Prijatelj
| ← Naslovnica | Prijatelj autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena u Hrvatskoj smotri Knjiga treća, Zagreb, rujna 1907. godine. |
Imao sam prijatelja, to jest on je imao mene. Zvao se — i sad se zove — Maksim. Ja i nisam drugo no prijatelj.
Maksimov prijatelj.
Zorom, kad najslađe spavam, Maksim me redovito budi. — Ustaj, diži se, lena mrcino! — dere se. Ja ga tobože ne čujem, a on meni pun vrč vode na glavu. Spominje Morgenstunde i Gold im Munde, pa zoru što dvije sreće nosi. Uraniti je, veli, zdravo i berićetno. Zato sam ko smušen i imam vječnu hunjavicu.
U kafani mi blebeće kad čitam novine. Govoreći o književnicima, veli »mi«. U društvu pravi na moj račun dosjetke. Jedared mi tako u šali sasu litru vina za vrat. Maksim bo je vrlo jak. Revolver je i noću uza nj.
Pošto se zaljubih, on u tome vidje busiju za naše prijateljstvo. Ljubav se svršila da mi on posla De amicitia i da se cura zaljubila u njega. Sasvim prirodno, jer ja u tome ne vidim atentat na naše prijateljstvo.
Kod objeda uzima prijatelj zalogaje iz mog tanjira. Kod kakve moje naštampanosti superiorno se smješka, kao da sam njega potpisao. Uhvati li ga ponoć blizu mog stana, on dolazi i čmava u mojoj postelji, hrče do zore, gnječi me uz duvar, a ja se znojim, prevrćem ko meso na ražnju i razmišljam o uzvišenim dužnostima prijateljstva.
U razgovoru mi pipa, štipa stegna i ispituje na mom tijelu metode boksanja i japanskog džiji-džica. Dosele mi nije još slomio ruke. I to je, veli, zdravo i korisno. Svijet krivo tumači te intimnosti i zove me Maksimova žena. — Svet je ciničan — veli Maksim.
Jedne večeri pri vinu me prijateljski ćušnuo. Nije me, hvala bogu, ubio.
Posljednja dva tjedna danomice se među nama ovo razgovara:
— Sinoć malo te nisam zbog tebe glavom platio.
— Rašta, Maksime, po bogu brate?
— Vele, brat si mi rođeni, da si špica, špiclov, špijun, špijunčina.
— Kako možeš, Maksime, i sad o tome ozbiljno besjediti?
— O, bedniče, kakav si mi ti to čovek kad ti ovakva panjkanja ne teraju rumenilo jarosti na volujsko čelo! — kaže moj Maksim, pa me gruva, gruva i gruva prijateljski u rebra.
Napokon ću mu reći:
— Prijatelju! Druže! Pobratime! Brate! Burazeru! Maksime! U ime našeg svetog prijateljstva danas ti zabranjujem da se odsele kompromituješ, zalažući se za čeljade smatrano uhodom i tvojom suprugom. Što ti da stradavaš i propadaš zbog mene?
Maksim, uvrijeđen, razbije mi prijateljskom čašom piva glavu.
Sutra, plivajući usred Save, čujem — hu hu — hu — hu kao iz parobroda. Okrenem i malo te se ne utopim —
Maksim.
Jedva pobjegoh u grad. Jutros čitam u novinama ovu Izjavu:
U poslednje vreme šire se u našem društvu, najvišem i najnižem, svakojaki glasovi o nekakvom... (moje ime)... čoveku koji je do pred kratko vreme i pisca ovih redaka znao toliko obmanjivati i opsenjivati da mu je naše neprekidno društvo bilo jedinim pancirom od tog jednodušnog nepouzdanja. Danas i mi smatramo tu belosvetsku vucibatinu i švapsku palavordu jednom sramnom, ljigavom individuom, gotovom i na gore podvige od onih zbog kojih ga evo optužuje pred bogom i pred svetom vasceli moralni i nepokvareni deo naše patriotske inteligencije...
Ne mogu dalje. Na vratima kucanje.
— Koje?
— Ja. Maksim. Životinjo!
Gospodi, pomiluj!
| Povratak na vrh stranice. |