Prva pjesma
| ← Naslovnica | Prva pjesma autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1901. godine. |
Kod udovice pokojnog vojnog ministra Andrejevića bijaše posijelo. Gostiju kao ovaca na solilu, i već davno probiše led fraza o vremenu i zdravlju, koji je u nas tako neprijatan na početku sastanka nepoznatijeh. U salonu i pobočnim sobama već se stvorilo nekoliko povjerljivijih krugova, koje obilažaše, nutkajući ih kavom, beškotom i kolačićima, domaćica sa kćerkom Danicom i Jovanom, ministarskim sekretarom.
— No, fala bogu! — pođu sve troje u susret pridošlici. — Već smo mislili da nećete doći! — Domaćica ga, pošto joj dosta ceremoniozno poljubi ruku, prikaže uzovnicima:
— Gospodin Petar Marjanović, novinar.
Novajlija se nemarno pokloni, izvadi svoju violinu, udari nekoliko akorda na pijanu i sjedne pored usamljenog Čeha Lunačeka, pozorišnog violončeliste.
— Tko je ovo? — zapita gđu Andrejevića gardijski poručnik P-ć, poslanički sin, zabavljajući vijenac gospođica svojim petrogradskim doživljajima.
— Dalmatinac, Primorac, piše u prečanske novine. Šuškaju da presaldumi ovamo zbog dugova, zbog nesrećne ljubavi i drugo koješta. Bit će iz dobre familije, jer ima preporuka, jer je vrlo muzikalan i po tome ima dobro vaspitanje.
— Znamo, znamo se! Svi su ti prepredeni »šojke« koljenovići, svak ti je najmanje grof ili baron. Znamo mi njine marifetluke.
No gospođice se ovajput ne nasmijaše, toliko ih zanimaše »avanturista«, zavrativši se nekako drsko, unatoč aljkavom crnom odijelu, u svom fotelju, pruživši protegljaste noge i gledajući uporno dim od svoje cigarete. Lice s mahovinastom plavom bradicom bi bilo oštrih, malo preživjelih crta, da ga ne blaže rumena, djetinja usta i tamne modre oči, mirne i umorne, a iz njih pada po licu sjena daleke, daleke misli. Bijaše kao ranjenik, naoko svjež i čio, jer iz rane još ne zalopti krvca.
— Dakle, vi odista odlazite? — priđe mu domaćica. — Znate li da bez vas nećemo više moći svirati, da ste možda zanavek sahranili moje lepe žurfikse?
— Žalim, gospodo, ali šta da radim kada me u Beogradu — okrom vaše kuće, dabome! — više ništa ne interesuje, to jest manje interesuje od inostranstva?
— Jes', mi smo Beograđani divljaci! —javi se iz svog ćoška snishodljivo gardijski poručnik. — A što to njih zanima, ako smemo pitati?
Marjanović učini kao da preču i lijepo opazi kako gospođica Danica promijeni dvije boje i poniknu očima. — Nema mi pomoći! Ja volim njeno blijedo lice, njene blijede oči, njene blijede usne, njene blijede prste s bijelim, srebrnim prstenjem, njenu dušu, bijelu i čistu poput cvijeta alpinskoga. »Propao, propao sam!« — pomisli, a u grlu ga steže, steže.
— A što vas to tako strašno zanima, što vi to tražite? — zapita ga poručnik, muklo od zlobna inata, nadimljući se.
— Premda izgleda da se gospodin poručnik zanima više o meni nego ja o njemu, reći ću mu ipak da idem u svijet — tražiti sebe, i već čujem vaš duhoviti prigovor da sam za taj posao mogao ostati kod kuće.
— Daklem, vi ste tu i vi ste, recimo, u Kini. Vi ste, u neku ruku, kao naš dragi bog!
— Možda. Ja ne znam. Ja sumnjam o svem, samo ne o tome da — pogledavši P-ća ravno u oči — da je naš dragi bog bio savršen i onda kada stvori najvećeg — glupana ...
Poručnik raskolači oči, zamrsi jezikom; tajan smijeh, neugodna pauza koju prekine domaćica okrenuvši se M-u, sekretaru poslanstva na raspoloženju, kojega zvahu novinari »čovekom u bundi i kamašama«:
— Je l' istina, gospodin Pajo, da vi i vaši drugovi mislite osnovati društvo srpske konzervativne omladine?
M-ć htjede odgovoriti, gladeći svoj dugački oficirsko-diplomatski brk, ali ga preteče J-ć, budući velikoškolski profesor, ženskim piskutljivim glasom (kaki bijaše i u Crnog Đorđa).
— O tome se de facto pomišlja. To će biti opozicija gejačkom opanku, najpre kulturna, a s vremenom i politička. Mi bi primili u to društvo samo ljude comme-il-faut, samo ljude koji imaju i koji poštuju tradiciju. Mi moderni Srbi nemamo titula i feudalne prošlosti, ali imamo nekoliko poznatih, istorijskih porodica koje bi sa puno prava mogle — da ne reknem morale! — kultivisati svoju prošlost, svoju tradiciju, koja je ujedno i tradicija te zemlje, i tako stvoriti — poput vas, gospa Jeleno, i nekih čestnih iznimaka — u tom bakalskom Beogradu neku vrstu odabranog milieua, delikatne atmosfere, a bez nje danas nema i ne može postojati obrazovano društvo. Ta bi aristokratija bila kao moderno plemstvo bez titula u Francuskoj, u Americi.
— Vrlo dobro. A kako mislite početi? — upita Jovan Andrejević.
— S listom, razume se, sa kojim ćemo privući svu srpsku aristokratiju duha.
— Ako donle ne postanete ministri... Jeste li čuli da se u Pešti ubio Velja Janković? To je najpametnije što je mogao učiniti taj vetrogonja. Moderni materijalizam ima to lepo svojstvo, da olakšava smrt.
— Oprostite, gospodin Jovo! — umiješa se u razgovor Marjanović. — Meni se čini daje baš samoubojstvo dokaz ili početak dokaza protiv šupljeg materijalizma — dokaz za besmrtnost duše, za slobodu volje. Pokojni Janković još bi i danas živio da nije htio umrijeti, da nije bio gospodar svog života. Očevidno je, dakle, da u nama ima princip — recimo naše Ja — koji može raspolagati smrću, da je u nama nešto vječno i neprolazno, izvan smrti, negacija smrti, kao tane koje ubija što nije rana. Za mene je taj vaš materijalizam glavni znak kukavštine vremena, koji ne nađe za stvari kao stoje ljubav, pjesma, talenat, karakter, drugog mjerila okrom ... novca.
— Un raseur! — šapne M-ću budući velikoškolski profesor. — Baš nas »gnjavi«! ... Vi dakle ne vjerujete u civilizaciju?
— Naprotiv! Vi, gospodine, čitate jamačno pariški Figaro. Pogledajte, molim vas, na spisak dnevnih pozorišnih komada u tom žarištu današnje kulture i vidjet ćete da je današnji ukus mase duboko ispod ukusa Periklove Atene. Za mene je ljepota jedino mjerilo civilizacije, a naš je vijek jedan od najružnijih. Mi nemamo novog neimarstva, mi-------
— A pesnici, a literature?
— Pojedinci, samotna umjetnost može postojati i u najrumenijoj dobi. Uostalom, svi su veliki umjetnici bili nezadovoljnici, samotnici.
— A Wagner, a muzika?
— Ej, gospodine moj, te su lijepe stvari — kao i samoubijstvo — prava opreka nazorima koje krstite materijalizmom. Zanosi vas grmljavina ili vijanje vjetra kroz sjetno granje vrbe jadike, a vi protiv svog osjećanja ne priznajete da vam tako nikada ne bi mogla zboriti bezdušna tvar nekih komičnih kemičara. Bismo li razumjeli suho drvo javorovo ili metal truba, da nijesu — poput nas — puni tjanstvenog života, tajanstvene duše? Jedino umjetnik poznaje jezik tih nijemih i pred okom golog razuma mrtvih stvari, jedino on umije izmamiti svetu iskru što spava u oblaku i u mozgu, pod rebrom i pod kamenom.
— Koješta! Misticizam! To je čuti travu kako raste. Vi dakle negirate nauku? — oglasi se, došavši iz druge sobe sa svojom sestrom, nastavnicom na Višoj ženskoj školi, Pera P-ć, jedan od najnadobudnijih mladih prirodnjaka.
— Nipošto, gospodine profesore. Ja osuđujem rđavo aplikovanu nauku, kao što bih se bunio protiv loše poetike.
— Vi ste, dakle, ako vas pravo razumem, neka vrsta esteta.
— Da, ako hoćete. No, pošto na žalost treba za taj zanat kese kao u pokojnog Ludviga Bavarskog, ja se moram zadovoljiti samo negativnim i —jeftinim estetičkim vrijednostima. Vrlo žalim što nijesam imao prilike upoznati pokojnog Vojislava Ilića.
— Vi dakle pišete u novine u ovom značenju? — zapita sa zanimanjem gđica Jela Petrinovića, jedna od najviđenijih u Konaku i najljepših beogradskih djevojaka.
— Ne, gospođice. Pa da i imam znanja i volje za ovaku — u nas novu — misiju, ne bih je propovijedao, jer je uzor esteta — kad ih već tako zovete — pojedinačan, individualistički, aristokratski — ako hoćete, jer se može ostvariti danas jedino u pojedincu, u vanrednim ljudima ...
— Vi ste dakle ... — htjede reći gardijski poručnik.
— Ne, gospodine, ja nemam taštine i snage biti viši čovjek, pjesnik, umjetnik — Orfej, krotilac arslana i oduševljavatelj tromih magaraca. Ja sam tek žurnalista — silom-žurnalista, a premda sam novinar za parče hljeba, razlikujem se od većine krvomutničkih drugova te vjerujem u apsolutnu potrebu sloge Srba i Hrvata. Uostalom, ta je misao tako obična da je svinjari bolje razumiju od naše jadne inteligencije. Ako odlazim, jedan je od uzroka što nemam spreme, ugleda i volje za političku našu publicistiku koju znam da više prezirete od mene. Postavši slobodan, nezavisan čovjek, držim da ću dosta učiniti za opće oslobođenje. Bulazniti o slozi našoj inteligenciji je ćorava rabota, jer — prem uvjerena o njenoj potrebi — radi protiv nje ili ne čini za nju ništa, a pričati o slozi našem seljaku, koji ne poznaje nesloge, sasvijem je suvišno bajanje. Tek je žalosno da politički diletanti ili podvaldžije rješavaju pitanje koje su drugi narodi svršili prije stoljeća i koje mogasmo možda riješiti Četrdesetosme.
Marjanović bijaše ćutalica, a ovakve diskusije i ispovijesti smatraše — pa još u tako pomiješanom društvu — taštim i ispraznima. No, danas, uoči svog odlaska, osjećaše da mora reći nešto zanimljivo, iskreno, ne zbog ovog šarenog, podrugljivog i silom duhovitog skupa, nego jer osjećaše topli pogled iz onih očiju, iako nijedared ne smjede u njih pogledati. Ućitavši, oblijetahu njegove misli nju, Danicu, kao laste što se roje u crnim rojevima oko dragog tornja seoske crkve.
I prva dva trija ostaviše ga nesabranim. Brojeći pauze, cjelivaše pogledom njene nježne prste sa srebrnim prstenjem, bijele i blijede kao dirke preko kojih skakutahu. Posmatraše kako joj ružičasto oduševljenje zalijeva tanani vrat i sedefli-šiju, mišljaše gledati svjetlo koje zadrhta ispod onog oživjelog helenskog mramora.
Večernje sunce vidje ugasnuti na zlatnu paperku njene kose. Mekani suton stao padati, osvajajući srca svojom pospanom melanholijom. Iz daljine, s gvozdenog se utrenika razliježe tutnjava željeznice, pa dugačko, bolno zviždanje, i taj monotoni zvuk ponese Marjanovića u prošlost, na čemerne rstnke, pa u budućnost— zagonetnu, tamnu i duboku, u kojoj ne razbira ništa osim tog gvozdenog, nesmiljenog stenjanja oslobođene pare, toga usklika gvozdenog udesa:
— Nikada! Nikada!
— Vi zaboravljate da je i opet vaš red? — trgne ga iz maštarenja Danica. To bijahu prve riječi koje mu reče ono popodne — tako hladno i konvencionalno, da mu odlanu, pomislivši e je precijenio u taštim slutnjama njeno osjećanje sprm sebe. I otpjeva dobrim baritonom Mokranjčevog Lem-Edina tako epski, tako krepko i mirno, da se zaboravilo na svjetlo.
— Što želite da vam odaberem? — zapita ga Danica usred odobravanja.
— Što vam drago! — odgovori i zapanji se opazivši kako joj podrhtavaju ruke pri listanju partiture. Sagnuvši se zbog čitanja, omamio ga miris kao od svježa sijena — pomiješan s parfemom od ljubičica — zatravaio ga dah njene djevičanske puti. Danica otvori Schubertovu Am Meere, a njemu uzete noge i usta suha, jer se sjetio da joj jednom reče e mu je ta od svih pjesama najdraža.
— Trebate li svijeću? Ne vidi se — prevali on šapatom preko jezika.
— Ne treba mi ako znate naizust...
Marjanović se sjeti da u Andrejevićevih nikada ne pjevaše te pjesme, pak stane pjevati najvećim naporom, ali miklo i nečujno, i prestane zamolivši za čašu vode. Zatvorivši oči, osjeti dušu u grlu.
Das Meer erglanzte weit hinaus. Još nikada nije tako pjevao i osjetio snagu pjesme. Iz Daničine svirke je poznao da ga razumije, da plače s njim, da priznaje e su to njihove zaruke u tragičnim zvucima, pjesma njine tajne ljubavi i nijema rastanka. S čela djevojčina sumrak kao da skinu sve zemaljsko, blago je predvečerje preobrazi u ljubljenu prikazu, u sjenovito priviđenje ljubavne slutnje, u sliku sna, a Marjanović izgubi tjelesno osjećanje, pretvori se u glas, u pjesmu, koja zujaše oko nje kao pčela oko medenog cvijeta proljetnjega.
— Tavno je. Trebala sam ipak zapaliti sveću. Bole me oči — rekne Danica, a kada se Marjanović saže da digne note, opazi joj u očima suze i vikne tako mahnito: Mich hatdas unglücksel'ge Weib vergiftet mit ihren Thränen — te zacepti kandilo pred ikonom sv. Nikole i da se gosti, držeći to ekscentričnom šalom, stadoše grohotom smijati.
— Vi ste smešni! — rekne ona nasmijano, sa suzom u glasu.
— Aj, što nisam clown ... visoko u nasmijanom vazduhu, pa da se usred prsna, urnebesna cerekanja smoždim pred vama, šapnuvši modrim jezikom: Dopustite, frajlice, da otarem cjelovom prah sa vaše cipelice! ...
Svjetlo povrati društvu osjećanje »distancija«, oslabi srdačnost prvomračja. Marjanovića muči zlovolja i teškovolja; otišao bi, a nema snage. Dosađuje mu poručnik, pričajući nešto vrlo smiješno svojim komšinicama i pogledavajući na nj. Vrijeđaju ga dosjetke J-ća, pozorišnog kritičara, kojega zovu glumci »čovek s manšetom oko vrata«, pa mladi diplomata, starovičnjak i »aristokrata« M-ć, dižući glavu kao nos da mu je durbin, i piskutljivi profesor J-ć, tvrdeći pedantski da Srbija nema pjesnika, jer nijesu obrazovani, kao glumci što nijesu vaspitani.
— Vama je dugo vreme. Što ste se zamislili? — sjedne uza nj Danica.
— Mnim kako ovi naši državnici i govornici ne opažaju da mi ipak imamo vrednijih ljudi od pera nego ... ljudi od riječi, boljih karaktera na pozornici nego ... u životu.
— Vi mi izgledate neveselo. Ipak žalite za našim Beogradom! — rekne brkata domaćica svojim muškobanjastim glasom i sjedne pored njih.
— O ne, jer ja žalim samo onda kad je odviše dockan. Momentano sam odista neveseo jer me komika često sneveseljuje a tragika nasmijava ... Dopustite, gospođo, da vam, ako imate vremena, zahvalim za moralnu pomoć koju mi pružiste svojom gostoprimljivošću i dobrotom.
— Zašto da još ne ostanete? A kad je već reč o blagodarnosti, vi nas vašom lepom muzikom začelo više zadužiste nego mi vas. Nadam se da ćete nam koji put pisati i doći nam natrag u Beograd.
— Nikada. Ja nijesam kao ptica selica koja se vraća u stara gnijezda. Zaželih se samoće. Lijepo je to biti nepoznat u nepoznatu svijetu. U Londonu je lakše biti pravi pustinjak, nego u kojem našem manastiru. Ne mogu živjeti bez slobode neograničene. Treba mi život bez dužnosti. Poznanstva, prijateljstva me ubijaju, jer su dužnosti, okovi.
— A jeste li, dragi moj Marjanoviću, načisto, hoćete li pored ovakvih nazora-------
— Ne nazora, nego temperamenta.
— Vrlo lepo. Jeste li načisto da ćete ovako moći živeti? — pridruži se majci i sestri mekoputni, žuti Jova s rijetkom crnom bradom i žacavim, sumnjičavim crnim očima.
— Vi ste ubogi, a novac je glavni uslov svake slobode. Da lord Byron ne imađaše para, bio bi smešan i hapšen. Ostanite vi lepo i mirno ovde. Život je tu lakši i jeftiniji nego na strani, a stekoste sem toga i prijatelja koji bi hteli i mogli za vas štošta učiniti ...
— Vi imate pravo, gospodine sekretare, i ja bih vas drage volje poslušao. Tek ... vi ne znate i drugog, privatnog i najjačeg razloga zbog kojeg moram, moram što prije, još sutra-prekosutra odavde. (Danica problijedi i pritisne maramu na usta.) Da vas umirim, reći mi je da nije riječ o počinjenoj nesreći, već o katastrofi to bližoj i fatalnijoj ... što se više skanjivam otići.
— Ja vas, prijatelju, ne razumem, i nije mi, najzad, stalo do toga, no poznavajući prilike na strani i — ako dopuštate — vaše, uveravam vas da smatram vaše putešestvo srljanjem u gotovu propast...
— Možebit. Sudbina jarac. U najgorem me slučaju čeka, što prijeti nama svima: smrt. Prije ili kasnije: svejedno. Uostalom, znajte da se ne bojim, prem sam bez zanata, nikakve rabote, a ako stanem tonuti na Zapadu, idem u Ameriku gdje ima našeg svijeta i naših listova.
— Ako bih vas mogao čime pomoći-------
Marjanović pogleda na Danicu, kojoj refleks s klobuka na lampi pomodri lice, a oči, vlažne i velike, došle dva sjajna ametista, pa reče:
— Jedino što bih vas zamolio jest kaka mala uspomena. Vi mi, gospođo i gospodine Jovo, darujte vaše fotografije, a vi gospođice (pogledavši u vrpcu njene lakovane cipelice) — vi mi poklonite onu vašu krasnu lutčicu.
— Pa to je koješta! Šta će vam lutka? Govorite li ozbiljno? (Domaćica i Jova.)
— Sasvim ozbiljno. Ja ne bih tako molio da ne volim lutaka, da ne volim muzike — da to nije muzikalna lutka, koja pjeva: meee! — pritisnete li joj na srdašce. Ona će me sjećati na moje pjevanje i na vaš glasovir gdje često ležaše na gospodinu Davorinu Jenku i Herc Ludvvigu van Beethovenu. A pošto se jamačno nikada neću oženiti, ona će mi biti neka vrsta supruge, i znam unaprijed da me neće ruinirati, naticati na rogove et caetera. Tješit će me uspomenom na nekoliko lijepih dneva, govorit će mi da bijah djetetom i da mogu s vremenom postati djetetom, njenim pravim drugom: — lutkom. Molim vas, gospođice Danice, za vašu lutku. Vama i tako više ne treba, vi se jamačno više ne sigrate s »bebama«.
Danica, naposljetku, iza dužeg nutkanja i otezanja, donese iz svoje sobe lutku, namirisanu i nakinđurenu kao kakva Pompadour, veliku kao nevinašce.
— Hvala. A sada, pošto mi, gospođice, s tom divnom lutčicom dadoste parče vašeg djetinjstva, parče vašeg života, želim vam — hehehe! — da se što srećnije udate i da gospodin Jova postane što prije ujakom.
Dok se Marjanović opraštao, ode Danica u tamnu svoju odaju i, ne mogavši briznuti u plač, pritisne vrelo čelo na prozorsko staklo.
Odozdo, s kaldrme, odjekuju Marjanovićevi lijeni koraci, a kad zađe za ćošak, pisnu, odjeknu izdaleka dva-triput iz lutke: — Meee! Meee!-------
— Što ti je! Što plačeš, čedo majčino? — dođe Andrejevička iza odlaska uzvanika.
— Kako da ne plačem za mojom dragom, slatkom markizom!
— Ćuti, ćuti, zlato mamino. Poslat će stric Ješa iz Pariza drugu, lepšu. Dobro te nas onaj vetrogonja ne zakači za nekoliko dukata ...
Pošto se drugi dan, dosta kasno, probudi Marjanović, bijaše mu najpreče cjelunuti lutku i piti ostatak parfuma od ljubičice, najdražeg Daničinog mirisa. Opazivši pod haljinicom čiodom pričvršćenu hartijicu, pročita olovkom napisane riječi: »Ne odlazite iz Beograda, molim vas!«
— Nijesam se dakle prevario! Ona me odista voli, voli! Nema mi spasa — treba odmagliti...
Spremivši nešto prtljaga, sjedne pisati:
»Dragi oče, za boli kojima te ucvijelih, odužujem ti se iskrenim pismima—jedinima koja uopće pišem. Večeras ili sutra zorom odlazim iz Beograda — s raznih razloga. Jedan je da ovdje ne mogah utažiti mnoge znatiželjnosti, a drugi — mnogo preči — da mi prijeti strast koja bi me mogla učiniti smiješnim i nesrećnijim nego što sam. Ne bih se toliko žurio s odlaskom da na golemu moju nesreću i sreću ne opazih da i gospođica Danica Andrejevića mene ljubi. To ti je krasna i blagorodna odiva, kao stvarena za ženu mladih ovdašnjih karijerista. Moj ovdašnji boravak može samo škoditi njenoj budućnosti, i ja se evo uklanjam. Golotinja — grdotinja! To bih isto učinio možda i onda da sam dosta imućan za prosca, a premalo da ostavim djeci dosta novca. Rađati ubogare je zločin. (Ne mislim da ti popujem.) Da sam milijunar, ne bih jamačno bio tako bezazlen da tražim sreću u životu, jer su srećni samo oni koji se obmanjuju. Ljubav je obmana, naše je doba i bankrot ljubavi. Ne smijem ljubiti, jer sam siromašan i sumnjičava duha. Evo — biti svjestan sreće je za mene prvi korak biti nesrećan.«
»I opet jedna čaša pelina, dragi oče! Ne odlazim danas, već sutra, jer se u domovini spava kao na sisi majčinoj. Vjeruj mi daje ova crna krmača od mastila crna suza moje crne duše. Ostavljam Danicu, jer ju milujem ljubavlju beskućnika, jer mi je draga kao majsko sunašce slijepu slavuju ...«
Kada se Marjanović uveče vratio kući s posljednjih posjeta, dočeka ga na kućnom pragu gojazna gazdarica, podoficirska udovica:
— Gde ste, gde ste, zaboga, tako dugo? Evo gde čerez vas već pola sata u vašoj sobi... gospođica-------
Marjanović ne dočeka kraja i pohrli preko strmog dvorišta, sagibajući se pod grdosijom vlažnih ponjava, i nađe u svojoj bijednoj ćelijici — Danicu, znojnu kao proljetan pupoljak, blijedu i krotku na onoj jednoj jedinoj stolici. Gledajući je nježnu kao heruvimski krin u prostoj i otmjenoj sivoj haljini i slamnom šeširiću, nesrećnu zbog njega, zaželi poginuti pored njenih žutih cipelica, a trglo ga gazdaričino tapanje u kuhinji, na ulazu stana.
— Gospođice, vi ne pomisliste, prije svega, da vas to može kompromitovati-------
— Ne bojte se! Majka misli da sam kod ujne ... Vi dakle odista odlazite? — veli ona mirno, podignuvši bijeli duvak i gledajući ga netremice u oči.
— Moram! Moram!
— Vi dakle putujete unatoč mojoj molbi? Marjanović ni crne ni bijele.
— Vi me dakle ... ne volite?
On htjede posrnuti, pasti od sumorne topline povjetarca koji kliznu kroz prozor i ugrija se prešavši preko njenih očiju. Obuzeo ga drhat, grozničava vrućina.
— Čemu dangubiti? Zar ne uviđate, draga Danice, da odlazim radi sebe i radi vas — izusti, klone malaksao na klimavi minderluk, a zazor mu u nju pogledati.
— Kako, zašto radi mene? Da me volite, ne bi ovako besedili...
— Zar ne vidite, zar još ne razumijete? Zar ne osjećate dušu koja mi se grči kao šaka luđaka? Zar ne znate da vi ne možete biti ljuba kukavnog piskarala i da bih ja bio zločinac kad bih vas na to nagovarao?
Ona zaplače, tiho, bez jecanja. Marjanović se ne usudi darnuti je i govoraše kršeći prste:
— Ja vas ražalih, dobra, draga Danice! Što da radim, što da radimo! Što vas zamami na meni, kukavici sinjoj?
— Vi ste bili tako nesrećni, Marjanoviću! Ja ću sa vama!
— Sa mnom! — stane se on grčevito smijati. Zlo je to kada još ima zlatnih srdaca koja vjeruju rđavim romanima. Sa mnom, sa zlosrećnikom, he-he-he! Kamo! Znate li da ja nemam putna troška ni do Carigrada? Znate li da mije od sutra glad pobratim, pregaranje dobra sluga, crna nevolja vjerna ljuba?!
— Ostanite dakle ovde! Bit će nam lakše, bit ćemo barem blizu.
— Moram oduvati, da me zaboravite, da ne budemo smiješni.
— Zar tako što može biti smešno? Ja se ne plašim ničega. Moja će nas svojta morati pomagati kad vidi da nije drukčije. Ja sa s vam gotova na sve.
— Samo na to nijeste da bi našu ljubav slomile brige, proza života, vama nepoznatog. Ej, draga moja-------
— Treba da se zadovoljimo, da nadjačamo prilike!
— Htjeti i moći, draga Danice, nije isto, nije, nije. I u ljubavi brzo dovjeruje ... tko suviše vjeruje. I ja vjerovah u svemoć volje, kad bijah, poput vas, na pragu života. Danas znam da uspor kolo lomi, i zato vas ostavljam ... zbog vaše, ne zbog moje sreće. Bježim, jer je vrhunac ljubavi ubitačan kao, možda, i vrhunac ljepote. Zar biste mogli ljubiti bez prekida u životu koji je užasan već zbog toga te moraš svagdan navlačiti cipele, jesti, spavati? Najzad, da se uzmemo, ljubav bi nam postala dužnošću. Mi bi se prestali voljeti kad bi to morali...
Ona ustane bez jedne jedite, a on je isprati udarivši čelom o jedno uže za rubeninu na dvorištu. Marjanović se upinjaše, ali ne nađe ni jedne misli, nijedne riječi. Uzišavši nijemo na Terazije, objesi mu se Danica za ruku i zamoli ga da zovne fijaker. Kada i on htjedne unići u kola, rekne mu hladno:
— Ne treba. Nije mi tako jako pozlilo.
— Zbogom, Danice, sudbino! Bože moj, vi ste ko ptičica pala iz gnijezda! — Ona zanijela očima, a konji pohrliše.
Marjanović se kod kuće baci na klimavi minderluk. Bijaše tako strven da ne ču ni tihog jecanja svoje debele gazdarice. Ne pomisli ni na smrt... Jedna zvijezda zalazi za dimnjak susjedne kuće — polako kao kazalo na satu ... Jedva mu svede vrele oči crni cvrčak srebrnom pjesmom, a zorom ga probudi amalin.
Kiša, kiša, prva jesenja kiša. Sve plače, sve zijeva. Sa krova kaplje kao s trepavica; jesen posukala stakla maglom, svojim uzdahom. Po zemlji se cijedi kao žuč žučljive materije. Suhi list ružice na prozoru trepti kao staračka žuta usta, nižući mamurnu molitvu, a Marjanovićevo se srce zgurilo pod rebrom kao onaj vlažni vrapčić pod hladnom komšijskom strehom.
I opet protezavica i zijavica u dosadnu vagonu, i opet beznadno zviždanje kao vapaj gvozdenog udesa. A kada Beograd mine u magli, sjeti se Marjanović na onaj kamen pred Gomorom i osjeti kako se u njemu lomi i ledeni nešto silno i toplo.
— Eto, doživjesmo i tu takozvanu ljubav. Naredna poglavlja znam da neće iza ovoga biti vrijedna — da se prožive. Pa ipak, mene nešto vuče, i ja živim! Što bi to moglo biti?
Trogodišnje čamanje u tuđini posvema bi Marjanovića razočaralo da se još mogaše razočarati. Padaše mu na um onaj seljak koji odgovaraše pitaocima vidje li Pariz: »Ne. Kuće me smetahu i ne vidjeh varoši.« Marjanović bijaše prodavač novina i novinar, kafanski pjevač i cirkuski sluga, konobar i sekretar prebrzo umrlog senatora. Čudom se čudio te mu ne dohaka glavi taj život na koji se toliko naviknuo da se u časovima mirnije egzistencije dosađivaše. Na borbu sa smrću se naučio kao drevni gladijator. Poče pjesmom, dramom, pripovijetkom, i kada ga nijedan od tih slabih pokušaja ne zadovolji, osjeti da je suvišan besciljnik, i posmatraše život kao tuđinac, kao nepozvan gost. I nije ga više boljelo da usahnu u njem klica umjetnika, kojom se toliko dičio, i daje za nj mrtva svaka ljepota i oduševljenje, otkako silom guši svoju ljubav. U takim bi časovima pio apsinte, iako mu je vazda bilo kod treće čaše kao daje popio one oči, modre, zelene, pjane od ljubavi. Bijaše uvjeren da je sadašnji Marjanović drugo — njemu samome čudnovato čeljade. Gola mu duša ostade kao prazan stan u kojem se mijenjahu svakakvi stanari ... Jedared ostavi unprijed plaćenu hotelsku sobicu jer mu rekoše da tu nedavno ubi neka lola svoju ljubavnicu, a Marjanović se bojaše bijednog namještaja i onih potavnjelih tapeta, punih zlotvorskog duha koji osvaja malo-pomalo svkog kirajdžiju ... I tako mu Daničina lutka postade malo-pomalo jedini prijatelj, amajlija, vrsta anđela čuvara, koji mu se vazda smješkaše nad uzglavljem.
Iza pariškog boravka opazi da je u njem i — Vječni Žudija, jer ne može ni na kojem mjestu — pa bilo ono i Pariz — ostati više od godine dana. Znao je da će ga novi ljudi i novi krajevi razočarati, pa ipak gaje morila neutaživa čežnja za beskrajnim putovima, tihim morskim pržinama, za neviđenom tuđinom kamo ga tako neodoljivo vuče zviždanje parobroda i tutanj zahuktale lokomotive. Kulučeći dan i noć, stane slati članke za novine, živući posnički i kladeći se očajno na konjskim košijama, da smogne putnog troška za Ameriku.
Jedne ga noći trgne iz teškog sna kao uzdisanje, kao djetinje zapomaganje -------
— Me-e-e!
Bijedna lutčica pade iz suhih ljubičica s daščice na zidu i nježne, zvučne joj grudi dospješe pod oštri lakat Marjanovičev.
Drugi dan dobi Marjanović na košiji preko trista franaka, ode prve subote u jugoslovjensko radničko društvo, kamo vrlo rijetko odlažaše, i pročita u jednom biogradskom listu daje gđica Danica N. Andrejevića umrla od neizlječive sušice. Marjanović stane po raznim ćorbudžacima piti, piti, ali uzalud. Tek mišice mu bolno trepte, sljepočice kao da su među žrvnjevima, mjesto očiju žeravice, a obrve i krajevi od ustiju podrhtavaju, kao elektrizovani. Izišavši trijezan iz posljednjeg kabareta, stane trčati i uzvikivati:
— Ubio! Ubio!
Kod kuće zapali svijeće pred svojom dragom lutkom, kao pred svetiteljkom i baci se na ležišt zatvorivši oči i zapijevajući u melodiji banalnih kupleta:
— Ubio! Ubio! Ubio...!
Osjećajući sve vreliju jaru i dim kao od vatre, mišljaše daje to od silnog pića.
— Ubio! Ubio-------naricaše kao Rado ide-------, a na čelo mu vrcne žeravica. Zastor je kreveta već u plamenu, a kada Marjanović svlada vatru vodom za pranje i ponjavama, opazi mjesto drage lutke na ugljenu od stakla — klupko voska, ofurene dlake i dvije-tri krpice svile ... Od čemera zaplače kao derište i, zatomivši prvo očajanje, uzme ono malo prtljaga, luta usnulim ulicama i umoran sjedne na klupu kraj Luxemburškog vrta. Pored njega drijema kočijaš u fijakeru, a bijedno kljuse spustilo glavu među ranjava, naprijed savijena koljena i gleda poznog došljaka krvavim očima. Zora sviće — bHjeda zora pariška sa pepeljastim nebom, oblačićima kao zgrušano mlijeko i lomljavom mljekarskih kola. Odnekle naišao majski povjetarac. Šeboji se u parku stadoše sve vidljivije, sve ružičastije smješkati i sipati tako jak miris, da nasta jedan žagor ptica, jedno gukanje i uzdisanje grlica, jedno udaranje šuškavih krila po lišću i hvojama, buđenje cvijeća od jorgovana i od divljih kestenova, punih cvjetnih grozdova, bijelih i rumenih, bjeljih i rumenijih, što se okrenuše gore i gledaju spram neba ...
— Da, da. Lutčica izgori, a ona, Danica, dođe da ju zamijeni. Kad sam ju ono ostavio iz prejake ljubavi, obezdušila me, a sada mi dade dušu svoju. Ti si tu, osjećam te u prsima, Danice! Znala si da nama ne treba njihovih brakova, njihovog života. Znala si daje ljubav duša vječna, i došla si. O, blago meni, jer te iza dugog grobovanja osjećam u nestašnoj igri cvjetnog mirisa, jer te gledam u sjaju jutarnjeg sunca, vrelog od ljubavne topline, jer te slušam u šaptanju lista i cvijetka sa ptičjim glasnim milovanjem, jer te upoznah u tome drhtanju vječne ljubavi. Ti si i opet moja, Danice, ti si i opet moja, ljepoto!...
Pročitavši Marjanović bujicu riječi, zarumeni od ljepote svojih stihova. Osjeti da će mu odsele bol biti sluga a ne mučitelj — osjeti se pjesnikom, osjeti se iznad boli kao drevni bogovi.
Ono ga kljuse bez prestanka posmatraše, a kada je na klupi usnuo, sklopi krvave oči, a glava klonu još niže među noge, slične nezgrapnim klatnima.
| Povratak na vrh stranice. |