Prosjak Luka/V
| ← IV | Prosjak Luka — V. autor: August Šenoa |
VI → |
Baš je Andro htio izići iz kuće da prigleda konje, al' mu otac iz sobe doviknu:
- Andro! Andro! Hodider amo!
- Što je, oče? - krenu mladić glavom.
- Hodider amo, kad ti velim.
Andro uđe u sobu, gdje je stari Pavleković sam za stolom pušeći sjedio, te baci vojničku kapu na postelju.
- Kamo si pošao?
- Htio sam prigledati konje.
- Možeš i potlje. Imam ti reći riječ.
- Recite, oče!
- Vidiš, sinko - prihvati stari naheriv šešir i gledajući pred sebe u stol - dok si bio u vojsci, više puta sam pomišljao kako ćemo skupa gospodariti kad se povratiš. Jer ovako je teško, to vidiš i sam. Htio sam te izvaditi, jer si mi jedini sin, ali gospoda u gradu rekoše, da sam još dosta jak, da imam čim plaćati služinčad, i ti si morao biti soldat. Nego ta moja jakost ti je po vraški slaba. Moje kosti se bogme ne daju više na jutarnju rosu, na tominjski snijeg i na sunčanu žegu. Već lanjske zime držao me je madron, a svaki čas me u snu jašu vile. Sad si, hvala Bogu, ti došao, sad ćeš ti mjesto mene na kišu i vjetar, jer si jak, zdrav, mlad i žilav.
- Jesam, hvala Bogu - odvrati mladić - pak se ne bojim gospodarstva, to vidite i sami.
- Vidim, vidim, sinko! Al' nije to sve. Muško je bilo do sada u kući kržljavo, al' žensko i sad je, da nije vrijedno ni pitati. Majka je davno umrla, gospodari moja sestra. Al' kakvo je to gospodarstvo? Bog joj se smiluj! Stara je i ona, starija od mene. Pak stara djevojka, oprosti, Bože, to bi se uvijek grizlo i jelo u kući, to nema nikad mira. A za stranske, za susjede je predobra. Posuđuje muke, krumpira, da, i zdjele i žlice svakom vragu, a sve u nepovrat. Dosta sam vikao i nakarao se, ali ona ti samo mahne rukom pak veli: "Daj mira, brate, kad sirotinji treba, nek im je, nek se uživaju." Vidiš, došao je nov gospodar u kuću, mora i nova gospodarica. Bilo je više puta pa mi je ova ili ona udovica namignula, al' ja znam da s maćuhom nije dobra računa, zato sam pustio vragu mira. Nego tebi je upravo vrijeme. Da, da moj Andro, ženiti se treba.
- Eh, znate, dragi oče, ja se baš ne branim.
- Dobro, sinko! Vidiš, to je lijepo, pak ćemo u snuboke je li?
Mladić zašuti.
- No, reci, hoćemo li?
- E, pak hoćemo - potvrdi mladić nešto u neprilici.
- A kako ti to kiselo govoriš? Neće to biti težak posao, na svaki prst naći ćeš tri djevojke.
Mladić počeše se za uhom, prođe dlanom kroz kosu, pa istisnu napokon:
- Pravo ću vam reći, dragi tato, i ne treba tu mnogo muke, i ne treba svijeće da mladu tražimo.
- Vidi, vidi - dignu Pavleković glavu - valjda nisi već kojoj poklonio jabuku? Ja bar ne bih znao.
- Vjere, jesam, dragi oče.
- Ah, da čujemo.
- Kazat ću vam sve kako je. I šta bih to od vas skrivao kad ste mi dobri. Jesam si i ja više puta rekao: Andro, što je muška glava bez ženske? Klas bez zrna, trs bez grozda, svetac bez milosti. Istina je, oče, kad nema gospodarice pod krovom svi su klinci klimavi, svaka vreća ima škulju, kud žito u tuđe džepove curi. Tako sam već odavna mislio, prije neg' što sam išao u soldate. Ali onda nije bilo ni govoriti o tom, jer sam znao da me druga žena, da me puška čeka.
- Pametno! Pametno! - kimnu stari. - Vidi se, da si stražmeštar.
- Sad sam, hvala Bogu, caru dao što je carevo, sad sam svoj. Nego me čujte. Ja sam dosta gazio tuđu zemlju, vidio više neg' jednu crkvu, ja sam svjetski čovjek. Kod nas je navada da se ljudi žene po računu i po drugoj volji, makar se prije i vidjeli nisu; kod nas se mlada mjeri po kravama i vaganima, pak se ne pita za srce i ćud, ne pita se nije li ta čizma za ovu nogu pretijesna, samo kad je tati i mami pravo. Stara je ta, istinabog, navada, ali nije dobra. Jer znate, kad se veže jedno uz drugo vražji su to računi, i čovjeka je negdje čisto strah kad ide pred popa na dobru ili zlu sreću. Koliko se ljudi poslije kaju kad muž amo, žena tamo tjera, kad se ne zna jesu li jače gaće ili pregača. Pogledajte samo po selu, koliko ima tu kara i batina, koliko pokore, al' kasno je po podne na misu. Ja neću tako. Drugdje po svijetu ne žene se ljudi tako, pa i u knjigama čita se to posve drugačije. Drugačije se pitaju mladi prije: bi l' ti mene, i jesam li za tebe; srce se pita. A to je i pravo. Kad jedno drugo u dušu poznava, zna svaki za ranicu drugoga, a što je srce i volja snesla, bolje se slaže nego što je vjetar spuhnuo.
- Ti, moj dragi Andro, tjeraš svoja kola sve desno i lijevo, a nećeš nikad doći do nakraj puta. Imaš li možebiti koju na rovašu?
- Imam, oče.
- A kako se ta tvoja dušica zove?
- Mara našega susjeda.
- Ah! - dignu se stari na lakte - jesmo li ptičicu ulovili? Istina je dakle? Čuj sad mene, ti moj dragi svjetski čovječe. Bila navada drugdje po svijetu kakva mu drago, pisale knjige, što mu drago, ja velim ter velim, dok sam ja živ i zdrav, ti Mare oženiti nećeš pa makar se ti krstio desno i lijevo, ja ti velim da je jabuka, što si joj dao, pušljiva bila.
Mladić, uhvativ se za srce, uzmaknu i pogleda u čudu oca.
- A znate li vi, oče moj, da mi to nije tako puhnulo u glavu od prokšije, da su to davni računi, da sam ja Maru nosio u srcu tri pune godine, kao što se slika Majke Božje nosi u molitveniku da je to tako zapisano u meni, kao da je u kamen urezano? Kad su me vukli u soldate, kako je onda milo plakala, kako joj je srce od žalosti skakalo. Bože! Toga joj nikad zaboraviti neću. A zašto vam je srce na tu djevojku zamrzilo? Je l' vam ikad zlu riječ rekla? Nije li poštena u duši, ne drži li svu Martinovu kuću - a ta je bome prva u selu, i s te strane ne može vas glava zaboljeti.
- Nit znam nit pitam kakova je. Oprana ili neoprana, bogica ili kraljica poštena ili povlaka, budi si što je, moja snaha biti neće, pa ako su to stariji računi, krivi su bili, a ja ću ih popraviti.
- Nećete, vjere, oče, nećete - planu stražmeštar ponosito dignuv glavu - ocu čast i poštenje! Znam da nas Bog uči starije poštivati. Toga ću se i držati, makar sam soldat bio, ali toga ne veli ni božji ni ljudski zakon da poštenu djevojku ljubiti ne smijem, jer ocu ili majci po volji nije. Pak se to i ne da zapovijedati. Srce najveći je gospodar svijetu, što mu je drago, drago mu je, a što mrzi, to mu je mrsko. Čovjek božji nije nijema, glupa stoka, čovjek ima oči, pamet i srce. U našem kraju među našim svijetom navada je, istinabog, da se srce ne pita, ali ja se te navade držati neću; nije sve pametno što je starinsko, ako i nije sve dobro što je novo. Nije to nikakva ludost ili sljepoća, jer bi zreo čovjek svoju voljicu spregnuti znao da je zbog kakve priječke ili sramote. Ali toga, hvala Bogu, nema. Zato, oče, vjera i Bog, ostat će Mara zapisana u mom srcu do groba, ko što sada stoji ko što je stajala, kad su me zvali u soldate. Oh, znali ste vi onda za to, znali ste, al' nije bilo od vas prigovora, a danas vičete na djevojku ko na samoga vraga.
- Šta! Šta! - kriknu Pavleković dršćući od jarosti. - Pak ti ćeš curu proti mojoj volji oženiti, proti mojoj volji dovesti u ovu moju kuću?
- Neću, kad ste na nju tako zamrzili, neću i ne smijem. Znam da ste vi u kući gospodar. Ali i ja ću se držati svoje volje, ja ni druge oženiti neću.
- Ti? - zabezeknu se od čuda starac. - Zar te je ostavila pamet? Neg' na kom ćeš ostaviti po mojoj smrti ovu kuću, ove zemlje, ako ostaneš bez poroda?
- Marim ja - slegnu Andro ramenom. - Što će meni život kad mi nema veselja i slobodne volje!
- Da što ćeš?
- Dok ste živi, dvorit ću vas, poslije ću natrag u soldate, u svijet!
- Ti bi?
- A bih, oče - potvrdi mladić. - Ja sam svoj. Pa to nije grijeh.
- Andro! Andro! - kriknu Pavleković - ta poznaješ li ti Boga?
- A imate li vi srca za mene, oče?
- Oh! Oh! To su djeca, lijepa djeca! Znaš li ti zašto ti kratim Maru? Misliš li ti, svjetski čovječe, da to činim od zlobe? Da. Vidio sam ja ono da ti oči bježe za Marom i ne bih te bio spriječio da je ostalo kako je bilo. To je bilo onda, onda, dok smo ja i Martin dobri susjedi, prijatelji bili. Ali sve se to izvrnulo otkad si otišao u soldate. Martin, ta stara tvrdica, taj mili susjed, koji nabija groš na groš, seže u tuđu torbu. Mene hoće okrasti, moje siromaštvo, od one moje jadne zemljice hoće si odrezati komad, kao što je okrajak od tuđeg hljeba, i još veli da je to njegovo pravo. Njegovo pravo! Tko mu ga je dao? Vrag, vrag! Bog sigurno nije. Al' se ne dam, tako mi Kristusa nazarenskoga, ne dam se! Pak ti moj rođeni sin, ti da uzmeš njegovu curu, kćer onoga razbojnika, koji me je urazio u srce? Ne, ne, ne i sto puta ne!
- Što se preklinjete, oče, za pušljiv bob. Znam kakva se kudelja prede. Šljiva, vražja ona šljiva, grom ju zapalio. Je l' potreba bila ograditi se, plot podizati, koji više stoji nego cijela šljiva? Bogzna koliko ljeta je već obrodila, i nitko nije pitao čija je. Brali smo ju zajedno ja i Mara, a što je ostalo, pojele su guske i kokoši. Vjere, da sam znao da će jednom obirati fiškali, bio bih ju potpalio ili navrtao, nek pogine bez traga. Je l' to vrijedno, je l' pošteno da se dva od starine prijatelja i susjeda grizu i kolju radi kržljave šljive, da si čemere srce i griješe duše, da hrane fiškale i pisare, da otkidaju milo od dragoga? Oče dragi., znate šta? Dajte si reći. Eto, ako oženim Maru, šljiva bit će Martinova i vaša, bit će naša, ili, kad vam je tolik trn u peti, posijecimo ju, pak je pravdi kraj. Još možete Bogu hvaliti da nemate sa fiškalima posla, jer su to vragometno skupi doktori.
- Ne!
- Ali, oče dragi, je li vrijedno da u ova dva-tri časa, što nam je Bog dao na svijetu živjeti, potrošimo toliko žuči da jedan drugomu klipove pod noge bacamo, mjesto da složno skupa sjedimo i svojoj se sreći veselimo do božje volje? Pravda je kuga, velim vam. Vi ste stariji od mene i znate kako je mnoga kuća u našem selu po pravdi došla do ništa, i masna kuća, koju se nije smjelo pitati pošto je. Čemu svojim gnjevom, svojim zdravljem i svojim grijehom trećega hraniti zato jer ti je susjed u prozor kihnuo?
- Ne maži toliko meda, Andro, nisam ja šiba koju je lako previnuti. Da mi se cura zavuče u kuću, je l'? Da, da! Onda bi istom grabila na puste lakte, onda bi sve Martinovo bilo. Pak da se posvetiš, pak da mi procesija dođe pred vrata, ja si ne dam na svojem vladati, ja ne dam Martinu svoga prava, a tebi Martinove cure. To si zapiši za uho.
Mladić drhtaše, al' se napokon prenu i, rekav:
- Dobro je, oče! - iziđe iz kuće.
Stari Pavleković osta sam u kući. Od ljutine mu je igralo srce, drhtali živci, gorjela glava i grlo. Pio je i pio, da otplahne svoj gnjev, da se još većma hrabri proti svomu sinu i, pijući, uklanjao se sve više razboru.
Međutim je Andro poniknute glave bludio po polju. Već se je bio uhvatio mrak, a po nebu titrala po koja zvijezda, gora pako nad gradom kao da je plivala u rumenoj krvi. Bijaše ljut, uvrijeđen, žalostan; toliko ga je boljelo srce da nije mogao uhvatiti prave misli. Minuo je kao mamuran kraj trna i grma, kraj plota i stoga, i tako bludeći nađe se ujedanput kod prijelaza Martinova vrta. Tu ga je čekala Mara.
- Dobra večer, Andro! - pozdravi ga djevojka.
- Da Bog da, Maro! - odvrati Andro snužden, al' zanijemi načas.
- Što te je snašlo? Stojiš tu, gledaš u zemlju, i nemaš ni dobre riječi za me.
- Bolje da me nije - zavrti mladić glavom. - Dobru riječ da ti dam? Ta puno ih je srce, pa ne mogu van. Al' me boli duša, uh, duša me boli.
- Što je, za pet rana božjih?
- Govorio sam ocu za tebe. Ni čuti! Bjesnio je, da ga nisam poznao. Oh, prokleta, prokleta pravda!
- Ni čuti - zajeca od srca djevojka i stavi rukav na suzne oči - - Oh, znala sam ja, rekla sam ti da dobra biti neće. Joj! Joj! Što sam mu nevoljna skrivila da sam mu se tako odurila?
- Ništa! Ništa! Maro! - škrinu Andro - neki bijes ga je bocnuo, huška ga, drži ga. Uh, da ga imam.
- Da, da! - plakaše Mara - ljudi su nam to napravili, zli ljudi, jer im je naše sreće žao. Bože! Bože! Zar su sve moje molitve u zemlju propale? Al' čuj, Andro - planu djevojka - da nije pisar? Viđala sam ga više puta pri tvom ocu. Da, da!
- Misliš? Dobro, pazit ću. Istrgnut ću toj osi žalac. Smiri se, djevojko! I kaplja izdube kamen, možda će i očevo srce. Laku noć, Maro!
- Laku noć, Andro! - odzdravi kroz suze djevojka pruživ dragomu preko prijelaza ruku.
Turoban vraćao se Andro kući. Nije išao ravno prijekim putem, već okolišući. Došav blizu svoje kuće, zamijeti čovuljka gdje žurno koraca cestom. Andro pogleda bolje. Upozna pisara. Mikica zadrhta, al' će mu mladić dignuv kažiprst:
- Čuj, Mikice! Ja sam soldat, ja se ne šalim. Ako te nađem u kvaru na mom putu, ako zabodeš i mali prst u moje poslove, Boga mi moga, zdrobit ću ti pasju glavu. - Pisar htjede progovoriti, al' Andro okrene mu leđa i ode.