Prosjak Luka/VII

← VI

Prosjak Luka —  VII. autor: August Šenoa

VIII →

Malo dana prođe i Martina snađe opet napast. Bio se je otkinuo od svega svijeta. Boljelo ga je da ga je zastiglo toliko nesreća od ljudske ruke, njega koji je ljudima objema rukama dobro dijelio. Ljudi su gori nego živine. Pas koga hraniš, čuva te, čovjek koga pomažeš ubija te. Htio se je ograditi proti svemu svijetu, i oko cijelog kućišta i vrta podignu plot. Najviše ga je urazilo bilo, da je za one nesreće stajao susjed Mato sa puškom kod one šljive, stajao i gotovo smiješio se nesreći. I jer je šljiva na putu bila, uhvati Martin, kad ga je srce svladalo bilo, sjekiru i posiječe šljivu. Sad istom da pobjesni Pavleković. Još nije šljiva dvadeset četiri sata povaljena ležala, kad ujedanput nahrupe nekakva gospoda u Martinovu kuću. Bijaše to neki malen, debeo gospodin od suda sa visokim šeširom i svežnjem pisama, i suh, visok pisar, a uz njeg čovjek krupan, mutnih očiju, dugih brkova, nekakvo čudno brbljalo pod masnim šeširom, a k tomu privuče se Pavleković gledajući oko sebe kao divlji mačak.

- 'Este vi Martin Lončarić? - viknu čovjek pod masnim šeširom.

- Na službu, Martin Lončarić.

- Aha! Imamo tu ptičicu - zabrblja dalje naheriv svoj masni šešir. - No šešir dolje, pasja muška vjero! Ne znaš li što je sud. A?

- Čujete, gospodine! - dignu Martin glavu - jeste li i vi od suda?

- Ne - reče sudski gospodin - taj je gospodin Pavlekovića fiškal, a imate li vi, Martine, fiškala?

- Meni ne treba fiškala, ja ću se i sam braniti. Čast i poštenje slavnomu sudu, nego si vi, gospodine fiškale, tu pasju vjeru sami spravite u džep. Pred vama ne skidam šešir.

- Rogo humillime - nastavi fiškal premećući drhtavim rukama pisma - slavni sude, da prijeđemo odmah na meritum, i da pođemo in faciem loci, na lice mjesta. Moji svjedoci već čekaju, i molim, da se stavi u protokol njihova danguba. Siromašni ljudi neće, bogami, badava svjedočiti.

Martin gledaše gospodu u čudu, zatim će mirno:

- Molim, slavna gospodo i slavni sude? Zašto ste došli? Ja nisam zvao nikakve komisije, niti sam komu šta kriv i dužan, van ako ste došli tražiti zlotvora koji mi je ubio moje krave.

- Kakve krave! Kakve krave! - nasmija se fiškal. - Ne pitamo mi za to, mi pitamo za šljivu, amice. Molim, slavni sude, iziđimo in faciem loci, da čujemo svjedoke.

- A kakve imate vi svjedoke? - zapita gospodin od suda Martina.

- Gdje sam ja imao tražiti svjedoke i kada? Je li meni koja božja duša rekla da će komisija doći? Jesam li dobio poziv? - Sudac okrenu se pisaru, a ovaj, pokazav list papira, reče:

- Molim, tu stoji crno na bijelom. Evo križa da je Martin Lončarić dobio odluku za ročište.

- Al' ja vam velim da to nije moj križ. Ja ne znam o tom ništa.

Sudski gospodin opet pogleda pisara, a ovaj će na to:

- Seoski starješina primio je za Lončarića odluku.

- A molim lijepo, ako je pijani starješina dobio odluku, jesam li ja? Ali svejedno! Ja sam pred Bogom prav i slavnomu sudu pokoran, meni ne treba svjedoka ni poziva. Ja sam pošten i sam si svjedok.

- Rogo humillime, slavni sude, da se to u protokolu konstatira. Tuženik nema svjedoka. Molim in faciem loci. Gdje je vrt, gdje je šljiva bila?

- Ah! - odvrati Martin - za šljivu je riječ, moj dobri susjed Mato me tuži!

- I kruto! - kriknu ujedljivo Mato - za šljivu je riječ, moju šljivu. Hvala lijepa na takovu susjedu. Ne dam se ja gaziti, pa ako tko ima za dva groša više, nije mi gospodar. Tu su gospoda od slavnoga suda. Ona će presuditi kako je pravo.

- Pokažite nam mjesto - reče sudac.

Svi iziđoše k plotu na vrt, gdje je posječena šljiva ležala, a za njima dovukoše se plaho Janko, Mikica, Matina sestra, pa i druge seoske bake.

- Rogo humillime, spectabilis domine, haec est species facti!

- Govorite hrvatski! - kriknu Martin gnjevan - da i ja razumijem, jer ide za moju kožu, pak se ne dam prodati.

- Molim, slavni sude! - nastavi fiškal tepajući dalje - moj klijent, poštovani Mato Pavleković, poljodjelac iz Jelenja, kuće broj 5, tuži ovoga čovjeka, Martina Lončarića, također poljodjelca iz Jelenja kuće broj 6, da je silovitom rukom posjekao šljivu, koja je stajala na međašu i koju je brao moj tužitelj. Premda bi tuženik radi te sile imao doći i pred kriminal, ipak od dobrote moj klijent toga neće učiniti, već samo moli da mu Martin Lončarić plati šljivu, moj trud i dangubu ovih poštenih svjedoka Mikice Ribarića i Janka Ponedeljka, koji će posvjedočiti što je u tužbi rečeno.

- A šta velite vi, kume Martine? - upita sudac.

- Šta da velim, vaša milosti - odvrati Martin zapanjen - ja velim pred živim Bogom da je to laž. Ja sam samo jedanput prisegao u svom životu - za svoju pokojnu ženu, a sad vam velim pod prisegu da je to laž. Ova šljiva je moja, na mojoj je zemlji stajala, moji starci su je brali, kao i ja. Pak ja da ni kriv ni dužan platim svoju vlastitu šljivu, da mu platim fiškala, svjedoke i biljeg? Jesam li lud? Ja smijem pocijepati svoju kuću na trijeske, kako ne bih svoju šljivu? Od dobrote me tužio moj susjed? Prokleta dobrota kad jedan drugome pije krv i grabi zemlju. Lijepo su te nahuškali na me, Mato, luda stara glavo! To je tvoja dobrota za moju dobrotu kad sam te u nesreći pridigo? Na kriminal će me dati taj tvoj fiškal. Dajte me, okujte me, recite mi da sam tat, razbojnik, grabite sve. Lijep si čovjek, Mato, sram te bilo pred Bogom i slavnim sudom.

- Ja s tobom neću imati posla, znaš? - odgovori jadovito Mato - ja sam te predao slavnomu sudu. Da, tvoje je pravo, gdje si ga kupio, da vidimo. Misliš li ti da si Bog, da tebi nitko ništa ne može? Da vidimo tko je jači, sud il' ti! Ja velim ter velim sto puta, ma koštalo me i zadnju ovu čohu, da je moje pravo, i ja ne bih bio šljive dao ni za sto forinti.

- Ne bojiš li se Boga, Mato, kad vidi da ti je sijeda glava nepoštena?

- Rogo humillime! - zabrblja fiškal! - to je uvreda poštenja po mojemu klijentu, molim da se to konštatira u protokolu.

- Da čujemo svjedoke! - nastavi sudac mirno. - Kako se zovete vi?

- Mikica Ribarić, na službu, presvijetli gospodine suče, ljubim pravo i pravicu ko što je Bog na nebu. Znam susjeda Lončarića, znam i susjeda Pavlekovića. Dobri ljudi, pošteni ljudi, ali pravo je pravo, istina je istina.

- Da čujemo tvoju istinu! - planu Mato.

- Čast i poštenje vama, kume Lončariću, ali ne prekidajte me. Ja govorim slavnomu sudu, a sud je sveta stvar. Da, presvijetli gospodine suče i slavna gospodo, ja znam za tu šljivu i mogu potvrditi pod prisegom da ju je Mato brao.

- A vi, Janko? - zapita sudac starješinu.

- Jest istina, Mato je brao - reče Janko gledajući u zemlju.

- Ti, ti? - planu iznova Martin. - To su Matini svjedoci. Ta vucibatina koja će deset puta za groš priseći, komu se ne zna otkud je ispuknuo - - i ta pijanica tu!

- Molim vašu milost - propenta Janko - ja još nisam danas ni kapi vidio. Ja znam što je naredba i što je slavni sud. Ja nisam kriv ako je komu krivo, ali istina se mora kazati. I ja to velim kao pokorni službenik slavnoga magistrata.

- Mato da je šljivu brao, Mato? - kriknu Martin.

- Da, da! - otrese se Pavleković.

- A, vjere jest! - viknu straga Matina sestra, koja je dosele podnimljenih ruku sve nešta mrmljala - još sam ih košaricu za Božić sušila. Dabome. Martin je gospodin. Hoće mu se našega siromaštva. Nećete, ne!

- Rogo humillime, da se konštatira u protokolu - uspuri se fiškal.

- A tko vas pita, bako - rasrdi se Martin - brali ste, jer sam vam ja dao. Brala su i djeca moja i Matina, brale su guske i vrepci, a koje su šljive pale i ostale, te je zemlja pojela. Brali smo zajedno, jer smo dobri susjedi bili, iz jedne čaše pili, jer nije među nama bilo ni živice ni krivice, jer nismo pitali je li ovo zrnce moje ili tvoje. A što je moja dobrota bila, to sada sebikate pak velite da je vaše pravo.

- Rogo humillime! - viknu fiškal dignuv ruku - da se ova vlastita priznanja konštatira u protokolu. Haec circumstantia est maximae gravitatis. Sam je rekao da je Mato brao.

- Ta da, i nisam mu ni branio.

- Dragi ljudi - prihvati sudac mirno - slušajte me! Vi ste evo od starine susjedi i bili ste prijatelji.

- Jesmo, vaša milosti! - zaleti se Martin u riječ - kao braća, dok se nije ova kuga među nas zakopala, kao što su ovi krivi svjedoci!

- Šutite, Martine! - nastavi sudac. - Je li vrijedno da se pravdate tako kao najveći neprijatelji, ne bi li bolje bilo da živite jedan do drugoga složno i mirno? Pa zašto ste se posvađali? Radi kukavne šljive! Dajte, ljudi, pomirite se, šljiva neće ni Martina ni Matu zatrti. -

- Hvala lijepa na nauku, vaša milosti - reče Mato, komu je Mikica namignuo bio - al' ja hoću svoje pravo i molim pak suda.

- Ta sad vidite sami, gospodine suče - rasrdi se Martin - kako mu je srce zlo.

- Rogo humillime! - zakriči fiškal daljnju raspravu. - Fiat justitia, moj klijent ne pristaje ni na kakvu nagodbu.

- Nek plati, to je najbolja nagodba - viknu Matina sestra iz prikrajka, a Janko kimnu na to glavom.

- Vi se, dakle, nećete nipošto pomiriti, Mato?

- Hvala, neću.

- Eh! - viknu Martin uvrijeđen u srce - pak si uzmite sve, i šljivu i vrt, i štalu i kuću, kad se je već sva ljudska nesreća na meni slomila. Ja nisam ni božjoj duši zla učinio, Bog mi je svjedok, a na mene ide i sud, idu i zlotvori, koji su mi pol mojega imanja zaništili. Za mene nema prava kad ištem da se krivica kazni. Nema tata, vele mi, ne može se naći, a još dolaze da me globe za moje. Uzmi si sve, ja neću, ja neću fiškala ni suda, istina je što su vam krivi svjedoci govorili. Jedite si moje srce, pijte moju krv, dok se ne zakopam u crnu zemlju, da ne vidim svijeta u kom nema božje pravice. Uzmite si sve!

To rekav u po plača, mahnu seljak rukama i ode u svoju kuću.

- Ti nećeš pravde - viknu fiškal smijući se za Martinom - al' hoću ja. Čekaj samo.

- Komisija je svršena - izjavi sudac - za koji dan dobit ćete sud i vi, Mato, a i Martin, i komu nije pravo, može prizvati na viši. Sudac odveze se sa pisarom, al' fiškal i svjedoci zađoše k Pavlekoviću da popiju čašu vina.

Već je tih čašica i više bilo, kad se Mato ujedanput svoga sina sjeti.

- Gdje je Andro? - upita sestru.

- Ne znam. Kad je komisija došla, otišao je srdit iz kuće. Odonda ga nema.

- Išao je prema gradu - reče Janko - vidio sam ga na cesti.

Mikica ne reče ništa, al' ga ujedanput minu veselje i žeđa.

Sud pozove naskoro svjedoke pa ih i zaprisegnu. Da je Mikica na varoškoj kući dobio batina, da nije mogao biti svjedokom, bilo se je davno zaboravilo. Martin ne pođe na sud i ne htjede. Duša ga je pekla, srce mu kipjelo. Sud osudi da ima Martin platiti šljivu, biljeg, fiškala, kočiju, svjedoke, da ima platiti svega samo sto forinti. Gnjevno zgnječi osudu, koju bješe starješina Janko na stolu ostavio, dok je Martin napolju bio, i koju mu pročita kćerka. Bilo je tu zapisano da može apelirati, al' seljak nije išao na viši sud. Šutio je i stiskao zube, šutio i nije ni pogledao čovječjeg lica, van svoju jedinicu Maru, a i ona ne vidje od njega nego tužno lice, i kad ga upita:

- A što se žalostite, ćaćo, što vam je došlo na srce?

- Ništa nije, Maro! - odvratio bi Martin.

Djevojka htjede utješiti oca radeći od zore do mraka, pazeći u kući i na polju, al' ni njoj ne bijaše lakše pri duši. Visok plot dijelio je Lončarićevu od Pavlekovićeve kuće, kanda su to dva razna svijeta, ali kad god je djevojka na te nemile daske okom svrnula, zaigralo bi joj srce življe, i bilo joj, da će preletjeti preko te ograde, što su je gnjevni oci podigli bili. Jer šta je hasne, svijet ima svoje zakone, al' srce ima svoje, a ti su jači neg' ičija ljudska zapovijed, i kad se u to priprosto seljačko srce, koje ne zna za ljubakanje gospode, koje ponajviše i ne smije i ne može znati za ljubav, kad u to priprosto srce kojim čudom padne zrnce, iz kojega niče cvijet ljubavi, onda cvate cvijet ljepše, onda se korijen zavriježi dublje negoli to gospoda varošani u svojim pričicama pišu. Malo suza od srca pada na travicu seoske cjeline, al' kad koja padne, ne osuši se lako, malo uzdaha čuju te zelene seoske dubrave, al' kad tu koja duša iz dubine uzdahne, uzdah se do Boga čuje. Ljudi ne vide suza, ne čuju uzdaha, to je tajna svetinja duboko u srce zakopana. Bogu preporučena, od ljudi neslućena. Tu svetinju nosaše Mara u svome srcu, koje bijaše kao čaša puna pelina. Nitko nije za to znao, ni otac, nitko do mladića, koji joj je dušu otvorio bio. Al' njega ne bijaše ni blizu. Sunce za suncem izvilo se od istoka, al' ona ne vidje njegovih očiju; dan za danom je Sava šumila, al' ona ne ču njegove stope; jutrom i večerom su ptice pjevale, al' ta pjesma ne bijaše glas dragoga; sto puta dodirnu se vjetrić njezinih obraza da ju ohladi; čemu da ju vjetrić ohladi, ta djevojačka lica ne gore od cjelova dragoga. Nema ga u kući, nema ga u selu, i u gradu ga ne vidje bolna; bilo je kao da mu je vjetar zameo trag. Kamo je dospio? Ta Bog zna. Da l' se je iznevjerio? Nije, to se pozna po glasu; da, po svakoj riječi čuješ da l' je nikla iz srca ili se samo rodila na jeziku, a Andrijine riječi bile su sve tako istinske, kratke i jake. Šutjela je, šuteći radila, ni da je kući pred vrata izišla. Stiskala je to svoje puno mlado srce, stiskala usnice, da joj tajna ostane duboko, duboko u srcu zakopana.

Tužni bijahu to dani po Martina, svi ga računi prevariše, ljuto prevariše. Koliko je on toga smišljao, zasnovao bio. Radio je kao mrav, kupio kao pčela, a opet ne bijaše čovjek tvrda srca; to je svaka božja duša u selu znala, za to se je čulo i dalje od sela, pače u gradu. A što se tako kini i brine? zapitao bi ovaj ili onaj. I nije li ludo da čovjek pod stare dane stiska, da se ne plaši zle godine, mjesto da miruje u zapećku? Treba li mu te muke - ta mogao bi živjeti, da i ne baci zrna u zemlju, ne bi on, ma i besposlen, gladovao do groba. Da, pitaju ljudi, pitaju i za ovo i za ono i koješta ne razumiju, jer su to tihe, čudne tajne u srcu zakopane; a tko nema srcu ključa, taj neće razumjeti tajne. Rano se je Martin oženio bio; onda još nisu domaćih ljudi zvali u soldate, onda su uzimali samo bitange, kojima se nije znalo za krov. I to Bog zna da si je ženu uzeo od srca. Bila je mlada i radina, da se je svijet čudio kako se u kući okreće i ništa na kvar ne meće. Tako su muž i žena lijepo i složno stanovali pod jednim krovom, a s njima ona tiha sreća, koja ne pita za svijet, koja igra u srcu kao onaj skromni plamečak na ognjištu za duge zimske večeri. Jedna ih je samo nevolja trla, velika nevolja za muževo brižno oko, za ženino meko srce. Nisu pa nisu mogli imati djece, a to je zlo. Jer muž i žena, to je ionako samo ime, to jest i nije, ako roda ne donese što muža ručicama hvata i trza za brkove, što se tepajući zalijeće u slatka majčina prsa - to vam je dijete. Po djetetu istom postaje muž mužem, a žena ženom, to ih veže kanda si im duše lancima skovao, to je istom pečat prave domaće sreće. A toga nije bilo. Nikad ne bi legli, nikad osvanuli a da nisu klekli i klečeći Bogu se vruće pomolili, da im da porod od srca. Da, često bi ljudi opazili Martinovu ženu gdje se u crkvi na golim koljenima vuče oko velikog oltara pa bi si prišapnuli: "Teško se kaje Martinova žena; bit će da je velika grešnica!" Ta svijet vazda rado naslućuje na zlo. Devet jalovih ljeta uminu, a deseto donese božjeg blagoslova, žena porodi djevojku, koju okrstiše Marom, jer je upravo na Veliku Gospu svijet ugledala bila. Eto, tu radost da ste vidjeli, sve je zvonilo i igralo, kao da se caru rodila kći. No jedva da je pop otišao bio od krštenja, eto se povratio na pokop. Zlo je kad žena u zrelim danima porodi prvo čedo; jedna joj noga u grobu stoji, veli svijet. Martinova žena ne preboli babinja, na punoj sreći zateče ju smrt, a tako ostavi bijednomu Martinu na rukama živu priliku svoju, malu crnooku Maricu. Jedno mu je sreća dala, drugo nesreća otela, takva je zavidna sudbina. Od onog dana postajaše Martin sve trezniji. Odbijao se je od svijeta, al' ne zatvori srca svoga. Onaj mali crvić, ona mala crnooka curica bijaše mu briga i sreća, za nju je živio, za nju radio, za nju disao. Sve je sebi otkidao, sve snesao Mari, kao što lasta nosi mladima hrane iz svega svijeta ne mareći za vlastiti glad. To bijaše Martinova tajna, nepojmljiva tomu svijetu. Vidiš, starče, znao bi kadšto misliti, djevojka raste; pridržati je nećeš, to si izbij iz glave. Narav traži svoje, milo traži drago. Još godina-dvije, pa će snuboci pokucati na vrata i pitati za Maru. A ako djevojka rekne: Da, mogu li ja reći: Ne? Ta čemu? Za svadbu se ne bojim, kuća je, hvala Bogu, puna. Neka se ide po srcu, a što imam, to joj rado dam. Ta za koga sam radio? I mojoj pokojnoj, Bog joj dao radost nebesku, bit će lakše kad joj se kći sretno udomi. Njoj se odužiti moram.

Tako je računao Martin, al' čovjek veli, a Bog dijeli. Huda mu sreća pokuca na vrata, zlopaka ruka zaništi mu pol imanja, gnjev i bol rad napasti od zlog susjeda otrovaše mu srce. Bilo mu je tijesno kao nikad i u duši i u kesi, jer ako se i nije naslanjao na prosjački štap, seljački novci teku iz kese u gospodarstvo, a od kamena ne možeš škude kovati, od crne zemlje ne možeš kruha peći. Zemlja je zemlja, tvrda, rodi i ne rodi, novac ostaje novac i po kiši i po suncu, ne treba na nj kokoši nasaditi, da se plodi i raste. Stoga se Martin nikako utješiti nije mogao. Propasti neće, reče si, al' zadužiti bih se morao, kako me je nesreća zasjekla. To ga je peklo, jer on za života nije ni od koga ni krajcara uzajmio bio, a nekako mu se nepošteno činilo da uzme na svoje zemlje tuđih novaca. Marino očinstvo svakako je okrnjeno bilo.

Martin hodao je po svom gospodarstvu kao izgubljena ovca i ne videći da se njegovoj kćeri oči rose od suza, da joj lice blijedi, pa ako bi kadšto spetio na njezinu licu biljeg tuge, uzeo je to neveselje na račun vlastite nesreće. Trebalo mu je novaca, a bilo ga je nekako stid zatražiti od nekoga zajam, nije pače ni znao od koga da traži i kako da traži. Uto uđe jedne nedjelje nekakov gospodin u njegovu kuću. Bijaše odjeven finim gospodskim odijelom, imao je na ruci puno prstenja, a oko vrata debeo zlatan lanac. Lice bijaše mu fino, brci uzvinuti, smiješio se slatko, a vladao glatko. Stupiv u Martinovo dvorište, zapita slugu: Je li to kuća Martina Lončarića? I kad mu sluga odvrati da jest, upita za gospodara, na što sluga mahnu rukom prema kući. Stranac nađe zbilja seljaka u sobi, gdje sjedi sam za stolom i gleda zamišljeno kroz prozor.

- Dobar dan, dragi kume Martine! - pozdravi ga stranac.

- Da Bog da, gospodine! - odzdravi mu Martin plaho dignuv se. Seljak se je nemalo začudio kako ga gospodin kojega u životu vidio nije toli prijazno pozdravlja kanda je već bogzna koliko posla s njim imao.

- Sjednite, sjednite, dragi Martine! - produži stranac - i pustite da i ja sjednem, jer sam umoran.

- Molim vaše gospodstvo - reče seljak svejednako stojeći, kad se je stranac već spustio bio na stolicu - meni je velika čast!

- Sjednite, molim vas, dragi kume! - nutkaše ga stranac - ili ću otići.

- Eh, kad je baš volja vašega gospodstva - pokloni se seljak i sjednu.

- Dođoh upravo slučajno u vašu kuću, al' za vaše ime znam. Tko ne bi za Martina Lončarića u gradu znao? Ja sam inženjer, čovjek, koji mjeri, pute popravlja, željeznice i mostove gradi.

- Ah! - začudi se seljak.

- Da, da, dragi kume Martine! Mene su gospoda od vlade poslala da vidim kako pri vas u Jelenju stoji.

- Ne stoji dobro, vaša milosti.

- Vidio sam, vidio žalibože - potvrdi mjernik. - Tužba je da se kod vas ništa ne radi, da vam putovi ništa ne valjaju, da vam Sava grabi sav prirod.

- Da, da, istina je.

- Eto to i sami vidite, dragi kume. Eh, da je malo brige, Bože, Bože, kakvo bi moglo vaše selo biti, ne bi se trebalo grada sramiti.

- Dabogme, da je brige, vaše gospodstvo.

- Ja ću vladi sve napisati, reći ću što se mora učiniti da Jelenjanima bolje bude.

- Eh, to je lijepo, vaša milosti, da se koja poštena duša za nas brine.

- I kruto. Ponajprije mora se iz grada načiniti pošten put. Mlake se moraju zasipati, cesta pošteno navoziti, zdesna i slijeva jame iskopati i drveće zasaditi. Onaj nesretni drveni most mora se baciti, pa ćemo načiniti most od kamena.

- Da, al' nije to dosta. Najveće zlo vam je Sava, ta nesretna voda, koja se zadijeva i ovdje i ondje, odnese čas ovomu, čas onomu siromahu koji komad zemlje, a otplahne i sijeno i snoplje, da je Bogu plakati.

- Istina je.

- Vidite, dragi Martine, toga više biti neće, neće više Sava amo-tamo krivudati kao pijanac po cesti, već mora ravno po žici teći i ne smije ničiju zemlju dirati. Ja sam to izmjerio, pak neće se dogodine štuke pasti gdje su se preklani krave pasle.

- Eh, lijepo, lijepo! - nasmjehnu se seljak nešto nepovjerljivo.

- Je l', dragi kume Martine! Vidite da pravo govorim. Da, uz cijelu Savu načinit ćemo nasip od tesana kamena. To će biti milota. Pak i za vaš pašnjak bit će bolje. Šta imate sad? Šta su vam varoška gospoda dala? Pjesnika i prudina. Hvala lijepa, tu ne raste trava. Gledao sam ja to. Lijepo su vas namađarili, Bog mi oprosti taj grijeh. No i to se da popraviti. Da, da, ta varoška gospoda, to su fini ljudi. Ja ne bih htio pod njima biti.

- Da pod kim, vaše gospodstvo?

- Pa još pitate! Pod drugima, Bog vas vidio.

Seljak ne odvrati ništa.

- No recite mi po duši, nije li lijepo što sam rekao?

- Jest.

- Svega toga može biti, samo ako je vaša dobra volja. Pa to je moglo odavna biti. Ali šta? Pitaju oni u gradu gdje seljaka rana peče! U gradu, da, ziđu velike kuće, sade ruže i drveće da gospoda lijepo po hladnom šetati mogu, u gradu mora svaka ulica taracana biti kao crkva, samo da gospodu noge ne bole i da si gospoda svoje kese puniti mogu, dok se vi u blatu davite i u vodi topite; u gradu moraju po noći lampe gorjeti kao da je dan, dok ovdje ni prsta pred nosom ne vidite. Je l' ta zadnja forintača, što je u gradsku kasu nosi, gora od gospodske? Zar siromašni seljak nema pravo tražiti isto što i gospoda? Nije li najveća grehota da si za seljačke novce gospoda ruže sade, a seljak nema ni glavice zelja, šta? No govorite, kume Martine, kako vam se vidi, što sam vam rekao? Vi ste, kako čujem, najpametniji, najpošteniji čovjek u selu.

Seljak slušaše nenadanoga gosta pozorno, na njegov upit počeše se malo za uhom pa će odvratiti:

- A molim vaše gospodstvo, tko će nam navoziti put?

- Eh, mi, mi! - odgovori ponešto u neprilici stranac.

- Tko, molim?

- No, vlada i njezini ljudi.

- A tko će onaj most od kamena načiniti?

- Opet mi.

- Ah! Valjda ćete i vi onaj savski nasip podignuti?

- Dakako.

- To je čudno - zaklima seljak glavom - ta onaj put pravili su si Jelenjani od starine sami, jer je to poljski put, a nije općinski. Gradska su gospoda dosta naše seljake na to tjerali i grozili im se, davali su nam i tučena kamena, al' da; da nije naš starješina takova pijanica i lijenčina, da prigleda bolje posao, bio bi put odavna navožen, al' ovako naš Jelenjanin prokune samo sve svece, kad mu se kolo u jami slomi. Pa sad hoće sama vlada od dobrote za Jelenjane načiniti put. I pašnjaka imamo hvala Bogu dosta, samo da svaki seljak ne pušta i tuđe blago na pašu. Lijepo smo mi prodali primorcu pijeska, šljunka i košaračima šiblja od zemlje, što su nam ga varoška gospoda odrezala, ali pijani starješina pokupio novce i zatepo ih sa svoja dva-tri druga, koji su tobož odbornici, a od svega toga nema selo koristi.

- A tko je kriv da vam je starješina takov? Nisu li gradska gospoda?

- Vjere, nisu. Ne da se nitko bolji na starješinstvo. Kad se čovjek te službe primi, pođe mu gospodarstvo po zlu. Pri svakom je krštenju, proštenju, pri snubocima, svatovima, karminama, i tako potrati svoje vrijeme. Takova je to kod nas navada. I Janko se tako propio. Htjela su ga gospoda otjerati, snubila i ovoga i onoga, a i mene, ali nitko se ne da velim vam. Janko ima ženu, mater i petero djece i dugo je već starješina, pa su mu se gospoda smilovala. Tako je to s tim pašnjakom. Savu ćete nam popraviti. Da bi Bog dao! Koliko smo za to molili. Ali mi je moj pokojni otac pripovijedao da su već onda nekakvi carski inženjeri dolazili mjeriti Savu, a bilo je toga i za moje pameti. Da, začudo dolaze gospoda samo onda mjeriti kad treba birati za sabor ili magistrat. Zašto samo onda misle na Savu? Vidio sam, kako su to lijepo naslikali modrom i crvenom farbom, al' je Sava samo na papiru dobra bila, uistinu nas je plijenila, kao i prije, a mi ne stanujemo na papiru, nego na zemlji, i bili bismo davno poginuli da nam varoška gospoda nisu davala sijena i novaca kad nas je Sava poplavila. To je sve tako kao kad komu gladnomu pokažete namaljana pečena kopuna. Od toga ne nasiti se nitko. Mnogo se plaća istinabog, poreza, ali to nije gradsko, to dobija financija. To nisu gospoda kriva.

- No, sad će sve bolje biti, vjerujte mi! - reče stranac.

- Čast i poštenje vašemu gospodstvu! al' ja - ja - Bog i duša, ne vjerujem.

- Ta birat ćemo novu, bolju gospodu u gradu.

- Znam.

- Vi znate. Pak'

- Novu, može bit! Bolju? Bogzna. Vidite, ja po svojoj prostoj pameti ovako sudim: Prije je sukno trajno za oca, sina i unuka, sada se viče: To je bolje, jeftino, novo sukno, a za tri dana moraš ga krpati. Zalazili su u naše selo kojekakvi pisari i mešetari kad je birati trebalo, pak se je točilo i peklo, kao da je gospodin Bog otvorio krčmu. Vikalo se: "Nećete plaćati poreza! Sadit ćete slobodno duhan!" Živjelo se tri dana na božji račun, a zalupane su glave mislile da će to proštenje trajati do sudnjega dana, i povjerovale da su sve te bajke živa istina. Al' došao je vrag po svoje. Skupo su platili taj gulaš, to vino. Nisu plaćali poreza, sadili su duhan, pa su im vojnici došli na eksekuciju, a financijeri iščupali su im duhan, pa ih plijenili. Na, to vam je, tako vam je. Ja samo vjerujem, što vidim, jer je riječ jeftina, i kad kaputaš skine pred seljakom šešir, bojim se da će gospodin seljaka prevariti... Bez zamjere, to je moje mišljenje.

- Joj, joj, dragi Martine, ali ste tvrde glave, pravi nevjerovani Toma. Bit će nova gospoda bolja, bit će. Vidjet ćete odmah da vam ne farbam. Vi ste tu u selu, pak ne znate što među gospodom u gradu biva.

- Ne boli me za to glava. Ja se u te mudrije ne razumijem.

- Pak čujte, dragi Martine! Vas je snašlo veliko zlo, poginula vam je marva.

- Ubili je, gospodine, zlotvori.

- Dobro, Vi ste izgubili parnicu proti susjedu i morate platiti trošak.

- Bog mu oprosti taj grijeh.

- E grijeh, grijeh, al' morat ćete platiti.

- Znam.

- Vi ste još i poreza dužni za pol godine!

- Eh, vaše gospodstvo puno toga zna kad se za mene toliko brine.

- Kad ste dobri. Vidite, mi bi vam pomogli da se iskopate iz toga zla.

- Kako?

- Dobit ćete sto forinti na ruku. To vam dakako nije dosta za krave. Priskrbit ćemo vam trista forinti na mjenicu.

- To je onaj dugi, uski papir, je l'?

- Da. A za porez ne bojte se. Mi ćemo već gledati da vas pričekaju.

- Zašto, molim, da se meni, nepoznatu čovjeku, dijeli toliko milosti?

- Budite vi samo naš. Vas slušaju seljaci. Predobijte ih za nas, da našu novu gospodu izaberu, vidjet ćete kakav će to život biti. No jeste li me razumjeli?

- Jesam, hvala Bogu!

- Pa? Sad nam valjda vjerujete?

- Hvala na tolikoj milosti, ne vjerujem.

- I nećete s nama?

- Neću.

- Ta kako?

Seljak pogleda gospodinu u brk i reče mirno:

- Jer sam magistratskoj gospodi riječ dao da ću opet za njih biti.

- Šta je zato? Ta vi ne kazujete kod izbora na usta, za koga ste, već samo bacite svoj glas na papir u škrinjicu. Toga ne vidi nitko.

- Vidi Bog, vaše gospodstvo. Ne, toga još nije čovjek od mene doživio da koga poljubim u lice, a straga ga lupim batinom. Tako rade Cigani i možda nekoja gospoda. Ako je na mene došlo da mi novaca treba, opet ne prodajem svojega poštenja i ne dam se kupiti. Zlo je na mene došlo, istina je, budi božja volja. Nevolja me stiska, al' svaka je nevolja za vremena. Ta ja se ne bih ufao doći u grad niti izići pred ova moja vrata da drukčije govorim i drukčije radim. Ako ste seljaku dobri, ako vam je toliko do našega siromašnoga Jelenja stalo, a vi činite dobro i bez našega glasa. Ta vi ste kod vlade, vi možete sve, pak dobro djelo ne pita za plaću, a ima ljudi da će svojega bližnjega od same ljubavi toli jarko grliti da ga pri tom i zaguše. Načinite nam taj put, taj most, taj nasip pri Savi, kako ste lijepo na papiru napravili, onda ćemo istom vidjeti da ste dobra gospoda, a za vaše vam novce hvala!

- Dakle nikako? - zapita stranac razjaren.

- Nikako - odvrati seljak.

- Pazite se, kume Martine! Moglo bi još gore biti po vas.

- Ako Bog hoće, da! - Ja se samo Boga bojim.

- Bogme imaju i ljudi jakosti.

- Zle jakosti! Znam. Zatrli su blago.

- Pazite se, Martine! - dignu stranac prst.

- Eh, vaše gospodstvo! U jednom selu se groze, u drugom se ne boje; a ja se zovem Martin Lončarić, na vašu službu, i ovo je moja kuća.

- Dobro, dobro! Vidjet ćete! - viknu stranac i pođe k vratima.

- Da, ondje su vrata, to zna inženjer najbolje. Laku noć želim vašem gospodstvu.

Luka dozna da je Martin vrlo lijepo otpratio pred vrata gospodina tobožnjeg mjernika, koji ga je došao snubiti za izbor. Njemu je to donekle pravo bilo, jer je slutio da Martinu treba novaca. Sve to dokaza prosjak pisaru, a ovaj odgovori:

- Čekaj, doći će sunce pred naša vrata. Luka, pusti ti samo mene.

- Što ti se opet vrti po glavi, grešna dušo?

- Eh, sveče! Ja toga tebi neću reći.

- Ti obećaješ i obećaješ, a ja ne vidim po mene nikakove sreće. Ti tvoji računi ili nisu čisti ili su krivi. Čuješ, meni se neće više čekati, ja idem ravno k Martinu ili k Mari.

- Idi, idi! - nasmija se pisar - dobro, ja neću ništa dirati. Idi, al' evo moje glave, Martin će te napolje baciti. Jesi li poludio? Taj tvrdi seljak još se nije smekšao. Nije li otpravio korteša, koji mu je htio na mjenicu uzajmiti novaca, a mjenicu treba prodati, da ga šarafiti možeš? Badava je pokucao na Martinova vrata. Ali ti velim da je Marin otac u neprilici. Ja znam da traži novaca i da ih nije dobio. Lud je, ne razumije se u posao, ne zna gdje tražiti treba, stidi se luđak.

- Ah, traži, veliš?

- Dabome. Zato ne budi lud, ne odaj se prije vremena. Vrebaj samo. Ja ću jamu kopati u koju Martin pasti mora, a ti ga možeš odmah uhvatiti. Istom kad bude u tvojim noktima, možeš mu reći što si namislio. Sada bi sve pokvario. Zato se čuvaj. S jedne strane nije išlo, ići će s druge.

Luka pogleda ispod oka pisara, al' je Mikica toli prostodušno i jasno govorio da Luka nije već sumnjao o njegovo prijateljstvo te ga nije više pitao što snuje.

- Dobro je - reče - budi po tvojem.

- No, to je od tebe pametno. Seljake utužio sam sve - nastavi pisar - svi su osuđeni, ja imam u džepu sve osude. Ali su popareni bili!

- Znam - potvrdi Luka - već ih je bilo pet-šest kod mene, da ih pričekam.

- A ti?

- Ja nisam rekao "da", a nisam ni rekao "ne". Kad svršimo svoj posao, onda ćemo ih pograbiti kao lisica kokoš.

- Čuješ, Luka - upita pisar lukavo - ta gospoda ne plaćaju bogzna koliko. Piti se može, da, al' za dvije-tri kapljice nije se, bogami, vrijedno truditi i mučiti.

- Ti si uvijek gladan i žedan - odgovori mu prosjak zlovoljno. - Nisam li ti već dao novaca?

- Šta si dao? Tri puta deset, a jedanput pet forinti kapare, svega skupa trideset i pet. Tih prnjavih nekoliko grošića može čovjek na prste sračunati, a ti si reko da će toga biti ko blata.

- Muč', gavrane - odreza mu prosjak - misliš li da ćeš ti sve sam pojesti? Nema li trideset drugih ljudi koji mi pod nos pružaju dlan, ne treba li starješini začepiti usta? Svi ti ljudi imaju pri izboru glas, a ti ga nemaš.

- Oho! A nosi li milostivi gospodin Luka svoj votum u svojoj prosjačkoj torbi?

- Nosi ga, imat će ga, a ti nikad - rasrdi se Luka.

Pisar trznu se od ljutosti i htjede već planuti, al' se predomisli i reče posve mirno:

- No, no! Dobro, imat ćeš ga! Ja sam samo pitati htio hoće li još koji grošić dobre ruke pasti.

- Hoće - reče prosjak mrko - ne boj se na svoj trud. Idi, ne zabadaj se uvijek u me. Al' što pitaš za to? Nisam li ti prije tri dana dao deset forinti?

- Jesi.

- Pa gdje su ti?

- Eh! Po zraku lete, kume moj! Vrag zna, ti novci tope se na mojoj ruci kao snijeg.

- A na što vraga? Ne piješ li badava u krčmi?

- Pijem, hvala Bogu, ali nije to ugodno kad si uvijek privezan na jednu krčmu kao pas na lancu. Bio sam u gradu. Pa znaš - eh! Ha, ha, ha! Katkad se čovjeku hoće gospoštine.

- Niti haljine si nisi kupio.

- Nisam - nasmija se pisar pogledav svoj prnjavi kaputić - čemu na to novce trošiti? Što ne ide u grlo, za to čovjek i ne zna.

- Ti ćeš do groba ostati kakav si sad.

- Ah, to je opet istina. Iz te kože nikamo i nikud. Meni je suđeno. Pusti me, ne trudi se. Daj mi samo koju forintu, treba mi toga.

- Zašto?

- Ne pitaj me. Treba mi. Pak je onako za tvoj posao.

- Na - reče prosjak izvadiv petaču - jedi! Ali mi ne dođi skoro, meni treba krme i za drugu živinu.

Pisar strpa novce u džep i pogleda postrance na smotak banaka, što ga je Luka u ruci držao, i oči mu se nekako čudno zakrijesiše, al' Luka stavi ih brzo u torbu, rekav "zbogom", okrene pisaru leđa i ode hrlo.

Mikica nasmiješi se zlorado i šapnu:

- Pazi, kume, da ne budeš i gavranima krma, da ne budem ja ona živina koja će se tvojom krmom hraniti! Razumijem ja finoga Luku. Jednu forintu daje meni, a devet ih drži za sebe, jer mu treba kućicu kupiti. Da, da. Čuvaj samo lijepe grošiće, naći će se tkogod koji će ih potrošiti.