Remeta (Baldo Glavić)

Remeta je spjev koji je sastavio dum Baldo Glavić, a tiskao ga je Antun Scholz u svesku "Tri pjeme" (Zagreb 1904. godine).

Remeta

U pećini pod liticom tvrdom pod goletnim kamenitim brdom, u osjeni visokijeh bora nad obalom Jadranskoga mora nešto bliže maloga Vratnika gdje ne ima puta utrenika jer tu ne bje nikom nekad stane od iskona sve do zadnjeg dana oliš čaglju i crnom gavranu divljem čaglju po bijelu danu a gavranu i noći i danu. Prvim mrakom i u jutru ranom tu se čagalj odmarao dnevno ašikovo sa čagljicom nevom u društvu je štenad izvodio a noću bi šićar šićario nebil nekud bravće zalutalo i u gladne čeljusti mu palo. Uhodio čak daleke tore na seoske vrebao obore nebil gdjegod lova ulovio i na sami bravče zaspićio a da mu se baci na ramena kao junak na konja vilena, te mu raje u šiju zabije sprednje noge oko vrata svije ostražnjem podbije tanćine a repom ga ko kangjijom šine te ga goni kroz šikarje pusto il zaćera u šumarje gusto il ga gjisa po ledine ravne na pustoši preko noći tamne sve očajna dok snaga izdade bravče žrtvom na ledinu pade. Tad ga se tvrdim zubom hvata i živa ga koje preko vrata dok mu grkljan rajama prestriže krvca suklja a čago je liže. Onda ti je vidjet goreg bjesa zubi mu se dohvatio mesa na njem stoji neumorno radi polog svoje krvoločne gladi još bravčetu kao iz prkosi stegne diže u zubima nosi prave, zdrave na onu pećinu štenadi mu nek je za užinu. Gavran se je nad pećinom vio u procjepu gnijezdo pravio i legao tiće gavraniće strvinske im donosio piće što bi čaglju preostalo zubu karaulu stražio u dubu tako vamje odvajkada bilo mirnim tokom vrijeme prolazilo al eto im jada iznenada pod liticu ljudski stvor dopada plamak plami u debeloj tami u osjeni borova na sami u pećini pod liticom tvrdom a pod onim kamenitim brdom pada svjetlost na borove grane vigjet možeš i truplo i panje škilje luči kroz borovje gusto jedna svjetlost dijeli se u sto. Korišskoga, sela il okrajka mladog Benka zakašnjela majka povidati šušu i mrkušu bjelorepu, štrbu i cvjetušu, i donijet svome sinu mlijeka mladom Benku životnog lijeka što no mu ga naredila Vica stara baka vješta bahorica pod prijetnjom da ne pije vina ako želi Benka ženit sina pit kadulju, med i maslo jesti, šetat bos i u hlad posjesti. Teško posla kanit se navike ne napit se vina crvenike to se mora, bahorica kaže mladi Benko svemu se podlaže. Kad povika Benkovica stara nosi krčak pun božjega dara ali joj se pogledati dalo pa protivno spram sebe igralo Bože dragi, što se ono krijesi jesul duše, ili su bijesi? Prekrsti se i opet se krsti dršće život a oslabe prsti krčak pada, krhotine zveče i mlijeko proliveno teče. Prepade se i skoro od jada jedva ide i po putu pada dogje kući ta starica sijeda suze roni niz lice blijeda sin je gleda zapanjen u čudu i pomisli na nesreću hudu majka kaže čela mog mi čista dušta vigjeh čistilišnih trista tako bar se spram sela krijesi nijesu l duše a ono su bijesi šteta! sine a krčak sam razbila i mlijeko na putu prolila. Benka nešto u grudima stište ko sunutu ribu katarište vas ošinut i jadan u strahu progovara dubokim uzdahom na kući su otvorena vrata osluškuje susjedica Mrata. Njojzi nema na jeziku uzla brže mrakom u selo otpuza večer tiha, možeščuti svugdi zamor žena skupljenih i ljudi i premda je njeka noći hora zaputiše tamo put Prijevora. Tu se čudom deveterim čude i pojavu praznovjerno sude neko veli vragovi se stali da vijećaju vijeće na obali. Neko reče ubilo te zvono kakvi vrazi? vještice su ono ja sam čuo od pokojnog strica na Pelješcu mnogo je vještica valjda su se ongdje sakupile i večeru krvnu sastavile prije neg će lećeti u Pulju da napune orasima kulju. Na te riječi otrese se zdodo Jogunica Paskojević Trojo: "Što bajete kojekakve trice ono su vam sve pustolovice vatru siplju i ozdo i ozgara a gdje pada ništa ne izgara. " "Prosti djede", odgovori na to, mlado momče Petrov Šulemato prosti djede i pošteni starče našeg sela izabrani parče ne valja ti ako rijet se smije što ti kažeš ništa tako nije već ono su sve dušice svete na svijet ovaj podbrusile pete da se mi njih bijednih sjetimo i za njih se Bogu pomolimo. Dum Ilija tu dogazi a da ga nitko ne opazi sluša riječi u sebi ih peče pa napokon prtno im reče brojalice ostavite bajne, doće vrijeme otkrit će se tajne postide se naglas Dum Ilije i kući se povrnu što prije. Dok se tako u Koritim radi tko se dimom u pećini kadi Boga moli, na koljena kleče i kosmeča na žeravi peče Bože mio ko je ono bio ko li bi nam junaka otkrio? Dedte, kažte čaglji i gavrani kad iz legla izljegoste vani vi bar znate koje ono bio što no vas je dalje preturio čagalj kazat nezna ne umije a gavran se na daleko vije kvar-kvar kaže i samo o kvaru započinje svoju pjesmu staru. Der pomozi, krilatice bijela ti s junaka znala i vidjela sa Lovćena ili Durmitora jal s ponosnog primorskoga Tmora a tako ti djevovanja tvoga djevovanja i tvoga i moga vini mi se na gudalo krivo srce bije u prsima živo. Za te, vilo, svukud mi te bilo odojčeto u ljubezno krilo sjekne vatragorje u oblaku i duga se pojavi u zraku bijela vila lahka krila svila kod gusala stade i gudila a da vidiš, moj sokole sivi takvom stvoru ko da se ne divi kakva ti je krasotica bijela oblake bi sa neba zanijela kamoli nebi onog koje štuje za nju ljubav u prsim njeguje. Divna ti je krilatica pusta suho zlato duga kosa gusta spustila se niz pleći viline ko pad zvijezde s nebeske vedrine prolijeva se i kad sunca nije žarko sunce samo iz nje sije uzvisilo njeno vedro čelo otsjeva smjelo i veselo obrvice perca lastavice zakružila čelo u djevice trepavice, drenilove boje dva joj oka ko dragulja stoje. Ruža, mlijeko ujedno se slilo i vilino lice začinilo nos pristao, damu nije mana biljur zubi, usta od merdžana čemin, ljer narančovo cvijeće vitkim vratom skladno proljeće glatke puti, odojene ruke ne možeš im opaziti kuke a tako je sve vilino tijelo snijeg bijeli njeno odijelo tkanica joj o boku zvjezdana sva biserom i zlatom protkana. Kad se k meni pojavila doli krila slegne ruhom zatrhori od miline kliknuh Bogu hvala dobro došla kod mojih gusala nato vila osnice otvori pjevat stade i pjesma se ori što me pitaš moj mileni pobro kazat ću ti, ali pamti dobro o junaku što znam i umijem svekoliko kazat ti nesmjem ime će mu svegj tajno ostati kako što ćeš nešto dalje znati od kada je pod liticom tvrdom u pećini pod kamenim brdom sbog življenja pokorna i sveta narod ga je prozvao REMETA. A pećina koja ga je krila prozvala se Remetina Spila što ne pitaš o njegovu rodu o krajini i slavnom narodu treba nešto iz daleka zaći da mi ti se na pitanje naći znadeš, pobro kad je ono bilo nebo se grozno smrgodilo sbog jezera svakojakih leti, te bog htjede da im se osveti. Bugari su Grku dodijali kavalama često napadali uz bedeme grada Carigrada i trista su zadavali jada on pozove od istočne strane Turadiju goste neuprane Turčin dogje oštri sablje britke sa Bugarim započimlje bitke gvožgje sije a krvce se lije po poljanam ravne Bugarije Alah! Turci iza glasa kliču a Bugari pred njima uzmiču. Glave sječe krivajlija britka kad Bugarsku Turci podčiniše u jedreni prijesto uzvišiše u gradove u sela zalaze bijedni narod i gnječe i gaze plijen se nosi nameću harači tursko igo kršten narod tlači. I vodi ga u svoje ordije da krv lije i za nj se bije po svoj zemlji bugarskih strana sakuplja se hrana i džebana pobjedama jure nezasitno silnu vojsku kupit stade hitno i tek što je na prestoje sio kod Jedrena logor namjesti nezahvalan grčkome pozivu sam padišah čordu paše krivu diže logor, razvija stjegove pod Carigrad penje čadorove Turci gradu neprestano biju a Grci ih junački odbiju. Mnogi junak tu usije glavu i krv toplu prolije u travu al se juriš za jurišem pravi ne će dušman da se odustavi od lešina napravio skele i penje se gradu na bedeme Grci tada upoznadu živi sa raskoljem da su Bogu krivi. S Rimom bi se izmirili časno al to za njih bješe prekasno kršćanskoj se nadaju pomoći hoće li im odnekuda doći navala je zadrmala gradom zaprijetile gorostasnim padom car Konstantin sam čudesa pravi sa bedema Turke strmoglavi amo, tamo, ko lav oblijeće al se jadan obraniti neće već u boju onome očajnom pade žrtvom junačina sjajnom vjekovi će njega spominjati kad pad grada krvlju zapečati. Oj! neslogo, prokleta od Boga propast grada i naroda toga nenadivna hitno pospješi hoćeš da te strašnog grijeha riješi na tebi je ostalo prokletstvo to zloduho pokljeno nasljedstvo Carigrade! ljepoto od svijeta jes l pozno božja je osveta tvoj patrijarh nizoko se skuči ljubac dade poganskoj papuči što ti gerdost, što raskoš donijela tvoje slave i samog te nije. U glasu si svjeckome prestao odmah kad si izgubio prijesto gdje ti dika velebne Sofije mjesto krsta na njoj mjesec sije lik ko snoplje tvoju djecu veže i Ture ih iz grada poteže i goni ih pod kandžijom stare raskolnike predat na pazare kako munja kada od istoka gromom tresne pro neba široka tako i glas Carigradskog pada odjeknuo bono do zapada narodi se bližnji prepadoše al se ipak složit neznadoše bracku ljubav izgubiše svetu put utiru dušmaninu kletu. Turčin pozna, pa on ne miruje već pobjede nad kršćanim snuje već sunašce premaljetno grije turska vojska ide put Srbije. Slegnu vojska, penju čadorove u to polje, što s Kosovo zove mučno Srbu, al nije kud kamo diže vojsku i on ide tamo ali zavist ta srda prokleta tako Srbe truje i ometa nasto juriš, megj vojskama polja ponastane strašnoga pokolja oba smrću zaglavila cara Srb propade s turskoga udara slavni narod turski jaram prima podlaže se svojim dušmanima od kandžije, koca, buzdovana glas odjekne po slovjenskih strana. Kuku lele svukuda se čuje propast srpstva svukud odjekuje dobro bilo narodu srpskome dok svoj bio na ognjištu svome al odkada postanuo raja tuzi nema ni konca ni kraja krasno ime zatrnulo time nevolja je jedna miso svima od kad Turčin i plijeni i dere ne slave se gospodske večere djevojke se ne kupe u kolo slijepci idu zemljom naokolo te pričaju pjesme žalobnice i spominju narodne grobnice na Kosovu, što se iskopale kad su prve srbske glave pale. Kobno polje Kosovo nemilo da Bog da ti se ne zelenilo šenica se na tebi ne žela magla pala crna i debela i na tebi ostala za vjeka krv junačka gdje se proli na rijeke: gdje štit poče Boška Jugovića mač posječe Pavla Orlovića a prokleta baba Urisava izdajnički svjet dušmanu dala da bi sreća dopanula loša Vojvodu Kobilić Miloša pod šatorom kada se usudi Car Muratu rastvoriti grudi gdje car Lazo sve Srbije glava sa Muratom vječni sanak spava opjelo pjesme jadikovke pjevaju iz djevojke Kosovke. Dok iz trlih kostiju ustane novi narod i junačtvom planu osvetnici svojih pradjedova i Srbiju dok uskrsne nova pa ko neće da turačko igo na vrat stavi, makar smrt dostigo selit mu je štogod može prije iz bijedne propale Srbije da iznese naramenu glavu i očuva svoju vjeru pravu. Dvadeset taka kosovskih junaka zaploviše brodom do Mletaka i sa sobom svoju čeljad vode iz Bojane izljegoše vode prvog dana kad je sunce bilo na zalazu svoj put dokrajčilo za korabljom ostadoše gore a pred njima puče Sinje more vješta vlada za kormilom ruka Sjedobrče Kostošeće Luka vješt pomorac da takvoga nije sa obale cijele Dalmacije ti putnici bjegunci nevoljni bijegom su tijem zadovoljni oni bježe, bježati je nužda tražit zaklon u mletačkog dužda za nj vojevat i stecati slavu gramzljivom krilatome lavu sunce zagje mjesec ne izagje korablja se u tamnilu nagje jer mjeseca i na nebu nije samo zvijezde i danica sije vjetar stiša, more se umiri neki mornar u duduk zasviri kad glas svirke na brodu se začu dječica se i kupe i skaču i tuga se tim nešto razbije Starog Luku uhvatio smijeh. Kad ugleda kako dječad trlja i tako se neki zakotrlja kako tačić na palubu svali a rukama zapleštu ostali svi veseli koda su u raju bučno graju skladno hihištaju mala djeca ne sjećaju one teški uzrok svojega izgona. Kad bje doma večerica dogje a po tome svaki spavat pogje još neode Kostopeča Luka još kormilom upravlja mu ruka al kada ga izmjene kornari po palubi prošetaju stari mjehir-kesu van je izvadio i tutunom luku napunio priložio ognja ukresana mir se širi žućana duhana Luka šeće i gladi brkove i odbija od sebe dimove kad popuši veseo u licu spremi lulu, staru drugaricu Lahku noć vi! odapeo stari Bog vi dao odvrate mornari. Sjutra rano pjevac kukuriče svjem na brodu dobro jutro viče baš zlo jutro ni bilo im nije svi su zdravi, lagja juri prije osvanulo, jugovina puše na korablji jedra se naduše mnogi sjetni a mnogi i tuže a mornar će Kostopeče druže odskočiti na noge se tala i hvata se tananih gusala kad odsedla koće na jaretu i nategne strune na drvetu podvi noge na palubu sjedne skupio se i u gutku glede oči zaže, kako da ih nema diže čelo, pamet dalje sprema naherio glavom u lijevu pa udari grlom u pjevu. Fala Bogu, fala velikome da smo zdravo u brodu ovomu stante, braćo dosta vaših suza mirno legja površinom puza bjegunci ste, iždene vas nužda a kad vidi glava od Mletaka lijepu kitu takvijeh junaka bit će njemu i milo i drago primit će vas u službu za zanago da s borite stječete mu slavu a i svoju ovjenčate glavu što je bilo osta na Kosovu sad tražite domovinu novu Otadžbinu zaboravit, pleme svemu tome doskočit će vrijeme. Nevolja je svaka zatri dana mrski zulum poganskog Isana obiknut će sirotinja pusta plač će nestat, smirit će se usta vami, braćo, dobrasreće bila kud god hudili svuda vas pratila rukabožja nek svama upravlja a svjema nam Bože dani zdravlja tijelu zdravlja, a duši veselja ovo vi je moja čedna želja. Jaki vjetar sve jače požiže suklja lagja unaprije stiže kormilaru dopalo se uha natrag gleda piskavica puha ko tu ribu još vidio nije okupi se da je očim zrije i čudi se kako brzo more repom mahat i ploviti morem nakon toga upade u oči Starom Luki, gdje lasta iskoči nehote mu zaškripnuli zubi popostane u mislim se gubi. Mornar kaže: Od primorske strane leti put nas crni molobrane i sam ga je ugledao Luka pa ga jače uhitila muka dupin, lasta, molobran živine znakovi su božje godine lagja juri, unutra im Punta ko i luka od Molunta ostadoše straga podaleko ter kad bilo dana doba neko opaziše gdje se sa pučine dižu crne grdne oblačine sad bi htio Kostopeče Luka da je ondje Moluntova luka al se tješi, gleda da dočepa u sijegurni zaljev Koločepa i po mraku znao bi da ište to obično svoje padalište. Al vjetar sve jače i jače puha, more na valove skače pa se boji Kostopeča Luka da će i ta mimoići ga luka u to oblak sve nebo zastrije sva prilika da i kiša zalije, grmljavina strašna zrakom stresa a vatra se siplje sa nebesa iz daleka začula se huka i talasa odjekuje buka svi na brodu opasani strahom jedva dišu usipljenim dahom nikad prije takovog užasa nevidjeli, ne puštaju glasa grčeni se na palubi tresu i kaju se dok još živi jesu. Pobjesnulo, uzavrelo more talasi se penju kako gore na njima se brod visoko diže te poroni u dolinu niže poče grabit postranice vodu svi putnici u dno lagje odu žene plaču, a dječica pište novi jadi na srcu ih tište Sjedobrče, zapovijeda stari vrše službu valjani mornari zbog silnoga vjetra istočnjaka ugrabili dvije ruke, trečaka i sam dršće Kostopeča Luka te kormilo sada jača ruka prihvatila, korabljom upravlja prem da vidi gdje na kocku stavlja život svijeh ta božja godina i da će ih proždrijet pučina. Platnja vjetra kako koja dogje štrepi vojska u staroga vogje i nehote zaboboće zubi valjda i on u očaj se gubi pada vjetar jugovina slabi a korablja isto more grabi u to grmi i zrakom sijeva kiša pada, ko iz kabla lijeva Bože dragi ko će odoljeti i noć grdnu tako preživjeti druga sila s podneva se javlja hitra momčad jedrima upravlja al je stoput sad opasnost gora grob zijeva sred pučine mora na argutli četiri su ruke dosta posla imadu i muke Užas! prasnu na kormilu igla dok je na njih prva platnja stigla silovitog vjetra podnevnika Propadosmo! kormilar zavika Propadosmo! na lagji odjekne Pokajmo se! stari Luka rekne. "Prosti Bože, oče od milosti prosti, prosti, grješnicima prosti istina je da ti zgriješismo kakvi da smo a ipak tvoji smo", ništa drugo čut se nije dalo more pusto svijeh zakopalo. Kad ujutro bijeo dan razdani sa Prijevora vide Korićani kako morskom na površu pluta brod prevraćen jedra utonuta zalistivo megju sobom zbore bit će jadne sve poždrlo more kako nebi ona strašna sila ima biti svijeh potopila. Vjetar stiša borovi se huče, megju morsku val, a struje vuče al kad stigne protivnoj obali i nju morsku skrhat će valovi jel tu još ko živ, a da ne zginu poginuće udriv u hridinu brod je zbilja doplovio kraju u općemu one noći vaju junak bio, hvati se konopa da se spasi smrti i utopa sama sebe užetom priveže pri konoplje što arbuo steže premda svoje zadnje čase gleda crnoj smrti u žvale se neda jer pri smrti zbunjenje pameti al opet mu visoko poleti do prestolja Stvorca Svemogoga te se kuje i zaziva Boga tvrdjem se zavjetom veživa da ako ga na kraj dade živa da će ondje u oštroj pokori drug zvjeradi, živjeti u gori falit Boga, pjevati mu slavu sve dok živu bude nosit glavu. Krhne o kraj, val s lagjom zapjeni a taj junak nagje se na stijeni još mu jesu slabe posve ruke tvrdo hvata drži se za kuke val ga pere, al on se vere svu odjeću na sebi odere dok izbjegne, na koljena klekne dragom Bogu zahvalnicu rekne ode naprijed, penje se uzgorje kroz to gusto šumovito borje. Praska suhar ispod njegve stope začu gavran i na ljut se pope isti čaglji kroz san ga začuše van pećine zbunjeni srnuše pred junakom prazna spilja zijeva gavran leti kvar-kvar pjeva poplašeni drugi stanak ištu i ne srću starom padalištu junak stane kad pećine sjedi u džepu mu kremen i ognjilo ide po trut u drveće gnjilo u gori je drvo svakojaka suharaka, panja, podanaka i po tlehu borovih kravica i propuha i suhih mrvica sve to kupe ruke spasenika krešu u trut iskru iz kamika. Iskra skače i u trut se složi na trutinu propuha naloži i pristavlja kravica, mrvadi dim zasuklja, pećinu podkadi već se i noć s visina spustila sumračinom zemlju obavila plamak plami u takovoj tami u pustoši sve o svemu sami u pećini pod liticom tvrdom a pod onim kamenitim brdom svoje jade iskušane guši i uz vatru sama sebe suši. Sad znaš koje vatru uspirio i ko se je tute nastanio nije s kišom pao iz oblaka niti ga je porodila jaka ta pećina, što no obalu tuče nit ga zemlja iz sebe izvuče čagljica ga nije odgojila kao štenad mlijekom odojila Božja ga je tu dovela ruka i spasila od smrtnjijeh muka. Oj da ti je moj sokole sivi bilo vidjet kako junak živi vjeran Bogu i svome zavjetu skriven rodu, i cijelome svijetu gladan, žegjom u oštrij pokori Bogu živi svoje tijelo mori nagje hrane za svojega posta na mrčkama, mrčaka je dosta na koštravi šitkovih koštrka i puhinja s bodljivog smrka maganjima urodi planina za samoznog onog spasenika niže spilje ispod gustog borja tik onoga širokoga mora pružila se podulja obala po njoj gazi mnoštvo narikala ako ga je volja da upara tu množija imade lupara crnokraka još tu ima raka i kosmeća kosmatih junaka odijelo pružit će žuka a vješta mu zgotovit će ruka sve što treba svega tu imade dobrovoljcu koji živjet znade. Već je prošlo deset punih ljeta u pokori živovanja sveta pustinjak se i taji i krije ljudsko oko da ga ne zazrije al se vigje vatra sa Korita znatiželjno jedan drugog pita Dum Ilija što je reći htio ono veče je l tajnu otkrio zaljevom brodeći mornari i još mnogi opaze ribari nad pećinom gdje se dim izvija a svjetlo kroz borje probija. Na rat mali što zovu Tri krvi ribari se iskrcaše prvi uzbrdice te se penju hrlo riječ zape, veza im se grlo kad vidješe na vratim pećine u odijelu divlje žukovine ljudskog stvora, gdje se smjerno koči a u zemlju oborio oči objem rukam u prsa se bije grozne suze iz očiju lije bosonog je i go do koljena dugi gnjati dugi do ramena suhi gnjati koža zagarena a sjerastom runjom pokrivena straga perčin, asprijeda brada u žuk tvrdi duboko upada. Čudom su se zanijeli dosti i dive se ti ribari prosti on s ustane nanoge osovi prisutnike desnom blagoslovi znaličnici pitaju ga tko je "Grešnik" reče svaki čovjek to je Bog me smjesti u ovoj pećini da mu služim duhom i istini da ga falim da mu blagodarim uvijek haran na njegovi dari što milostiv i dužna i kriva spasi mene na pučini živa mimo druge nevoljnike mnoge koje more zamjesi uboge. Svrće lagja u jutarcu ranu Boro momče ide uza stranu bonsu nosi ribom prepunjenu pustinjaku nudi je snjiženu tri ih uze u znak Trojstva sveta taj pustinjak, kog zovu Remeta dosta su mu te tri srdelice za objeda i za večerice jer za ručak njemu stalo nije našto srca sve do podne bdije pa i na tom prečednome daru zafalan se pokaže ribaru tko što čini samom sebi čini to su mudri zbori Remetini priča pogje od usta do usta još i danas spominje se pusta jedan drugom o Remeti reče glas poteče svijetom na daleče kad o njemu pričati začuje ko vjeruje a ko nevjeruje Dum Ilija svoje Korićane liči, kori i povija mane sjećat l se, jesam li vam reko kad bi tad li doće doba neko bajalice, ostavite bajne doće vrijeme i otkrit će tajne eto sad već vrijeme dogje svaka ludost, da se iz glave progje koga nemoć podgriza i truje k pustinjaku neka otputuje nek za njega dragog Boga moli vjerujte mi riješit će se boli. Šionica vozi zaljevom četr vesla upravljaju drjevom u njoj stoji žena udovica na glavi joj crna pečelica to ti vam je Benkovica stara muči sjetna riječ ne progovara e se boji za jedinca svoga mladog Benka odavno bolnoga al je tješi riječ Dum Ilije pak Remeti želi doć što prije dogju kraju svi se iskrcaju Benkovici desnu ruku daju i penju se kroz visoko borje Bože dogju, pred pećinu gorje kad Remeta udovicu vigje na stijenu prema njoj izigje on već pozna što od njega želi pa joj tužno blagohodno veli. "Bud u Boga vjerom pouzdana sin ti zdrav je do četiri dana. " Remo reče i Bogu se moli mladi Benko svoju bol preboli. Dok to bilo glavom iz čefenka viri mati mlagjanoga Benka jel danica lisem pobjejela jel prasla zorica bijela toga zadnjeg četvrtoga dana od Remete njojzi obećana vjeruje mu, pouzdana stoji ni najmanje o riječi ne dvoji. Eto zore na istoku rudi a Benko se iz mrtvila budi od milote Benkovica plače od veselja bosonoga skače na Prijevoru crkva Svetog Vida Benkovica gjerdan s grla skida Zlatni Gjerdan Gospi ga dariva za svog sina i zdrava i živa vijest se širi od sela do sela vijest ugodna, vijest prevesela. Rano sunce navrh brda grije malu drevnu crkvu Sut-Ilije bosonoga pred vratiji joj pada mlada ćerka Lazareva, Mada ruke sklapa, nebu glavom strši i djevojka čedni tajin vrši a to vam je ljepota Madica mladog Benka živa uzdanica dočekala željnog Ilijdana već je mlada za Benka vjenčana kućna radost, pir je i veselje Benkovici ispune se želje. Dum Ilija sad rumen u licu zagovara staru Benkovicu glas mu hrapav, pa nekad zaviče i priča joj Remetine priče a kada se svi dobro namire gudalo puha, mješinice svire pod kostjelu u hlad se skupili i veselim kolom zavrtiše kolo traje do svršetka danka brzom stopom lakoga opanka dok se igra i veselo graje Vražja ruka upalila staje veči živo uplašeno plamom skaču momci ko bijelim danom u čas tili kad se svijet sgrnuo vatru ruke junačke utrnu mala šteta Lazara Vlahuše samo dvije koze poginuše. Il je sjetan, što ga muči to je da bi znati zapalio ko je u selu su sva čeljad pospana nigdje čuti glasa Korićana. On će pred pećinu doći kad je bila polovina noći jošte bdije pustinjak Remeta i molitva zabavlja ga sveta mjesec sjaje, sinje nebo vedro vlaško hoće da ponudi bedro pogleda ga Remo poprijeko i odbija od sebe daleko ne odgovor primi u pećini tko što čini samom sebi čini. Sjetan Vlaško povraća se sada svojoj kući bez ikakve nade da će saznat koje ono bio koji mu je staje zapalio dogje doma, mrtvo zvono zvoni zabugari, grozne suze roni kukavica poznatoga zloja sad udova Paskojević Troja sad se vlašku vedri u pameti što mu reče taj pustinjak sveti njegovaje riječ u istini: "Ko što čini samom sebi čini. " Od tog doba sve veće i veće o Remeti glas širom lijeće i već ču se unakrst svijeta za čovjeka kreposna i sveta k njem dolaze nevoljnici razni i nadom se ne vraćaju prazni i vrši se riječ u istini: "Ko što čini samom sebi čini. " Leži legom bosanska kraljica proljetna je uhvati groznica pozlilo je nevoljnoj kraljici ne pomažu lijeci ni liječnici šest mjeseca i četiri hefte bolna leži svi u dvore trepte za nju poste i molitve čine sam patrijarh veoma se brine kalugjeri voštanice pale sve te žrtve pomoć joj ne dale već jednako groznica je stresa osuši se nije na njoj mesa sama vidi da joj nije nade da će bijedna ozdraviti kade nu u svojem pernatom krevetu ču i ona za moćnog Remetu k pokornomu glasovitom Remi na pećinu poslaništvo spremi ču se i tu riječ u istini: "Ko što čini samom sebi čini. " Na tu riječ postade nemila i skoro je došla do ludila te pomisli da mu se osveti pokorniku, pravednom Remeti poslaništvo opet šije pećini i ko da je ozdravila hini u pećini Remo je ugledo tad pred sobom kraljičino čudo gdje u ime svoje majke stare iz prtljage povadio dare al se na tu naš Remeta mrdi a kraljević iznedagjen srdi dok je čuo iz njegovih usta kako teče poslovica pusta da se vrši riječ u istini: "Ko što čini samom sebi čini. " Poslanstvo je bilo na povratku i na ručku teharicu slatku sam kraljević naslonjen na stijeni sam pojede što majka namjeni zlobnim srcem onom pustinjaku da ga složi tim hljebom u raku sa nalipom teharicu bila za Remetu majka pripravila al ostade riječ u istini: "Ko što čini samom sebi čini. " Kad poslanstvo crni glas donese kraljica se još jednom potrese presta groza nemuči je zloba mjesto jednog dva su sad groba. U pećini na studenoj ploči naš Remeta zaklopio oči tijelo spava a duša mu bdije san bi reko da usnuo nije već pred spilom da stoji na poli oborenim očima niz doli po gori je popadalo inje a on gleda na to more sinje k njemu dopiru jadoviti glasi pustinjače pomozi i spasi probudi se posvuda je tama nikog nije osim njega sama i onoga tajanstvenog duha koji glasom dopre mu do uha. No da zgoda utanane pogje on se diže na liticu dogje Boga fali i slavu mu poje za to rano uranio što je pamet mu se na visoko vinu u tu sinju nebesku pučinu u zvijezde miso mu poleće i od jedne do druge se kreće divjem se pojmovima svude slatko bavi a čudstva se bude rajska ga je obujmila sladost kuša sada ko nikada radost već svanulo i granulo sunce osvjetlilo na Mljetu vrhunce a njemu se samo časovita tu učini radost darovita u kojoj ga dobro Bog obdari tajnim znanjem velikih stvari. Dogje jednom iz Šipanjske Luke tužba protiv vlastelina Luke jer od kada kneštav se dopanu svake jade zadava Šipanu ne žaca se nikakvoga čina budna sila toga tirjanina sablazan je kod mladih i starih zlim izgledom cio narod kvari. Sluša tužbu Remo i govori: "Svaki oganj svake štape gori svaki oganj gase svake vode a nevolje i same dohode svaka sila ponajprije puca a smrt hitra na vratima kuca dršte, ljudi, riječ u istini Ko što čini samom sebi čini. " Maleno je vrijeme povrijemilo tako po tom sedam dana bilo prije jutra i zorice rane Grad obavje sve kneževe strane njemu samu mimogje ostale Božja kazna, tu neima šale ne će kneže za veće godina otale se moć napiti vina on se ljuti i u gnjevu svome Bog ga trpi e da se pokaje nu oholnik za to i ne znaje. Zrakom leti, krilim trepće čaplja knez se svali pala mu jekapja puk odahnu, mnogi na tle kleču dobri Remo istinu im reče svaka sila da najprije puca a smrt hitra na vratima kuca ko zlo čini samom sebi čini to jest prava riječ u istini. Mimo otok od Aleksandrije dvojedrica gjemije se krije jedri silom vjetra zapadnjaka na samotnog našeg pustinjaka na tom brodu ni nemisle ljudi ti gusari nekršteni ljudi al Remeta dok u spilji sjedi tajnim vidom sve u brodu gledi već su došli napram Luke Sobre pa da vidiš moj mileni pobre lijepo im vrijeme pogagja hitro jedri ta gusarska lagja ali joj se dobro izopači dosje vedro nebo se oblači sa sjevera grmi i sijeva škropac se iz oblaka lijeva. Lagja zasuklja drži put luke Okuklja Okuklje je prjesjegurna luka zakružena odasvud od kuka odkle je i dobila ime i brodovim postanula svime koji no ga poznadu te ištu bjet sijegurni u tom pristaništu. Nije trudno u tu luku zaći al je trudno iz nje van izaći bura huče i borove krši lagja stane usred luke strši arbulima napram Sut Nikole usidrena, sva je vojska dole ne plaši se vjetra ni oluje zlo vrijeme tu se i ne čuje da ne pljušti i palubu kvasi rekao bi ko u sobi dasi. Baš Sobom je zovu prekomorci Talijanci vještaci pomorci lagja čeka da vrijeme dočeka sidro digne krene otoleka dan zadani a još vojska spava a na oknu provirila glava u krpu je svezana cijela obraz krije feredža bijela dva su samo slobodna joj oka diže ruku do čela visoka desnijem se znamenjuje prsti više puta križem se prekrsti. Na obali dva su Okukljana a na haran prostrica se glara kad od jednome pri takovom glaru dala se je pogledat ribaru tursku glavu ugledao vanka gdje se krsti koda je kršćanka namiguje i drugaru kaže da l je tako il mu oko laže glas po glasu seljak po seljaku svak doznade čudnu vijest taku sa zvonika razljega se zvono svak razumi što će reći ono svijet se kupi, dolazi na sijelo Dum Ilija sada protre čelo pak pogladi svoju bradu sijedu i ovako započe besjedu: "Djeco moja, junaci valjani svi Marani i vi Korićani javit ćemo i onim s Prožure da ne ljenje, nama se požure i vas bodrim moje Okukljare iako ste plašljivice stare i pozivam na djelo viteško iako se čini nešto teško jutros kad sam svetu misu reko po navodi na koljena kleko da zafalim na velikom daru dobrom Bogu našem gospodaru u čas tili predamnome eto pojavi se čudno lice sveto nek te moje lice ne ometa pustinjak sam, zovu me Remeta u luci je na turačkoj plavi robinjica feredža je davi Nastoj! trba djevojku oteti od gusara Osmanlija kleti i tek kako ove riječi reče nestade ga, s oči mi uteče a sad treba da se oružamo uteć brodu iz luke nedamo štogod prije nedadu je vanka nek je kod nas spašena kršćanka star sam djeco i slab na nogama kakav dasam i ja bit ću svama s vam na piru gdje se vino pije za što nebi i gdje se krv lije. " Na te riječi sve sijelo zadreči kako dreči sva dolina ječi svi smo pope, svi gotovi prvi prolit zadnju svoju kaplju krvi za krst časni svoju vjeru svetu slušat ćemo tebe i Remetu silom ćemo presiliti sile past će na zle, što nebi na mile drago nam je da ćeš s nama doći Remeta bit će u pomoći. Rastaše se svak ruča što prije napije se slatke kratošilje sunce pane na Okuklja strane kada vojska na obalu stane po obali tu je poredana i dozivlje lagje kapetana: "Amo da si i robinju vodi! Inače ćeš poginut u vodi. " Vidu Turci na bijelu danu tu narodnu silu oružanu ne htjedoše, s manje nemogoše već robinju iz lagje dadoše vrnuše se svaki svojoj kući Dum Ilija ide pjevajući. "Tebe Boga" polagano grede Korićani s robinjom ga slijede na djevojku mlado oko gleda Dum Ilija od sebe je neda djevojci je srce odahnulo vedro nebo pred očima svanulo sve turobne misli razgalile usnice joj Bogu zahvalile Dum Iliji i narodu svemu i onomu pustinjaku Remu te nehtjede svom domu rodnome već privoli dobrotvoru svome nek te diče ti gornjoseljani s Dum Ilijom junaci valjani još ne progje po godinu dana i djevojka robinicom zvana na dan prvi godinice nove natakla je zlatne prstenove zaprosio Dum Ilije zlato mlado momče Petrov Šulemato. U nedelju prvu od poklada na trpezi kratošija vlada Dum Ilija sam toči ne pita mladencima hoće da čestita i napije ko što nikad prije u ruci mu čaša kratošije Čestito vam! če... dalje neću. Iz ruke čaša se izmuli postidi se "Slabi su mi prsti" sjedne starac, s desnom se prekrsti nasta smijeh, graja i veselja živio nam pope Dum Ilija već na guvnu mješinice svire a djevojke krivim okom žmire na nevjestu i na Šulematu za kojega mnogoj starosvata kresavica varalica stara i već primi djevojačkog dara sad zlokobne nameće mu čari al Remeta sve razmeće stari. Sunce grije Dum Ilije nije odavna ga dična ruka krije Dum Ilija zemljica ti laka ti si bio učitelj težaka Dum Ilija prvi majčin sine širio si nauk od istine svoje ovce čuvo od zahoda bio mljetski prvi vojevoda gotov puku bio na poruku Remetovu branio nauku ime ti se sa Remetom stapa kako voda, dok zemlju natapa ti si bio i otac i majka Benkovici staroj iz Okrajka i djevojci robinjici Anci dobroj duši poštenoj kršćanci ti si bio vazda tvrde vjere bio jesi, al ne preko mjere dokle bude sunca i mjeseca i po lugu hitronoga zeca tvoje će se ime spominjati. Čela i obraza čista na glavi bijela krpa ista nikad okom ne gledali krivim dobru sreću što Bog da doživim i paklene ne motale čari koje prokle naš Remeta stari Dum Ilija tebe Korićani i Marani i svi Prožurani tvrdo žele i spominju milo ti si njima bio desno krilo štit, obrana i domaća sreća kod maloga i velikog Vijeća još u kolu dok opanak skače spominju te pope veseljače svak vrline rijetke ti znade i za onu, dugorepe brade dok je Mljeta i na njem Korita spominjat će popa darovita i tvu Anku robinju otetu isto kako pokojnog Remetu. Na Nažicam ustave se lagje da vozeći otpočinu ragje tu se svaka zaustala sada tu ribari uživaju hlada neko spava a neko ne spava neko puši u razloge dava neko sebi plivaricu vari tako su varili naši ribari. Nagnulo je sunce k zapadu sad se dižu na noge ostadu veselo grabe i rucej i ruke ostavljaju za sobom kuke od Nožica uvija se pala kako voze i morima para pa se jagme ko će doći prije u to Žapje. Kada riba zakuča na moru da okruži, vješto je zagradi lov obiljem srgjela izadi od Nožica svjetlo se svijetli ljudsko oko ima što vidjeti sa nehara i lijena nemara nesmotrenog nekoga ribara vatra se je dohvatila gore već plam liže i visoke bore. Prijeljećes jednog na drugoga bit će valjda kvara velikoga u Žapju se ribari pomame što im svjetlost odagoni tame i ribara nemarnoga kore krivcem čine za propale bore i još veče nazivaju kriva pustinjaka što će nestat živa. Vatra hara, borove izgara Bože mili golemoga kvara zrakom lete borove kravice sve bi reko da se prskalice gdje padaju vatrom se hvataju i sve novi plamenovi postaju nikog nema da je gasit smije pred njom bježe i čaglji i zmije zmija gmiže, a vatra je stiže čagalj skače neda joj se bliže plamen bukti visoko se vije sve će borje izgorjet što prije. Pustinjaka ni dužna ni kriva vatra će ga izgorjeti živa fale Boga da bi i to bilo njegovo srce nebi požalilo. Al da vidiš čuda iznenada tu se oganj utrnu i pada pa kad dogje do najvišeg luga smog mu osta u hrpinam luga zbunjeni na moru ribari oni nije naš Remeta stari. Vjeri božjoj smjerno se podlaže s njim molitva ribara se slaže svak na svoju hvalu Bogu kliču jer isti duh i potiču a doista bilo bi im žao da je vatrom naš pustinjak pao jer s njegovog blaženog okrilja srgjela se lovi izobilja svak mu želi dugi vjek da žive za nj bi dali sve do glave žive kako nebi kad ništa ne pita ničjeg neće ni dara ni mita nego samo da se gospod fali na darove koji su prijali. Jedno veče odkad sunce zagje skup se lagja usred Žepja nagje riba kača, vesla se svijaju na tišini mreže se križaju Bože mili, kako lagje lete sam da ih koje zlo ne smete jaka struja na dubini mreže jedne s drugim i sputu i sveže Bože mili, golemoga kvara tu se drpi, komusa i para a padaju i kletve i psosi s objesne ribarske jarosti već se biju, jedan drugog tuče neki jedva na nogam se vuče a neki je porilo u tle od udara drvene argutle u pećini sve Remeta čuje kako ribar na ribara psuje srce mu se ražali očinsko na takovo djelo zvjerinsko pa niz obraz suze oborio i Bogu se skrušeno molio da milostiv grešnicima prosti svetogrdne jerezinske psosti a Bog prašta koji dava svašta i pedepše kad imade rašta. Po tom progju dva punana tjedna srgjela se ne ulovi jedna sad poznaju nevoljni ribari ako Remo ne pomaže stari da ih niko tu pomoći neće i dovući do prvašnje sreće pa se mnogi u pohode sprema do pećine i staroga Rema kada dogje na koljena klekne i još prije nego riječ izrekne on im srce i misli poznade pa im kaže kakono valjade da se kaju i da se pokore ako žele da im rodi more gdje brackoga neimade mira tu ne ima ribjeg ćelepita ako svoje ne ukrote strasti gotovo su na rubu propasti jer ostaje riječ u istini: "Ko što čini samom sebi čini. " Pa da vidiš moj sokole sivi ljudi su se pokorili živi svijet se miri i u lice ljubi i već zlobni ne škrguću zubi Boga mole, skrušeno se kaju i za grijeh svete mise daju te pohode crkve i oltare svoje strasti zauzdaju stare zemad progje i nestade ljeta ne riba se u zaljevu Mljeta tanke mreže u kaćam se krpe i čekaju dokle zima mine i proljetno žarko sunce sine. Koliko je mora od Korita do Vratnika i do Mučuleta sve se riba površinom šeta bistro oko ako me ne vara jedan kjeraf, trista bašamara kača, plije, iskačci ore modri pusto, koda vrije more jeste, braćo dobri su znakovi a Bog dat će da se i ulovi. Bujko reče pa tako i bilo to se ljeto mnogo ulovilo kadgod ribar htio i hodio svud je srećan i presrećan bio kamogod je hotio da svrne svuda mnoštvo srgjele srebrne Bože dragi! jeftino l je bilo kako nuti kad je izobilja dvije, perpere i četiri mince Grčić slane, rumenika vince pet minica više bila nije pa ko ne ćeš da veselo pije tako bilo još za duga ljeta preminuo otkad je Remeta al se narod opet iskvario postadoše najgori ribari obilnost ih pusta izobjesti jedva kogod da uhiti dvjesti Remetina je riječ u istini: "Ko što čini samom sebi čini. " Jedno jutro ojutrilo tavno kako nije vigjelo se davno maglušina zrakom zaokruži bijeli danak sumračinom zuži noć nastala još i gora tama ognja nije ni ognjena plama svjetlo se utrne u spilji te borova kroz grnje ne škilji gladni čagalj pustarom urliče k Remetinu stanu se primiče al u spilju zavirit nesmiju tajanstvene sile ih odbiju pustolovno cipare kroz gore urlici se na daleko ore povilo se jato gavranovo nad pećinom stana Remetova kvar-kvar sad o golemu kvaru nastavljaju svoju pjesmu staru gladni lete, nesmju nizoko neka sila goni ih visoko grlica se spred pećine šeće u nju bijednu ni ta ptica neće već trtari i žalobno šika ko da žali starog samotnika zabio se u stijene puklo crni golub i zaguče muklo da ga čuješ reko bi za cijelo da Remeti pjeva opjelo modrokos je procjep sio gdje je nekad gavran gnijezdo vio. Slavuji se poredali vani suhog bora na debeloj grani modrić, slavuj i ostale ptice udarile u žalobne žice u pustinji kroz borovo granje smrt Remete davaju na znanje u pećini na studenoj ploči naš Remeta zatvorio oči stoji starac prekrštenih ruku suhih štuka na suhome žuku priroda mu dobra mati bila u kamenu raku izdubila kolko je moglo stati cijelo to usahlo Remetino tijelo. Svijet obližnji kada to saznade jadikovat za Remetom stade to ne progje drugoga zemena grne svijet od svijeh strana no pećinu taj Remetin stanak i zadnji mu oplakuje danak pa da vidiš što nijesi vidio koliko je narod svjesan bio pograbile pobožnika ruke tijelo mrtvo, odijelo od žuke kući nose i u boške šiju da se od zla obraniti smiju uvjereni Remetine moći da će svakom biti na pomoći. Osta prazna kamena pećina ta ugodna kuća Remetina praznu ruku i ognjište pusto još borovje zastire pregusto plamak veće na plami u tami u osjeni borja na osami. U pećini pod liticom tvrdom a pod onim kamenitim brdom al ni gavran gnijezdo ne vije u procjepu kao što je prije ni čaglja se zavijat ne čuje i skot divlji časnu raku štuje.