Prosjak Luka/II

← I

Prosjak Luka —  II. autor: August Šenoa

III →

Nebo se razvedrilo kao staklo, sunce je veselo sjalo, kao da se veseli proljeću i ljetu mjesto da tužno očekuje zimu; no, bilo je, štono vele, bablje ljeto. Zemlja isticala je suho zarudjelo lišće i druge ostanke minule bujne ljepote o suncu, kao što uvela usidjelica varaka ličilom svijet, pače i gdjekoji drzovit vrabac uševrdao se cvrkućući po smetištu. Bilo je prilično prema podnevu, a baš na svetu nedjelju. U jami pokraj ceste, zaklonjen dobrano kupinovim grmom, sjeđaše prosjak Luka pušeći kratku ilovu lulicu. Luka malo je kada tužan bio, gledao je onako nehajno u svijet kao čovjek kojemu među rebrima samo kus mesa poskakuje, a pravoga srca nema, jer žalostiti može se samo čovjek u koga je srca. Nasmijao bi se ne jedanput kakvoj vragoliji, pače i lopovštini. Kad bi tko učinio kakvo zlo, rekao bi Luka: "Eh! valja mu posao, pametna glava", a kad bi tata uhvatili na krađi, primijetio bi zaklimav glavom: "Pravo mu je! Bena je! Nije se naučio pameti. Takvih glupana i ne treba na svijetu!" Srditi se je znao i kako, bjesnjeti je znao, i joj si ga duši, kad bi, u takov čas došla pod njegove ruke. Sve ga je smatralo u gradu prosjakom. Ljudi mu davahu milostinju više od navade negoli od milostiva srca. Tako je po koji groš pao u njegov klapasti šešir. Nitko nije pitao šta Luka uistinu radi, svatko je mislio da Boga moli. Tko će i pitati? Svijet ga je od puno godina obično viđao, najprije dječarcem, poslije mladićem, najzad mužem, al' uvijek prosjakom. Luka bijaše zagrebačko dijete. Tu jest, živjeti mora, zatući ga ne smiješ, čemu dakle bez potrebe pitati? Je l' bio dobar, je l' zao? Može li takov čovjek dobar biti, a zao može samo onda ako ga na kakovu grijehu uhvati sud. Ne ište se od njega srce. Svijet prolazi kraj njega kao kraj drača, i ako slučajno na njem koje oko zapne, dosjeti se čovjek da ima i muha, krtova i crvi na svijetu, zašto da ne bude i takovih bogalja.

Danas bijaše Luka začudo turoban, nikad nisi na njem vidio takova lica. Obično sunčao se je tako poput guštera sjedeći u jami kraj puta i odbijajući polagano dimove iz svoje lule. Tako je često znao sjediti gledajući u zrak, te bi se katkada veselo nakesio, kanda mu je sinula "pametna" misao. Nije se klanjao svijeta, nije ni mario za ljude koji bi prošli kraj njega, pače kanda se je ponosio svojim krpama. Danas je buljio u zemlju ukočenim očima, samo katkad zirnuo bi ispod oka gledajući kako se bijeli koluti dima iz lule veselo dižu u zrak. Zaviđao je reći bi tim kolutima. Tuga, spustiv se na te surove crte, kanda je ublaživala nujno lice, samo kadšto zadrhtnule bi mu mišice lica čudno, gotovo od zdvojnosti. Jutro bijaše toli krasno i vedro, voljka toplina sterala se krajem, sunce bijaše danas sjajnije, svaka kuća, svaki grm, svaka stvarca treperila je danas jesenskim zlatom, samo njegove krpe bijahu o tom suncu odurnije, gadnije, bilo mu je da stoje na njem kao košulja od olova, koja ga pritiskiva k zemlji, bilo mu je da je kukavniji od onog crva koji se pred njim po zemlji previja.

"Šteta da si takov traljavac, šteta da te nije majka rodila za gospodskog čovjeka. Kakva ti je pamet, imao bi kuću u gradu i ženu." Te riječi kopale su mu po moždanima kao krtica. Nikad nije čuo tih riječi. Sad ih ču, sad mu upališe glavu. A, Bože, tko mu ih reče? Izmet, koji je njemu - prosjaku služio za novce, propalica koji je živio od prijevare, čovjek koga sudbina u prvim danima života nije bila nudila kamenom mjesto hljebom, pijanica koji se je svoje volje svalio bio u blato ovoga svijeta - taj mu se ruga! Bilo je Luku gotovo stid. A on sam, što je on? Zašto je na svijetu? Kako je ugledao svijet? Pao je na svijet kao zrno tuče, što padne s neba. Stražar gradski nađe nekog jutra golišavo novorođenče na ulici, dignu ga, ponese ga na varošku kuću. To bijaše on. Pa jer svaki ljudski stvor ime iz koledara nositi mora, okrstiše ga Luka, pa jer se više ljudi na svijetu Lukom zovu, te se nije znalo tko mu je otac, tko li mati, gdje li kuća, nadjenuše mu gradska gospoda prezime "Nepoznanić". Sve mu je to pripovijedao stari varoški kastelan, koji je preklani umro. Kamo sreće da je bar kopile! Kopile nema oca, al' majku ima koja ga grije rukama, koja mu daje onaj zalogaj crna kruha od srca. Ali ni to! Ni to! Prvu suhu koru, koje se je sjetio - a pamtio je sve od svoje pete godine - baciše mu pred noge, kao što se psetu baca kost. Prve riječi koje razumije iz ljudskih usta bijahu kletva na njega, na njegovu mater. Isprva dadoše ga na dojištvo grižljivoj baki, koja je stanovala u čađavoj komori. Bogzna, kako ga je nejaka tukla, kako li je u povojima gladovao. Luka se toga dakako ne sjeća, ali je valjda ćutio. Kad je postupao i još koju godinu kasnije, otkako je počeo pamtiti, doživio bi svaki dan šiba i glada, kokoši i mačke otimahu i onu koricu što bi mu baka na magistratsku plaću svaki dan bacila.

Bijaše tup, jadan, ni prekrstiti se nije znao. "Prokleto kopile!" to je bilo i sve što je svagda čuo od bake, a drugoga krštenog stvora nije ni viđao, jer bi ga baka, polazeći na nadnicu, ujutro zatvorila, te je tako čamio do mraka.

Prokleto kopile! Oh, da je samo kopile! Jednom se baba napila i pijana tukla ga. Krv mu se tiskala k srcu. Boljelo ga je. Da je što skrivio, al' čučio je mirno, plaho u kutu, i opet ga je tukla. Zakuhalo i u njem, pa kad baka ode ujutro na posao, razbi dječarac okno i skoči kroz prozor u svijet. Kratka li bijaše ta slobodica! Opet ga uhvatiše, opet ga povedoše na varošku kuću. Nisu ga vratili baki, šteta je novaca za takovo kopile, neka ostane u gradskoj kući, neka pere i mete za onaj kukavni zalogaj što ga ostaviše zatvoreni lopovi. Tu je ostao godinu-dvije i više godina. Dvorište gradske kuće bijaše njegov svijet, a društvo bijaše mu onaj izmet svijeta što ga je opačina, što ga grijeh skupio bio u dvorištu, iz koga se dječak nije maći smio. Čuo kletve propalica, čuo hripavi smijeh razbojnika, vidio iskipjelo lice varalice i ono bezočno čelo razuzdane žene koja ti dokazuje da u zvijeri ima više stida nego u čovjeka, a sav taj gad gledao je odrpanog dječaka oholo preko ramena, sav taj smet gurnuo bi ga šakom, doviknuo mu kroz pakleni smijeh: Kopile! O, da je bar jedno blago lice vidio, da je bar u zakutku jednoga oka uvrebao iskru prijaznosti, da je bar jednu suzu vidio koja je potekla iz srca, ali ni toga! Proljeće dođe, njemu se nije zelenjelo, i dođe ljeto, ali ljetnje sunce žeglo ga je nemilo te jasnije pokazivalo svu tu bijedu i kukavštinu, a zima stjerala bi ga u mračni, zadušljivi zrak zatvora da ne pogine od studeni, u onu bučnu vrevu zlotvora, koja se je svakim danom mijenjala i, mijenjajući se, nove opačine pred oči iznosila. Da, kad je imao poći k objedu, kad je imao s drvenom zdjelicom poći po onaj kukavni obrok, što se "jelom" zove, te samo toliko vrijedio da dječak ne pogine od gladi, i onda bi mu doviknuo tamničar: "Kopile, gdje si?" Ni hinjenog mu imena ne htjedoše priuštiti.

Srce mu se ukruti, živci otupješe. Kad se koji zlotvor previjao pod batinom pravde, kad je jaukao, da se je svakomu duša tresla, sjedio je Luka i gledao, i nije pri tom ništa ćutio ni straha ni smilovanja. Zašto ga gospoda ne dadoše u školu? To stoji novaca. Zašto ga ne dadoše u zanat? Valjda ga zaboraviše. Ljudi su ga toliko puta vidjeli, i bili bi na njega posve zaboravili da nije jednom lupio kastelanovo pseto. Hoteći mu se osvetiti, viknu: "Čekaj, kopilane! Dat ćemo te u školu, gdje će biti svaki dan dvadeset i pet masnih!" te pođe ravno k bilježniku: "Car traži od nas soldata, već smo pohvatali dosta bitanga, al' domaću neku kukavicu, odrpanog Luku posve zaboravismo, spectabilis. Kako bi bilo da ga spravimo pod pušku? Zar ćemo ga dovijeka badava hraniti?" Bilježnik pohvali tu pametnu misao kastelana, no kad Luku dovedoše pred komisiju, nasmija se vojnički doktor od srca te reče: "Kakvo ste tu strašilo doveli? Mislite da caru treba mušketira od kojih se ne bi mačka poplašila? No, vidite te sabljikaste noge, te kržljave ruke. Idi, grdobo, ti nisi za naš posao."

Drugi dan pako pozva ga stari gradski kapetan pred sebe.

- Čuj, Luka - reče - ti nisi ni za šta na svijetu, ti si izmet. Dosta smo te hranili, sto puta više za tebe potrošili nego si vrijedan. Dalje nećemo. Tornjaj se u svijet. Na ti dva groša na put, pa radi što znaš.

Izagnaše ga iz gradske kuće. Bilo mu je kao ptici koju pustiš u zrak, bilo mu je kao psetancu koje baciše u vodu. Šta će? Kamo bi se djeo? Da radi? Čudno pogleda svoje ruke. Čega da se primi? Kad ništa ne zna. Išao je, išao, ogledavao kuće. Dođe i na trg. Tu opazi baku, gdje prodaje kruh. Položi na stolčić svoja dva groša, baba žmirnu i dade mu hljeb. Luka stisnu svoj hljebac, pođe dalje, iziđe iz grada, sjedne pod drvo kraj ceste i pojede krušac, pa onda je gledao u svijet, gledao i zadrijemao. Čudna li bijaše ta prva noć slobode, pod starim drvetom, pod vedrim nebom u noćnoj rosi. Neobični sni miješahu se Lukinom glavom kao što crnim, burnim nebom. Razmišljajući o svojoj budućnosti, bješe usnuo, zato mu se je i snilo o budućnosti, o gustoj magli, kojom je hodao i hodao, iz koje nije izići mogao. Žamor, prodirući kroz san kao daleka grmljavina, probudi ga. Već je na nebu stajalo sunce, a cestom štropotahu silna tovarna kola. Seoski svijet prolažaše kraj njega idući u grad ili vraćajući se iz njega. Mladić pogleda, i opet stisnu oči, i opet pogleda. Začudi se, to ne bijaše mračna tamnica, već svijetli zeleni svijet. Kamo ću? upita Luka taj krasni svijet. Strese se od prepasti, kao čovjek prije nego će prvi put skočiti u vodu. Zatim oćuti glad i žeđu. To bijaše prvo njegovo čuvstvo, briga dosele nepoznata. Kako da to čuvstvo smiri? U svijetu nije poznavao nikoga, van ljude koji ga otjeraše, njegovo srce ležalo je u svijetu kao onaj samotni kamen sred prašne ceste. Dok je tako žeđajući i gladujući razmišljao, prođe kraj njega mljekarica vraćajući se iz grada. Pošav tri-četiri koraka dalje, ustavi se, povrati se k Luki, baci mu dvije krajcare i dade komad kuruzna hljeba.

- Na, uzmi - reče.

Luka se prepa. Al' se brzo dosjeti i izmuca:

- Hvala.

- Bogu hvala - odvrati žena i pođe putem dalje. - Sad je imao šta jesti, imao je novaca. Kako mu je to došlo onako iz vedra neba, baš u najgori čas? Da, da, žena je mislila da je prosjak. Zar je Luka znao što je prosjak? I kako. Na stotine ih je viđao na gradskoj kući, slušao njihov razgovor. To bijaše dobra škola. Osobito jedan, hromi Mato iz Resnika, bijaše majstor. Ponedjeljkom bi ga stražar obično doveo na varošku kuću, jer se nedjeljom napio bio u "prosjačkoj krčmi" u Ilici. U utorak bi ga pandur protjerao iz grada, a u petak - to bijaše u Zagrebu prosjački svetak - prosjačio Mato već po Zagrebu, pa je u ponedjeljak došao opet na varošku kuću kao parcov, koji ti se među nogama vraća u kuću, u čas kad si ga istjerao bio. Toga se je Luka sit naslušao iz prikrajka kad bi onako pričao zatvorenomu izmetu.

- E - znao je reći - moja meštrija nije zla, a tjeram ju, Bog i duša, trideset i pet godina, otkako mi je koliba izgorjela. Prije su dakako dvogroške kao ploha padale, sada cure samo krajcare. Prije je narod luđi, milosrdniji bio, otkrio bi se pred svakim drvenim svecem; sada, sada jedva pozdravlja popa, a ne vjeruje pravo ni u svece ni u prosjake. Stari panduri bijahu dobri ljudi, pozdravili bi prosjaka, platili mu katkad čašicu rakije, dali po koju staru cigaru, nek si ju žvače. Sad - kuga ih odnijela, sad tjeraju čovjeka amo, pa tu moraš čitav dan bez posla sjediti i proštenje u Čučerju zanemariti, a radšta? Za tu pušljivu prosjačku juhu, za taj crvljivi kruh? Lude, imam ja boljega smoka u svojoj torbici, nije Mato naučen na takovu rđavu koštu, nek si ju gospoda senatori sami pojedu. Mudre glave! Ti da će popraviti svijet? Prosjačiti se ne smije, istrijebiti valja prosjake! Ha, ha! Možeš li istrijebiti buhe i miševe? Il' će svakomu sagraditi palaču, davati slanine, rakije i pšenična kruha? Učinit će to! Pazite, ja ne bih rekao tri puta da će to učiniti, kako su ludi. Ja neću toga doživjeti, vi možete. Meni toga, hvala Bogu, ne treba. Ja se držim stare prosjačke slobodice. Radija mi je rosna tratina negoli suha blazina. Torbu na rame, štap u ruke, pa šepaj, moj Mato, u bijeli svijet "za krajcarak, malen darak". Tko će se sa mnom, tko? Svakoga petka imam svoje mušterije, koje mi u lončić davaju jela. Gotovo mi je lončić premalen. Na prste znam svaki svetak, svako proštenje, svaki sajam, kao da u glavi nosim "šoštar-koledar". Pak se tu bome jede i pije, da se masti brk. Nema proštenja ispod purana, a vina, brate, toči pa loči. Samo treba razumjeti svoj zanat, dakako po staroj školi, nova ne vrijedi pušljiva boba. Ja vam znam i zadnju krajcaru isprešati iz bablje kesice. Mladi toga ne znaju, to vam je traljava vojska. Ja vam to kažem da znate. Ne boji se Mato iz Resnika, da će mu tko kvariti posao, pak su mi i kotači zarđali, jama mi nije daleko. Malo nas već ima starih. Još pokoji slijepac. E, slijepcima je bolje, njima ne treba toliko komedije. Slijepac zagudi, zapjevne o Kraljeviću Marku, pak se sjati ludi svijet kao pčela na med, i bakar sipa se kao tuča, pa kapne i mrva srebriša. No vidite, mi šepavci već smo komedijaši. Sjedni, stisni glavu među ramena, nakrivi lice ko ranjeni svetac, drži svoju nogu rukama uvis, vrgni preda se šešir pak mucaj, brate, i previjaj se, kao da si octa popio. E, malo, malo je našega naroda, nestat će ga. Al' to znajte, prosjaka neće biti, bit će razbojnika. Pak gospodi na čast.

Tako i više toga znao je govoriti stari Mato iz Resnika. Luka je sve to pozorno slušao, sve dobro upamtio, a sad ga je sjetila ona mljekarica. Sunce je žešće pripecalo, sve je više ljudi išlo po prašnoj cesti, a Luka naheri glavu nalijevo, pruži desnu ruku i stade mucati:

- Darujte me, milujte me;

"Siromah!" - pomislili bi ljudi i bacili u kapu po krajcaru, po dvije. Tako je Luka postao prosjakom ne znajući ništa pametnijega. Dobivao je više nego mu je trebalo, pa se Luka tomu čudio i sav suvišni sitniš stavio u torbicu, a kad se je više pribralo sitniša, promijeni ga Luka u papir. Jednom prođe kraj njega i stari šeponja Mato iz Resnika. Nije htio vjerovati očima. Sagnuv kuštravu glavu, zapilji sive male oči u Luku te će grohotnuti:

- Pomozi, Bože i Majko božja! Vidim li pravo? Eh, eh! Da! Kopilan se upisao u torbonoše pa ide brazdom kud se ne sije i ne žanje. Ajd' amo, kukavče, da te poljubim! Vidi se, još ima na svijetu pametnih glava. A koja te je kuga turnula u naš odrpani ceh?

- Eh - slegnu Luka ramenima - tako je došlo, oče Mato.

- Znam ja, znam - zakukuriknu šeponja. - To je moja škola od varoške kuće, je l'? He, he! Dobro sjeme ne pogine, kopilane! To Bog zna. Al čuj! Skupi se, pak 'ajd sa mnom u selo da ti pametnu reknem, neće ti biti žao! Meni je nešto sijevnulo u glavi. Kod Židova ima dobre rakijice, peče vraški. Nasuho se ne da govoriti, a ovamo sletjela se sva svjetska prašina. Ajd, kopilane!

Pođoše u selo pod gorom k Židovu. Kad su sami bili sa mjericom one vražje kapljice, gucnu Mato, obrisa si brkove i prošapnu ovo:

- Kako se zoveš, kopilane?

- Luka se zovem.

- Dakle pij, Luka, u dobro zdravlje, pa čuj. Ti nisi još ni djetić, pa već hoćeš majstorom biti. Naučit ću te ja što treba. Ja sam star vuk. Odavna sam već mislio neće li mi sveti Brcko poslati koga-toga u nauke. Evo je tebe poslao. Ti ne smiješ ostati u ovom kraju. Već idemo malo dalje za Sveti Ivan i još dalje. Ondje nas ni vrag ne pozna. Ja ću biti otac, ti ćeš biti sin, ja sam hrom, ti ćeš biti slijep.

- Kako ću biti slijep, kad su mi zdrave oči?

- Joj, joj, ali si lud, kopilane! Slijep ćeš biti kao što je sova. Po danu, pred svijetom stiskat ćeš oči, po noći možeš se nagledati mjeseca, možeš makar i zvijezde brojiti. Ja tvoj otac - vidiš, sad si bar dobio oca - vodit ću te na štapu za slijepca, pa će biti groša. Ne boj se!

- Aha! - kimnu Luka mudro.

- No, sad mu je, hvala Bogu, puklo među očima. Ali nećemo odmah. Kupit ću ti gusle, pa da te učim pjevati. Za toga ćeš biti u šumi, u mojoj kolibi, pa kad se jednom naučiš potezati gudalom po konjskoj struni i na nos pjevati o Kraljeviću Marku, onda idemo na štapu u drugi kraj. Pak da je čist račun, svakomu pol.

To je Luki milo bilo, bar je imao uz koga biti, s kim govoriti kako ljudi govore. Tamo u gori stoji stara hrastova šuma. Tu jedva vidiš hajduka, jedva vuka. Gdje je grmlje najgušće, stoji nad zemljom krov od kukuruzinja, gotovo misliš šator je. Sprijeda je škulja, da se krštena duša jedva provuče, no, prava kusnica. To je Matin stan. Izrovao si ga iz zemlje, podstavio šušnjem, pokrio kukuruzinjem. Krpa ga svakog ljeta, krpa ga trideset ljeta, pa je dobro. Amo je šeponja doveo Luku, nosio hranu za dan, za dva, za tjedan. Donio mu i gusle, i kad je bila tiha, tamna noć, na uru ni ljudske duše, kad je samo cvrčak slagao svoju pjesmu učio je šeponja kopilana kako slijepci gude, kako pjevaju po sajmovima. Luka nije bio tupoglavac, bio i dosta grlovit, staromu Mati nije dakle trebalo puno znoja. Kad je onda bila jasna, tiha noć, kad su zvijezde gledale kroz tamno granje, pustio bi Luka pjesmu od srca u taj noćni zrak, a pri tom mu se duša tresla. Mato ga slušao i slušao sjedeći pred kolibom i klimao glavom. Jednom zaskoči ga usred pjesme.

- Luka, čuj me! Jesi li čuo za svog oca?

- Nikad.

- Za majku?

- Nikad - mahnu Luka i nož mu prođe srcem.

- Ta odakle si se pobrao?

- Na ulici me nađoše.

- To ti je svijet. Baci te na zemlju kao kamen u vodu. Pravo si učinio. Budi prosjak, ostaj prosjak.

- A ti, oče Mato?

- Ja? - pogleda ga starac bijelo - a šta me pitaš, šta me pitaš? Eh, da! Pravo, i zašto me ne bi pitao. Trideset godina ovo je moj krov, trideset godina vučem se na ovom štapu što si ga odrezah prije nego što sam otišao iz svijeta. Nekad sam živio među živim stvorovima. Al' to nisu bili ljudi. Bijahu kršteni, da, ali zmije, lisice, vukovi. Pojeli su mi srce. Sad ga nemam. Dosta, dosta! Samo ne idi stanovati pod ljudski krov, idi radije među nijemu zvijer. Znaš li da sam si sam zapalio svoj krov pa onda odrezao ovaj prosjački štap? Ne idi među ljude. Oni će te oklati. Ostani tuj, tu ćeš biti svoj. Tko ti može šta? Sutra ćemo na put. Vodit ću te po sajmovima. No, jesi li čuo? Kad vidiš da mi nije dalek kraj dopremi me amo, tu hoću umrijeti. To si zapamti, neće ti biti žao. Luka je svoga novog oca gledao u čudu, slušao u čudu. Čovjek zapalio je sam svoj krov! Kršteni ljudi da su zmije, vukovi! Možda jest tako, možda nije? Možda je Mato poludio, možda je govorio pravo? Mnogo je Luka o tom razmišljao, u misli usnu ležeći na šušnju pod prosjakovim krovom od kuruzinja. I snilo mu se o tom, mutno mu se snilo. Šta je on znao, što li da je svijet, šta li ljudi? Što da je dobro, što li zlo?

U cik zore drugoga dana digoše se Mato i Luka na put. Krenuše gorom preko kose u drugi kraj, u strani kraj, gdje ih nitko poznavao nije. Kad prevališe sljeme te dođoše silazeći do pol brda, ustavi se Mato i reče: "Eno, Luka, vidiš u dolu prvi dim i čuješ prve pse. Ljudi su blizu, valjda ćemo sresti u tom hrastovlju dušu koja se je digla u drvariju. Sad da si mi slijep! Stisni oči, uhvati zadnji kraj štapa. Glavu drži visoko! Tako. Koracaj pomalo, plaho, zadjeni se kadšto za šalu o kamen, o korijen. Ti slijep si, jesi li čuo, slijep!" Luka učini kako Mato reče. Dođoše u selo, a pred njih izletješe psi, hudi zubati psi, ter udariše bijesno lajati na prosjake. Pseto mrzi na svakoga zabogara, navlaš kad je tuđ. Ali ih Mato ošinu drenovačom preko gubice, i kudrovi stisnuše repove te umakoše skunjene glave u živicu. Obrediše kuće. Al' se je taj Mato nacvilio pred svakim pragom dozivajući Boga i Bogorodicu. To da mu je sin, slijep od poroda, on sam da je hrom, nevolja velika. Iz Pokuplja da su, gdje im je koliba izgorjela, a oni da stoje na božjoj i ljudskoj milosti kao pšenično zrno na kamenu. Hrom vodi slijepa. To je bajao Mato, stara lija, a Luka se čudio kako hromac silno laže, većma se čudio kako ljudi sve to vjeruju. Od nijednih vrata ne odoše prazni. Tu pao sirac, tu hljebac, tu jaje, tu dvogroška, a svagdje samilost i božji blagoslov. Navlaš od ženskih, koje su bile meka srca te su klimajući glavom kroz suze sažaljevale jadne pogorjelce. Tako su išli sve dalje i dalje od kraja do kraja, a svaki su kraj poželi, jer je bio Mato oštrovid, pa je znao gdje puna kuruza raste, gdje li pust sirak. Po sajmovima i na proštenjima gudio je Luka i pjevao i izvijao vrat, kao da ga je mati bez očinjega vida rodila. Ljudi bi se oko njegovih gusala sjatili kao žedni oko izvor-vode a Mato bi tada klimajući glavom žalostivo rekao: "Vidi, vidi, božji narode, ovo je slijepo izišlo na svijet ko mače ili pseto i slijepo ostalo i ostat će, Bog mu zapalio nebesku svijeću! Ne vidi sunca ni mjeseca nit onog zalogaja, što mu ga milostiva ruka daje. Darujte ga, milujte ga. Hvala, hvala, dobre dušice moje, Bog vam platio!"

Pa vidite, kako je to padalo u Lukinu kapu sve po groš, po dva i po više. Slijepci po svem kraju zamrziše na Luku. Grlo mu je bilo jače, a dok su oni sve staru te staru pjesmu gudili, Luka je novih sipao kao iz rukava, i tako im osta kapa pusta. "Koja ga je kuga donesla, rekli, te nam otkida svagdanji hljebac od usta. Nema li svaki slijepac pravo na svoj kotar? A ludi svijet jagmi se za njim kao za međedom. Tko mu je dopustio, da pjeva nove pjesme? Kukavica jedna, mora obijati za groš tuđe krajeve, što se ne hrani kod kuće!" Tako i sto puta gore govorahu slijepci na Luku. Ali koja hasna? Badava je psetu lajati kad grmi grom; što je prije kapalo u njihove šešire, sad je plohimice palo u Lukinu torbu.

Tri godine obilažahu Mato i Luka gore i dolove, što po Međimurju, što po Slavoniji, sve kloneći se Zagreba, gdje bi Matu svako dijete prepoznalo bilo. Ujedanput spopade Matu hud kašalj. Davio ga je svaku noć. I reče starac Luki: "Ču li, Luka! Djeni gudalo za gusle. Kašalj me davi, kao da mi tko rebra stiskuje gvožđem. Zlo je, vidim, do kraja nije daleko. Pođimo k Zagrebu. Dvanaest ura je blizu. Pazi da ne zakasnimo, čuvaj torbu, dosta je teško, ti si jači." Luka u čudu pogleda starca, al' posluhnu. Pođoše zbilja prema Zagrebu. Već je Mati mučno bilo. Morao popostajati, zraka poimati. Kad se uspinjahu na onu zadnju goru, reći će Mato Luki: "Sad gledaj, slobodno, sad nisi više slijepac. Samo do Sljemena da dođemo, ondje ćemo sjesti, počinuti. Da, stare noge nisu za put." Na Sljemenu sjedoše oba pod hrast. Pred njima pukao vidik široko, daleko. Bilo je vedro i toplo, bilo je duši lako. Mato spusti glavu, zapilji tužno oko u svijet, kanda si ga onako ljudski, ljudski pogledati hoće, jer Bog zna - - Obojica šućahu. Nijedan nije našao prave riječi. Al' je bio Mato srčaniji, pak će ovako: "Da, da! To je opet moj kraj. Eno ti i mojega sela, gdje mi je kuća bila. Sad borovica i šipak onuda raste; ta nije ni čudo. Trideset i više godina. Sad još sve to vidim, još jedanput, pa onda, vjeruj, nikad više. Ne mogu se toga sit nagledati, i sad mi se čini da je vrijeme proletjelo kao ptica."

- Zar nemate nikoga u selu, oče Mato? - Prihvati Luka.

- Ni žive duše.

- Već mi više puta rekoste da ste imali kuću. Zašto ste ju ostavili?

- Pusti, sinko - mahnu Mato - to su crni dani. Ali zašto da ti ne reknem sve? Tebe još imam, tebe sam na putu našo, ja ću ionako skoro sa ovoga svijeta. Ja sam bio pošten seljak, imao sam samo malu kolibicu, krpicu zemlje, kravicu i svoju ženu. Bila je lijepa. Zato se našao gospodičić, još je živ taj stari grešnik. Taj mi je ženu opojio, zaveo. Ja sam to saznao, ženu pitao, i ona ispovjedila je svoj grijeh. Tukao sam ju dan na dan, pio sam dan na dan, selo mi se smijalo, tužio sam zlotvora, gospoda mi se smijala. Pa sam opet ženu tuko i opet pio. Napokon mi je umrla. Stavio sam ju na odar, kraj odra zapalio dvije svijeće. Kad sam kraj odra stajao, navečer zijali ljudi u moje prozore, pa mi se rugali, čuješ, rugali. Zasjeklo me je u srcu. Tada sam vidio da su ljudi gori od zvijeri. Pođoh u vrt, odrezah si drenovaču, otjerah ljude, i kad je došla noć, zavirih još jednom izvana u moju kuću, gdje je žena među svijećama ležala. Ova kuća, ova žena, to mi je bilo sve na ovom svijetu. Sad već nisam imao posla među svijetom, koji je opak, iskvaren, koji mi je ubio srce moje. Nakresah vatre, zapalih gubu i stavim je pod slamnati krov. Sve neka ide k vragu. Pobjegoh u šumu, popeh se na brijeg, pa gledah kako mi kuća gori. Hvala Bogu, rekoh, sad već nemam sa svijetom posla i neću više staviti glave pod ljudski krov. Pođoh u prosjake, a prosjak sam i sad, i nikad mi nije žao bilo da sam ostavio ljude. Ne vjeruj nikomu, ni meni. Čovjek ima samo jednog prijatelja, a to si je sam. Svi su mislili da sam luckast, to mi je i drago bilo, zato su me i pustili na miru. Ja sam samo tražio da se okoristim svijetom, i jesam, hvala Bogu. Sad sam ti rekao što si me pitao, pa je dobro. Ajd'mo k mojoj spilji, bogzna kakova je, nećemo li vuka ili lisicu u njoj naći. Bolje i to, samo da nije čovjek.

U čudu je Luka ispod oka promatrao staroga prosjaka, al' se napokon dignu, i obojica spustiše se nizbrdo k onoj strani šume gdje je po prilici Matina koliba stajala. I dođoše do nje. Dakako, vjetar i kiša bjehu odnijeli krov, staro je leglo toliko vremena pusto bilo, i kamena palača se sruši ako u njoj ne stanuje živa duša, kamoli ne bi pokrov od kuruzinja. Mato zađe brzo u spilju i pogleda brižno u kut, opipa zemlju i kimnu zadovoljno glavom.

- Luka! - reče starac - ded popravi krov, nanesi suha granja i lišća, noći su hladne, ja sam slab, vrlo slab. Tu, tu me davi.

I Luka popravi krov, starac se pako zavuče u spilju i legnu na šušanj, jer ga je groznica tresla. Luka sjeđaše mirno na odsječenu panju gledajući kroz granje mjesec i zvijezde, slušajući žubor gorskog potoka. I reče si sam: "Starcu izmiču dani, i ja ću opet ostati sam."

- Luka! - zovnu ga hripavim glasom iz kolibe.

- Šta je, oče Mato? - zapita Luka prišav do ulaza kolibe.

- Kasno je, dođi unutra, legni.

- Hvala, oče! Vi ste bolesni, te ćete sami bolje počivati, ja sam mlad, mogu ostati pred kolibom.

Opet sjedne Luka na panj te poče razmišljati što će od njega biti, i usnu sjedeći na panju. Moglo je dosta vremena proći, kad ga je nešto silno gurnulo. Luka se trgnu iz sna, spazi pun mjesec na nebu, a do sebe Matu gdje čuči na zemlji. Bio je blijed kao krpa, kanda se je iz groba digao, drhtao je na svem tijelu, al' oči su mu gorjele kao žeravica.

- Luka! Luka! - hripaše starac.

- Što je, oče zaboga? Vratite se u kolibu, noć je hladna.

- Pusti, pusti - mahnu ljutito stari prosjak. - Ne brblji. Izvukoh se da te probudim. Meni je zlo, meni je kraj.

- Ali -

- Šuti, ludo. Začas me nema. Evo, to ti je papir. Drži. Kad umrem, uđi u spilju. U lijevom kutu zakopan je kamen. Iskopaj ga, kopaj dublje tri pedlja. Naći ćeš za dvjesta forinti banka i nešto srebra u željeznoj škrinjici, naprosio sam ih, tvoji su. Šuti. Dakle, kad umrem, strpaj novce u torbu, samo uzmi šest cvancika. Ponesi me dolje u selo u groblje. Tu me položi kraj velikog krsta, na prsa mi stavi papir - to je moj krsni list i šest cvancika za pokop. Zakuni mi se da ćeš to učiniti.

- Kunem se živim Bogom.

- Dobro, dobro, Luka. Samo bježi od svijeta - ostaj prosjak - bolje je tako - uh, kako me žeže, tu, tu - svijet ne valja, ne - -

U taj par provali krv na starčeva usta, i mrtav klonu pred Luku.

Mladića je zeblo. Nije bio strašivica, ali pred njim ležaše bjelokos, bradat starac, blijeda lica, mrtav. U ukočenim očima, okrenutim prema mjesečini, trepetaše varavo svjetlo noćno hineći život i poslije smrti. Napokon se prenu, prodrma dva-tri puta starca, al' bešćutna uda klonuše u travu kao uvela biljka. Sad se zavuče Luka u spilju, izvadi iz torbe velik nož i poče kopati i kopati. Odvali kamen, posegnu nožem dublje, napokon dotaknu se nož gvožđa, i škrinja iziđe na svijet. Luka izleti na mjesečinu, rasklopi škrinjicu i prometnu je rukama. Zbilja, bijahu to novci, kako pokojnik reče. Luka izvadi šest cvancika, a druge novce stavi u torbu. Zatim iznese gunj i priđe k starcu. Potom baci gunj na starca, omota ga oko mrtvaca te ga ponese letimice nizbrdice prema selu. Ni žive duše nije čuti bilo. Luka uklanjao se kućama da ne zalaju psi. I dođe na samotno groblje do krsta. Kanda ga je vrućica držala, a niz čelo tekao mu je leden znoj. Starca, papir i cvancike položi pod krst, ogleda se dva-tri puta i uminu hrlim korakom u svijet. - - -

Toga, svega toga sjetiše danas Luku riječi: "Šteta da si takov traljavac!"; sve to pripovjediše mu iznova oni bijeli koluti dima, kad je turoban sjedio kod živice. Od njegova pamćenja prolazila je slika za slikom pred njegovim očima, nijedna vedra, nijedna vesela, sve mutne i mrke, a iz svake je virilo Matino lice, one ukočene oči ona kletva pred smrt. Bilo mu je da sve ovo grmlje i drvlje šapće: "Ti si traljavac!" a i one krpe, što ih je na sebi imao, potvrdiše glasno: "Ti si traljavac!" I ono nekoliko kuća, štono se o suncu veselo bijele, iz kojih se izvija srebroliki dim, kanda ga je gledalo toli milo, toli žalostivo. U njima vladala je tiha pobožnost, blaženi mir, u njima bilo je otaca, majki, djece, bilo je poljubaca, bilo i ognjišta, a i one suze žalosnice, što su njima tekle, padale su na vruće, ćutljivo srce. A on nije znao za smijeh, već samo za rug cijeloga svijeta; da je mogao plakati, suze bi mu bila popila suha prašina. I trznu se. Obrve kanda su mu se naježile, oči planule gnjevom, a njegovim licem drhtnule unakrst crte jarosti, kao što se munja piše po jarosnom nebu. Napokon nasmjehnu se zlorado, stavi ruku na torbu, uzdahnu duboko i dignu ponosito glavu, kao da se cijelomu svijetu suprotnuti kani. Pomno izvadi iz torbe svežanj prljavih papira, razveza ih pomno, stavi jedan za drugim na travu, poče brojiti na prste i, zadovoljno smiješeći se, klimati glavom. Odnekle se čuše koraci. Brzo strpa Luka svoje papire u torbu i poviri iza živice tko je. Putem iđaše seljak vraćajući se valjda iz crkve. Znajući za obično zaklonište prosjaka, koracao je plaho te je brižno gledao prema kupinovom grmu. Luka skunjio se pod grm. Već bješe seljak minuo kraj grma, već i poodmakao, Luka gledaše za njim pokunjene glave kao mačak kad vreba na miša. Sad nagnu i seljak hrlo stupati, kao da ga tko tjera, al' će ujedanput Luka izbijeliv zube:

- Ej! Ej! Đuro! Stani! - Seljak trznu se, kao da si ga bocnuo, i stane. Snužden okrenu se na peti i priđe ponizno do kupinja. Vidjelo se da nerado ide, kao da mu se stope na zemlju lijepe. - Pred grmom stane.

- No, Jure - nakašlja se zlorado Luka - ti kanda me ne poznaš, a nekad smo dobri znanci bili. Valjda ti je kratka pamet, pa si me zaboravio. Ne sjećaš li se kako si Luku nekad marljivo tražio. E, da, da, kad je nevolja, onda kuca i na prosjačka vrata. K tebi kanda se je sreća svratila, pa ti ne treba pomoći. E, pa hvala Bogu, kad ti je dobro u to zlo vrijeme. Nego znaš što, Đuro, ono šezdeset forinti, a? Što je? Tu je u mojoj torbi zapisano. Sad ćeš ih vratiti. Treba mi ih, treba silno. Minula je žetva, već je kuruza obrana i otava pokošena, a ti ništa. To ne valja, Đuro.

- A što bih te bio zaboravio kume Luka - reče snuždeni seljak - dosta me peče, da te jošte nisam isplatio.

- Dabome. Sram te je, Đuro, je l', da si prosjaku dužan?

- Nije to, bogami, nije. Svaki dug čovjeka peče i ne da mu mira, jer nije slobodan, nije svoj.

- Pa se oslobodi, plati.

- Plati, plati! To je lako reći, al' što ćeš kad nesreća dođe na čovjeka. Sijeno je Sava odnijela, otave i nije bilo jer je voda livade zamuljila. Jedva da sam nešto kuruze izbavio. Čekaj, dok to siromaštvo poprodam, povratit ću ti pošteno novce.

- A ja, ne mogu čekati - zanijeka prosjak glavom. - Treba mi novaca.

- Molim ti se lijepo, pričekaj me. Dat ću ti makar poviš glavnice pet forinti kamata, a za dva mjeseca dobit ćeš sve pošteno.

- A ja, dragi Đuro, gdje ti je pamet? Novaca, novaca za osam dana. Kamata neću, ti znaš da ne uzimljem kamata u gotovom.

- Znam ja, ti se za kamate daješ hraniti od dužnika. Nisam li te puna tri mjeseca pošteno hranio i davao ti noćište, pače i nove opanke?

- Jest, tako je ugovoreno bilo. Što mi tu spominješ svoju kašu i žgance? Il' ti je žao da sam tri mjeseca na tvom sjeniku spavao?

- Ti si jeo što i ja. A zašto si išao na sjenik, mogao si i u kući spavati.

- Ja nikad ne spavam pod ljudskim krovom.

- Zašto?

- To te ništa ne košta. Dakle, da je račun čist. Za osam dana da imam novce, il' će, bogami, doći bubanj.

- Nemoj tako - moljaše seljak. No Luka se okrenu ne mareći za seljaka, te je mirno pušio, kanda tu nikoga nema. Đuro, videći da je danas Luka ljut i da se umekšati ne da, reče: "Zbogom", i odšulja se žalostan.

Luka gledaše ispod oka za Đurom grizući bazgovi kamiš svoje lulice. Uto prolažaše kraj njega jedra bosonoga djevojka zasukanih rukava, noseći od susjedova zdenca vrč vode. Bijaše ovisoka, puna, okretna. Oko bijelog platnenog košuljka bila je ovila crvenu tkanicu, po prsima treptio joj koralj, a dvije crne sjajne kite bila svezala crvenom vrpcom. Lice bijaše dugoljasto, mrkoputno, oči crne kao kupinice, a žive kao žeravice, pa je gledala slobodno preda se - nikad u zemlju i pjevala si k tomu veselu pjesmu.

- Maro! - doviknu ju Luka.

- Što je, Luka! - zapita ga djevojka obustaviv se.

- Daj da se napijem iz tvojega vrča. Ožednio sam.

- Na, Luka, napijte se! - reče djevojka pristupiv bliže i podav mu vrč.

Luka potegne dva-tri puta, pa će povrativ djevojci vrč:

- Hvala, Maro!

- Bogu hvala! - kimnu djevojka pa da ode.

- Šta radi tvoj otac, kum Martin?

- Zdrav, hvala Bogu. Jutros bio je u gradu da se pogodi za postolarevu sjenokošu kod potoka.

- Eh, dakle kod vas ove godine nije pofalilo?

- Nije, hvala Bogu. Bolje neg smo se nadali. Da Bog da da ne bude dogodine gore.

- Pak je to lijepo. Marva kako?

- Zdravo, ne bojim se za zimu kad je sijena.

- Ti sama paziš na mlijeko?

- Eh, nego tko će? Otkad je mati umrla, krave su na mojoj brigi! Al' mi se žuri, otac me čeka. Zbogom, Luka!

- Zbogom, Maro! - odzdravi Luka, i djevojka se udalji lakim sitnim korakom.

Čudnim je okom gledao za djevojkom, kojoj se dugi, sabirani skutovi prelijevaju oko snažnoga tijela. Gledao je i gledao za njom kao lisac, dok djevojka ne zamaknu u dvorište svoje kuće, koja se je među voćkama bijeljela, jedina kuća u cijelom selu. Pa onda je gledao i samu kuću odozgor, odozdol, kanda ju okom omjeriti radi. Zamisli se časak držeći u ruci svoju lulu. I opet pogleda prema Marinoj kući. Sad povuče za kamiš, lula se bila utrnula. Prosjak ju zapali ljutit, pa je vukao i vukao silovito, sve gledajući pred sebe u zemlju. Oči su mu igrale amo i tamo po travi, nešto je mumljao, smiješio se, glavom klimao, napokon se ukoči, lula se opet utrnu, i Luka je zurio pred sebe zapiljiv oči u velik kamen kraj ceste.

Probudi ga malen, odrpan čovječac, koji se je straga preko polja dovukao bio. Bijaše to mrk kržljavac rutave crne prosijede kose i nečešljane brade, fina nosa i pecavih crnih očiju. Na glavi mu sjedio šiljast šeširić, na tijelu imao mrljavu košulju i modar suknen prsluk sa jajastim srebrnim dugmetima, a lomne noge bijahu mu utisnute u modre, zakrpane hlače i visoke jake čizme.

- Luka, more - šapnu došljak razmaknuv živicu za prosjakom.

Luka krenu glavom i reče:

- Što je, Ciganine?

- Luka more, dobri Luka, more, evo pazara, da vidiš. Past će četiri cvancika u Lukinu torbu! - nakesi se Ciganin dignuv četiri prsta svoje ruke, kojoj je palac odsječen bio.

- Govori, što je?

- Eh, dva riđana po četiri kopita, fina dlaka, živa vatra. Kod Brežica, eh, Luka, more na paši stala, pa Cigan Janković mali, prosti, bože, razrezao spone i šuk na Sutlu i preko Sutle.

- Okani me se, Ugarkoviću. Ukro konje, pa nek ih tjera na pazar.

- Eh, ne budali, Luka, žica je brza, žandar je ljut, oko je posudio od vraga.

- Gdje su konji?

- U Stenjevcu, Luka. Ti znaš da Ciga ne smije imati lijepa konja. Ukrao ga crni vrag, viče svijet, pa se ide u rešt, pomiluj Bože! Danas bit će mjesečina, konji će doći na Savu. Već ti putuj, Luka more, u malu Bunu, reci kumu Lacku nek počeka dva puta četiri kopita, da ih vodi u Lekenik, pa dalje u granicu, u Tursku, u ime božje i naše zdravlje.

- Id' zbogom! Neću.

- Nećeš? Ma kako nećeš, Luka, more! Šest cvancika brojim. A ma si vazda putovao za Cigane i ciganske poslove, i dobra je ruka bila.

- Neću.

- Eh! Eh! - zaklima Ugarković - što si gospodin, velik milostiv gospodin? Pljuvaš na krajcaru, Luka, more, pljuvaš na cigansko poštenje.

- Idi sam!

- Uh, Bože i Bogorodice! Ne smije Cigo preko Save u varmeđu. Tamo milostivi gospodin sudac nasadio šumu ljeskovače, a sve za jadne Cigane, pa vuci i tuci božju dušu, da zemlja pod njom gori. I šiša milostivi gospodin sudac cigane muško i žensko do kože, pa si gol miš. Luka more, slatki Luka more, evo brojim devet cvancika. Ej, božja ti pamet, naš si kum.

- Pak da mi daš cijeli Zagreb, ja ne idem danas. Vidiš, kume Cigane, ovu moju drenovaču, jača je od ljeskovače, a ja ću biti gori, jači od goričkoga kotarskoga suca ako me danas ne pustiš na miru. Već znaš što? Idi ti k Mikici u selo, i nek dođe amo. A i ti dođi s njim, pa idite u krčmu nakraj sela. Tu će biti razgovora o pazaru.

- Ma Mikica - počeša se Ciganin za uhom.

- No što je?

- Mikica je lopov.

- Idi, velim ti, Mikica je, istina, lopov, al' se boji moje batine.

- E pa dobro, Luka more. Na duši ti bilo - reče Ciganin i odšulja se brzo.

Za jednu uru sjeđahu sva trojica, Luka, Mikica i Ciganin Ugarković u krčmi.

- Mikice! - reče Luka, ti da mi smjesta pođeš na Bunu k Lacku. Da bude o polnoći na velikom pašnjaku za savskim mostom. Dobit ćeš od Ugarkovića šest cvancika. Da mi ne ideš kroz sela, već poljem. Sutra da si mi ovdje u zoru i trijezan, jer će inače batina posla imati. Sutra ujutro ćeš u grad u gruntovnicu, pa vidi koliko ima kum Martin duga na svojoj kući i komu je što dužan. Sve lijepo ispiši pa mi donesi amo.

- Ali, Luka - htjede pisarčić prigovoriti.

- Tako da bude - odreza prosjak - a ti, Ugarkoviću, poruči u Stenjevac da konje dotjerati mogu.