Poziv

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Poziv
autor: Lav Tolstoj

napisano 1889., preveo Luka Malnar


POZIV


Ne smije se otezati i odgađati. Ničega se ne treba bojati, ne treba mnogo promišljati kako i što reći. Život se ne iščekuje. Moj je život već pri kraju i svaku se minutu može prekinuti. A ako ja mogu čime poslužiti ljudima, ako mogu čime iskupiti sve moje grijehe, sav moj prazan, pohotljiv život, to može biti samo time što bih podijelio sa braćom ljudima ono što mi je dano razumijeti jasnije nego drugim ljudima, to, što me već eto 10 godina muči i razdire mi srce.

Ne meni jedinome, već je svim ljudima jasno i razumljivo da ljudski život ne ide tako kako je dužan ići, da ljudi muče sebe i druge. Svaki čovjek zna da je radi vlastite sreće, radi sreće svih ljudi nužno voljeti bližnjeg ne manje nego sebe, i ako mu već ne možeš činiti to što hoćeš sebi, ne činiti mu što ne hoćeš sebi; i vjerska učenja svih naroda, i razum, i savijest govore upravo to svakom čovjeku. Tjelesna smrt koja stoji pred svakim od nas napominje da nam nije dano uživati ni u kakvim plodovima našeg rada, da smrt može svaku minutu prekinuti naš život, i potom je jedino što mi možemo raditi, i što nam može dati spokoj i radost to da svaku minutu, uvijek radimo to što nam kažu naš razum i naša savijest, ako ne vjerujemo u otkrivenje, a ako vjerujemo u nauk Krista onda trebamo raditi i to što on kaže; to jest ako već ne možemo činiti bližnjem ono što hoćemo sebi, onda mu u krajnjem slučaju ne smijemo raditi to što ne želimo sami sebi. I koliko je dugo, i kako god je to svima jednako jasno, bez obzira na to ljudi ne čine jedni drugima to što žele sebi, već ubijaju, pljačkaju, okradaju, muče jedan drugog i umjesto toga da žive u ljubavi, radosti i spokoju, žive u mučenju, tuzi, strahu i mržnji. I svugdje je jedno te isto: ljudi stradaju, muče se trudeći se ne vidjeti taj bezuman život, trude se zaboraviti, zaglušiti svoja stradanja i ne uspijevaju, i svake godine sve više i više ljudi silazi sa uma i ubija se, ne imajući snage podnositi život u potpunosti protivan ljudskom biću.

No, možda je život ljudi i dužan biti takav. Tako, kako sada žive ljudi sa svojim imperatorima, kraljevima i vladama, sa svojim palačama i parlamentima, sa svojim milijunima vojnika, pušaka i topova, svaku minutu spremnih baciti se jedni na druge. Može biti da su ljudi i dužni živjeti tako, sa svojim tvornicama bespotrebnih ili štetnih stvari, u kojima, radeći 10, 12 ili 15 sati na dan, ginu milijuni ljudi, muškaraca, žena, djece, pretvorenih u strojeve. Možda i treba biti tako, da se sve više i više prazne sela i pune gradovi sa svojim birtijama, bordelima, azilima za beskućnike, bolnicama i popravnim domovima. Možda i treba biti tako da se ljudi sve manje časno žene, a da raste broj prostitutki i žena koje ubijaju plod u svojoj utrobi. Možda i treba biti tako da stotine i stotine ljudi sjede po zatvorima, u skupnim ćelijama ili samicama, upropaštavajući svoje duše. Možda je to i ispravno, da se ta vjera Krista, koja uči obuzdavanju srdžbe, trpljenu, podnošenju uvreda, činjenju bližnjemu onoga što što želiš sebi, ljubavi prema njemu, ljubavi prema neprijateljima, ujedinjenju svih ljudi, možda je to i nužno, da se vjera Krista koja to uči prenosi ljudima preko učitelja raznih međusobno posvađanih sekti u obliku ružnih i nemoralnih trabunjanja o stvaranju svijeta i čovjeka, o njegovoj kazni i iskupljenju Kristom, o utemeljenju ovakvih ili onakvih misterija i obreda. Možda je sve to nužno i svojstveno ljudima kao što je mravima svojstveno živjeti u mravinjaku, pčelama u košnici, i jednima i drugima ratovati i raditi na ispunjenju zakona svojeg života. Možda je upravo to potrebno ljudima – takav im je zakon. I možda, možda je zahtjev razuma i savijesti za ljubavlju i drugačijim blaženim životom – možda je taj zahtjev san i obmana, i ne treba se i ne smije se razmišljati o tome da bi ljudi mogli živjeti drugačije. Neki i govore tako. No čovječje srce ne vjeruje tome; i kao uvijek ono gromko viče protiv lažnog života i poziva ljude prema tom životu koji zahtijevaju otkrivenje, razum i savijest, i to još glasnije i silnije u naše vrijeme nego nekada.

Prošli su vjekovi, tisućljeća – vječnost vremena i nas nije bilo. I najednom mi živimo, radujemo se, razmišljamo, volimo. Mi živimo, i rok je tog našeg života, po Davidu, 70 sitnih godinica, one će proći i mi ćemo iščeznuti, i taj 70-godišnji period zakriti će ponovno vječnost vremena, i nas više neće biti takvima kakvi smo sad, nikada više. I eto, dano nam je proživjeti tih, u najboljem slučaju, 70 godina, a možda čak i toliko sati, proživjeti ih ili u jadu i zlobi, ili u radosti i ljubavi, proživjeti ih sa spoznajom toga da sve to što radimo nije ono pravo i nije kako bi trebalo biti, ili sa spoznajom toga da je ono što smo učinili, premda i nesavršeno i slabo, da je to upravo ono što je bilo potrebno i moguće učiniti u tim životu.

«Promislite, Promislite, Promislite!», - vikao je već Ivan Krstitelj; «promislite», objavljivao je Krist; «promislite», objavljuje glas Boga, glas savjesti i razuma. Prije svega zastanimo svaki u svojem poslu ili u svojoj zabavi, zastanimo i razmislimo o tome što radimo. Radimo li ono što smo dužni raditi, ili tako, bez razloga, nizašto rasipamo taj život koji nam je dan između dviju vječnosti smrti.

Znam ja da te sa svih strana sebi podvrgavaju ljudi i ne daju ti ni minute mira, i da ti se, kao konju koji vuče kola čini da se nikako ne možeš zaustaviti, premda su i kola koja te tjeraju naprijed pokrenuta od tebe samog; znam ja da stotine glasova zakriče na tebe, ako se samo i pokušaš zaustaviti da bi razmislio.

- «Nema se kad razmišljati i rasuđivati, treba raditi», - zakriči jedan glas.

- «Ne valja rasuđivati o sebi i svojim htijenjima, kad je stvar kojoj ti služiš opća stvar, stvar obitelji, stvar trgovine, umjetnosti, znanosti, države. Ti si dužan služiti općem», - zakriči drugi glas.

- «O svemu su tome veći i probali razmišljati i nitko nije ništa smislio, živi, i to je sve», - zakriči treći glas. – «Razmišljao ili ne razmišljao, biti će svejedno: proživjeti ćeš kratko vrijeme i umrijeti; i stoga živi za svoje zadovoljstvo». -- «Ne razmišljaj! Ako počneš razmišljati shvatiti ćeš da je život gori od ne življenja i ubiti ćeš se. Živi kako te god zapadne, ali ne razmišljaj», - zakriči četvrti glas.

Kako piše u bajci, kada je pred očima tragaoca već bilo blago koje je tražio, tisuće strašnih glasova uokolo njega zakričalo je kako bi ga omeli da ne uzme to što bi mu donijelo sreću. Tako i glasovi slugu svijeta odbijaju tragaoca istine kad je on već pred njom. Ne slušaj te glasove. I u odgovor na sve što ti oni mogu reći, reci sam sebi jedno: iza svojeg života ja vidim beskonačnost vremena u kojoj me nije bilo. Ispred mene nalazi se ista takva tama u koju će me kad-tad uroniti smrt. Sada ja živim i mogu – znam da mogu – mogu zatvoriti oči i ne vidjevši ništa dospjeti u najmučnije i zlo življenje, i mogu ne samo otvoriti oči, gledati, već mogu vidjeti i promotriti sve oko sebe i izabrati najradosnije i najbolje življenje. I stoga, bez obzira na to što mi govorili glasovi, i kako god bi me pritisnule napasti, kako god bi me pritisnuo život koji sam već otpočeo i koji podupiru svi oko mene, ja ću stati, pogledati uokolo sebe i razmisliti.

I čovjeku stoji da to kaže samome sebi, vidjevši da on nije jedini koji je krenuo odlučiti o svojoj sudbini, već da su i prije njega i pri njemu mnogi ljudi baš tako kao i on, dobro promislili o sebi i odabrali taj bolji životni put, koji jedini daje sreću i vodi k njoj.



25. svibnja 1889.