Saopćenje Željka Jovanovića na 11. kongresu Saveza socijalističke omladine Hrvatske, 1986. godine
Saopćenje Željka Jovanovića na 11. kongresu Saveza socijalističke omladine Hrvatske, 1986. godine autor: Željko Jovanović |
Izvor: Skupina autora, Dokumenti 11. kongresa SSOH, Posebni broj časopisa »Pitanja«. Za izdavača: Duško Radaković. Nazočni na sjednici komisije za redakciju i objavljivanje dokumenata 11. Kongresa SSOH: Alisa Božan, Ivan Basta, Zdravko Birovljević, Mladen Kevo i Frane Tomičić. Izdavač: Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Hrvatske, Zagreb, 1986., str. 74. i 75. |
Društveno-ekonomski položaj učenika i studenata svakim danom je sve lošiji. U eri cjelokupnog pada životnog standarda, posebno je pogođen proces odgoja i obrazovanja, a samim tim i njegovi polaznici – učenici i studenti.
Sve je to uslovilo da proces stjecanja znanja nije više svima jednako pristupačan. Pitanje odlaska na studij, posebno van mjesta stanovanja, predstavlja prepreku – suviše visoku za veliki dio učenika, što rezultira pogoršanjem socijalne strukture na pojedinim fakultetima pa i u nekim CUO-ima. Zaključak je nedvosmislen – standard učenika i studenata sve je ozbiljniji socijalni problem, koji prijeti da postane i klasni, ako to djelomično već i nije. Stoga ovaj problem zahtijeva i odgovarajući tretman i potrebu konkretnih akcija.
Prvi zadatak u tom cilju bilo bi unapređenje sistema stipendiranja i kreditiranja, koji još uvijek nije dosegao ni izbliza onaj stupanj koji bi morao imati. Zacrtani plan po kome RO sklapanjem ugovora o stipendiranju sa polaznicima usmjerenog obrazovanja, olakšavaju proces obrazovanja istima, istovremeno osiguravajući mlađi i stručni kadar za svoje potrebe nije u potpunosti realiziran. Teškoće u kojima se nalazi naša privreda i dalji rast nezaposlenosti, razlozi su što se ova dobra ideja nije afirmirala u praksi. Ali to ne znači da je sada treba odbaciti. Dapače, moramo se založiti da u idućem razdoblju upravo na ovaj način unaprijedimo standard učenja, jer tako ne rješavamo samo pitanje standarda, već i viši nivo prakse tokom školovanja, te na koncu toliko željeno zaposlenje – a to je jedan od puteva prevazilaženja stava o obrazovanju kao potrošnji. Ono što ne smijemo ne spomenuti je »Titov fond« koji se nakon početnog poleta našao u jednoj prilično teškoj situaciji, čemu je glavni razlog pasivnost svih društvenih subjekata, koji bi svojom aktivnošću trebali omogućiti »Titovom fondu« da u politici stipendiranja zauzme ono mjesto koje mu i pripada. Nerealna visina uplaćenih sredstava, premali broj kolektivnih i pojedinačnih članica Fonda razlog su premalog broja stipendija, čija visina predstavlja prije socijalnu pomoć, nego stipendija u pravom smislu te riječi pošto bi ona po nekim procjenama trebala iznositi 2/3 prosječnog OD, a sada taj omjer iznosi 1/6. Također, nedopustivo je da »Titov fond« – organizacija općejugoslavenskog karaktera pokazuje tolike oscilacije od republike do pokrajine, odnosno od republike do republike. Zadatak je svih nas da u svojim sredinama pokrenemo ovu problematiku, što znači da radimo na omasovljavanju članstva fonda kao i na revalorizaciji članskih uloga, te ažurnom ispunjavanju preuzetih obaveza.
Poseban problem je zapošljavanje stipendista fonda po završetku školovanja. Budući da se tu radi mahom o učenicima i studentima, koji potiču iz sredine sa lošim materijalnim položajem, akutnost problema je još očitija. Stoga je potrebno naći sistemsko rješenje zapošljavanja stipendista »Titova fonda« još za vrijeme njihova školovanja.
Jedan od značajnih izvora prihoda, koji doprinose poboljšanju učeničkog i studentskog standarda jesu ZUO. Međutim, nisu sve sredine oformile zajednicu, a to automatski znači i manju sumu sredstava izdvojenih za učenički i studentski standard. Zato je i ovo jedan od prioritetnih zadataka, napose za one sredine koji nemaju ZUO.
Subvencioniranje standarda glavni je način održavanja postojećeg stanja u koliko toliko prihvatljivim granicama. Pored uobičajenih subvencija prehrane i smještaja u domovima, učinjeni su kvalitativni pomaci ka nekim novim programima subvencije (stanovanje u privatnom smještaju, prijevoz, udžbenici), no u skladu sa našim opredjeljenjima o dugoročnoj politici rješavanja ovog pitanja treba raditi na postepenom preusmjeravanju sredstava za subvencije u sredstva za kredite i stipendije.
Uvijek kada govorimo o učeničkom i studentskom standardu poteže se i pitanje privremenog i povremenog radnog angažiranja učenika i studenata pošto ono predstavlja jedan od vrlo značajnih izvora samofinanciranja za vrijeme školovanja. Mnogi su prisiljeni da na taj način osiguravaju svoje egzistencijalne potrebe za vrijeme studija, što se u cjelini nepovoljno odražava na kvalitet studija, njegovo trajanje te broj studenata koji u redovnom roku završe ili uopće završe svoj studij, budući da je na ovaj način vrijeme za učenje osjetno reducirano. Pored toga, učenici i studenti nalaze se u gotovo najamnom odnosu, lišeni svih prava, često obavljajući poslove štetne po zdravlje bez adekvatne zaštite i osiguranja. Nužnost zakonskog reguliranja ovog područja, zato, ne trpi dalje čekanje. Predugo se ova problematika povlačila po ladicama iz jednog mandata u drugi. Istina, RK SSOH je ove godine pokrenula određene aktivnosti po tom pitanju i ne smijemo dozvoliti da one opet zamru, već da sve krene mnogo bržim tokom. Ali napominjem da privremeno i povremeno radno angažiranje nikako ne bi smjelo biti najznačajniji način kojim mnogi učenici i studenti zadovoljavaju svoje egzistencijalne potrebe.
Efikasnost školovanja usko je povezana sa standardnom obrazovanja u cjelini. Loš društveno-ekonomski položaj obrazovanja bitno smanjuje kvalitetu obrazovnog procesa, kako iz razloga nemotiviranosti nastavnika za rad, tako i zbog nedostatka didaktičnog materijala. Ako razmotrimo utjecaj standarda na efikasnost učenja možemo postaviti dvije teze. Učenici i studenti su prisiljeni da zbog skupoće obrazovanja što prije završe školovanje, i drugu – težak materijalni položaj prisiljava učenike i studente da privremenim i povremenim radnim angažiranjem traže izlaz iz nezavidne situacije, a na uštrb vremena potrebnog za učenje, a to će reći i na količinu usvojenog znanja. Kako se sve to odražava na njihovu aktivnost u radu OO SSO? U oba slučaja – nepovoljno. Problem aktivnosti omladinaca u školama i fakultetima istaknut je već dugo vremena. No, naravno, nisu tome ova pitanja jedini uzrok, ali bi upravo ona trebala biti faktor kojim ćemo animirati daleko veći broj omladinaca na aktivnosti i ne samo u OO SSO, već i u samoupravnim organima škola i fakulteta, SIZ-ovima i drugim oblicima organiziranja i odlučivanja. Dakle, standard učenika i studenata, koji je usko povezan sa kvalitetom obrazovanja treba da u narednom periodu, zbog rada koji traži i ciljeve koje bi morao ostvariti, bude zadatak koji će vratiti ugled i povjerenje SSO-u. Svi mi moramo se maksimalno založiti u tom pravcu.
Volio bih da se na idućem Kongresu ne treba raspravljati o učeničkom i studentskom standardu, već o nekim drugim problemima koji će se pojaviti kao normalna posljedica veće aktivnosti naše organizacije. Hvala.