Predavanje Franje Tuđmana na Yaleu 22. rujna 1990.

Izvor: Wikizvor
Govor Franje Tuđmana u Saboru 30. svibnja 1990. Predavanje Franje Tuđmana na Yaleu 22. rujna 1990.
autor: Franjo Tuđman
Govor Franje Tuđmana prigodom proglašenja Ustava RH 22. prosinca 1990.
Hrvatska u današnjoj Europi, predavanje održano na Sveučilištu Yale, 22 rujna 1990.


Prije više od trinaest stoljeća, Hrvati su bili prvi i jedni slavenski narod koji je iz dalekih euroazijskih ravnica dopro do obala toplog, Jadranskog mora, a time i do mediteranskog svijeta. Iako su teritorij između Drave i Dunava i Jadrana i na njemu sjeveroistočni dio obale zauzeli oružjem, na toj istoj obali napojili se klasičnom rimskom i judejsko-kršćanskom civilizacijom.

Već 670-te godine Hrvati sklapaju ugovor o nenapadanju s rimskim Papom. Kao malo koji suvremeni europski narod Hrvati imaju sačuvane kamene spomenike još iz devetog stoljeća s imenima hrvatskih vladara (kneza Branimira i Mutimira), a od desetog do dvanaestog stoljeća Hrvati imaju najjače kraljevstvo u tom dijelu jugoistočne Europe, na rubu zapadnoga kršćanstva. Hrvatske vladare, kneza Trpimira (i druge) te kraljeve Tomislava, Krešimira IV i Zvonimira, bilježe tadašnji vatikanski, bizantski i franački izvori među najistaknutijima svoga doba.

Na povijest hrvatskoga naroda od samoga početka njegova dolaska na ovo tlo, u velikoj seobi naroda u sedmom stoljeću, neprekidno su imale golem utjecaj vanjske sile. Štoviše, samu sudbinu oblikovanja i opstojnosti hrvatske države presudni su bili čimbenici što su proizlazili iz geopolitičkoga položaja hrvatskih zemalja. Hrvatska država, u novoj postojbini između Drave, Dunava i Jadrana, stvarala se na razmeđu civilizacija. Tu se podijelilo (u 4. stoljeću prije dolaska Hrvata) veliko Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno, tu se raspolučilo, nekoliko stoljeća kasnije, i univerzalno kršćanstvo na istočno-pravoslavlje i zapadno-rimsko katoličanstvo. Na toj podjeli razvijala se s jedne strane razdjelnice (koja je išla rijekom Drinom) istočno-bizantska, a s druge zapadno-europska civilizacija. Hrvatska je geopolitički pripadala zapadnoj civilizaciji, ali je ako rubna zemlja bila izložena ne samo idejnim nego i nasilnim presizanjima. A preplitanja tih civilizacija i suprotnosti njihovih sila na hrvatskom tlu imalo je više negativnih nego pozitivnih posljedica.

Na toj razmeđi civilizacija i kršćanstva nastala je bogumilska hereza u Bosni što je kasnije olakšalo pojavu muslimanstva u okviru otomanske invazije.

A nije na odmet uzgred napomenuti da je i Titova hereza u okviru komunističkoga pokreta ovoga stoljeća bila uvjetovana također i geopolitičkim čimbenikom.

Pa i glasovita Churchil-Staljinova pogodba o fifty-fifty podjeli interesnih sfera zasnivala se na činjenici geopolitičke i civilizacijske raspolučenosti jugoslavenske države. A da je u tome skriven uzrok i njena neprekidna nestabilnost i današnje državne krize očito je iz načina na koji se traži izlaz u njezinu zapadnom a na koji na istočnom dijelu.

N o, vratimo se hrvatskoj povijesti.

Narednih stoljeća, Hrvatima, međutim, povijest nije bila osobito sklona. Stiješnjeni između većih i moćnijih susjeda: Venecije, Ugarske i Austrije, a potom Habsburškog i Otomanskog carstva Hrvati se nisu mogli širiti niti brojem niti teritorijem. Osakaćeni osmanlijskim osvajanjem s Istoka, jedino što je Hrvatima preostalo, bilo je ići u dubinu i visinu.

Zato nije čudno što su mnogi hrvatski vitezovi i vladari (banovi) bili i pjesnici, ili što se u Dubrovniku (hrvatskoj gradskoj republici), na puškomet od turske granice – 50 godine prije Shakespearea – igralo kazalište i cvala književnost na hrvatskom jeziku. S imenom Isusa Krista na ustima Hrvati su stoljećima ginuli – „za krst časni i slobodu zlatnu“ – ali ne samo u interesu svoje domovine, već i zato da bi Europa i čitav Zapad mogli preživjeti i procvasti. O tragičnom položaju Hrvata u obrani kršćanstva i „nezahvalnoga“ Zapada, hrvatski pjesnici pjevaju na početku 16. stoljeća (Mavro Vetranović), a u polovini 17. stojeća Šiško Menčetić ostavit će poetsko povijesno svjedočanstvo:

Od ropstva bi davno u valih

Potonula Italija,

O hrvatskijeh da se žalih

More otomansko ne razbija!

Obranom od otomanske najezde u Europu Hrvatska je zaslužila časni naziv „Antemurale Christianitatis“. A treba spomenuti da i onda kad su Turci osvojili Budimpeštu i njome vladali 145 godina, dospjevši do pod sam Beč, nikada nisu osvojili Zagreb. Hrvati su na Zapadu zbog toga i svoga junaštva postali najviše poznati kao nesmiljeni ratnici, ali „reliquiae reliquiarum“ svoga nekoć moćnoga kraljevstva oni su obranili i očuvali zapravo više knjigom i raspelom, nego što su uspjeli obraniti svoju zemlju mačem.

Vođeni kršćanskim načelom bratstva među narodima, u svojoj novijoj povijesti Hrvati su bili zaokupljeni idejom o zajedništvu Južnih Slavena i obnavljanju jedinstva zapadnoga i istočnoga kršćanstva (u 17. stoljeću kanonik Juraj Križanić, u 19. stoljeću biskup Josip Juraj Strossmayer i drugi).

Ne uspjevši obraniti svoju nacionalnu suverenost u Habsburškoj Monarhiji u kojoj je prvotna personalna unija s Kraljem pretvorena u realnu uniju nepovoljnu za Hrvatsku, Hrvati u bili glavni zagovornici stvaranja zajedničke države Južnih Slavena, nakon prvoga svjetskog rata 1918. godine.

Jugoslavija je odgovarala i interesima sila-pobjednica u prvom svjetskom ratu, u njihovom versailleskom poretku u Europi jer se uklapala u „cordon sanitaire“ naspram Njemačke ali i nove prijetnje s Istoka – Sovjetske Rusije.

Tako je hrvatskom narodu drugi puta u njegovoj povijesti dopala zadaća da brani Europu i zapadnu civilizaciju. Međutim, ubrzo se pokazalo da je hrvatski narod bio još jednom žrtvovan. Jugoslavija se, umjesto ideala slobode pretvorila u strašnu moru, u „tamnicu naroda“ iz koje su se Hrvati htjeli što prije osloboditi. Srpska hegemonija nad hrvatskim i drugim nesrpskim narodima bila je glavnim uzrokom sloma Kraljevine Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. U povijesti gotovo nema sličnog primjera ubojstva vođe hrvatskoga naroda (Stjepana Radića i drugih) u beogradskom parlamentu (1928.) nakon kojega je bila zavedena i vojno-monarhistička diktatura. Od tada pa do danas pretežiti dio srpske političke misli zamišlja jugoslavensku državu samo kao proširenu – veliku Srbiju.

Tito je u drugom svjetskom ratu uspio obnoviti Jugoslaviju, porazivši u okviru antifašističkog rata i hrvatski ustaški separatizam i srpski četnički hegemonizam. S federalističkim programom ravnopravnosti naroda i njihova prava na samoodređenje do odcjepljenja.

Od Titova silaska s povijesne pozornice srpska politika ustaje protiv ustavnoga federalizma pokušavajući čak podržati (komunistički) jednostranački sustav radi nametanja centralističko-hegemonističkog poretka.

Hrvatska – kao i slovenska – politika izvlači zaključke iz sveukupnog povijesnog iskustva. Ona traži izlaz u pluralističkoj demokraciji i zahtijeva uređenje novih odnosa među narodima Jugoslavije na konfederativnim osnovama, kao savez suverenih republika.

Izvori[uredi]