Razgovor ugodni/Pisma Radovana i Mjelovana

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pripoljubljenomu štiocu. Razgovor ugodni naroda slovinskoga —  Pisma Radovana i Mjelovana.
autor: Andrija Kačić Miošić
Poskočnica


Pisma Radovana i Mjelovana.

  Knjigu piše od Kotara kneže,
po imenu starac Radovane,
ter je šalje pobratimu svomu,
Mjelovanu od gorice crne.

  U knjizi ga lipo pozdravljaše
ter ovako starac besiđaše:
„Mjelovane, sva je vjeka na te:
probudi se, biće bolje za te.

  Kadno lani prođe niz Kotare
i pronese gusle javorove
ter zapjeva pjesmu od junaka
jedne slaviš, druge ne spominješ.

  Viječe na te Lijeka i Krbava,
Slavonija, vjetežka država,
slavna Bosna i sva Dalmacija,
Romanija i sva Bulgarija,

  jer ostavi mnoge vjetezove,
mejdandžije, bane i knezove.
Pazi, da ti ne ogule bradu,
jer junaci za šalu ne znadu.

  Ta eto si brežan ostario
vojujući i bojak bijući,
a junake nijesi zapantio,
već ji srdiš tako pjevajući.

  Il junake pjevaj sve kolike,
neka nije prama tebi vjeke,
ol se prođi gusal' i pjevanja,
niz Kotare ravne putovanja.“

  Odpisuje starac Mjelovane:
„Ne budali, pobro Radovane!
Ko će skupit po nebu oblake,
ko l' ispjevat po svijetu junake!

  Ne bi ti ji vijele izpjevale,
kamo li će starac Mjelovane:
nije lasno uz gusle vijekati
ni junake po imenu zvati.

  Ako l' ti je što pomučno, pobre,
od Kotara starče Radovane,
uzmi gusle, ta se i napjevaj,
sve delije po svijetu izpjevaj.

  Ali ćeš se prija prestaviti
kano čvrčak pjevajuć do mraka,
nego li ćeš, pobre, izbrojiti,
koliko je na svijetu junaka.

  Kad sam lani proša niz Kotare,
svaki veli: 'Pjevaj moje stare!'
Ma ne reče njeko, Radovane:
'Na ti novac, starče Mjelovane,

  ter ćeš kupit jednu ćekvu vina,
što će tebi biti do Karina!
Nije lasno po svijetu oditi,
od junaka pjesme izvoditi.

  Ali neka znadeš, Radovane,
da za novce ne pjevam junake,
već za ljubav, slavu i poštenje,
vjetezova stari uzvišenje.

  Evo ću ti gusle napraviti,
vjetezove po imenu zvati;
od koji se spomenuti mogu,
sve ću ti ji zbrojiti u slogu.

  Radovane, vjera ti me moja,
korba mi je dodijala tvoja.
Valja mi se iz doma dijeliti,
al me ne će đeca prečekati.

  Jer 'vo sam ti težko obolio,
oronuo i još oslijepio
skitajuć se od grada do grada,
od nemila, pobre, do nedraga.

  Nadaj mi se do godine dana,
junake ćeš kazat od mejdana.
Dospivajuć pozdravljam te lijepo
i u dvoru malo i veleko.“