy nije konja svoga nimalo štedio. Nemilo zatiskivaše mu ostruge u rebra, te se je vidjelo da mu je velika preša. Ne osvrnuv se ni nadesno ni nalijevo, prevali sela Stenjevec, Vrapče, Černomerec, a lice mu se još većma razvedri kad se je o jutarnjem nebu iza gorskoga zagiba pojavio toranj svetoga Kralja.

Ljuto potegnuv uzde i nagnuv se konju na vrat zagrabi još jače, da su ga seljaci idući kraj vrtova Ilice u grad u čudu gledali. Bezobzirce prejuri preko trga Tridesetnice, zađe pod Kaptolska vrata i ustavi se pred zidanom kanoničkom kućom nedaleko od fratarskog samostana. Ne čekajući da mu tko otvori, skoči sa konja, otvori mala pokrajna vratašca, na koja uđe vukući za sobom na uzdi konja. Privezav ga za stup, pope se brzim korakom uza stube i otvori prva vrata.

Tu sjeđahu do prozora dva čovjeka; na klupi odebeo gospodin silna trbuha; podbradak mu se spuštao ispod lica na crnu kanoničku haljinu, i male sive oči krijesile se veselo nad krupnim, širokim nosom; a uz njega na stolcu čovjek suh i blijed, kratke kose i podrezanih brkova. Suhonja gledaše zgrbljen u zemlju, te nijesi mu od gustih obrva vidio očiju.

- Hvaljen Isus! - viknu Mađar veselo, otvoriv vrata, i baci svoju kapu na veliku ilovu peć kraj ulaza.

- Na vijeke, amen! - odvrati kanonik. - Vaše gospodstvo palo mi je u dvor kao iz vedra neba grom.

- Kakov grom! - nasmija se P(lffy od srca - ele, admodum reverende, fina li ste lija. Stipo Svesvetički se zovete, držite se kao svetac, a onamo ispod mire tri vraga vire. Niste me čekali, niste, je l'? Ha, ha, ha! Vi Hrvati kano da ste to pretvaranje od Turaka naučili.

- Eh, da znate, egregie amice - nasmjehnu se kanonik stisnuv oči - ako nijesmo to od Turaka, a ono smo od vas Mađara. Bar vi ste majstor, a i vaš gospodar. Nu ded, govorite kako ste obavili svoje poslove, i čim vam ja na pomoći biti mogu? - Pri tim riječima dignu se kanonik i pogleda zinuv došljaka. Suhonjavi mu drug pako ni da se je maknuo, te ošinu samo ispod obrva Mađara.

- Za poslove pitate me, admodum reverende amice? Do vraga poslovi! Od Požuna ovamo potresao sam svoje kosti na konju nemilo. Pa, domine kanoniče, na kakvu sam radost došao? Da mi se je barem s Turčinom ogledati, ajde de! Ali sa previjanom babom slijepa miša igrati, to je suviše za mušku glavu, i volio bih travu jesti. Nu kakva hasna, počnimo u ime božje, ako vam je s voljom.

- Sve po vašoj volji - odvrati kanonik.

- Ali, molim vas, prigledajte da nas ne buni nepozvan gost.

- Hoću - reče Stipo - reći ću svojim ljudima neka nikoga k meni ne puštaju, ma ni svetoga Petra.

Debeli kanonik poklipsa prema vratima te se izvuče iz sobe.

- Ergo, domine Georgi! - prihvati Palffy zasuknuv si brkove - jeste li svome bratu Stipi utuvili o čem se radi?

- Jesam i nijesam - odvrati kašljucajući suhonja. - Natanko nijesam, već sam samo s daleka natuknuo. Nije bilo prave prilike. Po vašem naputku pođoh iz Susjeda u Zagreb, čim onamo stigoste. Rekoh ljudima da idem u grad liječnika pitati za svoju bolest. Svi su povjerovali, i stara Uršula, taj vrag u ženskoj spodobi. Pa nije napokon ni čudo, jer me groznica drži kao kliještima. Prvi dan ne nađoh brata. Bio je negdje kod svetog Ivana pro testimonio fide digno. A drugi dan nahrupi cijela hajka velečasne gospode kanonika pod ovaj krov. Ponajprije brbljavi piskar Antun Vramec, koji ne govori nego o babjim pričicama, zatim rogoborni Franjo Filipović, koji i jezikom odsijeca Turcima glave, pa onda Krsto Mikulić, Ivan Dombrin, Đuro Herešinec, i kako se sva ta litanija zove. Pred tim svjedocima dakako nijesam ni pisnuo o želji gospodina kraljevskoga suca. Sada nahrupiste vi, egregie domine, i čudim vam se da ste toli brzo došli. Baba Uršula je tvrd orah i gotov fiškal. Ja sam se dosta mučio s njome, ali joj nijesam nikako haka doći mogao. Pa kako je bilo?

- Dobro je, domine Georgi! nasmjehnu se Mađar - i ja se uistinu sam sebi čudim jer - - - Uto se povrati kanonik.

Sad kanda smo zakopani pod zemljom, egregie ac nobilis domine, jer se, kako će moji ljudi svakomu reći, kanonik Stipo Svesvetički nalazi na svom prediju u Bijeniku; sada počnimo - reče kanonik spustiv svoje debele ruke na trbuh.

Palffy prebaci noge i nasloniv glavu na desni lakat uze frčući svoj brk ovako govoriti:

- Vaš ovaj brat, admodum reverende amice, valjda vam je onako iz daleka prišapnuo kakov da je meritum našega poslovanja. - Kanonik kimnu glavom.

- Bene! Nu da bude tkanina jača, svrstit ću vam još jednom niti. To vam je dakle glavni posao. Momu velemožnomu gospodaru Andriji Batoru pripada polovica Susjeda i Stubice secundum donationem domini regis Ferdinandi.

- Znam - doda kanonik.

- Bene - nastavi Mađar - moj gospodar uživao je polovicu prihoda, polovicu Heningovci, a Batorovim dijelom upravljao je evo ovaj vaš brat Đuro Svesvetički, koga stara Heningovica grdi, psuje i tuži.

- Znam - potvrdi opet kanonik.

- Ali čega vi, velečasni amice moj, ne znate, evo je ovo. Moj gospodar, judex curiae, stanuje pri Požunu. Vaša Hrvatska, ergo i Susjed i Stubica, pri vragu je daleka. Ta Turci vam vele: "Dobro jutro!" Vi se dakako tučete i otimljete, ali sreća je ciganica: moglo bi biti te bi turski konji boga molili sred Zagreba, a od Zagreba do Susjeda nije daleko. Eh, vi ste junaci, ali se junaštvu hoće i žutaka, a kraljeva je kesa prazna, ergo magnificus moj boji se za Susjed i Stubicu, jer to uistinu onako na kocki stoji. Rad se je toga riješiti, a opet ništa ne izgubiti. To je bijes. Quid consilii? Da sve to proda, dobro proda! Je l'? Per se! Ali nije to lako. Stara Urša ima oštar jezik, oštrije nokte, brate moj, prefrigan fiškal. Moj gospodar dugo je o tom premišljao, da, našao je i kupca. Tako slučajno.

Velečasni gospodin Stipo, slušajući tu pripovijest Batorova izaslanika sve pozornije, poče od čuda sve jače izvaljivati male oči, ali ne reče ništa.

- Eto, kako je bilo - nastavi Palffy. - Lani na 8. rujna dao je svijetli naš gospodar Ferdinand u Požunu svoga sina Maksu krunisati za apoštolskoga kralja. Vas Hrvata bila je čitava četa pod knezom Nikolom Zrinjskim. Baš su stjegonoše kraljevina stajali kraj krunidbenoga brežuljka, a njima na čelu držao je ugarsku zastavu veliki konjušnik Franjo Tahi, rodom također Hrvat premda mu je djed bio čista mađarska krv. Nu gospodin Tahi zaboravio je svoje porijeklo, zavukao se posve k vama i uz vas razbija se sa Turcima. - Da, da - dometnu kanonik - gospodin Tahi je vraški čovjek. Junak doduše, ali boje ga se domaći ljudi kogođ i Turci, jer kud on nogom stane, neće više niknuti trava.

- Dok se je veliki konjušnik, držeći zastavu, na konju znojio i od podagre nekako mrčio lice, dojezdi na vrancu judex curiae, moj gospodar, pa će gospodinu Franji: "Da si mi zdravo, brate Frane, otkad se, zaboga, ne vidjesmo! Ti ko stari medo čamiš u svom zakutku među Dravom i Savom. Kako si mi?" - "Nikako, brate kraljevski suče." - "Pa koja ti nevolja?" - "Troji me pritisnuše jadi, brate Andrija. Ponajprije podagra, koja me nemilo štipa, za drugo Turci, koji nam se sve žešće prikučuju, a za treće moj mili šuro Nikola Zrinjski. Poklonio svojoj sestri Jeleni Božjakovinu, a ove godine saleti nas na prijevaru ter baci i mene i sestru napolje. Lijep je to brat. Je l'? Nikola je gori od Turčina!" - "Znam za tu vašu pravdu. E, Nikola je Nikola, i kralj se tih Zrinjskih boji. A gdje mi ti obično živiš?" - "Kojekuda ko Ciganin. Čas u Međimurju, čas u Zablaću, čas na gradu Stettenbergu u Štajerskoj, čas na svojoj pusti u Ber(nyu. Imam hvala bogu i bez Božjakovine dosta, ali nigdje ne mogu si saviti pravoga gnijezda, i moja gospođa Jelena ljuti se bez kraja i konca." Tad se Bator nešto predomisli, pa će viknuti onako od šale: "Brate, imaš li novaca?" - "Ta našao bi se, hvala bogu, u mene koji grošić", odvrati Tahi. - "Čuj me", nastavi Bator, "imam polovicu od dva imanja dolje pri kraju svijeta, Susjed i Stubicu. Susjed stoji na Savi, baš na srijedi među Štajerskom i Šomođem. To mjestance kao da je bog za tebe stvorio. Meni mnogo ne služi, daleko je. Volio bih si kupiti ovdje imanja. Kupi Susjed i Stubicu." - "Pošto daješ tvoj dio?", upita Tahi. - "Jeftino, dajem sve za 50.000 ugarskih forinti." Tahi nekako zavrti glavom i htjede nešta progovoriti, ali trube zatrubiše, mladi kralj se pope na brežuljak, i stjegonoše počeše se prikupljati. Videći moj gospodar da od toliko klicanja nema zasada razgovora, doviknu Tahiju na rastanku: "Dođi večeras k meni da se pogodimo!" Tako se razminuše, nu drugi dan dokaza mi moj gospodar cijeli taj njihov razgovor dodav da je Franji Tahomu prodao polovinu svojih hrvatskih imanja za 45.000 ugarskih forinti. Šta velite, amice kanoniče?

Gospodin Stipo t'ro si, nekako zamišljen, svoj nos.

Ele, ja velim - progovori napokon - da bi od toga trista jada biti moglo.

- Zašto, admodum reverende amice?

- Jerbo na pragu Susjeda sjedi gospa Urša, kao zmaj zubata je ono baba. Kako ćeš uvesti gospodina konjušnika u posjed? Heningovci smatraju to plemenskim imetkom jure haereditario, koje svakako u obitelji ostati mora, te svoj dio samo rodbini prodati možeš. Gospoja Uršula branit će se noktima.

- Lako za to - nasmija se porugljivo Mađar - ja ne znam kako ste vi Hrvati čudni svatovi. Što je pravo? Sve je pravo, samo valja zgodnu formulu naći. Formulom možeš po našem zakonu sve opravdati.

- Da čujemo - reče Stipo.

- Kakav jus haereditarium? Kralj je poklonio imanje napol Heningovcima, napol Batorovcima. Ergo može kralj dozvoliti da moj gospodar svoju polovicu na drugoga prenese. Ferdinand je momu gospodaru velik prijatelj, a i Tahomu, jer zna da samo po Batoru mladomu Maksu ugarski prijestol može postati sigurnim sedlom. Napola mu je to već i obećao. Pa uvesti u posjed? Valjda znate što je vis legalis? Utanačio sam s Uršulom ugovor, evo ga ovdje. - I Palffy, izvukav hartiju iz njedara, poda je kanoniku i doda smiješeći se: - Čitajte, kanoniče! Je l' mudro? Zet stare, Konjski ga je napisao. Čudan čovjek! Omazao sam mu duge hrvatske brkove medom svojih riječi, pa ta zagorska budala vjeruje sve. O Tahom nijesam dakako ni pisnuo. Vašega brata sam naravski grdio onako naoko, i da ću ga odmah ukloniti. To ih je zamamilo, to je staroj godilo. Uršula ide dalje stanovati u goru, u Stubicu. Susjed bit će čist. Dombroja već sam naučio kako se vladati mora. Klanjati se staroj treba, rekoh mu, da se ne dosjeti bijesu - pa onda iznebuške konjušnika u posjed.

- Ali - odvrati kanonik vrativ pismo - po zakonu kraljevine Slavonije morala bi se isprava proglasiti u skupštini stališa, i to pred banom.

- Ostavi ti to svoje slavonsko pravo - mahnu Mađar rukom - preko te nevolje preplivat ćemo lako. A ban? Bože moj! Tko je ban? Knez Petar Erd(di. Nije li prva žena banova bila Tahova kći? Pa makar i umrla, makar i poslije ban oženio Barbaru Alapićevu, opet tast i zet ostaše prijatelji, debeli prijatelji.

- Da, da - zamisli se kanonik - ali uz Heningovicu stoji podban Ambroz Gregorijanec, silan čovjek.

- Toga se bojimo najmanje. Ambroz bio je kastelan Nikole Zrinjskoga. Nikola i ban Petar ne gledaju se lijepo otkako je Nikolin sin ostavio na cjedilu banovu kćer, ergo Petar mrzi Ambroza, a povrh toga ne može ban podbana živa gledati otkako se radi samoborskih međa ljuto povadiše. Ban će biti uz Taha, Alapić uz bana. Eto, vidite li sada jasno, kanoniče?

- Vidim, ali šta ću ja pri svem tom?

- Ta uvest ćete gospodina Franju u posjed.

- Šta, ja? - uzmaknu kanonik dva koraka.

- Vi, vi! Pričekajte dok se Uršula preseli u Stubicu. Dobit ćete ugovor od Batora, uzmite županijskog suca koga ću vam poslije u pismu naznačiti. Kad bude sve čisto, doći će Tahi sa četom svojih kaniških konjanika u Zagreb, a uz njega nekoliko prijatelja. Pod noć pođite u Susjed. Uvedite ga, nitko neće protestovati. Tahi će posjesti grad, napuniti lumbarde, zatvoriti vrata, pa neka dođe gospoja Uršula ako su joj gvozdene jabuke slatke. Bit će dakako parnice, ali neka teče; međutim može Heningovica i umrijeti, hrvatski ban je Tahov zet, a Andrija Bator je kraljevski sudac.

Kanonik stajaše mučeći pred Palffyjem, koji je oštro u njega upro oči, dočim je upravitelj Đuro Svesvetički nešto pridigao glavu te čas motrio brata, čas Mihajla Palffyja.

- Ne mogu - istisnu napokon kanonik - posao je opasan; ne mogu nikako. To bi bila očita povreda prava.

- Ta ne mislite uvijek na svoje suhe formule - viknu Mađar skočiv na noge - pamtite da vas silni ljudi uz koje pristajete nikad na cjedilu ostaviti neće. U ime gospodara svoga, kneza Andrije Batora, zadajem vam tvrdu vjeru da za vas nikakvo zlo izići neće. Evo vam ruke.

- Nije li to ista ruka koja je ugovor sa Uršulom Heningovom potpisala? - zapita ozbiljno kanonik.

Palffy ošinuv svećenika okom stade od ljutine čupati brk te progovori živahnije:

- Govorimo iskreno, kanoniče. Clara pacta, boni amici. Nije me moj velemožni gospodar za šalu ovamo poslao. Njegova je tvrda volja da se taj posao obavi, bud ovako, bud onako, pa ako nećete vi, naći će se možebit drugi, na primjer Franjo Filipović, komu savjest nije okovana čelikom. Nu poznavajući vašega brata Đuru, htjedoh vam pribaviti taj posao. A zašto? Treba li odgovora? Vaš brat ima puno djece, ima ženu, govorimo iskreno, rastrošnu.

- Vašu zemljakinju - promrmlja dršćući kanonik.

- Svejedno - odgovori hladno Palffy. - Zadužen je dovrh glave. Vjerovnici se njegovi zovu knez Andrija Bator i Franjo Tahi, barun Stettenberški. Eto čudna slučaja! Đuro Svesvetički živio je dakle o milosti kraljevskoga suca, a ta milost je velika, možda prevelika. Moj gospodar uzeo je vašega brata za upravitelja susjedskoga, masna je to krava, ali vaš brat nije samo dojio kravu i sebi prigrabio bolje mlijeko, on ju je muzao dok joj je išla krv - on je varao svoga gospodara.

Kanonik zadrhta, a zgureni mu brat klonu dublje, zajeknuv zdvojno.

- Da, varao - produži Mađar kroz jar. - Znamo mi to iz pisma gospoje Uršule kako je krao, znamo i više. Ortaci njegovi izdaše ga, pa su pripravni na njega svjedočiti. Vi, domine admodum reverende, ljubite brata, ljubite njegovu djecu, za njih kuca vam srce živo; to i predobro znamo. Pa pomislite što može od njega biti, dozovite si u pamet svu bijedu, svu nevolju, svu sramotu koja će ga smrviti migne li kraljevski sudac samo migom. Imanje njegovo prodat će se, djeca njegova ostat će u nevolji, a ime plemića bit će pribijeno na sramotištu. Hoćete li, admodum reverende domine, da vam bude grb pred svijetom okaljan blatom, može li vaše srce preboljeti plač nejake djece?

Palffy naslađivao se, prekrstiv ruke, neprilikom kanonika, koji je nijem upirući oči u zemlju pred njim stajao; napokon prošapnu svećenik:

- Vi ste, gospodine Palffy, okrutnik u koga srca nema.

- Eto ga! Da nemam srca? Čudne doista šale. A je li vaš brat imao srca kad ga je varao? Da nemam srca! Bože moj! Kad čovjek ima pameti, velite mu da nema srca. Moj gospodar hoće pod svaki način da bude Tahi uveden. To mora biti, razumijete li, kanoniče, to mora biti. A ja sam posve pametno sračunao kako bi se to ovršiti dalo. Nu, da ne duljim riječi. Ruka ruku pere. Ili ćete vi uvesti Taha ili nećete. Uvedete li ga, vašem su bratu oprošteni grijesi, štaviše oprošteni i dugovi, a ban i Tahi - koji među vašim stališima silnu stranku ima - pobrinut će se da ga vaš sabor izabere za suca. Ne uvedete li ga, eh, ode imanje, poštenje, a vaš brat neće na sudačku stolicu, već u sudačku tamnicu. Tu nema šale, nema pogodbe. Da ili ne, kanoniče? Govorite!

Stipo Svesvetički problijedi na smrt, na čelu mu skočile velike kaplje znoja, a ruka se hvatala srca. Đuro, brat kanonikov, dignu se polagano na noge. Lice mu bješe požutjelo, mišice na obrazima silno se trzale od muke; razvaliv velike bijele oči, buljio je u brata da čuje iz njegovih ustiju spasenje ili smrt. Kanonik je šutio. Napokon pokroči Đuro korak, klekne pred brata i obujmiv mu koljena zavapi glasom, da bi ti puklo srce:

- Brate! Brate! Velik sam grešnik. Znam da nijesam smilovanja vrijedan, ali smiluj se mojoj dječici, mojoj ubogoj dječici kojoj si kum. Ta ona nijesu ništa kriva. - I plačući spusti Đuro Svesvetički glavu među bratova koljena.

- Bože! - uzdahnu kanonik - ti vidiš tu nevolju i bijedu. Ako pogriješim, ne činim toga radi svoje koristi, već radi jadne dječice. Bože! Oprosti mi taj grijeh! Digni se, brate Đuro! Smiri se! Eto, što je izišlo. Govorio sam ti: okani se lijepe, crnooke Mađarice, vrele je krvi, laka je uma; krenut će vjerom. Prevarila te je, ostavila te je, napustila porod srca svoga, a ti bi ostao u bijedi, u sramoti pred svijetom, da te tvoj brat ne izbavi svojim poštenjem!

Vrele suze kapahu starcu niz lice dok mu je brat svejednako plačući cjelivao ruke, dok je Palffy prekrštenih ruku buljio kroz prozor hladna lica, hladne duše, ledena srca.

- Gospodine Palffy! - šapnu kanonik kroz muke.

- Šta je? - zapita Mađar hladno, krenuv glavom.

- Kada će doći gospodin kraljevski konjušnik u Zagreb?

- Ne znam. Pisat ću vam, amice kanoniče. Svakako prije dva-tri mjeseca neće. Onda valja raditi. Jeste li se odlučili?

- Jesam! - šapnu u pol glasa kanonik kimnuv glavom.

- Bene! Tvrda vjera! Podajte mi ruku! - reče Palffy podavajući Stipi desnicu, koju ovaj plaho poniknute glave prihvati.

- Još danas javit ću vašu odluku svomu velemožnomu gospodaru - nastavi poslanik - i nadam se da će mu vrlo drago biti. Evo vam ugovora među kraljevskim sucem i vrhovnim konjušnikom; kad se obavi posao, vratit će gospodin knez Bator Đuri sve svoje i Tahove obveznice. Nu valja bistro gledati preda se, a prije svega valja šutjeti da stara Heningovica ne posumnja jer bi moglo sve propasti od nje. Vi, admodum reverende amice, ostajte međutim na miru. Vi, Đuro, vratite se sutra zorom na Susjed. Ne treba da nas zajedno vide. Ja ću sa literatom Grgom Dombrojem preksutra stići onamo. Priredite inventar da se sve in optima forma zabilježi i predade. Plaća vam ostaje ko i prije. Možete u Zagrebu živjeti. Ja ću pričekati dok se sve inventarno predade, da si Heningovica sve opet ne premisli. Sada, amice kanoniče, zbogom! Prije nego pođem iz Zagreba, vidjet ćemo se. Idem potražiti Dombroja. Baš mi je drago da je sve na dobro izišlo. Zbogom! - Palffy pokloni se gospodski i pohiti brzo niza stube, do kojih ga je kanonik mučeći ispratio bio.