Psalam 60: Salvum me fac Deus

Psalam 60: Salvum me fac Deus autor: Mavro Vetranović

Psalam: Salvum me fac Deus.

Shranjena učini ti mene, bože moj,
   u morskoj pučini, gdi tonem sluga tvoj;
me tužne zle zgode zašto me vaj cvile,
   gdi me su sve vode vrh glave pokrile,
koje me u jadu napokon još čine
   da u jaz upadu beza dna dubine;
jaz gdi se upada za grijehe na on svijet,
   radosti nikada gdi nije čut ni vidjet;
jaz gdi je cvijeljen'je i plača za dosti
   i vječno dijeljen'je od božje milosti;
jaz tužni gdi gore i žele umrijeti,
   a umrijet se ne more ni zdravja vidjeti.
Zatoj te ja molju, ja bože za svu moć,
   u ovuj nevolju budi mi na pomoć.
Čin' da sam sahranjen, o slavo prisveta,
   ki sam vas izranjen od glave do peta,
ne strilom priljutom, ni kopjem ni mačem,
   ner zlobom minutom, suzami ku plačam;
i perem i plaču, jeda kad pride čas,
   da onu slas raslaču, u koj je vječna čas';
jeda li pride red ter se trud moj skrati,
   da mi se u slatki med vas nalijep obrati,
ter tebe proslavim ljuveno i milo,
   kad čemer probavim i tužno gorčilo,
i tužbu svu moju, rad koje rascviljen
   pod vodom vas stoju ponužen i umiljen,
velmi se boleći i plačno za dosti,
   tebi se moleći: ti moj grijeh oprosti.
Zač vode uzljezoše do griješne me duše
   i naglo pridoše, vaj da me zaduše,
Voda je vajmeh taj, s kojom je grozni plač,
   s kojom je vječni vaj, s kojom je bridak mač,
ki meni u vodi i obnoć i obnoć
   trudan duh prohodi i srce objestran;
koje me još vode svaki čas, vaj meni,
   k dubinam zavode u ponor pakljeni,
a duh moj ne može po svojoj kriposti,
   da se sad pomože bez tvoje milosti;
zašto sve napasti, ke iz pakla ishode,
   u vječne propasti doli me zavode,
gdi je plač i tužba i jadovne pjesni
   i skržit od zuba i uzdah s boljezni.
Zatoj me pomili, o bože milostiv,
   da veće ne cvili moj život boljezniv,
pod vodom stojeći i u san i javi,
   spasen'ja želeći pri tvojoj ljubavi;
zač javi i u san topim se u vodi,
   gdi plačna boljezan nigdir me ne ohodi,
vodene gdi sile tope me i dave,
   ke mi su usplile visoko vrh glave,
ter duha pojmiti ne da mi boljezan,
   ni na kraj ispliti iz trudnijeh voda van;
pod skorup ner plovem od vodene sile,
   gdi zaman sve zovem i drage i mile,
a nitkor neće doć, gdi plovem u vodi,
   da meni da pomoć i da me slobodi.
Dosta bi meni toj, da k meni neće prit,
   čemeran život moj potopa slobodit;
ner li me još tope i nuzaju mene,
   da me prije poklope te sile vodene,
da veće hip ni čas, gdi moj duh tuguje,
   od mene pusti glas veće se ne čuje.
Sadanja vrjemena zač s himbom toj čine,
   da ljubav pravedna s korijenkom pogine,
i ljubav taj prava još gdi je ponikla,
   svudi je koštrava s troskotom pronikla;
i gdi se još plode svi trni, sve drače,
   ter moj duh prohode, ki grozno sad plače,
vrh onijeh najliše, rad kojijeh tuguju
   ki pravdu pokriše a himbu niguju,
moj bože, ter sade nastaše podhibe
   a korijen od pravde do traga pogibe.
Velmi još tuguju od muke velike,
   u glavah gdi čuju dvoduple jezike,
ki čemer njeguju i nalijep vajmeh taj
   medenom ter truju sladosti vas svijet saj.
Himbeni taj narav ter pravdom privrati,
   i od drazijeh svu ljubav gori dnom obrati;
taj čemer žestoko ter drazijeh razdijeli
   i oko na oko sad plače i cvijeli.
Taj čemer tač s jadom i s medom svijeh truje,
   s gospođom nepravdom, ka vas svijet kraljuje.
Nenavid još je š njom, rad koga svijet tuži,
   moj život pod vodom ki topi i duši;
moj život zač suzi, zač mnozijeh i mene
   nenavid ponuzi pod sile vodene,
gdi je propas taj puna koprjeve, ka prudi,
   i lisic i kuna, koje su zle ćudi,
ke kune kudami frudaju i glade,
   i hitro suzami zadaju sve jade.
K tomuj se, moj bože, ćuti trud pakljeni,
   gdi ognjeni plam lože u vodi studeni,
s vodami jednaga gdi se taj plam goji,
   od mila do draga prijazan ter dvoji,
i ljubav razluči, ter vajmeh jadovan
   pravedan sad muči, a kriv je darovan.
Još cvilim bezredno, pod vodami stoje,
   videći zajedno dvije tužne gospoje:
lakomos i oholas, jednaga u družbi,
   rad kojijeh svijet je vas u plaču i tužbi,
i zlosrdi njih narav, s koga svijet zlopati,
   svu milos i ljubav poplesa potplati;
i ovdi pod vodu proklete njih stope
   ne samo gospodu nuzaju i tope,
ner čine vajmeh još po zlomu zakonu,
   crkovnijeh glava množ strmoglav da tonu,
koje bog ne ljubi, zač goje zlu volju,
   meu sobom ter zubi dave se i kolju.
Plačni su toj jade i žalos vrh tuga,
   pravednijem gdi vade srdačce van kruga;
njih narav zlosrdi ter, slavni bože moj,
   svu ljubav pogrdi i blažen mir i goj,
čineći osvetu, a svoj grijeh ne kaju,
   u jamu prokletu rad koga padaju,
koje zlo ne tvori u pustoj dubravi
   zvijeren'je u gori zlosrde naravi;
zač zvijeri u lugu ne živu u svadi,
   ner li jedna drugu miluje i gladi,
i ljubi i liže s velikom ljubavi,
   koje su najliše jednake naravi;
a človjek človjeku zadava gorki jad,
   aliti smrt prijeku a navlaš blaga rad.
A ki su na svijeti gorčiji porazi,
   vaj ner li vidjeti, gdi mili i drazi
zlosrdo meu sobom blaga rad i slave
   s nemirom i zlobom kolju se i dave?
Vode su dake toj, u kojijeh ja tonu
   ke tope život moj po zlomu zakonu,
i grijesi ostali, ke nije moć izrijeti,
   koji su nas dali odavna umrijeti.
Od dubin u kalu zaboden ja sam vas,
   gdi tužbu ostalu ponavljam svaki čas,
a nije krijeposti u meni ni bitja,
   iz kaone tamnosti da budem izit ja,
gdi trepti ma duša u glibijeh i tone,
   jak ptica grmuša, na vesku kad prione,
na prutu viseći od truda i muke,
   dana se videći ptičaru u ruke;
ali zvir, ka čezne od straha i preda,
   ka u tonotu vezne ter prijeku smrt gleda,
kad hitri taj lovac, ki lovi zvijer svaku,
   zapina tonotac i mrježu pritanku,
s kojijeh se može rijet, o zrako sunčana,
   da je njimi obuzet vas saj svijet sijeh strana;
gdi je kao pun gnusa i svake tužice,
   zgriješen'je gdi nuza i topi dušice,
gdi u brlog taj padu i u glibijeh ostanu,
   u telesnom smradu ki svoje dni traju.
A, ki je veći smrad, ali ki veći trud,
   telesni ner li gad i od svijeta tašti blud?
Ki hitrom prijazni, jak ribar ribicu,
   obrumom priblazni nespomnu dušicu,
gdi s bludom raskoše i oholas s gizdami
   vjekovnji plam lože u pakli pod nami;
koji plam pod nami, suđeni gdi gore,
   sve more s vodami zagasit ne more.
Suđeno gdi duše ne mogu najti lijek,
   ner cvile i tuže bez konca po vas vijek.
Za moja zla djela zatoj ću cvijeliti,
   čijem moj duh od tijela bude se dijeliti,
jeda kad pride red, da od suza u jezeru
   sve grijehe i svu zled skrušeno operu;
jeda kad red pride, jeda kad pride rok,
   da oči me vide istočni taj istok;
jeda me taj zraka puna sve milosti
   izvede iz mraka k nebeskoj svitlosti,
neka se te zrake ma duša nasiti,
   nečistoće svake kada se očisti.
Nebeski oče moj, pučinom još zajdoh,
   gdi mira ni pokoj s vesel'jem ne najdoh;
ner žalos još goru, ner je kao smrdeći,
   u duboku moru trudan se topeći.
Pridoh u dubine meu tužne valove,
   od morske pučine gdi su sve jadove,
i zlo vrijeme mene potopi smeteno,
   gdi duša ma čezne prid smrti bezredno.
Sad ne vijem, moj bože, živoga človjeka,
   procijenit da može tuj žalos do vijeka,
i velje nezgode i velik nepokoj,
   ke u dno zavode topeći život moj.
Lje samo ti sužni tuj žalos poznaju,
   [u] lažni i tužni ki u saj svijet ufaju;
zašto svijet tužice s jadovi sazdava,
   i mnoge dušice topeći skončava.
Toj li mi tko pravi, koje je more toj,
   gdi je taj trud krvavi i tolik nepokoj?
More je dim ovoj, gdi je trud pakljeni,
   gdi nuze život moj valovi smeteni,
gdi je školja tolikoj, mrkijenat i seka,
   kojim se ne zna broj, o slavo prisveta!
Ter nitkor ne može na zdravje vajmeh proć,
   s kojim nije, moj bože, prislavna tvoja moć.
Zašto se toj more ne može progazit,
   ni svoj jaz sve gore s brijegovi zajazit;
zašto je toj more, gdi nije moć počivat,
   gdi jedva vaj more stota plav isplivat;
zašto je toj more, ko višnji kram brani,
   gdi jedva prav more dušicu da shrani;
zašto je toj more, ko goji i blazni
   razlike zlotvore s đavoljom prijazni;
zašto je toj more, gdi je s plačem trudni vaj,
   i blažen tko more isplivat na suj kraj;
zašto je toj more, gdi vidjet nije moći
   danice ni zore, ni mjesec pri noći,
ni sunca da sine priko dne nije vidjet,
   ni zvijezde jedine, kojom se vlada svijet;
ner je dan vazda tmas i mračna mrkla noć.
   Tijem tvoju slavnu vlas vapiju na pomoć,
ti tvojom milosti i tvojom ljubavi
   ove me žalosti i tužbe izbavi,
jeda tvom oblasti trud se moj prikrati,
   gdi su sve napasti sa mnome u rati,
gdi nije mir, gdi nije goj, ni prave ljubavi,
   razmi sam trudan boj i nemir krvavi;
u komu ja boju i rati pritužnoj
   provodim čes moju u rati nemirnoj;
gdi vajmeh trudih se tebe vapijući,
   i u duhu smutih se dubinom plovući,
jeda zgar pogledaš utopavca mene,
   ter meni dijelak daš milosti blažene,
jeda plač moj zaman i uzdah ne bude
   tvoj pogled prislavan ter mene sabljude.
Zač nije čas, zač nije hip, ni vrijeme nijedno,
   kad duh moj jadan šip ne rani bezredno
strilami bez lijeka, kijem nitkor ne može
   lijek najti do vijeka bez tebe, moj bože;
žalosti rad koje me srce uzdiše
   i vilice moje mukle se učiniše,
tebi se moleći, moj bože, za svu moć,
   ovdi se topeći, da meni daš pomoć,
ti koji zgar vladaš nebesa i svijet saj,
   da na me pogledaš i na moj plačni vaj,
razlike napasti gdi mene sad vežu
   i od vječne propasti u ponor potežu.
I zatoj me oči lipsaše u, glavi,
   gledaje k istoči od tvoje ljubavi,
ufaje u boga, ki kara i cvijeli,
   gospodina moga, ki svaki dar dijeli,
sunačce jeda toj od slavne oblasti
   obasja život moj u tamnoj propasti,
gdi je velja vajmeh množ od sile pakljene,
   ti bože koju mož odvratit od mene,
i dat mi oni dar, ki želim, moj bože,
   od koga nijedna stvar draža bit ne može:
a to jest, da moju sahraniš dušicu,
   u trudnomu boju ka ćuti tužicu.
Koja je vaj tuga i žalos tolika,
   kojoj se nać druga ne može prilika;
zač se množ ljudi svijeh umnoži i spravi,
   vrhu vlasa mojijeh ki mi su na glavi;
ljudi su dim oni, nenavid od kojijeh
   svudi me progoni i slijedi strana svijeh,
koji se u jatu jednaga sastaše
   ter meni zlu platu jednaga sazdaše,
navlaš bez uzroka, do duše ter sam sit
   čemera žestoka, koga mi daše pit.
Nu pokli toj takoj sudi me čes moja,
   da trudan život moj ne prija pokoja:
k tebi ću moj bože iz glasa vapiti,
   zač moj duh ne može tolik trud trpiti.
Tolik trud i muke zašto me skončaju,
   zatoj ti u ruke moj život pridaju.
Ti bože pogledaj na trude i plač moj,
   splesat me ter ne daj družini himbenoj:
zač se duh moj boji, ar se pokrijepiše
   neprijatelji moji, ki me progoniše,
i ki me progone ter trpjet nije moći,
   gdi život moj tone a neće pomoći.
Ne bi po pečali, kada bi vaj mene
   potjerom prognali iz kuće blažene;
ner blazne i blude, a kad se sastaju,
   celovom od Jude pravu krv izdaju.
Toj bi mi za dosti, kad bi me prognali;
   ner veće žalosti meni su zadali,
vrh tuga vrhu svijeh ter grozno proplakah,
   zač vazeo što ne bjeh, pravedan toj plaćah,
a ti sam bože znaš bezumje sve moje,
   razložno ki vladaš stvoren'je sve tvoje,
i grijesi svi zlobom koji su pri meni,
   vijem nijesu prid tobom ni od tebe skroveni;
niti se nijedna stvar pod nebom na svijeti
   prid tobom nikadar ne može sakriti,
zač mogu vidjeti tve oči prislavne,
   sve stvari na svijeti skrovne i potajne;
pod zemlju još da se ukopa koja stvar,
   prid tobom tajat se ne može nikadar.
Napokon oči tve očito gledaju
   potajne misli sve, ke se van ne znaju.
Potaje zaman sve zatoj su na svijeti,
   kom svijetle oči tve sve mogu vidjeti.
Nijedan grijeh ni zloba pokli t' se ne može
   po sve dni do groba potajat, moj bože:
što oni, ki slijede čemeran život moj,
   cvijele me i vrijede himbeno tolikoj?
Ja scijenim nije drugo, ner misle ne umrijeti
   i život u dugo provodit na svijeti,
za zlobe za mnoge ter neće smišljati
   prid tobom razloge da imaju pridati,
ter himbu ku mogu spravljaju toliku,
   zadat mi nebogu prije reda smrt prijeku.
Ah je li pravedno, hoće li pravi sud,
   da toli bezredno daju mi tolik trud?
Mnim kad bi scijenili, od smrti što je vlas,
   ne bi me slijedili, kako li sljednik pas;
i kad bi poznali, vaj što su skrivili,
   mene bi ohali a sebe sudili.
Da bi se do danas mnom ne postidili,
   ki me su svaki čas himbeno slijedili,
ki tebe čekaju, slavni gospodine,
   da razlog pridaju za svoje krivine;
gospodine jaki, uzmnožne kriposti,
   ki vladaš stvor svaki razložno za dosti,
ti od zgar pogledaj na slabos na moju,
   i milos tuj mi daj priživjet u goju,
vrjemena toj malo da u goju potratim,
   što mi je ostalo da moj trud prikratim,
jeda se slobodim ter vajmeh od sada
   moj život provodim bez tuge i jada.
Zač ovi nepokoj, ki nije moć izrijeti,
   trudan je bože moj udilje podnijeti,
trudan je u puti, trudan je i u duši
   taj čemer priljuti, s koga moj duh tuži,
ki cvili i tuži, cvilit će i svak čas,
   dočijem ga razdruži od tila smrtna vlas.
I takoj cvileći skončat ću dni moje,
   taj napor videći od zlobnijeh ki stoje
sve sa svijem pripravni, a ne vijem za ki sud,
   moj bože prislavni, zadat mi tolik trud.
Ufan'je sve moje, nu ako sam i u vaju,
   u ruke u tvoje, moj bože, pridaju;
zač tko ufa u tebe, nećeš mu zabranit
   da bude sam sebe pri tebi sahranit;
i tko t' se pridaje i za te tko trudi,
   taj blažen ostaje van broja zlijeh ljudi.
Da bi se vrh mene još ne posramili,
   sve trude pakljene ki su navalili
vrh mojijeh ramena da nosim na svijeti,
   o slavo blažena, što nije moć podnijeti;
ter nosim vrh pleći taj prijekor i ruge,
   ke nije moć izreći od jada i tuge.
Zač ktješe toj takoj, da vajmeh u jadu
   toliki nepokoj i trud mi zadadu
koji ištu tebe, Izraelov bože;
   ter stojim vrh sebe, gdi život moj može
te jade trpjeti s nepravdom tolikom,
   ke nije moć izrijeti človječjim jezikom.
Aj zašto tebe rad, za branit istinu,
   ja trpim ovaj sad s prijekorom vaštinu:
stid pokri moj obraz, ki vene brideći,
   svaki hip i svak čas jadovno cvileći;
nevolja zašto je, cviliti da budu,
   smiljen'je sve moje zašto je za ludu.
Zač bratji ja mojoj tuđin sam učinjen,
   tere sam vaj zatoj s vesel'jem razdiljen,
u tužbi još stoje sinovom nebavac,
   od majke od moje tuđin inostranac;
bratinstvo vajmeh toj ter me ne poznava,
   ter velik nepokoj i trud mi zadava;
ter kako neznanac, na domu na momu,
   ja služim nebavac pravedno svakomu.
Za vernu tuj službu nu platu ne prosim,
   a gork plač i tužbu s boljezni podnosim;
i tač ću plakati u muci i trudu,
   dočijem se rastati životom ja budu.
Ljubav doma tvoga zašto izjije mene,
   da od mene neboga vječne su spomene;
spomene da ostanu ter vajmeh tebe rad
   u tuzi i u vaju probavljam tolik jad,
i sva priročanstva zlijeh ljudi čujući,
   vlas tvoga božanstva s prikorom psujući.
Padoše vrh mene ter trudan ostaju,
   sve trude pakljene ter meni zadaju;
toliku sramotu ter patih na svijeti,
   ku momu životu nije dano izrijeti;
vaština tolika ter me je slijedila,
   od Nila sva rijeka ku ne bi odmila.
Vrh mene videći toliku tužicu,
   pokrih ja posteći vaj moju dušicu;
nu taj pos' zaman bi, zač trudna za dosti
   veća me oznobi boljezan s žalosti,
i tužba još gora stiže me i prija,
   zač mi bi s prikora, što veće postih ja;
i stavih odjeću ne od svile predenu
   ner li oštru vreću od struna predenu,
i takoj umiljen vrhu svijeh vaj tuga
   ja njim bih učinjen u priču od ruga,
tolik rug čineći od života moga,
   takoj me videći smetena neboga;
i meni protiva oni govorahu,
   prije reda ki živa trudna me morahu,
da trudan život moj u tuzi i jadu
   u vječni nepokoj bezredno podadu.
Na vratijeh sjedeći ki vince pijahu,
   grozno me cvijeleći ter me pripijevahu.
Mnim vajmeh ognjen zmaj toliko priljuti,
   razgovor tužni taj da čuje i ćuti,
ognjenu usilos i jade sve svoje
   prignuo bi na milos tužice rad moje;
a od njih milosti nitkore ne imaše
   vrh moje žalosti, gdi moj duh cviljaše.
A ja stanovito k tebi gospodine,
   velmi temeljito gdi život moj vene,
vas skrušen u sebi, trudeći vaj takoj,
   molitvu ja tebi učinih, bože moj,
u vrijeme ugodno da na me pogledaš,
   ako je podobno da meni milos daš.
Još i ako bit može, sliši me neboga,
   u mnoštvu moj bože milosrdja tvoga,
i u pravoj istini od tvoga spasen'ja,
   moj bože jedini, ne bran mi shranjen'ja.
Shrani me i spasi, molim te, za svu moć,
   da trudni porazi budu me svasma oć;
zač vrime prihodi, ja koji tuguju,
   po ognju i vodi da vajmeh putuju.
Jošte mi krvav znoj na čelu izvira,
   kad smisli život moj i kada razbira,
napokon gdi ću doć utruđen za dosta,
   kad budu tamo proć priko trudna mosta,
po kom se prihodi ter tko ga bude prit,
   opeta ne ishodi po vas vijek na saj svit.
Čemeran i priljut po tom se nahodi
   strmenit vele put, ki k jazu zavodi,
gdje grješne dušice u suze priljute
   vjekovne tužice i trpe i ćute.
Drugi je visok put k nebesom prislavan,
   Abramov gdi je skut pravednijem pripravan,
ki prima dušice u vječno vesel'je,
   gdi nije čut tužice ni nijedno dresel'je.
Nu tamo ne ulazi u taj dvor nad nami,
   po kalu tko gazi s gnusnijemi nogami;
zašto prit ne dadu, blaženstvo gdi je toj,
   tko u kalu i smradu provodi život svoj.
Meu zla ostala tijem, ako bit može,
   tijeh glibi i kala uklon' me, moj bože,
neka se zabosti ne budem u kao taj,
   gdi je smrada za dosti i gdi je plačni vaj,
ki višnji kram brani posilno za svu moć,
   i dušu zastrani, gdi je tmasta vječna noć.
I ti me slobodi i ti me sabljudi,
   po kopnu i vodi od onijeh zlijeh ljudi,
ki me nenavide u željah želeći,
   život moj da vide u vodah topeći.
Vodenijeh dubina k tomuj me izbavi,
   o slavo jedina, o vječna ljubavi,
da me zla godina ne utopi vodena,
   i da me dubina ne proždre utruđena;
i tvoje kriposti dil mi daj blažene,
   da usta puč svesti ne bude vrh mene,
oni puč priplačan, beza dna gdi je jaz,
   gdi je uzdah intačan i tužba po vijek vas;
i koga poždira, po vas vijek on tuži,
   i dvaška umira u tijelu i duši.
A veća nije tuga ni veće žalosti,
   ner li je smrt druga od vječne tamnosti.