Psalam (Šarić) 78.
| Psalmi (Šarić) |
Poučna pjesma Asafova.
1Pripazi na pouku moju, narode moj, prignite uho svoje k riječima usta mojih!
2Otvorit ću za priče usta svoja, i iz davnine govorit ću zagonetke.
3Što slušasmo i doznasmo, o čemu nas još izvijestiše oci nasi
4To nećemo zatajiti djeci, nego ćemo javiti budućem naraštaju: slavna djela Gospodnja, moć njegovu i čudesa, što ih je činio.
5Zakon postavi u Jakovu; u Izraelu izdade naputak, za koji zapovjedi ocima našim, da ga predadu dalje djeci svojoj,
6Da dozna za to budući naraštaj; djeca, što će se još roditi, neka to pripovijedaju djeci svojoj,
7Da bi i oni stavljali u Boga ufanje svoje, i da ne bi zaboravili djela Božjih, i da bi poslušni bili zapovijedima njegovim,
8Neka ne bi postali kao oci njihovi: rod nepokoran i nevjeran, rod, koji nije utvrdio srce svoje, niti je bio vjeran Bogu duhom svojim!
9Sinovi Efraimovi, naoružani strijelci, u dan boja vratiše se natrag.
10 Ne održaše zavjeta Božjega; ne htjedoše hoditi po naputku njegovu
11 I zaboraviše djela njegova i čudesa njegova, što ih smjedoše gledati.
12 Pred očima otaca njihovih učini čudesa u zemlji egipatskoj, u Soanskom polju,
13 Razdvoji more i provede ih i vode nagomila visoko kao nasip.
14 Vodio ih danju oblakom, a svu noć svijetlim ognjem.
15 Rastvori hridinu usred pustinje i napoji ih izobilja kao potokom.
16 Izvodi potoke iz kamena i vodi vodu kao rijeke.
17 Ali oni nastaviše griješiti proti njemu i prkositi Svevišnjemu u pustinji.
18 I kušali su Boga u srcu svojemu ištući jela za požudu svoju.
19 A ovako su govorili proti Bogu: "Može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?
20 On doduše udari u kamen, i potekoše vode i potoci se razliše: ali može li još i kruha dati i mesa postaviti narodu svojemu?"
21 Gospod je to čuo, i razgnjevi se, i oganj planu na Jakova, i gnjev se podiže na Izraela,
22 Jer ne staviše svoje pouzdanje u Boga i svoje ufanje u pomoć njegovu.
23 A ipak zapovjedi oblacima gore i otvori vrata nebeska.
24 I pusti, te im pade kao dažd mana za jelo, i dade im kruh s neba.
25 Svaki je imao da jede kruha anđeoskoga; posla im hrane izobilja.
26 Pusti, da se digne na nebu istočnjak, i navede jakošću svojom jug;
27 Kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim.
28 Pobaca ih sred tabora njihova, oko šatora njihovih
29 I jedoše i nasitiše se, i dade im tako, što su željeli.
30 Ali ih još i ne prođe želja njihova, još je bilo jelo u ustima njihovim, kad se gnjev Božji podiže na njih.
31 Tada on pomori najjače među njima i mlade ljude Izraelove uništi.
32 Uza sve to griješili su dalje i nijesu držali ništa do čudesnih djela njegovih.
33 I pusti on, te su dani njihovi prolazili u zalud, i godine njihove bile pune užasa.
34 Kad ih je ubijao, onda bi ga tražili, obraćali bi se i pohitjeli bi k Bogu.
35 Onda bi pomišljali, da je Bog branik njihov, da je Bog, Svevišnji, spasitelj njihov.
36 Ali bi ga varali ustima svojim i lagali mu jezikom svojim.
37 Srce njihovo nije bilo utvrđeno u njemu, niti su bili vjerni zavjetu njegovu.
38 Ali je on bio milostiv i opraštao zlodjela njihova i ne bi ih nikada posve pomorio; često bi ustavljao gnjev svoj i ne bi podizao sve jarosti svoje.
39 I pomislio bi, da su od mesa, dah, koji prolazi i ne vraća se.
40 Koliko bi mu puta prkosili u pustinji i ožalostili ga u pustoši!
41 I sve nanovo kušali su Boga i tako žalostili Sveca Izraelova.
42 Nijesu se više sjećali ruke njegove, dana, kad ih izbavi od neprijatelja,
43 Kad učini znake svoje na Egiptu i čudesa svoja u području
44 Kad obrati u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ih više ne mogoše piti.
45 Posla na njih pasje muhe, što su ih klale, i žabe, što su ih morile.
46 Žetvu njihovu predade crvu i plod rada njihova skakavcu.
47 Lozu njihovu pobi gradom i smokve njihove slanom.
48 Tuči predade stoku njihovu, stada njihova munji.
49 I pusti na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdžbu i nevolju, poslanstvo vjesnika nesreće.
50 lahko dade maha gnjevu svojemu, ne sačuvaj duše njihove od smrti i život njihov predade kugi.
51 Pobi sve prvorođence u Egiptu, prvine muške snage u šatorima Hamovim.
52 I povede narod svoj kao ovce i vodi ih kao stado preko pustinje.
53 Vodio ih je sigurno, te se nijesu brinuli, a neprijatelje njihove zatrpa more.
54 Dovede ih na sveto mjesto svoje, na goru, koju zadobi desnica njegova.
55 I odagna ispred njih narode; ždrijebom im razdijeli područje njihovo kao baštinu, i po šatorima njihovim naseli plemena Izraelova
56 Ali su oni kušali i dražili Boga, Svevišnjega i nijesu pazili na propise njegove.
57 Otpadoše nevjerno kao oci njihovi, slagaše kao varav luk.
58 Rasrdiše ga visinama svojim i razdražiše ga idolima svojim.
59 Čuo je to Bog i razgnjevio se, i odbacio posve Izraela.
60 I ostavio prebivalište svoje u Šilu, šator, u kojemu je prebivao među ljudima
61 Onda dade u ropstvo ponos svoj i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.
62 I predade maču narod svoj; bio je planuo na baštinu svoju.
63 Mladiće njegove proždrije oganj, i djevojkama se njegovim ne zapjeva pjesma.
64 Svećenici njegovi padoše od mača; udovice njegove ne zaplakaše.
65 Ali se tada kao iza sna probudi Svemogući, kao junak, koji ustaje od vina.
66 I pobi neprijatelje svoje s leđa, osramoti ih dovijeka.
67 Ali odbaci i šator Josipov, i ne dopade mu se više pleme Efraimovo.
68 Nego izabra sebi pleme Judino, goru Sion, koja mu omilje.
69 Sagradi visoko svetište svoje, tvrdo kao zemlja, koju utemelji dovijeka.
70 I izabra Davida, slugu svojega, i uze ga od torova ovčijih.
71 Od pastirskog života uze ga, da pase Jakova, narod njegov, i Izraela, baštinu njegovu.
72 I on ih je pasao pobožnim srcem, vodio ih oprezno, rukom svojom.
| Psalmi (Šarić) |