Put s Kolona

Put s Kolona autor: Edward Morgan Forster, prijevod: Marko Maras

Pripovijetka izdana 1911. Izvorno: The Road from Colonus.

Tko zna zašto, ali g. Lucas se požuri ispred ostalih u skupini. Možda se bližio životnoj dobi kada samostalnost postaje dragocjena jer će uskoro biti izgubljena. Bio je umoran od tuđe pažnje i brige, pa se rado udaljavao od mlađarije, jahao osamljen i sjahivao bez ičije pomoći. Možda je i potajno uživao što će morati čekati na ručak, a zatim, kad ga ostali sustignu, reći kako to nije važno.

Zato je pokazivao djetinjastu nestrpljivost, petama udarao životinju po bokovima, tjerao mazgara da je mlati debelim štapom i bocka šiljkom, pa se drmusao niz obronke, kroz rascvalo grmlje i busenje šumarica i zlatoglava, sve dok nije začuo kako teče voda i ugledao platane ispod kojih će objedovati.

To bi se drveće isticalo čak i u Engleskoj – golemo, isprepleteno, čudesno odjeveno u treperavo zelenilo. Ovdje, u Grčkoj, ono je bilo jedinstveno, jedino osvježenje u tom oporom i blistavom krajoliku koji je već spržila vrelina travanjskog sunca. Usred drveća se krio sićušan han, seosko svratište, krhka građevina od blata s velikim drvenim trijemom na kojem je starica sjedila i plela, dok je pokraj nje smeđi praščić jeo koru od naranče. Na vlažnoj zemlji čučalo je dvoje djece i prstima igralo neku prastaru igru; njihova majka, ništa čistija od njih, u svratištu je spremala rižu. Kao što bi rekla gđa. Forman, sve je to vrlo grčki, ali g. Lucas je bio čistunac, pa mu je bilo drago što nose hranu sa sobom i što će jesti na otvorenom.

Ipak, radovao se što je ovdje – mazgar mu je pomogao da sjaši – i radovao se što nema gđe. Forman da preduhitri njegova mišljenja, čak se radovao što neće vidjeti Ethel još dobrih pola sata. Ethel je bila njegova najmlađa kći, još neudana. Bila je nesebična i privržena, pa se općenito smatralo da će posvetiti život ocu i njegovati ga u starosti. Gđa. Forman ju je uvijek zvala Antigonom, pa se g. Lucas nastojao uživjeti u ulogu Edipa, jer se činilo da mu javno mnijenje dopušta samo to.

Imao je nešto zajedničko s Edipom – stario je. Čak je i njemu to bilo sasvim jasno. Više ga nisu zanimali drugi ljudi, rijetko bi slušao kad bi mu se obraćali. Rado je govorio, ali često bi zaboravio što je htio reći, pa čak i kad bi se sjetio, rijetko bi se činilo vrijednim truda. Njegove rečenice i kretnje postale su ukočene i nepromjenjive, njegove priče, nekad tako uspješne, nisu imale učinka, njegova je šutnja bila jednako besmislena kao i njegov govor. Ipak, iza sebe je imao zdrav i aktivan život, vrijedno je radio, zaradio novac, obrazovao djecu. Nije imao koga kriviti: stario je i gotovo.

U ovom času je u Grčkoj, ostvario je jedan od životnih snova. Prije četrdeset godina zarazila ga je helenistička groznica, pa je cijeli život proveo u uvjerenju da treba samo posjetiti tu zemlju kako bi rekao da nije potratio život. Ali Atena je bila prašnjava, Delfi vlažni, Termopile ravne, pa je zgranuto i cinično slušao ushićene povike svojih suputnika. Grčka je kao Engleska: kad čovjek stari, svejedno mu je gleda li Temzu ili Eurotu. Bila je to njegova zadnja nada da opovrgne logiku iskustva, a ta je nada upravo kopnjela.

Ali Grčka je djelovala na njega, iako to nije znao. Probudila je nezadovoljstvo, a u nezadovoljstvu se razmahuje život. Znao je da ga ne muči obična zla sreća. Nešto veliko je krenulo po zlu, suočio se s neprijateljem koji nije ni prosječan ni slučajan. Zadnjih mjesec dana obuzela ga je čudna želja: da pogine u borbi.

“Grčka je zemlja za mlade”, pomisli kad stane u sjenu platana, “ali ja ću ući ovamo, ući ću u posjed. Lišće će opet biti zeleno, voda će biti slatka, nebo će biti plavo. Takvi su bili prije četrdeset godina, a sada ću ih opet osvojiti. Ne volim starost, neću se više pretvarati.”

Dvaput zakorači naprijed, a hladna voda mu odjednom zaklokoće oko gležnja.

“Odakle dolazi ova voda?”, upita se. “Čak ni to ne znam.” Sjeti se kako su svi obronci bili suhi; ali evo, ovdje je staza odjednom izbrazdana potocima.

On stane u čudu i reče: – Voda teče iz stabla, iz šupljeg debla?! Nikad to nisam ni vidio ni zamišljao.

I zbilja, golema platana koja se nagnula prema hanu bila je šuplja – palili su je radi ugljena – a iz njezina živog debla brizgao je snažan izvor, prekrivajući koru mahovinom i paprati, izlijevajući se po magarećoj stazi i natapajući plodne livade na drugoj strani. Priprosti seljaci počastili su ljepotu i otajstvo na svoj način, jer su koru drveta izdubli u malo svetište gdje je stajala svjetiljka i sličica Djevice Marije, nasljednice zajedničkog staništa Najada i Drijada.

– Nikad nisam vidio nešto ovako čudesno – reče g. Lucas. – Možda bih mogao zakoračiti u deblo i pogledati odakle izvire voda.

Kolebao se smije li oskvrnuti svetište. Onda se nasmiješi, jer se sjetio vlastitih misli – “ovo mjesto će biti moje; ja ću ući ovamo, ući ću u posjed” – pa gotovo nasrtljivo skoči na jedan unutarnji kamen.

Voda je stalno i nečujno izvirala iz šupljeg korijenja i skrivenih pukotina u platani, te je tvorila ljupko jantarno jezerce i izlijevala se preko ruba debla na zemlju. G. Lucas okusi vodu, koja je bila slatka, a kad je pogledao gore, kroz crni lijevak debla, ugledao je nebo, koje je bilo plavo, i lišće, koje je bilo zeleno; tada se sjeti svoje druge misli, ali ne nasmiješi se.

Drugi su bili ovdje prije njega – dapače, imao je neobičan osjećaj da je u nečijem društvu. Mali zavjetni darovi za vrhovnu Moć bili su pričvršćeni na deblo – sitne limene ruke, noge i oči, groteskne slike mozga ili srca – a svaki je dar značio da je netko povratio snagu, mudrost ili ljubav. Navodna samoća prirode nije postojala, jer su se ljudska tuga i radost uvukle čak i u srce stabla. On ispruži ruke, nađe uporište u mekoj spaljenoj površini, a onda se polako nasloni, sve dok mu leđa ne počinu na deblu. Sklopi oči, te ga obuzme čudan dojam da se kreće ali ostaje na mjestu – dojam plivača koji se dugo borio s valovitim morem da bi na koncu uvidio kako ga struja nosi prema cilju.

Tako je stajao, nepomičan, osjećajući samo potok pod nogama, a sve su stvari tekle i nosile ga sa sobom.

Napokon ga trgne drhtaj – možda drhtaj zbog nečijeg dolaska, jer kad je otvorio oči, nešto nezamislivo i neopisivo prešlo je preko svih stvari i učinilo ih razumljivima i dobrima.

Neko se značenje krilo u starici pogrbljenoj nad poslom, kao i u brzim pokretima praščića, kao i u klupku vune što se smanjuje. Jedan mladić na mazgi prijeđe potoke pjevajući, a u njegovu držanju je bila ljepota, u njegovu pozdravu iskrenost. Sunce nije bez razloga išaralo veliko korijenje drveća, i neka se namjera krila u dršćućem grmlju zlatoglava i u glazbi potoka. G. Lucas, koji je u tom kratkom vremenu otkrio ne samo Grčku, nego i Englesku i čitav svijet i život, nije vidio ništa luckasto u želji da u deblu objesi još jedan zavjetni dar – malu sliku cijelog čovjeka.

– Gle, eno tatice, glumi da je Merlin.

Došli su posve neprimjetno – Ethel, gđa. Forman, g. Graham i grčki tumač. G. Lucas sumnjičavo proviri prema njima. Najednom su se preobrazili u neznance, a sve što su radili izgledalo je namješteno i grubo.

– Dopustite da vam pomognem – reče g. Graham, mladić koji je uvijek bio uljudan prema starijima.

G. Lucas se ozlovolji. – Hvala, ne treba mi ničija pomoć – odgovori on. Dok je izlazio iz stabla, stopalo mu se posklizne i uroni u potok.

– O, tatice, moj tatice – reče Ethel, – pa što radiš? Sva sreća što na mazgi imam stvari da te presvučem.

Pažljivo se pobrinula za njega, dala mu je čiste čarape i suhe cipele, a onda ga je posjela na prostirku pokraj košare s ručkom i otišla s drugima da istraži šumarak.

Vratili su se obuzeti oduševljenjem, u kojem je g. Lucas pokušao sudjelovati. Ali nije ih mogao podnijeti. Njihov je ushit bio površan, bezličan i grčevit. Nisu osjetili skladnu ljepotu koja je cvala oko njih. Želeći barem izraziti vlastite osjećaje, on izgovori sljedeće:

– Nadasve sam zadovoljan izgledom ovog mjesta. Ono ostavlja vrlo povoljan dojam na mene. Drveće je lijepo, izuzetno lijepo za Grčku, a izvor bistre vode ima u sebi nešto vrlo poetično. Rekao bih da su i ovdašnji ljudi ljubazni i uljudni. Nema sumnje, ovo je privlačno mjesto.

Gđa. Forman ga pokudi zbog mlake pohvale.

– Pa ovo je mjesto neusporedivo! – poviče ona. – Mogla bih ovdje živjeti i umrijeti! Svakako bih ostala da ne moram natrag u Atenu! Podsjeća me na Sofoklov Kolon.

– Ja i hoću ostati – reče Ethel. – Hoću i gotovo!

– Da, ostanite ovdje! Ti i tvoj otac! Antigona i Edip. Naravno da morate ostati na Kolonu.

G. Lucas se tako uzbudi da je gotovo ostao bez daha. Dok je stajao u deblu, mislio je da ga je obuzela sreća koja ne ovisi o mjestu. Ali ovih nekoliko minuta razgovora raspršilo mu je iluzije. Više se nije uzdao da će putovati po svijetu, jer stare misli, stara iznemoglost, možda čekaju da mu se pridruže čim izađe iz sjene platana i glazbe djevičanske vode. Spavati u hanu sa srdačnim seljacima dobrih očiju, gledati kako šišmiši lepršaju pod kupolom noći, gledati kako Mjesec pretvara zlatne šare u srebrne – nakon takve noći ne bi se vratio na staro, zauvijek bi zadržao kraljevstvo koje je ponovo stekao. Ali njegove usne izgovore samo: – Rado bih ovdje proveo jednu noć.

– Hoćeš reći tjedan dana, tatice! Bilo bi svetogrdno kad bismo ostali manje.

– Dobro, onda tjedan dana – rekle su njegove usne, zlovoljno jer ga drugi ispravljaju, ali srce mu je poskakivalo od radosti. Dok su ručali, nije im se nijednom obratio, samo je gledao mjesto koje će tako dobro upoznati i ljude koji će ubrzo postati njegovi drugovi i prijatelji. Ukućani su bili starica, žena srednje dobi, mladić i dvoje djece, a on nije razgovarao ni s jednim od njih, ali volio ih je kao što je volio sve što se kreće, diše i postoji pod blagoslovljenom sjenom platana.

– En route! – začuje se visok glas gđe. Forman. – Ethel! G. Graham! I najbolje stvari moraju proći.

“Večeras”, mislio je g. Lucas, “zapalit će malu svjetiljku pokraj svetišta. Kad svi zajedno budemo sjedili na trijemu, možda će mi reći koje su darove oni stavili.”

– Oprostite, g. Lucas – reče Graham, – ali oni žele namotati prostirku na kojoj sjedite.

G. Lucas ustane misleći: “Ethel će otići na spavanje, a onda ću im spomenuti svoj zavjetni dar, jer to je nešto što moram učiniti. Mislim da će me razumjeti ako ostanem sam s njima.”

Ethel mu dodirne obraz. – Tatice! Triput sam te pozvala. Sve su mazge već ovdje.

– Mazge? Kakve mazge?

– Naše mazge. Svi čekamo. G. Graham, budite tako dobri i pomozite mojem ocu.

– Što to govoriš, Ethel?

– Najdraži tatice, moramo krenuti. Znaš da večeras moramo biti u Olimpiji.

G. Lucas nadmeno i samopouzdano odgovori: – Kad bi barem imala više smisla za planiranje, Ethel. Vrlo dobro znaš da ovdje ostajemo tjedan dana. Sama si to predložila.

Ethel se tako iznenadi da postane neuljudna. – Kakva smiješna zamisao! Pa sigurno si znao da se šalim. Naravno, htjela sam reći da bih voljela kad bismo mogli ostati.

– Eh, kad bismo barem mogli raditi ono što volimo! – uzdahne gđa. Forman, koja je već sjedila na mazgi.

– Osim toga – nastavi Ethel mirnijim glasom, – sigurno nisi mislio da govorim ozbiljno.

– Naprotiv, mislio sam upravo to. Utemeljio sam svoje planove na pretpostavci da ostajemo ovdje, pa bi bilo izuzetno nezgodno – dapače, nemoguće – da sada krenem.

Izrekao je tu napomenu s čvrstim uvjerenjem, pa su gđa. Forman i g. Graham morali okrenuti glavu da sakriju osmijeh.

– Žao mi je što sam govorila tako lakoumno, pogriješila sam. Ali, znaš, ne možemo razbiti društvo, a kad bismo ovdje proveli makar i jednu noć, propustili bismo brod u Patrasu.

Gđa. Forman diskretno natukne g. Grahamu kako Ethel izvrsno postupa s ocem.

– Ne marim za brod u Patrasu. Rekla si da se trebamo zaustaviti ovdje, pa ćemo se i zaustaviti.

Kao da su ukućani hana na neki tajanstven način pogodili da se svađa tiče njih. Starica prestane plesti, a mladić i dvoje djece stanu iza g. Lucasa kao da ga podupiru.

Ni nagovori ni molbe nisu ga pokolebali. Malo je govorio, ali bio je krajnje odlučan, jer je po prvi put jasno vidio svoju svakodnevnicu. Čemu da se vraća u Englesku? Kome će nedostajati? Njegovi prijatelji su pomrli ili zatvorili se u sebe. Ethel ga u određenom smislu voli, ali nju zanimaju druge stvari, što je i prirodno. Ostalu djecu rijetko viđa. Preostao je još jedan član porodice, sestra Julia, ali prema njoj osjeća strah i mržnju. Nije teško opirati se. Bio bi glupan i kukavica kad bi otišao s mjesta koje mu je donijelo sreću i mir.

Napokon, da ga oraspoloži i usput iskoristi priliku za vježbanje modernog grčkog, Ethel povede zapanjenog tumača u han kako bi razgledali sobe. Žena ih primi s glasnim povicima dobrodošlice, a kad nitko nije gledao, mladić počne voditi mazgu g. Lucasa prema štali.

– Stani, razbojniče! – poviče Graham, koji je uvijek tvrdio da stranci razumiju engleski ako to žele. Imao je pravo, jer ga je čovjek poslušao, pa su svi stajali i čekali da se Ethel vrati.

Napokon se pojavila, skupivši haljinu rukama, a pratio ju je mazgar noseći praščića kojeg je jeftino kupio.

– Dragi tatice, učinit ću sve što mogu za tebe, ali odsjesti u ovom hanu – to ne!

– Ima li… buha? – upita gđa. Forman.

Ethel natukne da “buha” nije prava riječ.

– Pa, čini se da je stvar riješena – reče gđa. Forman. – Znam kako je g. Lucas izbirljiv.

– Ništa nije riješeno – reče g. Lucas. – Ethel, ti pođi dalje. Ne želim te. Ne znam zašto sam te ikad pitao za mišljenje. Ja ću ovdje odsjesti sam.

– To je čista glupost – reče Ethel, koja se razljutila. – Kako u toj dobi možeš ostati sam? Kako bi se hranio i kupao? U Patrasu te čekaju sva tvoja pisma. Propustit ćeš brod. To znači da ćeš propustiti opere u Londonu i poremetiti sve dogovore za ovaj mjesec. Uostalom, kao da možeš putovati sam!

– Mogli bi vas izbosti nožem – pridoda g. Graham.

Grci nisu rekli ništa, ali kad god bi g. Lucas pogledao prema njima, domahivali bi mu da uđe u han. Djeca bi ga najradije povukla za kaput, a starica na trijemu ostavi gotovo završeno pletivo i oštro ga pogleda tajanstvenim, usrdnim pogledom. Dok se borio, pitanje je poprimilo divovske razmjere, pa je smatrao kako se ne zaustavlja samo zato što je ponovo stekao mladost ili vidio ljepotu ili našao sreću, nego zato što ga na tom mjestu i s tim ljudima čeka najviši događaj koji će promijeniti lice zemlje. Trenutak je bio tako strahovit da on odustane od riječi i razloga kao od beskorisnih stvari, te se osloni na snagu svojih moćnih i skrivenih saveznika: šutljivih ljudi, žuboreće vode i šumećih stabala. Jer cijelo ga mjesto doziva jednim glasom, koji on razumije, a njegovi brbljavi protivnici padaju svakog časa sve dublje u besmisao i apsurd. Oni će se uskoro umoriti i blebetavo udaljiti prema suncu, ostavljajući ga svježem šumarku, mjesečini i usudu koji naslućuje.

Gđa. Forman i mazgar zbilja već krenu, usred glasnog skvičanja praščića, pa bi se svađa možda produžila u beskraj da Ethel nije pozvala g. Grahama.

– Možete li mi pomoći? – prošapće ona. – Ne mogu s njim izaći na kraj.

– Nisam dobar za raspravu… Ali ako vam mogu pomoći na bilo koji drugi način… – reče on i ponosno spusti pogled na svoje dobro građeno tijelo.

Ethel je oklijevala. Onda reče: – Pomozite mi kako god možete. Uostalom, to radimo za njegovo dobro.

– Onda recite da se njegova mazga privede iza njega.

G. Lucas, koji je mislio da je pobijedio, odjednom osjeti kako ga dižu sa zemlje i posjedaju na sedlo, a mazga istodobno krene kasom. Ne reče ništa jer nije imao što reći, pa čak i njegovo lice jedva pokaže neki osjećaj kad je osjetio da izlazi iz sjene i da više ne čuje šum vode. G. Graham je trčao pored njega držeći šešir u ruci i moleći za oproštenje.

– Znam da nisam imao pravo na to, pa vas usrdno molim da mi oprostite. Ali nadam se da ćete jednog dana i vi zaključiti da sam… K vragu!

Kamen ga udari posred leđa. Bacio ga je dječačić, koji ih je pratio po magarećoj stazi. Slijedila ga je sestra, koja je također bacala kamenje.

Ethel je vriskom dozivala mazgara, koji je malo odmaknuo s gđom. Forman, ali prije nego što im se stigao pridružiti, pojavi se novi protivnik. Bio je to mladi Grk, koji im presiječe put s prednje strane i baci se na uzde g. Lucasa. Srećom, Graham je bio iskusan boksač, pa on odmah slomi slabu obranu mladića i pošalje ga da se otkotrlja u zlatoglave s krvavim ustima. Tada stigne i mazgar, djeca posustanu vidjevši bratovu nesreću, pa se spasilački odred, ako ćemo ga tako nazvati, u neredu povuče prema stablima.

– Vragolani! – reče Graham, pobjednički se smijući. – Evo vam modernih Grka. Da je vaš otac odsjeo, dobili bi novac, pa sad misle da ih okradamo.

– Uh, užasni su, primitivni divljaci! Ne znam kako da vam zahvalim. Spasili ste mog oca.

– Samo se nadam da me ne smatrate nasilnikom.

– Ne – odgovori Ethel uz mali uzdah. – Ja se divim snazi.

U međuvremenu se društvo opet skupilo, a g. Lucas, koji je po riječima gđe. Forman izuzetno dobro podnio razočaranje, udobno je smješten na mazgi. Oni se požure na sljedeći brijeg, bojeći se još jednog napada, pa tek kad su daleko odmakli od mjesta tolikih uzbuđenja, Ethel uvreba priliku da se obrati ocu i zamoli ga za oproštenje što je tako postupila prema njemu.

– Kao da si se tada posve promijenio, dragi oče. Prilično si me uplašio. Sad vidim da si opet onaj stari.

On ne odgovori, a ona zaključi da otac nije pretjerano uvrijeđen zbog njezina ponašanja.

Zbog jedne od onih čudnih osobina planinskog krajolika, mjesto koje su ostavili prije sat vremena odjednom se pojavi daleko ispod njih. Han je prekrivala kupola zelenila, ali na otvorenom su još stajala tri lika, a kroz čisti zrak podigao se nejasan povik izazova ili pozdrava.

G. Lucas neodlučno stane i pusti da mu uzde ispadnu iz ruke.

– Dođi, dragi oče – reče Ethel blago.

On je posluša, a trenutak kasnije neki greben zauvijek sakrije opasnu scenu.

II

Bilo je vrijeme za doručak, ali zbog magle je gorjelo svjetlo. G. Lucas je upravo objašnjavao kako je proveo lošu noć. Ethel, koja se trebala udati za par tjedana, položila je obje ruke na stol i slušala.

– Prvo je zazvonilo zvonce, onda si se ti vratila iz kazališta. Onda se javio pas, a nakon njega i mačka. U tri ujutro je neki mladi huligan prošao pjevajući. Ah, da: i voda je klokotala u cijevi iznad moje glave.

– Mislim da je samo istjecala iz kade – reče Ethel, koja je izgledala prilično umorno.

– Mrzim tekuću vodu više od ičega. Apsolutno je nemoguće spavati u ovoj kući. Neću je više. Iduće tromjesečje šaljem obavijest o odlasku. Otvoreno ću reći kućevlasniku: “Odlazim iz ove kuće zbog sljedećeg razloga: apsolutno je nemoguće spavati u njoj.” Ako on kaže… ako kaže… što bi uopće mogao reći?

– Još malo dvopeka, oče?

– Hvala, draga. – On uzme dvopek, pa nakratko zavlada mir.

Ali on ubrzo nastavi. – Neću dopustiti onu svirku kod susjeda tako olako kao što oni misle. To sam im napisao i rekao, nisam li?

– Jesi – reče Ethel, koja se pobrinula da pismo ne stigne. – Vidjela sam guvernantu, koja je obećala da će drukčije riješiti stvar. Osim toga, teta Julia mrzi buku. Sigurno će sve biti u redu.

Njezina teta, koja je jedina u porodici bila neudana, trebala je doći i brinuti se za kuću i Ethelina oca kad ga Ethel napusti. Bila je to nezgodna napomena, pa g. Lucas započne niz napola čujnih uzdaha, koji prestane tek kad je stigla pošta.

– O, kakav paket! – klikne Ethel. – Za mene! Što bi to moglo biti? Grčke marke. Ovo je tako uzbudljivo!

Pokazalo se da su unutra klice zlatoglava, koje je gđa. Forman poslala iz Atene kako bi se zasadile u stakleniku.

– Kako se vraćaju uspomene! Sjećaš se zlatoglava, oče. Gle, umotani su u grčke novine. Tko zna mogu li ih još uvijek čitati. Nekad sam mogla, znaš.

Blebetala je dalje, želeći prigušiti smijeh susjedove djece, koji je bio omiljen razlog za svađu prilikom doručka.

– Slušaj! “Seoska katastrofa.” O, naletjela sam na nešto žalosno. Ali nema veze. “Prošlog utorka u mjestu Plataniste u pokrajini Meseniji dogodila se strašna tragedija. Veliko drvo”… dobro mi ide, je li?… “srušilo se navečer zbog vjetra i”… samo malo… Bože moj!… “nasmrt zgnječilo petero ljudi koji su živjeli u lokalnom hanu. Čini se da su sjedili na trijemu. Tijela Marije Romaides, stare vlasnice, i njezine kćeri, koja je imala četrdeset i šest godina, bila su lako prepoznatljiva, dok je tijelo njezina unuka”… uh, ostatak je previše strašan; da bar to nisam čitala! Osim toga, kao da sam već čula ime Plataniste. Nismo li tamo stali preko ljeta?

– Ručali smo – reče g. Lucas s tračkom nemira na bezizražajnom licu. – Možda je tamo mazgar kupio praščića.

– Naravno – reče Ethel nervoznim glasom. – Tamo je mazgar kupio praščića. Kako grozno!

– Grozomorno! – reče njezin otac, čija je pažnja odlutala prema bučnoj susjedovoj djeci. Ethel odjednom skoči na noge s iskrenim zanimanjem.

– Bože dragi! – poviče. – Ovo su stare novine. To se nije dogodilo nedavno nego u travnju… navečer u utorak, osamnaestoga… a mi… mi smo tamo sigurno bili tog popodneva.

– I bili smo – reče g. Lucas. Ona stavi ruku na srce, jedva sposobna govoriti.

– Oče, dragi oče, moram ovo reći: ti si želio tamo odsjesti. Svi oni ljudi, oni poludivlji jadnici, htjeli su te zadržati, a sada su mrtvi. Ovdje piše da je cijelo mjesto u ruševinama, a čak je i izvor promijenio tok. Dragi oče, da nije bilo mene i da mi Arthur nije pomogao, sigurno bi poginuo.

G. Lucas ljutito odmahne rukom. – Nema koristi od razgovora s guvernantom. Pisat ću kućevlasniku i reći: “Odlazim iz ove kuće zbog sljedećeg razloga: pas laje, susjedova djeca su nepodnošljiva, i ne mogu podnijeti zvuk tekuće vode.”

Ethel ne zaustavi njegovo blebetanje. Bila je zgranuta zbog nesreće izbjegnute za dlaku, pa je dugo šutjela. Napokon reče: – Takav čudesan spas zbilja navodi čovjeka da povjeruje u Providnost.

G. Lucas, koji je još smišljao pismo za kućevlasnika, ne reče ništa.