Prosjak Luka/Pripomenak štiocu
| ← Naslovnica | Prosjak Luka — Pripomenak štiocu autor: August Šenoa |
I → |
Ne pišem rado pripomenka ili predgovora, ali mislim da nema toga pisca koji bi ga rado pisao. Kada si svoje djelce skinuo s duše i misli svoje stavio na papir, kad si dokraja iznio pred svijet plod koji je bud od sebe, bud od vanjskog dojma u tebi nikao, rastao i dozrio, odlanulo ti je srcu, i kao što čovjek težak od sebe baci motiku poslije danjeg posla, tako i pripovijedalac vrgne pero na stranu i veli: Hvala Bogu! To je dakako i posve naravski, jer nam se duša nekako priječi da dodamo svojoj pričici suh tumač, da pripovijedamo što smo htjeli i željeli.
Nu nije hasne priječiti se, kadšto se mora tumačiti. Ja sam tu potrebu iskusio ne jadanput, jer ima kod nas svijeta koji na laku ruku čita, na laku ruku sudi, a katkad i sudi čega ni čitao nije. Kod nas zavladala je zbilja kriva vjera da beletristici ne treba nego pera, crnila i hartije, riječju, da je beletristika samo igrarija, i zato zbilja i svatko misli da ima pravo o takovu književnu plodu izreći svoj sud. Kad pako pisac napiše nešto neobična, ili da reknem, kad ne piše po šablonu, viknut će namah i ovaj i onaj: Ta toga nema, to nije moguće, to nije naravski! I eto ti kritike. Ne pita se tu za izvore, da l' je to ikada bilo il' se zbilo, da li takovih pojava ima i danas u našem gradu. Za sve to ne pita se, već se samo onako baci riječ na papir, i eto ti suda! Sad neka pisac, u čijoj se duši već nova slika razvija, sjedne, neka uzme nevjerovanog Tomu za ruku, neka ga povede u onaj arkiv il' u ono selo, neka mu otvori ovu ili onu kroniku! - Na razloge odgovara se, na fraze nikad! Pisci kod nas imaju predosta drugoga posla, pače im vele malo vremena ostaje i za pisanje.
Naši su izvori malo poznati, naš narod vrlo malo proučen, navlaš se malo mari i misli za hrvatski jezik. Mnogo se doduše deklamuje i piskara o tom narodu, al' malo ljudi zavirilo mu je u dušu, ispitalo njegov značaj, razabiralo njegove rane - bome velike rane. Ljudi kod nas cijene da se naš puk tako ljubi, srdi, da tako misli u svojoj kolibici kao mi kaputaši u gradskom salonu i namjere li se na kakav slučaj, kojega njihova pamet odgonetnuti ne može, veli se samo bahato i ukratko: Naš seljak nije vrijedan života, on je marva!
Kad se kod nas govori o narodnoj umjetnosti, o narodnoj glazbi, smiju se ljudi, budući toliko tuđinstvom skroz i skroz opojeni, da nisu ni jaki pomisliti da Hrvat nešta osebna, karakteristična imati može; zato i vide na našem puku samo mane, što mu ih je nevolja donijela, a ne vide vrlina kojih taj zanemareni hrvatski puk od prirode obilje ima, a što je karakteristički u narodu, čini se mnogim civilizovanim ljudima glupo i prosto, jer je seljačko. Često opisuju se naši seljaci u pripovijestima i pjesmama toli sentimentalno i nenaravski da se čovjek nehotice nasmiješiti mora ako je zavirio u seljačku kolibu. Mnogo puta moramo gledati i u našem kazalištu gdje se seljaci obično kao glupani, tupani i karikature prikazuju!
Teško je, istinabog, proučiti puk. Sumnjičav je, mučaljiv, ne vjeruje gospodskom suknu, a nije ni čudo. Ta koliko muke se tomu narodu od vjekova naprćuje? Ali naš seljak ima srca, ima bome i koliko zdrave pameti: istina, dosta je divlji, neuk, al' poučljiv. U tim hrvatskim kolibama ima kadšto više tragičnih sukoba nego bi čovjek pomislio. Tko mi ne vjeruje, neka pomno čita rasprave karnih sudova. U tim kolibama ima mnogo izvorna gradiva za domaće noveliste, mnogo izvornih karaktera, ali na prvi mah nećeš ih naći. Već kad si duže vremena općio sa seljakom kad si sjedio za njegovim stolom, kad si mu bio kod krštenja, svatova, pogreba, kad si s njim u kumstvu, razgali istom pred tobom svoju dušu, otvori ti istom svoje misli, a muka isplatit će se, navlaš, ako imaš srca za taj puk; koji je napokon jezgro hrvatskog naroda. Kušao sam iz pučkog života izvaditi osobu, ponešto čudnu - prosjaka Luku sa cijelim njegovim selom. Ne mislite da se je rodio samo u mojoj fantaziji. Nije. Prosjak Luka bijaše živ čovjek, kao god i onaj "barun Ivica", koga predočih pred nekoliko godina hrvatskoj publici. Upoznao sam se s tim prosjakom ima tomu po prilici osam godina, i imao je uistinu punu torbu seljačkih obligacija. Pripovijedao mi je koješta iz svoga života. Sad ga već nema. Poznavao sam i seoskog nadripisara, poznavao pijanog starješinu i druge osobe ove pripovijesti. Sve su to živi ljudi bili. Spletoh sve te karaktere ujedno, i eto vam pokusa. To rekoh da mi tko ne rekne da takvi karakteri mogući nisu u našem puku. Čitalac pako neka sudi, je li vrijedno bilo pisati o prosjaku; ja mislim da jest. Ta i on je čovjek!
August Šenoa
U Zagrebu, mjeseca prosinca 1879.