Regoč/I
| ← Naslovnica | Regoč — I. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
II → |
Jedne lijepe ljetne noći čuvali konjari na livadama konje. Čuvali, čuvali, a napokon zaspali. Kad oni zaspali, doletjele sa oblaka vile, da se malo poigraju sa konjima po vilinskom običaju. Uhvatila svaka vila po jednog konjica, sjela na njega pak ga šiba svojom zlatnom kosom i tjera ga uokrug po rosnoj travi.
A bijaše među vilama jedna mala vila, po imenu Kosjenka, koja bijaše ove noći prvi put sašla na zemlju sa oblaka.
Učinilo se Kosjenki vrlo divotno jašiti ovako kao vihor po noći na konjicu. A baš ona bijaše uhvatila najživljega vranca: malenoga a ljutoga kao vatra. Trči vranac sve uokrug sa drugim konjima, a najbrži je od sviju. Sve po njemu pjena prska.
Ali Kosjenki se htjelo još bržeg jahanja. Sagne se ona i uštine vranca za desno uho. Poplaši se vranac, digne se na stražnje noge, a onda poleti ravno preda se, ostavi druge konje, ostavi livade i odnese kao vihor Kosjenku u daleki svijet.
Mililo se Kosjenki ovo strelovito jahanje.
Trče oni kao vjetar ukraj polja, ukraj rijeka, ukraj livada i brda, ukraj dolina i brda. - "Bože mili, koliko li stvari zemlja nosi", pomisli Kosjenka radosno, gledajući ove ljepote. No najviše joj se svidjelo, kad projuriše ukraj jednog kraja, gdje bijaše gora, a na njoj divna šuma, pod gorom dva zlatna polja kao dvije zlatne marame, na njima dva bijela sela kao dva bijela goluba, a malo podalje velika voda.
Ali vranac neće da stane ni ovdje ni nigdje, nego on juri kao bijesan dalje i dalje.
Trči tako vranac sa Kosjenkom dugo i dugo, i napokon dođoše do jedne silne ravnice, a sa ravnice studen vjetar piri. Uleti vranac u ravnicu, a ono sama žuta zemlja, nigdje ni travke, ni drveta, a sve veća studen, što dalje ulaze u ravnicu. Kolika pak ono bijaše ravnica, ne da se ispripovijedati, jer je živ čovjek ne bijaše nikada prošao. - Vranac s Kosjenkom juri sedam dana i sedam noći. Sedmi dan pred zoru stigoše do srca ravnice, a u srcu ravnice stajahu porušene zidine strahovito velikog grada Legena, u kojem vladaše silna zima.
Kad je vranac s Kosjenkom dojurio pred drevna vrata Legena, prebaci Kosjenka svoje vilinsko velo preko jedne zidine i uhvati se tako zida. Vranac ispod nje otrči - i kako otrčao, tako do svoje starosti jurio amo-tamo među silnim zidinama Legena grada, dok napokon ne stigne na vrata od sjevera i istrča opet u ravnicu - Bog te pita kuda!
Kosjenka pak sađe sa zida i stane hodati po gradu, studenom kao kost. Svoju vilinsku koprenu, bez koje ne mogaše poletjeti u oblake, bijaše svila oko ramena, jer nju čuvaše vrlo. - Hoda Kosjenka tako po Legenu, hoda, i sve joj se čini, da negdje mora naići na neko čudo u ovom gradu, koji bijaše tako čudesan i silan. No ipak ne vidi nigdje ništa nego silne razvaljene zidine i ne čuje ništa nego kako puca kamen od studeni.
Najednom, kada Kosjenka zakrenula oko najvećeg zida, a ono pod zidom spava golem čovjek, veći negoli najveći hrast u najvećoj šumi. Na tom čovjeku ogromni plašt od debela platna, a opasao se remenom od pet hvati. U toga čovjeka glava velika kao najveći badanj, a brada kao stog kukuruzovine. Tako je velik taj čovjek, da bi tko pomislio: ono se crkveni toranj povalio uza zid.
Zvao se pak taj čovjek Regoč i življaše u Legenu gradu i nije imao posla nego da broji kamenje Legena grada. Ne bi on nikada mogao izbrojiti, da ne imađaše onako veliku glavu kao badanj. Ali ovako brojio on i brojio - već hiljadu godina tako brojio i bijaše već izbrojio trideset zidina i petora vrata legenska.
Kad je Kosjenka opazila Regoča, skrstila ruke od čuda. Ne mogaše ona pomisliti, da ima ovako velikoga stvora na zemlji.
Sjedne Kosjenka Regoču do uha (a bijaše uho Regočevo veliko kao cijela Kosjenka) i povika mu u uho:
- "A nije li ti zima, baća?"
Probudi se Regoč, nasmije se i pogleda Kosjenku.
- "Ej! zima, dakako da je zima", - progovori Regoč takvim krupnim glasom, kao da grmi izdaleka. A bijaše Regoču silni nos pocrvenio od studeni, a kosa i brada bijahu posuti injem.
- Bože moj, ovoliki silni čovjek, pa nećeš da sebi učiniš krov protiv studeni", reče Kosjenka.
- E, zašto bih?" - reče Regoč i nasmije se opet, "doći će sunce."
Podigne se Regoč, da sjedne. Sjedne on, omahne desnom rukom po lijevom ramenu, a lijevom rukom po desnom ramenu i otepe silno inje: sa svakoga ramena toliko inja, koliko bi snijega skliznulo sa jednog krova.
- "Čuvaj, čuvaj, baća, zatrpat ćeš me" - viknu Kosjenka. Al je Regoč jedva i čuje, jer je daleko od Kosjenke do njegova uha, tako je visok, kad sjedi.
Podigne zato Regoč Kosjenku sebi na rame, reče joj za svoje ime i za svoj posao, a ona njemu reče, kako je ovamo dospjela.
- "Eno, gledaj i sunce", - pokaže zatim Regoč Kosjenki.
Pogleda Kosjenka, a ono se diže sunce, blijedo i slabo, kao da nema koga da grije.
- "Lud si ti, Regoču, zaista si lud, što ovdje živiš i život svoj baviš brojeći pusto legensko kamenje. Hajdemo, Regoču, da vidiš krasote po svijetu i da sebi nađeš vrednijega posla", - reče Kosjenka.
Nikada još ne bijaše Regoč pomislio, da sebi traži ljepšeg mjesta od Legena grada, niti je kada pomislio, da ima boljega posla od njegova. Nego je Regoč uvijek mislio: "Dosuđeno mi, da brojim po Legenu kamenje", pa nije za ništa bolje pitao.
Al mu Kosjenka nikako ne dade mira, nego ga nagovara, da pođe s njome po zemlji.
- "Odvest ću te u krasan kraj, gdje je stara šuma, a uz šumu dva zlatna polja", - govori Kosjenka.
Dugo govoraše Kosjenka. Regoč pak ne bijaše još nikada ni s kime razgovarao te ne uzmogne odoljeti nagovaranju.
- "Pa hajdemo!" - reče on.
No sada je trebalo stvoriti zgodu, kako će Regoč Kosjenku nositi, jer u Regoča ničega ne bijaše.
Zato izvadi Kosjenka iz njedara malu vreću punu biserja. Bijaše joj taj biser dala njezina majka u oblacima prije negoli je pustila da ide na zemlju, govoreći: "Ako ti bude što trebalo, samo odbaci jedan biserak, i ono će se stvoriti, što trebaš. Čuvaj taj biser, jer na svijetu ima toliko stvari, da ih sve više treba."
Izvadi dakle Kosjenka zrnce bisera i odbaci ga - a ono se pred njom stvori košić, upravo velik kao i Kosjenka, a na košiću petlja, upravo velika kao Regočevo uho.
Skoči Kosjenka u košić, a Regoč podiže košić i objesi ga sebi na uho kao naušnicu.
Kad se Regoč nasmije, kada kihne ili kada podrma glavom, ljulja se Kosjenka kao na njihaljci, a ovo njoj bijaše vrlo milo za putovanje.
Htjede Regoč sada da pođe i zakoračio on već korak od deset sežanja. Ali ga Kosjenka ustavi pa ga još umoli:
- "Bismo li mi, Regoču, mogli proći pod zemlju, da ja vidim, što pod zemljom ima?"
- "Kako da ne bismo mogli!" - odgovori Regoč, koji mogaše od šale probiti zemlju, ali mu ne bijaše još nikada palo na pamet, da gleda, što pod zemljom ima.
No Kosjenka željaše da upozna sav stvor Božji - i tako se oni dogovoriše, da će pod zemljom putovati, dok ne stignu pod onu šumu, gdje bijahu ona zlatna polja. Tamo da će izaći.
Kad se bjehu tako dogovorili, počne Regoč da probija zemlju. Podigao Regoč svoju silnu nogu i udari prvi put po zemlji - a ono se potrese čitav veliki grad Legen i povali se mnogo zidova. Podigne Regoč po drugi put nogu i udari o zemlju - a ono zadrhta cijela ravnica. Podigne Regoč po treći put nogu i udari o zemlju -a ono zadrhta pol svijeta, i prokine se zemlja pod Regočem, a Regoč sa Kosjenkom propadne pod zemlju.
Kad oni dolje, al pod zemljom sve prorovano: na sve strane putovi i stupovi i sam Bog bi znao, tko onuda toliko prolazi. I čuju se vode gdje šume i vjetrovi gdje pire.
Pođoše oni tako po jednome putu i donekle im bijaše svijetlo od one pukotine, kroz koju bijahu propali. Ali kad oni dalje, a ono sve veći mrak - crni mrak, kakvoga nema nego pod zemljom.
Regoč svejednako i po mraku ide. Hvata se silnim rukama od stupa do stupa.
Kosjenku obuze strava od onolikoga mraka.
Uhvatila se ona Regoču za uho i povika: - "Mrak je, Regoču!"
- "E, pa neka je", - odgovori Regoč. "Nije mrak došao k nama, nego smo mi došli k njemu."
Razljuti se Kosjenka, što je Regoču svašta pravo, a ona se bijaše ponadala velikim stvarima od tako silnoga čovjeka.
- "Teško si ga meni uz tebe, da nema mojega biserja", - razljuti se Kosjenka.
Zatim ona odbaci jedno zrnce bisera, a ono se njoj u ruci stvori svjetiljka, jasna kao da zlatom gori. Mrak uteče dublje u zemlju, a putovi se podzemni rasvijetliše nadaleko.
Obradovala se Kosjenka svjetiljci, jer joj se pokazuju čuda, što od starine pod zemlju propadoše. Na jednom se mjestu vide dvori gospodski, sve vrata i prozori zlatom obloženi, a crvenim mermerom ozidani. Na drugome mjestu blago davno pokopano, zlatni pladnji i srebrne čaše, dukatima napunjene - i kruna carska, triput prežežena. Sve je ovo po volji Božjoj dospjelo ovamo pod zemlju i tajna je Božja, zašto toliko blago mora ovdje počivati u miru.
Ali Kosjenki zablistala u oči ovolika čuda, pa umjesto da pođu dalje ravno putem, kuda bijahu odlučili, umoli Kosjenka Regoča, da je pusti na tle, da se poigra, da se nadivi čudima i da pregleda tajne Božje.
Spusti Regoč Kosjenku, a Kosjenka uze svjetiljku svoju i otrča do dvorova, do oružja i do blaga. Kako joj se u igri ne bi izgubila vrećica biserja, metnu je Kosjenka do jednoga stupa.
Regoč pak sjedne malo podalje da počine.
Stala se Kosjenka igrati blagom, razmatrati i premetati divote. Prebacuje po sitnim rukama žute dukate, ogleda čaše srebrom urezane i meće na glavu krunu triput prežeženu. Poigrala se, pregledala i nadivila se, a onda opazi još jedan vrlo tanani štapić od bjelokosti, koji bijaše oslonjen o jedan silni stup.
A upravo samo ovaj štapić držaše onaj silni stup, da se ne sruši, jer stup bijaše od vode posvema izlizan. I zato bijaše Bog onako spustio štapić - i oslonio se taj štapić pod zemljom o stup.
Ali Kosjenka se upita:
- "Zašto li upravo onaj štapić tamo stoji?" I pođe te odmakne štapić, da ga ogleda.
Kad al Kosjenka prihvati štapić i odmakne ga, zaječe podzemni putovi, zanjiha se čitav onaj silni stup, zanjiha se, uruši se i osu se čitavo brdo zemlje. Zatvori se, zatrpa se put između Regoča i Kosjenke - niti čuju niti vide jedno drugo, niti mogu jedno k drugomu.
Tako eto bješe uhvaćena pod zemljom mala vila Kosjenka! Zatvorena je živa u onom velikom grobu i možda nikada neće vidjeti onih zlatnih polja, kojima bijaše pošla. A to sve zato, što nije htjela da putuje ravno, kuda bijahu nakanili, nego se sustavljala i svraćala desno i lijevo, da uhodi tajne Božje.
Zaplaka, zakuka Kosjenka, traži, kud bi došla do Regoča. Ali ona vidje, da nema prolaza i da joj spasa nema - a njezina vrećica bisera, koja bi je spasila, ležaše zatrpana pod zemljom.
Kad je sve ovo vidjela Kosjenka, prestade plakati, jer bijaše vrlo ponosna, i pomisli: - "Nema druge, valja umrijeti. Od Regoča mi pomoći nema, jer je Regoč luda glava, koja ni sama sebi ne pomaže, a kamoli da se dosjeti, da meni pomogne. Nema druge, treba umrijeti."
I pripravi se Kosjenka odmah na smrt. Ali hoće ona neka znade, tko je jednom u tom grobu nađe, da ona bijaše roda visokoga. Zato meće na glavu krunu triput prežeženu, pa uzima u ruke štapić bjelokosni, a onda legne da umre. Uz Kosjenku nikoga nema, samo njena svjetiljka što sjaji, kao da zlatom gori. A kako Kosjenka bivaše sve hladnija i ukočenija, tako je i svjetiljka sve po malo gasnula. Regoč pak zaista bijaše luda glava. Kad se ono urušio stup i kad se zasula silna zemlja među njim i Kosjenkom, nije se on ni makao, nego ostade onako sjedeći u mraku. Tako on još neko doba sjedio, a onda se istom nakani da pođe i da vidi, što je tamo.
Napipa on u tami do onoga mjesta, gdje prije bijaše Kosjenka, napipa i osjeti, da se tamo zemlja zasula i da na onu stranu više nema prolaza.
- "Eh! na onu stranu više nema prolaza", - pomisli Regoč - i više ništa nije znao o tom pomisliti, nego se okrene, ostavi brdo zasuto, a za brdom Kosjenku, i pođe natrag putem, kud bijahu došli od Legena...
Ide tako Regoč, ide svojim putem, sve od stupa do stupa. Već je daleko poodmakao, al sve mu nešto nije pravo. Ne zna Regoč sam, što je ono, što mu nije pravo.
Popravlja on remen o pojasu: da ga možda remen ne steže? Pa onda proteže ruku o ramenu: da mu možda ruka nije zaspala? Ali nije ni ovo ni ono, nego mu još jednako nije pravo. Čudi se Regoč: što li je to njemu? Čudi se i od čuda potrese glavom. Kad Regoč potrese glavom, zaljulja se košić njemu na uhu. A kad je Regoč osjetio, kako je košić lagan i kako u njemu Kosjenke nema, onda Regoča stisnulo kruto u srcu i prsima, i on se, luda glava, ipak dosjeti, da ono njega mori žalost za Kosjenkom, dosjeti se, da valja Kosjenku spasiti.
Teško se bijaše Regoč tomu domislio, ali kad se domislio, onda se kao vihor okrenuo i poletio natrag do onoga mjesta, gdje bijaše ostavio zasuto brdo, a za brdom Kosjenku. Poletio i začas tamo stigao. Kopa Regoč objema rukama brdo, kopa, kopa i začas otkopa veliku rupu i ugleda Kosjenku. Leži Kosjenka u zlatnoj kruni prežeženoj, već je ohladnjela, sva se ukočila, a kraj nje svjetiljka - plamen joj sitan kao najmanja krijesnica.
Da je Regoč viknuo od žalosti, potreslo bi se podzemlje i ugasila bi se sasvim svjetiljka - nestalo bi i one male svijetle krijesnice kraj hladne Kosjenke.
Ali Regoča bijaše od žalosti tako stisnulo u grlu, da nije mogao viknuti, nego on pruži svoju silnu ruku i polagano dohvati hladnu Kosjenku i položi je na svoj dlan, te je grijaše i grijaše među oba dlana kao zimsku ptičicu. I gle! Iza nekog doba makne Kosjenka ručicom, i svjetiljka odmah jače zasvijetli. A onda mahnu Kosjenka glavom, i plamen na svjetiljci još jače zasvijetli. Napokon otvori Kosjenka oči, a svjetiljka plane tako jasno, kao da zlatom gori!
Kosjenka pak skoči na nožice, uhvati se Regoču za bradu i od velike radosti zaplakaše oboje. Regočeve suze bijahu krupne kao kruške, a Kosjenkine sićušne kao proso; ali u stvari isto bijaše, i oni se od to doba silno zavolješe.
Kad se isplakaše, nađoše još Kosjenkin biser te onda pođoše dalje na put; ali ni u što više pod zemljom nisu dirali: ni u lađe potopljene a blagom krcate, koje bijahu ovamo propale sa morskoga dna, ni u koralj crveni, ni u jantar žuti, što se nizao oko podzemnih stupova. - Ni u šta više nisu dirali, niti su gdje stajali, nego iđahu ravno putem, da izađu kod zlatnih polja. Kad već dugo tako iđahu, rekne Kosjenka Regoču, da je podigne. A kad on to učini, dohvati Kosjenka nešto njima iznad glave. Dohvati zemlje, pogleda u ruku, a kad ono: među zemljom lišće i iverje.
- "Evo nas, Regoču, pod šumom ukraj zlatnih polja!" - klikne Kosjenka. "Hajde da izađemo."
Pruži se nato Regoč i stade glavom probijati zemlju.