Propovjednik (Šarić)/Glava 3.
← Glava 2.
|
Propovjednik (Šarić) |
Glava 4. →
|
1 Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom.
2 Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno;
3 Vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se ruši, i vrijeme kad se gradi;
4 Vrijeme plaču i vrijeme smijehu; vrijeme tugovanju i vrijeme igranju;
5 Vrijeme kad se baca kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se rastaje;
6 Vrijeme kad se traži, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se zabacuje;
7 Vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se sašiva; vrijeme kad se šuti, i vrijeme kad se govori;
8 Vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme ratu, i vrijeme miru.
9 Što koristi dakle čovjeku, koji se trudi, sva muka njegova?
10 Vidjeh nevolju, koju Bog naprti ljudima, da se muče oko nje.
11 On čini sve lijepo u svoje vrijeme. I svijet je on predao njihovu istražujućem duhu, ali da ne može čovjek djelo, što ga tvori Bog, dokučiti od početka do svršetka.
12 Spoznadoh: "Ništa bolje nema za njih, nego da se vesele i uživaju u životu.
13 A i da čovjek jede i pije i uživa život uza svu muku svoju, dar je to Božji,
14 Spoznadoh: "Sve, što tvori Bog, traje vječno. Ne može se tomu ništa dodati ništa od toga oduzeti. Bog je tako to uredio, da bi ga se bojao čovjek.
15 Što je, to je već davno bilo. Što će biti, to je već odavna bilo, što je prošlo, Bog donosi opet.
16 Još nešto vidjeh pod nebom: mjesto prava - tu je vladala zloća; mjesto pravednosti - tu su vladala zlodjela.
17 I ovako rekoh u srcu svojem: "Bog će suditi pobožniku kao bezbožniku, jer on je vrijeme postavio za svako osnivanje i djelovanje."
18 Ovako rekoh u srcu svojemu: "Takvo je biće čovječje, da ih Bog iskušava, te spoznaju, da su kao stoka, jest, oni sami."
19 Jer je sudbina ljudi i sudbina životinja jednaka sudbina. Kako umiru jedni, tako umiru drugi: isti dah imaju svi i ništa ne nadvisuje čovjek životinju; jer je sve taština!
20 Sve ide na jedno mjesto; sve je postalo od praha i sve se vraća u prah.
21 Tko zna, je li se životni dah čovjeka uspinje gore, je li životni dah životinje ide dolje u zemlju?
22 Tako vidjeh, da ništa nema bolje čovjeku, nego da se veseli svojim djelima. To je plaća njegova, jer tko će mu dati, da učestvuje u onom, što će biti poslije njega?
← Glava 2.
|
Propovjednik (Šarić) |
Glava 4. →
|