Predstavka deputacije Hrvatskog sabora kralju Karlu III. (1712.)

Predstavka deputacije Hrvatskog sabora kralju Karlu III. (1712.) autor: skupina potpisnika

donesena u Zagrebu 15. ožujka 1712. godine

Uzvišeni, nepobijeđeni care, naš premilostivi vladaru!

Uoči ugarskoga sabora, što se ima prema kraljevskomu pismu Vašega posvećenog Veličanstva doskora u Požunu sastati, da se provede kraljevska krunidba, sastali smo se po domovinskom običaju u ovom kr. gradu Zagrebu svi staleži kraljevine Hrvatske i Slavonije, da se posavjetujemo o našem zajedničkom dobru i o saborskim raspravama, o kojima se može ili bi se moralo raspravljati. Pošto su se staleži skupili, mi potpisani, podanici Vašega Veličanstva, i to od staleža svećeničkoga biskup, od staleža velikaškoga grof Ivan Drašković, iz tvrđava i Krajine kraljevine naše grof Krsto Delišimunović, vrhovni zapovjednik, napokon od staleža plemićkoga pl. Juraj Plemić, protonotar cijele kraljevine, posavjetovavši se ponajprije sami za se među sobom, s neiskazanom odanošću i iskrenim željama prema uzvišenomu domu Vašega Veličanstva pokušasmo najposlije javno izjaviti:

Neka bi iz ljubavi k spasu i sigurnosti svojoj i u brizi za cijelo potomstvo, što će ga ostaviti, ozbiljno i pomno htjeli paziti na onaj bolni - toga se jadno ma samo sjetiti - slučaj, kad ne bi, što Bog i sva nebesa milostivo odvratila do samoga kraja svijeta, preuzvišeni dom imao muškoga nasljednika; nama će za onda biti slobodno obećati ovo s onom izbornom slobodom, što je za taj kobni slučaj određuje domovinski zakon, stvoren po saboru ondje u Požunu kod posljednje krunibde. Bez sumnje će izborno onda kraljevstvo postati pozorištem krvavih i groznih ratova, ognjištem unutrašnjih prevrata i stranaka, koje će kidati samo srce građanima iz tijela; prijetit će neizbježna pogibao, i bit će napokon ljuta i smrtonosna meka krvavu častoljubiju vanjskih vladara, možebiti tirana i nama nepoznatih ljudi. Tada će nas podmuklo laskanje okupiti, gonit će nas oružje, što sve ništi. Bez vođe, bez kralja, po volji, po sreći mogućnijega postupat će se s nama; mi ćemo i preko volje biti podjarmljeni, a prezret će se sva kolika naša prava, sva sloboda i djedovske povlasti naroda našega. Nije daleko takav primjer; poput Poljaka, koji su imali slobodan izbor kralja, propast ćemo; tamo osta samo pusta riječ puste slobode, a uistinu ne vlada nitko doli svaki stranac, ne plijeni se nitko doli građanin. Neka kažu staleži, ne bi li bilo bolje, a i po najmilije zaloge njihove sigurno, ako bi se ona sloboda u izboru kralja, koja je jedva dobra, uklonila, i ako bismo nasljednu vladu preuzvišenoga doma, kojega je ljubav - to smo za pojedinih kraljeva austrijskih iskušali - veća nego očinska, prihvatili za oba premilostiva spola sada pa sve do konca svijeta tako, te bi, ako nesrećom nestane kralja austrijskoga, nama vladala kraljica austrijska, koja bi dašto zajedno s mnogim nasljednim pokraJinama svojim nas, narod svoj, štitila, nama kao mati vladala, nas branila. Neka nas od našega probitka, što smo ga prvi prihvatili, ne odvrati to, što smo dio Ugarske. Mi smo doduše, kako zakoni vele, strane Ugarskoj pridružene, ali joj nijesmo podanici. Nekada smo imali svoje rođene kraljeve, a ne ugarske. Nije nas pak Ugrima podala nikakva sila, nikakvo ropstvo, nego smo se sami svoje dobre volje pokorili i to ne kraljevstvu nego kralju njihovu. Njihova uopće kralja priznajemo još sada, dok bude gospodar austrijski. U protivnom pak slučaju nemojmo slušati izbor slobode, koji vuče na svoju stranu, ni slobodu izbora ni to, kao da se moramo svagda povoditi za Ugarskom. Slobodni smo, ne robovi; promotrimo naše prilike, prođimo se pogibli s tiranima i kraljevima skitskim, pa dok smo predziđe austrijskih vladara, pokoravajmo se cijelomu preslavnomu koljenu njihovu bez razlike spola uvijek drage volje kao vjerni narod i kraljevstvo vjerno.

Neka imaju - ponovismo staležima - na pameti one velike i posljednje blagodati vjernosti naše, kojima su nas austrijski carevi slavne uspomene Leopold I. i Josip I. gotovo nekim očinskim saučešćem utješili; pa kako su oni svete sloboštine naše čuvali i uzdržali, a o tom posumnjati na premilostiva Karla i ostalu krv austrijsku bila bi grjehota. Ako je Ljudevit zaslužio, da mu Ugri jedinicu kćer učine baštinicom krune i kraljicom, to onda još više zaslužuje preuzvišena kuća austrijska od našega naroda hrvatskoga, da kraljevsko koljeno njezino učinimo zauvijek vladarima naše kraljevine. Jednom riječi, nije bilo, prejasni care, nikoga, koga nijesmo na to - na nasljedno pravo jednoga i drugoga spola austrijskoga i na kraljevsko pravo Hrvatske, Dalmacije i Slavonije svom dušom i svom snagom opomenuli. Stoga će dodati članak kraljevine pokazati, što smo po milosti Božjoj i s voljom našega naroda, koji nije od nedavna pod vladarima austrijskim, jednodušno zaključili o nasljedstvu obojega spola u spomenutom državnom saboru ove kraljevine ispitavši želje pojedinaca. Neka, molimo, primi sve Vaše posvećeno Veličanstvo s onom blagom milosti svojom, s kojom i mi iznosimo sav svoj trud, a vjerni staleži svoje složno mnijenje. Uostalom smo se od srca pomolili za Vaše Veličanstvo, premilostivoga našeg kralja, i prejasne potomke, da se dostanu slavnih pobjeda, dobroga zdravlja i sretne vlade nad svima i nama, te ostajemo do groba vjerni.

U Zagrebu u Hrvatskoj 15. ožujka 1712. godine.

Emerik Eszterhazy, biskup zagrebački v. r.
Grof Ivan Drašković, kr. komornik i glavni predstojnik straže v. r.
Krsto Delišimunović, glavni predstojnik straže i vrhovni zapovjednik Krajine v. r.
Juraj Plemić, protonar spomenutih kraljevina.