Povijest Rusije (Rambaud) 7.6
| << | POVIJEST RUSIJE OD POČETAKA DO GOD. 1884. autor: Alfred Rambaud |
Glava XXXVIII. — Aleksandar II., rat na iztoku i nihiliste.
Slavofili i iztočna Evropa. — Ustanak Slavena u Turskoj : srbski i crnogorski rat. — Rusko-turski rat: San-Stefanski mir. — Posredovanje Evrope: Berlinski mir. — Ruska politika na iztoku nakon rata. — Nihiliste i prevratne stranke u Rusiji: smrt Aleksandra II. — Stupanje Aleksandra III. na prijestol.
Slavofili i iztočna Evropa.[uredi]
Rusija se je sve više obazirala na sudbinu kršćanskoga naroda, koji je čamio pod turskim jarmom, a nad kojim mu je ugovor godine 1856. htio oduzeti njezino pravo pokroviteljstva, a da ga preda čitavoj Evropi, čim se je više oporavljala od svojih poraza u Krimu.
Godine 1858. bila je Rusija na dogovoru, kojim su uredjene kneževina vlaška i moldavska; g. 1859. poslije dvostrukoga izbora pukovnika Kuže pristala je Rusija na ugovor, da se te dvije kneževine spoje u jednu državu rumunjsku. Ta nova država, dragocjen ostanak velike naseobine rimske, koju je utemeljio car Trajan na donjem Dunavu, priznana je napokon od Turske u prosincu g. 1861., ali samo dotle, dok vlada Kuza. Godine 1865. prvi narodni sinod rumunjski proglasi rumunjsku crkvu nezavisnom od grčkoga patrijarha u Carigradu. Porta opet morade priznati velike promjene, uvedene u unutarnjoj upravi Rumunjske nakon državnoga prevrata kneza Kuže (14. svibnja 1864), koji je razpustio sabor i kao diktator izveo reforme, koje je smatrao potrebnima. Kada je po tom u noći 22. na 23. veljaču g. 1866. Kuza bio svrgnut, Rumunji ponudiše krunu flandrijskom grofu. Konferencija u Parizu (10. ožujka) potvrdila je doduše rumunjsko jedinstvo, ali nije htjela pristati na izbor stranca za kneza. Rumunjska se skupština nije na to obazirala, te izabere dne 19. travnja njemačkoga kneza Karla Hohenzollerovca. Porta se opet nije mogla protiviti gotovu činu; a njezino se pravo gospodstva vidjelo samo još u plaćanju danka.
U Srbiji su Obrenovići opet došli na prijestol g. 1858. sa starim knezom Milošem, kojega je naslijedio g. 1861. sin mu Mihajlo. Srbija je ostala većma zavisna, nego li Rumunjska. Sultan je tu sebi zadržao šest gradova: Biograd, Semendriju, Soko, Uzicu, Fet-Islam (Kladovo) i Šabac. Osim toga su se Turci pogazivši ugovor od 1830., koji je slijedio za Jedrenskim, naselili po selima i gradovima, pa i u Biogradu, a ne htjedoše se pokoriti srbskim zakonima, Knez je daklem Mihajlo živio u svojoj prijestolnici Biogradu pod topovima turske tvrdjave i u sred Turaka, koji mu se ne pokoravahu. Snošaji su već bili veoma napeti, kad se god. 1862. zavadi jednom turski vojnik s jednim gradjaninom, te se turska straža, razasuta po gradu, stane biti s narodom, a tvrdjava bombardovati grad. U Carigradu se sastane konferencija i odluči da se Soko i Uzica vrate Srbima, a Turci da se moraju stisnuti u ostale četiri tvrdjave. Biograd je ostao i kašnje pod gradskim topovima. Napokon g. 1867. na demonstracije srbske skupštine i pod pritiskom evropske diplomacije pristane Porta, da Turci odu sasvim iz Srbije. Nakon ubistva kneza Mihajla dodje na prijestol mladi mu bratučed knez Milan, kojega je on kao posinio bio.
U Crnoj je Gori knez Danilo, prvi koji nije bio ujedno i vladika, malo razsrdio Rusiju. Premda je ona g. 1852.—1853. za crnogorskoga rata s Turcima svojim prigovorima gledala da zaustavi tursku provalu, knez je Danilo ipak radje tražio prijateljstvo Avstrije, a u krimskom je ratu ostao neutralan. Poslije rata na kongresu g. 1856. pokuša on da mu se izpune ovi zahtevi: da se Turska sasvim odreče svoga tobožnjega prava gospodstva nad Crnom Gorom, i da se Crna Gora poveća. Evropa ga ne htjede podupirati, te mu Turska oglasi rat. Nova turska provala zapriječena je bitkom kod Grahova, gdje je paša Husejin izgubio 3000 ljudi i sve svoje topove; Evropa morade tada posredovati, da prestane rat (1858). Kad je Danilo g. 1860. bio ubijen, naslijedi ga sinovac mu Nikola još malodoban, a otac njegov Mirko, pobjeditelj kod Grahova, primi se namjestničtva. Naskoro buknuše ustanci u Hercegovini, a Mirko zažmurio, pa ne vidi, kako Crnogorci pomažu ustašama. Otuda nastade treći rat s Turcima, i Omer-paša navali na Crnu Goru sa 60.000 ljudi. Crnogorci spočetka njekoliko puta potukoše Turke; nu dne 23. kolovoza 1862. poraziše Turci Mirka kod Rijeke svojim ogromnim brojem i topovima. Evropa je opet posredovala; nu Crna Gora morade dopustiti, da se kroz njezino zemljište gradi vojnička cesta.
Rumunjska, Srbija i Crna Gora imadjahu barem narodnu vladu; ali ne bijaše tako u drugih kršćana, koji su bili pod neposrednom vlašću sultanovom, te življahu kao raja čekajući zaman, da im bude bolje, kako je odredjeno u ugovoru g. 1856. Tako je bilo Bošnjacima, Hercegovcima, Bugarima i Grcima u Epiru, Tesaliji i na Kreti. S Crnom Gorom malaksa i hercegovački ustanak. Bugari se uzkomešaše, te g. 1868. njihovi bjegunci pokušaše da u sporazumku s rumunjskim činovnicima iznenada navale na tvrdjavu Sištovo; ali Turci groznim načinom ugušiše te pokušane ustanke. Krećani su se uzalud upinjali, da dobiju kakvu takvu vladu, te se onda digoše g. 1866. i prisiliše namjestnika Ismajil-pašu, da im se preda kod Apokorona. Dobrovoljci dohrliše sa svih strana iz Grčke i Francuzke; a u atenskoj vladi nadvlada u travnju g. 1868. ratna stranka, te grčko ministarstvo oglasi, da će se Kreta naskoro spojiti s grčkom kraljevinom i stane se oružati. Turska odazove svoga poslanika, i posije u Pirej admirala Hobart-pašu, da preda grčkoj vladi ultimatum. U Parizu se sastane konferencija, da odkloni taj rat, i prinudi Grke na mir. Kršćanske ustaše podlegoše nakon očajničke borbe (siječanj-veljača 1869.). Turska dade Kreti njekakav ustav (već iradom g. 1867.), samo da zadovolji, ili da se ukloni željama vlasti.
Ruska je vlada već g. 1860. Gorčakovljevom okružnicom upozorila Evropu na jadno stanje kršćana u Bosni, Hercegovini i Bugarskoj. U pitanjima, koja se ticahu Rumunjske, Srbije, Crne Gore i Krete pridružila se je ona prigovorima drugih vlasti.
Osim ruske vlade radili su i ruska družtva. Od g. 1846. postojalo je u Kijevu družtvo Ćirila i Metodija, kojemu je bila namjera, da olakša nevolje kršćanima na iztoku bez obzira na narodnost i vjeru; nu ono pobudi sumnje u cara Nikole, te ga on dokine. Ono se promijeni oko g. 1857., nu prione više uz ideju panslavizma, t. j. uz oslobodjenje slavenskih naroda i njihovo ujedinjenje pod pokroviteljstvom jedinog tada slobodnog naroda slavenskog, silnog carstva ruskog. Oni, koji su išli za tim ciljem nazivani su slavofilima. Hrabrila ih je Italija i Njemačka, koje su se nedavno ujedinile. Godine 1867. sazvaše oni u Moskvu pod imenom etnografskog sabora predstavnike svih slavenskih naroda; nu tu opaziše, da nema jezika slavenskog, kojega bi svi Slaveni razumijevali; vidjelo se je, da Česi i drugi narodi hoće da sačuvaju svoje pravo nezavisnosti; napokon je i uspomena o Poljskoj bacila neugodnu sjenu na tu slavu bratimstva slovenskog. Mogoše se uvjeriti, da se ideja pravog panslavizma ne može ostvariti.
Slavenofilima su najmiliji bili slavenski narodi, koji su još čamili pod turskim jarmom, bilo kao vazali, ili kao raja. Bili su im istina mili svi kršćani pravoslavne vjere; ali za Grke i Rumunje nijesu toliko marili kao za Slavene, Stoga su šiljali navlastice Srbima, Crnogorcima, Bugarima, Bošnjacima i Hercegovcima knjige, crkvene stvari i novaca, da osnivaju crkve i škole. Ruska je vlada isto tako razlikovala uvidjevši, da bi se Rumunji više opirali njezinu uplivu, i da bi Grci bili više suparnici nego li saveznici pored svojih velikih težnja i snivanja o velikom helenskom carstvu, koje bi stupilo na mjesto vizantinskoga carstva sa Carigradom kao prijestolnicom.
Jedan je dogadjaj jasno odkrio tu tajnu misao ruske vlade. Bugari htjedoše imati narodnu crkvu, koja ne bi zavisila od carigradskoga patrijarha, kao što to već bijaše u Rumunja. Ne mogući još zatražiti svoje državne nezavisnosti od Turaka, htjedoše barem da zaištu svoju crkvenu nezavisnost od Grka. Na balkanskom se poluotoku svo uzžurbalo: Ignjatijevu, ruskomu poslaniku u Carigradu, kao naravnomu zaštitniku pravoslavnih kršćana, pohrliše Bugari moleći ga da im podupre molbu, a i Grci da bi im izradio da ostane status quo. Dugo se je pokazivao tobože sasvim nepristran prema objema strankama. Najedanput se odluči za Bugare i njegovim uplivom kod Porte dobiše Bugari dne 24. travnja g. 1872. pravo, da biraju svoga mitropolita, te im eto tako narodna crkva postade slobodna.
Kad je Gorčakov g. 1871. na londonskoj konferenciji polučio, da se pregleda ugovor g. 1856. sklopi on sa Turskom ugovor dne 18. ožujka g. 1872., po kojem su obje vlasti uzajmice ustanovile sebi pravo, da na Crnom moru grade tvrdjave i na njemu da izdržavaju ratno brodovlje. Tim je Rusija koraknula prema uzpostavljenju svoga ugleda na iztoku.
Ustanak Slavena u Turskoj: srbski i crnogorski rat.[uredi]
Godine 1874. plane nanovo ustanak u Bosni i Hercegovini. Ustaše se pozivahu na parizki mir i zahtevahu, da se izvedu obećane reforme. Obćeniti je položaj Evrope nakon francuzkih poraza veoma oteštavao zajedničku akciju diplomacije, a ona je ipak bila nuždna; u turskim je na ime pokrajinama i vazalnim kneževinama bilo toliko crnih uspomena, toliko klica za sukob, da bi i najmanji dogadjaj mogao razbuktiti obću bunu. Ustanak se je zatezao: Turska, koja je kašnje pokazala, koliko je još odporne sile tada u nje bilo, izgledala je spočetka kao da ne može svladati njekoliko ustaških četa. Budi s mlitavosti, budi s nemoći njezine ustaše potuku Muktar-pašu i obkole tvrdjave Nikšić i Pivu. U prosincu g. 1875. pokuša ona da umiri zemlju obećavši još jedanput reforme. Ustaše zatražiše jamstva; tada grofu Andrašiju, avstrougarskomu ministru izvanjskih posala, podje za rukom, da nagovori sultana, te je pristao na reforme, izbrojene u noti od 12. veljače g. 1876. Ustaše opet ne htjedoše položiti oružja; nego oni zahtevahu, da prije turska vojska ode iz Hercegovine. Najedanput ubistvo francuzkoga i njemačkoga konzula u Solunu pokaza, da su bile opravdane tužbe na fanatizam i bezakonje tursko. Tada se složiše Rusija, Avstrija i Njemačka, da predadu sultanu notu 1, maja, kojom su ga pozivali, da s ustašama sklopi primirje, i da provede reforme, koje su mu predložene od grofa Andrašija, jer da će ga inače silom na to prinuditi. Turska, napućivana od Englezke da se opire, odbije taj ultimatum.
Još teži dogadjaji, nego li je bio onaj solunski, digoše na Tursku čitavo javno mnijenje evropsko. God. 1864. padne Turskoj kobna misao na um, da nastani u Bugarskoj Čerkeze, koji su uskočili iz Kavkaza, da se otmu ruskomu gospodstvu. Ti varvari, navikli na svojim brdinama da živu o razbojničtvu i trgovanju robovima, a koji su oranje zemlje smatrali nedostojnim za bojnike, pritisnuše bugarske seljake i nagnaše ih da za njih rade postupajući s njima kao s robovima svojim. Ta nova nevolja, koja se je pridružila svim drugim nevoljama turske uprave, dozlogrdi narodu. Stara se mržnja izmedju kršćana i osmanlija probudi. Na jednoj se i na drugoj strani stadoše oružati, te u studenom g. 1875. kršćansko selo Sulmši grozno bude opustošeno; a kršćani su opet posjekli Turke u Otlukeni-u i Strjelici. Turska mjesto da je poslala redovitu vojsku, da taj ustanak u zametku uguši, lati se najružnijega sredstva: napusti u Bugarsku na tisuće Čerkeze, bašibozuke i druge neredovite čete. S mirnim krajevima postupalo se je kao i s pobunjenim. U Bataku bude 5000 stanovnika pogubljeno od 7000. Iztragom francuzkoga poslanika dokazalo se, da je za tri mjeseca 20.000 kršćana posječeno. Na više se mjesta pokazalo, da su turske oblasti u dogovoru s krvnicima. Evropa se sva ozlojedila; i u Englezkoj se dapače latiše liberalci bugarskih grozota u novinama, mitingima i parlamentu kao oružja protiv konzervativnog ministarstva.
Mnogo se većma dojmiše ta nedjela Rusije i svih slavenskih zemalja. Poznato je, da stanovnici Hrvatske i Slavonije govore gotovo istim jezikom kao stanovnici Turske Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a i kao stanovnici Srbije i Crne Gore; to je srbski ili hrvatski jezik, i svi ti narodi sačinjavaju skupinu, koja se nazivlje Jugoslaveni. Nastade silno komešanje na avstro-ugarskom zemljištu i objema kneževinama. I tako turske paše, koje su se borile s ustašama opaze, da u njihovim redovima ima polovica Srba i Crnogoraca. Knezovi Milan i Nikola ne mogoše suzpregnuti strasti, koje i njih obuzeše, te se oni na vrat na nos stanu oružati. Ruski gjeneral Černajev, osvojitelj Taškenta, primi zapovjedničtvo srbske vojske, a ruski djaci i drugi dobrovoljci pohrliše na jug; ruska družtva šiljahu u velike oružja i novaca; pa i stari častnici i bivši vojnici iz slavenskih zemalja avstro-ugarskih prijedjoše u Srbiju.
Vjerske se i narodne strasti osmanlija takodjer razpališe. Sultan Abdul-Azis, koji je svojim razsipanjem i ludilom upropastio državu, bude srušen u noći dne 29. svibnja g. 1876. urotom, u kojoj su bili i veliki mu vezir, i najglavniji ministri i gjenerali. Dne 2. lipnja proglasiše narodu, da se je sultan ubio. Nasljednika mu Murata V. svrgnuše tri mjeseca po tom toga. Slabu mu glavu smutiše svi ti krvavi prizori u šaraju. Tada proglasiše Abdul-Hamida II. sultanom (dne 31. kolovoza 1876.).
Rat je već bio započet. U svibnju g. 1876. obje kneževine Srbija i Crna Gora prema zahtevima i grožnjama turskim sklopiše savez za napadaj i obranu, a dne 1. srpnja njihove vojske prijedjoše medje.
Crnogorci potukoše kod Trebinja gjenerala Freunda, koji je postao Mahmud-pašom i obkoliše tri tvrdjave Nikšić, Podgoricu i Medun. Srbe nije baš sreća poslužila. Černajev, mjesto da je ušao u Bosnu i pružio ruku Crnogorcima, naumi da prodre u Bugarsku. Odluči tri sbora, da čuvaju zapadnu, jugo-iztočnu i iztočnu medju; on sam pako prijedje preko jugo-iztočne medje, obidje grad Niš i podje putem u Sofiju do Pirota. Našavši prema sebi mnogo jaču snagu i pobojav se sa poraza iztočne vojske okrene natrag. Tada provališe Turci u Srbiju Moravskom dolinom. U glavnoga im zapovjednika Abdul-Kerima bijaše 200.000 ljudi, to jest dva puta toliko, koliko u čitavoj srbskoj vojsci. On potuče Srbe kod Gramade, Pandirala i Knjaževca (od 25—31. srpnja), ali nasjedne sam kod Aleksinačkih utvrdjenja nakon pet dana boja i velikih gubitaka; zatim on obkoli taj položaj i podje prema Biogradu lijevom obalom Moravskom. Prvo posredovanje evropske diplomacije nije koristilo, i borba se nastavi. Srbska vojska okupljena oko Djunisa odbi sve juriše Turaka u krvavoj bitki, koja je trajala tri dana (od 19—21. listopada); nu Turci dobivši pojačanja jurnuše nanovo (dne 29. listopada) i raz-biše sasvim srbsku vojsku. Gotovo svi dobrovoljci pogiboše oko. Černajeva.
Uzrujanost je bila gotovo isto tako velika u Rusiji kao i u Biogradu; ta kod Djunisa je potekla i ruska krv; činilo se je, da je ruska čast založena; carski je ugled propao, ako se dozvoli, da Srbija bude sgažena. Ruski poslanik Ignjatijev predade Porti ultimatum, u kojem je pozvana, da pristane na primirje; za odgovor joj ostaviše samo 48 sati. Turska popusti i dade Srbiji i Crnoj Gori dvomjesečno primirje.
Turska pokaza na bojnom polju toliko vojske i toliko snage, koliko se nije ni slutilo da je još ima u nje, te doista male kneževine kao ni hercegovačke ustaše ne mogoše riješiti toga pitanja. Medjuto je Rusija držala, da joj još nije došlo vrijeme, da otvoreno posreduje, nego je radje pustila evropsku diplomaciju, da se uzalud nateže s jogunlukom turskim.
Dne 12. studenoga g. 1876. izrazi Aleksandar II. u svojem govoru u Moskvi glasno svoje divljenje Crnogorcima i svoje simpatije za nevolje kršćana; a dne 13. knez Gorčakov pošalje vlastima okružnicu navješćujući, da se mobilizuje šest sborova.
Francuzka je gledala izdaleka taj sukob; Njemačka je dobro otvorila oči, a Avstrougarka nije znala što će videći, da bi doga-djaji mogli pružiti Rusiji priliku, da se poveća, a da bi se i sama mogla njima okoristiti; Englezka je živo željela, da se održi status quo. Ona i učini prve korake, te pozove vlasti na konferenciju u Carigrad.
Istoga dana, kad se je sastala konferencija (dne 23. studenoga) veliki vezir Midat-paša proglasi turski ustav, koji je davao narodima turskoga carstva sve slobode, koje se pomisliti mogu, a utemeljivao gornju kuću i sabor. Ta je lakrdija samo dokazala, da Porta želi, da izmakne skrbničtvu Evrope i da umakne njezinim zahtevima. Dne 24. prosinca konferencija preda Porti, memorandum, koji je pretvoren u ultimatum dne 15. siječnja god. 1877. U njemu se je tražilo povećanje Crne Gore, status quo za Srbiju, autonomija za Bosnu, Hercegovinu i Bugarsku sa zemaljskim saborima, u koje se poslanici biraju, i s kršćanskim namjestnicima, koji su odabrani s privolom vlasti, onda preustrojstvo uprave i sudstva, da se uklone Bašibozuci i Čerkezi, da se osnuje narodna vojska, da se podijeli obće pomilovanje, i da vlasti imenuju dva povjerenstva za nadzor. Porti bude poručeno, ako s mjesta ne pristane na te reforme, da će evropski punomoćnici zatražiti svoje poputnice. Turska je olako primila diplomatske grožnje, jer je Englezka više puta bila izjavila, da se ona ne bi pridružila nikakvoj oružanoj demonstraciji protiv sultana. Još ju je hrabrilo, što se je očito opažalo, da je Aleksandar neodlučan.
U Rusiji bijahu doista dvije struje javnoga mnijenja: službeni je svijet očito prezirao Srbe, a smionost ga je dobrovoljaca ozlojedila, koji uložiše rusku čast u to nerazborito poduzeće; izjavljivao je, da se nikako ne može povesti dug rat kod državnug deficita, kod paloga kredita papirnatih novaca, kod raztrojene vojske, koja se je baš preustrojavala, i napokon kod brodovlja Crnog mora, koje je veoma zaostalo bilo za turskom flotom. Slavofili pako mišljahu, da će im se sad na izpuniti želje: da će se osloboditi kršćani, da će pravoslavlje nad islamom slaviti slavlje i da će se ruski upliv po čitavu iztoku razširiti. Ratnu je politiku podupirao navlastice veliki knez Nikola, carev brat, poslanik Ignatijev, ratni ministar Miljutin i novinar Katkov. Car kolebajući se izmedju svoje težnje za mirom i želje da izbriše od ugovora g. 1856. i zadnji redak, onda Gorčakov bojeći se koje da će ga narod omrznuti, a koje da se upusti u taku veliku pustolovinu, ne mogoše da se odluče. Ta se je neodlučnost onda kašnje osjetila kod priprave i vodjenja rata. Činilo se doduše da držanje Englezke uznemiruje Rusiju, nu Njemačka ju je hrabrila; pruski je generalštab uvjeravao, da se sa 250.000 ljudi može prijeći preko Balkana i poći do Carigrada.
Midat-paša je polučio prvi uspjeh odbivši ultimatum konferencije po njekom zemaljskom vijeću, koje se je sastalo, dok se ne sakupi novi sabor. Drugi uspjeh poluči sklopivši dne 1. ožujka g. 1877. sa Srbijom mir na temelju status quo-a. On je htio sklopiti ugovor i s Crnom Gorom, čim bi se utišao ustanak u Bosni i Hercegovini i uklonio svaki povod evropskomu posredovanju; ali protivne tvrdnje na strani Crnogoraca i Turaka, koji svaki na svojoj strani pobijediše, zapriječiše ugovaranje.
Gorčakovljeva okružnica od 31. siječnja 1877., i poslanstvo Ignjatijevljevo raznim dvorovima polučiše novu demonstraciju evropskih sila; bijaše to Londonski zapisnik od 31. ožujka, koji je pozivao Tursku, da se razoruža i oglasio joj, da će vlasti pomno paziti, hoće li ona izvesti obećane reforme. Rusija pridoda zapisniku izjavu, da će samo onda položiti oružje, ako Turska sklopi mir s Crnom Gorom. Turski se sabor medjuto sastane i jedan od prvih zaključaka mu bijaše odluka, da se rat s Crnom Gorom nastavi (n. travnja). To je bilo isto, što i baciti rukavicu Rusiji; a ona je i podigla.
Rusko-turski rat: San-Stefanski mir.[uredi]
Dvije su ruske vojske bile sakupljene: jedna oko Kišenjeva u Besarabiji, a druga u Aziji na armenskoj medji. Prvom je zapovijedao veliki knez Nikola, kojemu pomagahu Nepokojšicki i Levicki kao zapovjednici generalštaba; u njoj bijaše sedam sborova, kojim zapovijedahu veliki knez nasljednik i gjenerali Zimmerman, Vannovski, Šakovski, Krüdener. Radecki i t. d.; a brojila je do 250.000 ljudi. Drugom je vojskom zapovijedao gjeneral Loris-Melikov, rodom Armenac, a imala je jedno 60.000 ljudi.
Rusija je sve učinila, da povuče sobom i Rumunjsku; obećavala joj je podpunu nezavisnost i povećanje zemalja. Dne 16. travnja tajnim ugovorom bude dozvoljeno Rusiji, da prolazi kneževinom rumunjskom, ostavivši joj ipak slobodu, da radi kako joj je drago.
Na zaključak turskoga sabora dne 11. travnja odgovori svečani proglas cara Aleksandra II. dne 24. travnja, izdan u glavnom stanu u Kišenjevu. Ruska vojska prijedje na tri mjesta medju Pruth i jedan odio naglim hodom prevalivši sto vrsta za dvadeset i četiri sata dočepa se Barboškoga mosta na Seretu. Ruska vojska prodje Rumunjskom i stigne do lijeve obale dunavske Dunavom su vladali turski monitori; nu Rusi jedan baciše u zrak torpedom kod Macina, a drugi tanad provališe, te potonu; ostali se pako moradoše skloniti u more. Kako su Turci pucali topovima na rumunjski grad Kalafat, Rumunjska se proglasi nezavisnom i posla 60.000 vojske, da bude desnim krilom ruskoj vojski.
Glavni zapovjednik turske vojske Abdul-Kerim nije mogao sakupiti sve svoje sile: Sulejman-paša je vojevao na crnogorskoj medji, Osman-paša oko Vidina, Mehmed-Ali na donjem Dunavu, a sam Abdul-Kerim kod Šumle. Isto tako nije mogao ni zapriječiti prelazka preko Dunava, te ga Zimmerman prijedje kod Hirsova i Galca, pa udje u Dobrudžu. Nu tim su prijelazom Rusi kanili samo omahnuti Turke, jer nakon pet dana, dne 27. lipnja glavna vojska stane prelaziti kod Zimnice i udje u Oršavu. Kriidener odmah osvoji Nikopolj i utvrdi se na Vidu; carević prijedje preko Jantre i zagrozi se Ruščuku, a Gurko, gjeneral Radeckov, smiono prodre do Balkana, osvoji iznenada Šipkin klanac i posla svoju prednju stražu čak u Rumeliju. Rusi daklem prevališe obje zapreke, Dunav i Balkan, te se je činilo da im je Maricinom dolinom otvoren put u Carigrad (srpanj g. 1877.).
Nu uspjesi im najedanput zapeše. U Carigradu svrgnuše ratnoga ministra i glavnoga zapovjednika Abdul-Kerima. Sulejman dohrli iz Crne Gore i zakrči put u Carigrad; Osman krene od Vidina, prijedje preko Vida i zaustavi se kod Plevne u utvrdjenom položaju ; Mehmed-Ali izidje iz Ruščuka, i podje u susret careviću, koji je bio stigao do Lome.
Dne 20. srpnja navali Schildner-Schiidner, Kriidenerov gjeneral, kao bez glave samo s 6000 ljudi na Plevnu i bude suzbijen; dne 30. srpnja Krüdener sam nanovo jurišaše, ali bude potučen. Medjutim je Mehmed-Ali zavrgao više bojeva s carevićem (od 22. kolovoza do 5. rujna) kod Ajaslara, Kara-Hasankeja, Kacleva Ablova i nagnao ga da uzmakne iza Jantre. Napokon Sulejman suzbi prednju stražu Gurkovu i stane se spremati, da mu otme Šipkin klanac.
Sada pokušaše turske paše da se spoje; a da to postignu, valjalo je Sulejmanu zauzeti Sipku a njegovim dvjema drugovima, da se protuku do istoga mjesta, i da mu pruže ruke. Ali-Osman u krvavim bojevima od 16. kolovoza do 17. rujna ne mogaše savladati ruske srčanosti, Osman pako bude potučen kod Skalevice i potjeran natrag u Plevnu (31. kolovoza); a Mehmed potučen kod Cerkovnine (21. rujna) morade se okaniti napadanja.
Rusi su im zapriječili spojenje; ali su i oni sami zapeli u svom napredovanju. Bijahu stisnuti na prilično tijesnom prostoru Bugarske: izmedju turskoga položaja kod Plevne od zapada, Balkana i Sipkinog klanca od Juga, i Jantre od iztoka.
I u Aziji im se je okrenula sreća nakon prvih pobjeda. Loris Melikov je prešao medju u tri odjela; prvi s pravcem prema Batumu; drugi prema Ardahanu; treći prema Karsu š nalogom da ona podje na Erzerum glavni grad Armenski; a četvrti prema Bajazidu. Turskom je vojskom zapovijedao Muktar-paša. Batumski odio ruski, koji se je plašio za svojim ledjima turske flote i izkrcavanja čerkezkih uskoka morade uzmaknuti; drugi i treći osvojiše Ardahan, obkoliše Kars i podjoše na Erzerum; četvrti pako zauzme Bajazid. Na svom putu iz Karsa u Erzerum navali na Loris Melikova jača sila i potuče ga kod Zewina (dne 26. srpnja). Tada morade uzmaknuti, okanuti se obsijedanja KLarsa i skloniti se u rusku tvrdjavu Aleksandropolj zadržavši od svih svojih osvojenja samo Ardahan i tvrdjavicu Bajazid.
Tako su eto Rusi u rujnu u Bugarskoj zapeli, a u Armeniji natrag potisnuti bili.
Dvostruko im izkustvo, štono ga stekoše u Evropi i Aziji pokazalo im je, da su suviše prezirali svoga protivnika, i da će ih uspjeh stojati mnogo skuplje. U Aziju poslaše pojačanja radi 50.000 ljudi; a dunavskoj odpremiše 100.000, medju kojima je bila i carska garda. Rumunje pozvaše pod Plavnu i bojevi nanovo odpočeše.
Dne 3. rujna Rusi oteše Osman-paši Lovac; po tom u sedam dana bojeva, od 3. do 12. zaposjednuše prvi red utvrdjenja, a pri tom su Rumunji osvojili šanac Grivicu. Žestoki juriši na Plevnu stojali su već 50.000 ljudi, te je valjalo početi pravilno obsijedati. Tottleben, branitelj Sevastopolja, kojemu je bilo povjereno da upravlja obsijedanjem, trudio se ponajprije da Plevnu sa svih strana zatvori. U to ime potuče Gurko Turke kod Gornjeg Dubnjaka i Dolnjeg Dubnjaka (24. listopada), otme Teliš i presiječe Osmanu savez sa Sofijom; po tom posjedne sve balkanske klance, kojima bi mogla doći pomoćna vojska. Dne 9. studenoga Skobelev još više stegne Osman-pašu osvojivši mu zelena brda. Dne 10. prosinca Osman, kojemu je nestalo hrane i džebane, pokuša sreću, ne bi li se kroz Ruse protukao; nu ranjen u boju morade se predati zajedno s Plevnom i 43.000 ljudi. Njegovo je opiranje trajalo četiri mjeseca, a pobjeditelji počastiše njegovo junačtvo.
Sulejman, koji je zamijenio Mehmet-Alija u Lomskoj vojsci uzalud je kušao, da nanovo stane napadati; on bude potučen kod Tersenika i Mečke, pobijedi kod Jelene i bude opet (dne 11. prosinca) nanovo kod Mečke potučen. Šekir-paša, koji je zamijenio Sulejmana kod Šipke, nije bio bolje sreće, nego li on.
U Aziji morade Muktar-paša nakon novoga uspjeha kod Kizil-Tepe-a uzmicati; onda potukoše kod Aladja-Daga i morade se vratiti do Erzeruma (14.—16. listopad). Rusi nanovo obkoliše Kars. Napokon Muktar-paša potučen kod Debe-Bojina (4. studenoga) morade se zatvoriti u Erzerumu i nije mogao zapriječiti, da Rusi ne zauzmu jurišem Kars (18. studenoga).
Zadnji je udarac izveden munjevitim prelazom Rusa preko Balkana u zimi g. 1877—78. Tottleben je htio, da se prije no se pomisli na Carigrad, zauzme Ruščuk, Šumla i Vidin. Veliki knez Nikola uskori odluku naloživši smionomu Gurku da prijedje preko Balkana.
Po studeni od 25—30 stepeni, po klancima, natrpanim snijegom vukući rukama topove preko leda i vrleti prijedjoše Rusi s Gurkom Balkan Jetropoljskom prevalom, poraziše vojsku Šakir-pašinu i udjoše u Sofiju, grad, koji od četiri vijeka nikad nije vidio kršćanske vojske (3. siječnja). Preko Ihtimana idući uvijek Maričinom dolinom stigne u Tatar-Bazardžik dne 13. siječnja, potuče Fuad-pašu kod Kadikjoja i udje u Filipopolje dne 16. Medjutim se druga odjeljenja ruska pomoliše drugim prevalama balkanskim. Trajanovom prevalom Karcov, koji udje u Karlovu i spoji se s Gurkom; dvjema prevalama s lijeve i s desne strane Šipkina klanca dva odjela Radeckova sbora pod Skobelevom i Mirskim. Sastavši se obkoliše Vesir pašinu vojsku, a Radecki udari na nj sprijeda u Šipkinom klancu. Zarobiše mu 32.000 ljudi i 66 topova (dne 9. siječnja).
Napadnut sa dvije strane: od Gurka, koji stiže sa Marice, i od Karcova, Radeckoga, Skobeleva i Mirskoga, koji se pomoliše sa Balkana, Sulejman-paša ne znade kuda bi krenuo, na koju li stranu. Kako mu je put bio presječen u Jedrene i Carigrad morade okrenuti u rodopsko gorje, a neprijatelji se stisnuše živo za njim u potjeru. Dne 20. siječnja sastanu se sve ruske čete u Jedrenima, a 31. stignu u Silivri i Rodosto na Marmarskom moru. Carigrad im bijaše na dogledu, a turska im vlada ne mogaše više poslati u susret nego jedno 12.000 ljudi, koji su se utaborili na visinama Čadaldžinskim.
Ostali su neprijatelji Turske takodjer klicali. Dne 14. prosinca pograbiše Srbi nanovo oružje; dne 10. siječnja osvojiše Niš i potukoše Turke na onom istom slavnom Kosovom polju, gdje je godine 1389. propala srbska sloboda. Crnogorci udjoše u Bar dne 10. siječnja, u Ulcinj dne 19., i prijedjoše preko Bojane da udare na Skadar. Vidin, obsjednut od Rumunja pade dne 24. veljače. U Kreti obća narodna skupština kršćanska zahtevaše, da se Kreta spoji s Grčkom. Tesalija se, Maćedonija i grčka Albanija digoše; dne 2. veljače Atenska vlada odpremi 12.000 ljudi u Tesaliju, ne, uvjeravaše ona, da pomogne srušiti tursku carevinu; nego da se osigura da probitci helenske pasmine ne budu žrtvovani slavenskim probitcima.
Englezka se je s brzog uspjeha ruskog iznenadila i poplašila. Dne 31. siječnja donja kuća odobri pripomoć, koju je zaiskalo ministarstvo. Dne 14. veljače usidri se englezka flota prošavši Dardanelima kod principskog otoka, takodjer Carigradu na dogled. Bijaše prekasno; ta i inače ne bi vojnici sa njekoliko englezkih brodova bili zakrčili puta čitavoj vojski.
Već je 8. siječnja Server-paša, ministar izvanjskih posala, izjavio turskomu saboru, da je Turska osamljena, i da se ne može osloniti ni na kakvi savez evropski. Dne 19. stigne on s još jednim odaslanikom turskim u glavni stan velikoga kneza Nikole u Kazanliku pod Balkanom. Jadni punomoćnici ne mogoše zaustaviti Rusa, te se moradoše zajedno s glavnim stanom ruskim od mjesta do mjesta micati. Istom u Jedrenima dne 31. budu podpisani prvi dogovori o miru. A kada Englezi udjoše u Marmara more zatraži veliki knez Nikola, da mu se predadu Čadaldžinske visine, i on se zaustavi u San-Stefanu na Vosforu. Imadjaše nalog, ako Englezi učine što Carigrada radi, da i sam u nj udje. Englezi doznaše za taj nalog, a osim toga je morala i Turska prigovoriti njihovoj nazočnosti, te oni odoše od otoka principskih i usidriše se na azijskoj obali. Tako je Carigrad umakao pogibli posjednuća, koje je s osmanlijskog fanatizma moglo biti krvavo, a ruskim se vojnicima izmače zadovoljenje samoljublju im, koje je moglo upropastiti taj grad.
Dne 3. ožujka Ignjatijev prinudi Tursku, da podpiše San-Stefanski mir. Crna Gora postane još jedanput tolika: dobi Spičku i barsku luku, i gradove Gacko, Nikšić, Spuž, Podgoricu i Žabljak. Srbija i Rumunjska budu priznate slobodnim. Prva dobi okružje Nisko, Leskovac i Novi Pazar. Druga dobi Dobrudžu, ali u zamjenu za onaj dio Besarabije, što ga je dobila ugovorom g. 1856., i koji je morala povratiti Rusiji. Pod imenom bugarska kneževina od zemalja, koje se sterahu od Dunava do Crnoga mora i do Arhipelaga, bude načinjena država pod turskim gospodstvom. Turskoj ostade u Rumeliji samo komadić zemlje od Carigrada do Ro-dopskog gorja, onda još.Solun i poluotok Halkidika. U Aziji zadrži Rusija jermenska okružja Batum, Kars, Ardahan i Bajazid. Napokon je morala Turska platiti u ime ratne naknade 141 o milijuna rubalja.
Tim je ugovorom Rusija direktno dobila samo Besarabiju od g. 1856. i armenska okružja; ali je postigla, da je evropska Turska sasvim razdrobljena. Solun su i Carigrad samo još morem spojeni bili. Medje se Srbije i Crne Gore primakoše tako, da je medju njima ostao samo uzak komadić zemlje, te Bosna i Hercegovina .bijahu odlučene od turskih zemalja, i predane slavenskomu uplivu. Turskoj ostadoše još grčke pokrajine, koje je već zahtevala atenska vlada, i Albanija, koja nikad nije ni bila pokorena. Ta, evropske Turske nije više ni bilo; saveznim kneževinama Srbijom i Crnom Gorom, Bugarskom, koja je mogla postati samo pomoću Rusije, dobitkom Besarabije i dunavskoga ušća stupila je moć ruskoga cara na sultanovo mjesto na balkanskom poluotoku. Turska država, opala do veličine vizantinske države u oči njezine propasti, preobterećena težkom ratnom naknadom, postade kneževinom, zavisnom od Rusije. Slavoljubni sni Petra Vel., Katarine II. i Nikole kao da su se ostvarili.
Posredovanje Evrope: Berlinski mir.[uredi]
Rusi su dobro uvidjeli, da tako ogromna promjena u političkoj situaciji evropskoj ne može steći internacionalnoga prava, ako je Evropa ne potvrdi. Stoga su oni i nazvali San-Stefanski mir „privremenim“.
Dvije ga sile navlastice ne mogoše prihvatiti: Avstrija, koja ima tako važnih interesa na Dunavu i jadranskomu moru, i Englezka, kojoj cjelokupnost turskoga carstva bijaše čvrstim načelom, kojemu je htjela pribaviti ugleda, nu koje je ona znala veoma dobro tumačiti prema svojoj politici.
Grof Andrassy dobi od zajedničkog sabora avstrougarskog privolu za prvi zajam od 60 milijuna forinti, da bude spreman za svaki slučaj. U Londonu se je govorilo samo o vojničkom spremanju: naoružavahu pričuvnu vojsku, dozivahu vojsku iz Industana i t. d. Avstrija se i Englezka sbližiše, te sklopiše savez, da održe tursko carstvo. Englezki zastupnici u Carigradu nagovarahu Tursku, da opet rat započne, i Rusima za ledjima pobuniše osmanlije u rodokopskom gorju. Rusi pako namiještahu velike topove po obali Marmara mora i Vosfora, da unište englezke brodove, ako pokušaju da na silu prodju. Ruske novine predlagahu, da se naoružaju brodolovci, te da se njima englezka trgovina uništi, i razpravljahu, ne bi li se mogle izvesti osnove, što ih negda zasnovaše Napoleon i Pavao I. protiv englezke Indije.
Posvuda se je komešalo. Hobart-paša se je morao zagroziti svojim oklopnjačama, da prinudi Grčku, da pozove natrag svoje čete iz Tesalije. U pobunjenim pokrajinama grčkim potekla je krv; dne 27. veljače borilo seje 2000 Helena na Pelijonu sa 8000 Turaka, koje su podupirali topovi sa oklopnjača u zatonu Volo. U Bosni ustanak nanovo još jače bukne. Epirski brdjani složiše albansku ligu, da otmu Crnogorcima zemlje, što su ih osvojili. Napokon se zavrgne kavga medju Rusima i Rumunjima. Ovi ne htjedoše zamijeniti Besarabije, zemlje rumunjske i bitnoga dijela svoje kneževine, sa baruštinama u Dobrudži, gdje su stanovali navlastice Tatari i Turci. Žalovali su se, što im se dobra pomoć u početku rata i junačka podpora kod Plevne naplaćuje razkopavanjem domovine im. Gorčakov im poruči okosito volju carevu, koja se ne poriče, i zagrozi se, da će rumunjskoj vojsci oduzeti oružje i s vojskom im zaposjesti kneževinu. „Valjati će ponajprije meni oduzeti oružje“ odgovori knez Karlo. Rumunjska se vojska stisne i primakne Karpatima, gdje bi mogla naći utecišta, ili ako bi uztrebalo, poslužiti lijevim krilom avstrijskoj vojsci.
Bismarku, kojemu je bilo po volji, da se Rusija zaplela u iztočni rat, nije se svidjelo da se ona njime tako jako okoristi. Osim toga probitci avstrijski na balkanskom poluotoku i na Dunavu bijahu u njegovim očima njemački probitci, budući je držao Avstrijance u tim krajevima kao prednjake njemačkoga naseljenja, kao sredstvo Drang nach Ostenu, njemačkoj težnji na iztok. On stane posredovati medju objema suparničkim silama. Ne bijaše baš lako složiti im zahteve. Englezka je htjela, da ugovor g. 1856. bude temeljem ugovaranju; Rusija se razjarila, da joj se još smije spominjati taj ugovor, kad je ona slavno prešla preko Dunava i Balkana, zarobila u dva maha čitave vojske, zasužnjila do 150.000 Turaka, pobijedila u više nego 20 bitaka, a vojska joj pobjednica stojala pred vizantskim vratima; napominjala je da si je nametnula tolike žrtve istom onda, kad Turska nije htjela izvesti zaključke evropske konferencije, a ni Evropa je na to nije mogla prisiliti.
Grof Šuvalov, ruski poslanik u Londonu, trudio se je, da umanji englezke zahteve, a svojim putem u Petrograd poluči, da je Aleksandar II. nješto popustio od svojih zahteva; putujući kroz Berlin dogovori se s njemačkom vladom, i položi temelje tajnomu ugovoru, koji su podpisali u Londonu dne 30. svibnja g. 1878. grof Salisbury i ruski poslanik. Složili su se da se Bugarska umanji i razdvoji; Rusija obeća, ako dobije Batum, da će mu porušiti utvrdjenja, i da će povratiti Bajazid, koji je bio veoma potreban trgovine radi izmedju Turske i Perzije; onda će Turska ustupiti Perziji malo okružje Hotur, da se poravnaju njeke razmirice medju njima. To su bile glavne tačke, u kojima su se složili, a što se pojedinih pitanja tiče, ona će se razpraviti na konferenciji u Berlinu.
Englezka je diplomacija postigla gotovo u isti mah još jedan drugi uspjeh, koji je pomno skrivala Evropi. Tajnim ugovorom od 4. lipnja sklopi ona sa sultanom savez za obranu i napadaj, ako bi Rusija još pokušala da se širi u Maloj Aziji; Turska je pako obećala, da će u tim stranama uvesti potrebne reforme; napokon dozvoli ona Englezkoj, da posjedne i upravlja otok Kipar, kako bi mogla paziti na izvršenje njezinih obećanja. Tako je eto Englezka učinila ono u Aziji, što je Rusija činila u Evropi: da tobože zaštiti Tursku od novog razkopavanja, prisvoji si jednu pokrajinu, a za ostale si zajamči pravo pokroviteljstva. Imajući u ruci ta dva tajna ugovora, od 30. svibnja i 4. lipnja, mogla je Englezka mirne duše poći na berlinski sastanak.
Dne 13. lipnja sastane se taj kongres, a predsjednik mu bijaše njemački kancelar. Rusiju je zastupao Gorčakov, Šuvalov i Ubril; Francuzku Waddington, Saint-Vallier i Desprez; Englezku, Avstriju, Italiju i Tursku njihovi ministri izvanjskih posala, ili glavni im državnici. Osim Turske i šest velikih evropskih sila poslaše i sve države, kojih se je ticalo, svoje punomoćnike, i to Grčka, Rumunjska, Srbija, Crna Gora i Perzija; nu one su pripuštane u vijeće samo za pitanja, koja se njih ticahu, a nijesu imali prava glasanja. Razprave se kongresa dokončaše dne 13. srpnja g. 1878. berlinskim ugovorom, kojemu su evo ovo glavni zaključci:
Bugarska se ne će više sterati do mora; osim toga će biti razdvojena. Sjeverni joj dio, izmedju Dunava i Balkana, zvati će se „kneževinom bugarskom“, imati će svoju državnu samoupravu, ali će plaćati Turskoj danak; bugarskoga će kneza „narod slobodno birati, a potvrdjivati Turska u sporazumljenju s velikim silama“.
Južni dio, koji se je sterao južno od Balkana, ali prestajao na po puta do Arhipelaga imajući 750 000 duša zvati će se „pokrajina Iztočna Rumelija“; ona ostaje pod državnim i vojničkim gospodstvom sultanovim, a dobiva samo avtonomiju u upravi; za guvernera će imati kršćanina, kojega će imenovati Porta u sporazumljenju sa vlastima, i to na pet godina; sultan je imao prava, da drži vojsku u pograničnim tvrdjavama, i da se stara za obranu zemlje; u unutarnjosti će bditi na red oružnici i narodna vojska, kojoj će sultan imenovati častnike.
Nezavisnost Srbije i Rumunije bude priznana. Ovoj je valjalo odstupiti Rusiji Besarabiju za Dobrudžu. Prvoj je ostalo povećanje, koje je dobila u San-Stefanskom miru, osim Novoga Pazara i Mitrovice.
Crnoj Gori oduzeše ponješto od onog, što si je prisvojila bila: Ulcinj povrati Turskoj, a Spič preda Avstriji; nu zadrži Bar, Nikšić, Podgoricu, Spuž i dobi dozvolu, da smije slobodno ploviti po Bojani. Medja joj se udaljila od srbske. Zadržala je doduše Bar, ali je morala podnijeti, da Avstrija ondje vrši zdravstveno i pomorsko redarstvo, i da je Avstriji naloženo, da štiti njezine brodove; jer ona ne smije imati ni zastave ni ratnog broda svoga.
Uz to pokroviteljstvo Avstro-Ugarske nad Crnom Gorom, i uz brigu joj, da je odluči od Srbije, učinio je taj kongres još mnogo važniji zaključak: ovlastio je Avstro-Ugarsku, da posjedne i upravlja Bosnu i Hercegovinu.
Grčka, kojoj je Erancuzka bila na ruci, nu veoma slabo podupirana od Rusije i Englezke, poluči samo izjavu, koja nije uvrštena ni u ugovor; puku želju, da joj Turska odstupi grčke zemlje do Peneja u Tesaliji i do Kalamosa u Epiru. A što se tiče grčke raje, Krećana i Armenaca, uzdali su se u obećane reforme, koje je sultan opet ponovio.
U Aziji Rusi povratiše Bajazid, a zadržaše Kars, Ardahan i Batum, kojemu .će se utvrdjenja porušiti, i koji će postati slobodnom lukom. Hotur je odstupljen Perziji.
Svi se gradovi na Dunavu od Željeznih Vrata do Crnoga mora moraju porušiti; taj dio Dunava bude zatvoren ratnim brodovima, proglašen neutralnim i povjeren nadzoru dunavskog evropskoga povjerenstva.
U taj mah, kad je berlinski mir podpisan, odkrije Englezka svoj ugovor sa Turskom od 4. lipnja, i da Francuzka pristane na to, što si je ona sada u Sredozemnom moru prisvojila, umetne ona u taj ugovor dodatak, u kojem se sva prava, štono ih je Francuzka na iztoku stekla „izrijekom priznaju“.
Takav je eto bio berlinski mir, kojim je San-Stefanski tako jako promijenjen. Rusija je dobila Besarabiju i armenska okružja, ali je Bugarska, kojom je ona kanila gospodovati, umanjena i razdvojena; saveznice joj Srbija i Crna Gora odlučene su jedna od druge; a Avstrija kao klin medju te dvije države zabijena, postade gospodaricom dviju slavenskih pokrajina, promijeni sasvim sudbinu srbskoga naroda, iz bliže je nego li Rusija uplivala u Biogradu i na Cetinju, te se čini da joj je povjereno, da pretegne i obuzda moć rusku. Tako eto Avstro-Ugarska ruskom krvlju i pobjedama dodje do Bosne i Hercegovine i do puta u Solun; Englezka do Kipra i pretežnog položaja u Maloj Aziji; vidi se, da kod diobe nijesu baš Rusijini suparnici prošli kratkih rukava.
Berlinskim mirom balkanski poluotok nije još umiren; mnoga su pitanja potaknuta, kad se je stao izvoditi.
Rusija je već koncem g. 1878. započela ugovarati s Turskom o njihovu osobitom miru. Dne 8. veljače 1879. podpiše knez Lobanov carigradski ugovor, u kojem je utanačena ratna naknada i odlazak ruske vojske iz Rumelije.
Dne 29. srpnja g. 1878. prijedje avstrougarska vojska, vodjena gjeneralom Filipovićem, medje pokrajina, koje joj je valjalo zaposjesti po berlinskom ugovoru. Nakon bitke kod Stolca (dne 5. kolovoza) udje ona u Mostar, glavni grad u Hercegovini. Bosna se je jače opirala: srčano Ture Hadži-Loja sakupi ustaše oko Sarajeva, koje bude jurišem zauzeto dne 19. kolovoza. Odpor je povećan tim što je bio razštrkan, te se avstrougarska vojska od tri divizije, za koje se je u početku držalo da dostaju, morade pojačati do tri vojna sbora. Zvornik na srbskoj medji predao se je istom dne 27. rujna; hrabri Hadži-Loja bude uhvaćen dne 2. listopada; dne 27. predadoše se Trebinje u Hercegovini, a 28. Klobuk, zadnje tvrdjave, posjednute od ustaša. Obćenitim pomilovanjem dovršeno je umirenje. U tom su ratu avstrijske čete najviše imale posla s poturčenim Srbima. Kršćani su većinom zadovoljno prihvatili zamjenu evropske uprave sa starom turskom.
Grčka pokuša, ne bi li joj Turska odstupila grčke zemlje, napomenute u berlinskom kongresu. Ona se prije nije dublje upuštala poslušavši savjete evropske diplomacije, a sada, kad je Turska poricala, da joj je isto dužna, diplomacija je mučala. Francuzka se je upinjala, ne bi li što polučila u Englezke, ali spočetka uzalud; nu Rusija se sada pokaza prijaznijom nego li prije prema grčkim tražbinama. U lipnju g. 1880. upraviše velesile Turskoj notu, a u Berlinu se sastane konferencija, u kojoj je Rusiju zastupao grof Saburov i pukovnik Bobrikov, i predloži za medje Penej i Kalamos, čim bi se Grčkoj broj stanovnika povećao za 299.000 glava. Turska se opre, a Grčka onda povisi svoju malenu vojsku do 82.000 ljudi i stane se spremati, da udari na Epir i Tesaliju. U Carigradu se opet sastane nova konferencija, te napokon dne 22. svibnja pristane Turska, da odstupi u Epiru Artu i Prevezu i većinu Tesalije s Larisom i Trikalom.
Na Kreti je proglašenje organičkog statuta i imenovanje grka i kršćanina guvernerom dne 18. studenoga 1878. utišalo malo komešanje.
Turski Epir nasuprot ostade na oružju; albanska se liga opirala silom izvršenju one tačke berlinskoga ugovora, koja je odredjivala, da imaju predati Crnogorcima dosudjene im zemlje. Turska posla vojsku i paše; nu vojnici prebjegoše ustašama; a što se paša tiče, oni su bili budi u dogovoru sa svojim jednovjercima, ili su kao Mehmed-Alija g. 1878. i Hasan-paša g. 1880. poubijani od fanatičara. Godine 1880. ne mogući Crnogorci dobiti Gusinjskog i Plavskog okružja sklopiše s Portom ugovor, da im mjesto toga dade zemlje oko Zema; ali su turske čete iz tih krajeva tako izišle, da su ih Arnauti po-sjeli, prije nego li su Crnogorci i došli. Novi prijedlozi za zamjenu: Turska ponudi Ulcinj, Crna Gora prihvati. Nu isti se slučaj dogodi: Arnauti udjoše u Ulcinj, čim su turski vojnici otišli. Doista je to već dozlogrdilo Evropi, te u studenom g. 1880. zajednička demonstracija brodovlja velikih sila, predložena od Englezke, a živo poduprta od Rusije, prinudi Tursku da postupa iskrenije, a Arnaute da odu iz Ulcinja. U ostalom oni ne bijahu Turskoj pokorni podanici; g. 1881. pobuniše se brdjani, tobože što je Turska popustila Grcima, a u istinu, da se dokopaju slobode; nu Derviš-paša ih po-tuče kod Prevezenda.
U Bugarskoj sazove knez Dondukov, Rusijin namjestnik, veliku skupštinu od 286 članova u Trnovu dne 23. velječe g. 1879. Valjalo mu se je oprijeti, da se povrjedom berlinskoga ugovora u nju ne prime poslanici iztočne Rumelije. U travnju dovrši to veliko „sobranje“ bugarski ustav. Dne 29. sastane se izborna skupština od 250 članova, medju kojima je bilo 29 Turaka, da bira kneza. Knez Dondukov izjavi u ime svoje vlade, da nikoji Rus ne može biti izabran. Tri je kandidata bilo: princ Reusski, princ Waldemar danski, koji bijaše englezki kandidat, i princ Aleksandar Battenberg. Ovaj je bio iz Darmstadskog doma, nećak ruske carice, i premda je bio second-lieutenant u pruskoj gardi, ipak se je borio pod ruskom zastavom u zadnjem ratu bugarskom. Njega predloži ruščučki vladika, i on bude izabran jednoglasno. Proputovavši Evropom i pohodivši ruskoga cara, predsjednika Grevy-ja, englezku kraljicu, njemačkoga cara i najkašnje, što malo da nije smutilo Portu, i svoga gospodara sultana, prisegne se ustavu pred skupštinom u Trnovu. Dne 13. srpnja udje svečano u Sofiju, bugarsku prijestolnicu. Knez Dondiikov se onda odrekne vlade, a kako se je-postarao da ustroji bugarsku narodnu vojsku i da je umnoži do 100.000 ljudi, i ruska vojska u kolovozu g. 1879. mogaše otići iz Bugarske.
Sada započe ustavni život kneževine bugarske, nu on bude smućen spočetka osvetom kršćana Turcima; vlada ih je jedva mogla zaštititi, i oni se počeše u velike izseljivati; a onda još i stranačkim trvenjima. Ponajprije bijaše konzervativna stranka, koja je željela, da se održi status quo, a koja je bila složna s Rusima; i narodna stranka, koja nije htjela priznati umanjenja Bugarske, štono je odredjeno berlinskim mirom; onda liberalna ili radikalna stranka, koja je htjela da knez „vlada, a ne upravlja“. Narodnjaci i liberalci stvoriše u travnju g. 1880. ministarstvo. Knez odgovori poslanicima turske Bugarske, „da ne će propustiti nikojega zakonitoga sredstva, kojim bi mogao pospješiti oslobodjenje maćedonske braće“; nu u isti mah ne htjede potvrditi predložena mu zakona, koji mu je htio oduzeti pravo, da imenuje gjenerale, a kanio ga predati narodnoj skupštini. U maju g. 1881. izveo je knez kao njeki državni prevrat; on razpusti „sobranje“, razpiše nove izbore u obsadnom stanju, osnuje državno vijeće, da prevagne sobranju, po tom sastavi konzervativno ministarstvo, u koje primi dva ruska gjenerala: Soboleva za unutrašnje poslove i Krilova, a kašnje i Kaulbarsa za rat. Ovi su gledali da oslabe konzervativnu stranku, a ujedno pobijahu i naprednjačke stranke, zatvarajući im vodje ili goneći ih da prijedju preko medje. Oni napuniše ruskim činovnicima i častni-cima bugarsku upravu i vojsku. Godine 1882. spoji Sobolev s ministarstvom unutarnjih posala i predsjedničtvo državnoga vijeća. Dakako da se je moralo pobuniti javno mnijenje na prevelik upliv stranaca; a to se je sada i dogodilo (1883.). I tako knez odpusti ruskoga ministra rata i jedan dio ruskih častnika.
U iztočnoj Rumeliji imenova Porta namjestnika, koji je dne 28. svibnja g. 1879. svečano ušao u Filipopolj. Bijaše Bugarin i kršćanin, nu imadjaše dva imena: knez Bogorides i Aleko-paša. Odmah započe prepirka, što li će imati na glavi novi namjestnik kod svog svečanog ulazka, da li turski fes ili bugarski kalpak? S tim je pitanjem bilo spleteno i drugo mnogo važnije, koje se nije tako lako riješilo; hoće li se na ime on zvati Aleko-paša ili knez Bogorides, t. j. hoće li on biti navlastice turski činovnik ili zemaljska glava?
Nova sloboda Rumunije i Srbije oglasila se je tim, da su podijelili svojim vladarima viši naslov: g. 1881. knez Karlo Hohenzolerski bude proglašen kraljem rumunjskim, a g. 1882. knez Milan postane kraljem srbskim.
Ruskomu oružju valja zahvaliti, što su na balkanskom poluotoku nastale tolike promjene, što su stare podunavske kneževine postale slobodne države, da je Bugarska dospjela do pola slobode, a da se je stanje i onih naroda, što su ostali pokoreni Turskoj, poboljšalo. Rusija se je pridružila svim nastojanjima Evrope, da tumači berlinski ugovor u najpovoljnijem smislu za narode; nu njezin se upliv sukobio na balkanskom poluotoku s avstrougarskim, i borba njihovih diplomata, kojom su već sabori i narodi novih država uzkomešani, mogla bi postati opasnom po evropski mir.
Nihiliste i prevratne stranke u Rusiji: smrt Aleksandra II.[uredi]
Dne 5. veljače 1878., to jest u doba, baš kad su Rusi stizali pod Carigrad, hitac iz kubure, štono ga je izpalila Vera Sasuličeva na gjenerala Trepova, pobudila je Evropinu pažnju na unutrašnje prilike Rusijine. Na zapadu se stadoše zanimati za nihiliste. Početak je nihilizma, u koliko se tiče filozofskih načela, dosta star, nu prilično taman kano i početak svih stvari.
U godinama nakon krimskog rata doniješe ruski djaci, koji su polazili njemačka sveučilišta, čudna načela kući. Iz knjige Ljudevita Büchnera „sila i tvar“, koju je naskoro ruska cenzura zabranila, i iz njekih njemačkih filozofa pocrpeše oni materijalističke teorije; a iz drugih francuzkih i njemačkih pisaca tlapnje o zajedničkom imutku, slobodnoj ljubavi i t. d. Od svih je tih elemenata nastala nova nauka. Ona je uzkolebala sve, što je narod dotada cijenio, ne samo načelo samovlastničtva i povlastice pojedinih razreda, nego i priznane ideje o porodici i svojini. Ni liberalnim uredbama na zapadu ne smilova se ona: Gnjili zapad sa svojim saborima, svojim zastarjelim pojmovima o politici i državnom gospodarstvu još je više bolovao nego li Rusija. U Rusiji se nema što zadržati, a od Evrope se nema što uzeti, to je bila zadnja riječ te nihilističke filozofije. U glavnom se sve te ideje ne razlikuju bitno od buntovničkih ideja, što se šire po ostaloj Evropi, samo su narodnom ćudi i njekim životnim prilikama, kojima je ruska mladež bila podvrgnuta, zadobile njeku osobitu boju.
Pristaše se nove nauke medju sobom zvahu novi ljudi. Ivan Turgenjev im je u svojem romanu očevi i djeca nadjenuo ime nihiliste, koje im je kašnje i ostalo. Oni nadjoše naskoro učitelja i vodju u Černiševskom; on je u svojoj razpravi o Stuartu Millu osudjivao „teorije gradjanskog državnog gospodarstva“ i na njihovo mjesto stavio „teorije državnog gospodarstva prostoga naroda“. On osnuje tajno družtvo, koje se zvalo „Mlada Rusija“, a kojemu bijaše svrha, da širi revolucionarne i socijalističke misli. To je družtvo bilo u savezu s ruskim bjeguncima u Englezkoj i Švicarskoj. U srpnju g. 1862. bude Černiševski zatvoren, što je izdao seljacima buntovnički proglas; vijeće ga državno osudi na četrnaest godina težke robije u rudokopima, i da bude prognan u Sibiriju za ostale dane života svoga. Dne 20. svibnja 1864. izložiše ga ruglu na jednom petrogradskom trgu; nad glavom mu slomiše mač i odpremiše ga u nerčinske rudokope, gdje je jadan i umro. Dok je bio u iztražnom zatvoru, pisao je on u tamnici petrogradske tvrdjave svoj roman Što da se čini?, djelo s književnoga gledišta veoma neukusno, ali je veoma zanimljivo, što su u njemu njeke nihilističke teorije živo prikazane. „Nove ljude“ u njemu zastupaju čudni tipovi Lopuhov, Kirsanov, Rahmetov i Vera Pavlovna.
S Černiševskim je nihilizam stupio u novu fazu. Bio je samo filozofijom, a sad postade političkom strankom; od čistog umovanja prelazi na pribiranje pristaše. Nu valja imati na umu, da dvije riječi revolucionarac i nihilista izražavaju dva sasvim različita pojma: možeš biti nihilista, a da se ne upustiš ni u kakvo aktivno djelovanje; revolucionarac opet ne mora baš biti pristaša materijalističke filozofije.
Tadašnje je stanje ruskoga družtva za čudo išlo na ruku razvijanju velike stranke nezadovoljnika, medju kojima se je mogla sastati jaka četa revolucionaraca. Čitava je Rusija u svim joj razredima i u svim udovima svojim bolovala od promjene, nastale s reforama: od njih su izkusili dosada samo terete i neprilike, ali blagodati još ne. Vlasteli, kojoj je oduzet dio joj zemalja, i kojoj seljaci više ne rabotahu, ne navikavši se još na gospodarske poslove prema novim prilikama, umanjiše se prihodi. Seljaci opet nijesu nikako mogli pregorjeti, što je jedan dio njihovih zemalja ostao starim njihovim gospodarima, a uza to im se njihovim običnim teretima pridružiše i godišnji odplatci. Osnivanjem mnogih gimnazija i mnogih stipendija na sveučilištima, množio se je neprestance broj djaka; nu budući je još postojao stari upravni sustav, i starinska predaja, po kojima su javne službe ostajale gotovo u istim rukama, to je tim djacima bilo otvoreno samo malo mjesta u upravnoj službi. Onda je ministarstvo javne nastave, ozlojedjeno njekim demonstracijama izdalo njeke nazadnjačke naredbe: pristup je višim naukama oteštan; kazne su suviše stroge bile za tričave prestupke; izključenja i ukinuta sreća s kake djetinjarije ogorčiše svu silu porodica, stvoriše na stotine protuha, i potisnuše u bijedu, dokolicu ili buntovničko kolo mnogog mladića, od čijega se je žara mogla izbiti korist. Isto su tako propadale, i sa sličnih razloga, ali samo u manjim razmjerima ženskinje, koje su svršile gimnazije; tako su ih na primjer nagovarali da uče medicinu, a onda su im opet stali na put. Otuda je ženskinje igralo prilično važnu ulogu u buntovničkoj stranci. Sa one slobode, koja im je nedavno dana, još im je teže bilo, da im je uzkraćena ona sloboda, koja je bila prvoj kao dopunjak. Nijesu mogli shvatiti kako pored nezavisnih i stalnih činovnika, izabranih mirovnih sudaca i porote može postojati samovolja „trećega odjeljenja“, tajnoga redarstva i četničkog zapovjednika. Car je odredio okružne i pokrajinske skupštine; ali Rusija je još uvijek jedina država u Evropi bila, koja nije imala narodne skupštine, da bar isto prozbori kod gradjenja zakona i odredjivanja državnih troškova i prihoda. Slobodu štampe, koju su donjekle imale novine u dvjema glavnim gradovim, ne dadoše ostalim gradovima. Cenzura je doduše u zemlji malo ublažena, ali na medjama ostade ista, kakva je bila za Nikolina vladanja.
Nezadovoljstvom vlastele kao i seljaka, neprijateljstvom mladeži, koja se je nadala, da će joj se većma otvoriti vrata službama, samovoljom redarstva i uprave, većim vojničkim nametima, propalim nadama liberalaća, neodlučnošću i krivim postupcima vlade, koja je više puta gledala da drugom rukom oduzme, što je jednom dala: svim tim je nastalo neko nezadovoljstvo, koje je pospješivalo širenje buntovničkih misli i postajanje tajnih družtava.
Atentat je na Korzakova u travnju g. 1866. prvi put upozorio, da se sastavljaju družine, kao što je n. pr. „Pakao“, u kojima se uči, da cara valja ubiti. U Baselskoj je skupštini g. 1869. Bakunin ovako odredio program te stranke: družtveno izjednačenje, svakomu se oduzimlje svojina, sve se pojedine države uništuju, a na njihovim će se razvalinama sagraditi medjunarodna radnička država. Sad se je Hercen od novih buntovnika odlučio; a stari mu prijatelj Bakunin samo reče, da doista „za pozitivno poznavanje istine treba novih moždjana, koji nijesu pod uplivom prijašnjih utisaka“. Parnica protiv Nečajeva u siječnju 1873., koji je ubio njekog sveučilištnog djaka, namakla je vladi opet prilika, da proruje ta tajna družtva.
Vlast je oštro postupala s tim naukama i ljudima. Obično ona nije ni pozivala pred sud članove tajnih družtava ili priredjivače političkih demonstracija, nego ih je upravnim putem odpremila u kakav god grad, silom ih utisla u vojsku ili prognala u Sibiriju. Ipak je bilo parnica, koje su nakon Načajevljeve dizale graju; tako protiv Petra Aleksejeva ili parnica petdesetorice; Miškinova ili parnica stopedeset trojice (1878.). Neki Bogoljubov, koji je bio upleten u takoj jednoj parnici, osudjen je na robiju u Sibiriji. Dok se je nalazio u petrogradskoj tamnici, pohodio je jednom gjeneral Trepov, gradski guverner, kaznionicu; Bogoljubov se porječka š njim i bude izbatinan. Taj je varvarski postupak bio nezakonit, budući je car god. 1863. ukinuo tjelesnu kaznu. Mlada djevojka Vera Sasuličeva dozna za taj dogadjaj iz jednih novina; i nju su prije izdali vlasti, te je neznatne stvari radi više godina odsjedila u tamnici. Ona zatraži dozvolu, da je puste pred Trepova želeći mu tobože predati njeku molbenicu i izpali na nj kuburu. Dovedoše je pred porotu. Za vrijeme razprave neočekivana svjetlost pade na samovoljne postupke redarstva. Sad se nije više radilo o Veri Sasuličevoj, nego o sustavu, koji je pritisnuo Rusiju nekim sumnjivačkim zakonom, koji je uzkrisio stare tajne naloge francuzke za zatvaranje, koji je izmicao krivce izpred sudišta i upravnim ih. putem osudjivao, koji je bez osude progonio i zatvorao, koji je turao ljude u vojsku, da ih time kazni, koji je u tamnicama uznike patio nedozvoljenim mukama, koji je zadržao sve postupke starinskoga redarstva uzprkos novim uredbama. Porota, sastavljena od posjednika i činovnika, odriješi ipak Veru Sasuličevu od obtužbe. Kad ju je redarstvo po svojem na žalost čestom običaju htjelo uhvatiti, kad je izišla iz sudnice, da je progna ili zatvori upravnim putem, oslobodiše je silom njezini prijatelji. Svi su ti dogadjaji silno uzrujali i uzkolebali Rusiju, a posljedice će tomu biti žalostne.
Javno je mnijenje bilo već veoma razdraženo. Izvanjska mu politika vladina pruži priliku za nove žaobe. U početku turskoga rata ponoviše se gotovo isti prizori kao i za krimskoga; nered, mito, nesposobnost u njekim strukama vojničke uprave; otuda je mnogo štošta zakasnilo i naopako išlo; a rat u Aziji i Evropi najedanput nečuvenim načinom zape. Taj je rat Rusiju stojao jedno 300.000 ljudi, izcrpao joj novčana vrela, i uzkolebao joj kredit. Ma kako da su mu slavni bili rezultati, stranke su mu ipak pobijale cijenu: Rusija je, kazivali su slavofili, uzmakla pred Evropom, u Berlinu je prihvatila sramnu promjenu San-Stefanskoga mira i pokorila se uvjetima, štono ih je Englezka odredila; njezinim su se pobjedama samo njezini suparnici okoristili: ulazak je Avstrougarske u Bosnu izdao Jugoslavene njemačkom i katoličkom gospodstvu, a zadao koban udarac slavenskim nadama. I mudrost su, koju je pobjeditelj pokazao zaustavivši se pred Carigradskim vratima, nazivali kukavštinom. Aksakov je u svojem govoru dne 3. srpnja uporedjivao ruske državnike Bogoljubovu i Veri Sasuličevoj, te njih nazivao pravim nihilistima. U avgustu g. 1878. pomisli vlada, da će utišati uzrujanost ukinuvši slavofilska družtva. Liberalci su težka srca uporedjivali Ruse s rajom, koju su oni oslobodili: nije samo Rumunjska, Srbija, Crna Gora, nego su i Bugari, do nedavno još robovi, pa ne samo kršćani nego i Turci imali svoj ustav, sabor i javnu slobodu! Eto što je Rusija dočekala, da nenavidi Bugarskoj, koju je oslobodila, i Turskoj, koju je pobijedila! Ne dadoše ruskomu narodu prava, da i on stane upravljati svojom sudbinom, baš kad se je dokazalo, da samovlastna uprava nije znala ni da vodi rata, kako bi valjalo! I tako se slavofili i liberalci, koji su inače bili na tako raznim stanovištima, malo ne složiše protiv vlade.
I buntovnici se poslužiše tim novim žaobama; dapače i pristaše internationale oćutiše .boli narodnoga samoljublja, pa i oni koji su prezirali zapadne uredbe stadoše govoriti o ustavu. Tajne se štamparije pomnožaše, i izdavahu proglase i novine kao „Narodna volja“ i kao „Zemlja i sloboda“, u kojih bijaše tako značajno ime. Buntovničke se stranke jače ustrojiše; počeli su razlikovati socijaliste, koji su u obće prilično mirni bili, ali su im nauke strašno duboko zabrazdile, jer su odgovarale njekim naravnim nagonima seljačkoga naroda, — i teroriste, kojih nije baš bilo mnogo, ali koji su bili odlučili da rade, a nijesu si razbijali glave, koja li će sredstva odabrati. U toj se stranci ustroji tajno vijeće, koje se nazove „egzekutivnim odborom“.
Dne 17. travnja, pet dana nakon što je oslobodjena Vera Sasuličeva, bude napadnut Matvejev, rektor Kijevskoga sveučilišta i ostavljen kao mrtav na stubama same akademičke sgrade. Njekoliko dana za tim bude proboden Opet u Kijevu oružnički častnik Heyking na sred ulice i u po dana. Dne 16. kolovoza probodoše u Petrogradu gjenerala Mezenceva, predstojnika „trećega odjeljenja“ u devet sati u jutru, na Mihajlovu trgu. Novine „Zemlja i sloboda“ oglasiše, da je žrtvama „sudjeno“. Mezencev je bio dobio prije njekoliko dana „smrtnu osudu“. Novine dodadoše još, da je izvršenje osude stalo stranku 6000 rubalja. Ubice ne mogoše uhvatiti. Odtada je zavladao strah u Rusiji; svaki je sluga državne vlasti nosio svoju glavu u torbi. Tajna su sudišta u tmici sudila i osudjivala, a osuda je naskoro izvodjena.
Uzalud je ukaz od dne 2. kolovoza 1878. odredjivao, da će se odsada svi politički prekršaji suditi pred ratnim sudom; te su samovoljne naredbe samo pomnožale mržnju, koja je već osamila vrhovnu vlast i prepustila je udarcima njezinih neprijatelja. Javno mnijenje, negda tako oduševljeno za cara osloboditelja, gledalo je mirno sa strane tu užasnu borbu izmedju absolutne vlasti i revolucije.
U noći dne 21. veljače g. 1879. smrtno je ranjen iz pištolja knez Krapotkin, Harkovski guverner, od čovjeka s maskom na licu, a izvršni odbor oglasi po svim velikim gradovima ruskim smrtnu mu osudu prilijepivši je na zidove. Dne 7. ožujka ubijen je u svojoj kući u Odesi četnički pukovnik Knoop, a pokraj njega se nadje odborov nalog. Dne 23. nadjoše u Moskvi u Mamontovoj gostionici mrtvo tijelo stražara carskoga redarstva Reinsteina. Dne 25. ožujka pucaju u Petrogradu na gjenerala Drentelena, nasljednika Mezenčevljeva. Dne 5. travnja pucaju u Kijevu na gubernatora grofa Čerkova. Dne 10. probodoše u Arhangjelskom načelnika redarstva Pjetrovskoga. U isto doba strahoviti požari pustošiše Orenburg, Uralsk, Irbit, Perm, Moskvu i Niži Novgorod; kao što su g. 1863. krivili Poljake, tako su sada bijedili nihiliste, da su palili vatru, a oni se nijesu branili.
Dne 14. travnja izpali Solovjev pet hitaca iz revolvera na cara Aleksandra pred carskim dvorom u Petrogradu; car nije bio pogodjen, a krvnika uhvatiše.
Strašna stranka nije poricala, da radi caru o glavi, nego se je tim još i ponosila, te iza njekoliko dana izidje u „Zemlji i slobodi“ dugi članak „o važnosti političkog umorstva“. U njemu su čitani i ovi redci: „Umorstvo, koje čitave vojske ne mogu zapriječiti, koje ne mogu predvidjeti legije uhoda, pa ma kako vješti, lukavi i mudri bili: eto to je najglavnije sredstvo prijatelja slobode. Njekolika jadna umorstva, što smo ih mi počinili prisilili su vladu, da proglasi obsadno stanje, da podvostruči političko redarstvo, da postavi kozačku stražu po svim kutovima, a po selima da razpusti čitave rojeve četnika. S njekoliko odlučna čina dotjerasmo do pretjeranih, očajničkih naredaba onu samovlastnu vladu, koju ne mogoše uzkolebati mnogogodišnja tajna rovanja, vijekovi smrtne borbe, očajanje mladeži, jadi potištenih i prokletsvo tisuće ljudi, pogubljenih u progonstvu, ili izmučenih do smrti u pustinjama i rudokopima sibirskim. Eto zašto mi smatramo umorstvo kao najglavnije oružje za uspješnu borbu s ruskim despotizmom“.
Vlada se je doista bila latila skrajnih sredstava. Dne 17. travnja podijeli car glavnim gubernatorima u Moskvi, Varšavi i Kijevu neograničenu punomoć, i osnuje s istom vlasti tri glavna guvernera u Petrogradu, Harkovu i Odesi; pa ta tri dostojanstva podijeli slavnim gjeneralima, Gurku, Loris-Melikovu i Tottlebenu, čija su imena svakomu Rusu mila bila, a to je bila narodu opomena, da se monarhija nalazi u najvećoj pogibli. Upravnim su putem zatvorani i u progonstvo odpremani na tisuće; nakon Solovjeva pogubiše još trojicu u Kijevu, i šestoricu u Odesi. U Petrogradu pretvoriše sve pazikuće u pomoćnike redarstva.
Atentati malo prestadoše. Najedanput dne 1. prosinca g. 1879. carski vlak dolazeći iz Livadije kod ulazka u moskovski kolodvor bude bačen sa tračnica lagumom, koji je pod putem bio podkopan i zapaljen. Nu urotnici se prevariše, jer se je car vratio u Moskvu prijašnjim vlakom. Krivac, vele, da je bio onaj Hermann, za kojega je ruska vlada druge godine tražila u francuzke vlade, da joj ga izda; ali ne mogaše toga polučiti, jer nije bilo pravnih dokaza. Dne 4. prosinca oglasi izvršni odbor smrtnu osudu carevu. Dne 26. siječnja 1880. poruči vladi uvjete, pod kojima bi se okanio borbe. U njegovu programu reforama tražila se i podpuna sloboda savjesti, štampe, govora, udruživanja i sakupljanja; narodno zastupstvo, obćenito pravo glasovanja i stalna vojska da se pretvori u narodnu, domobransku. U tom su programu bili smiješani najpravedniji zahtevi s najopasnijim tlapnjama. Vidi se, da ta stranka nije više prezirala, kao što su nihiliste, sloboštine po zapadnjačku. Nu po njihovu se je mišljenju tim sloboštinama valjalo samo kao sgodnim putem stići do pravoga cilja: družtvenoga izjednačenja i crne diobe. Medjuto svojim ustavnim tražbinama postigoše, da su liberalci donjekle ostali na strani gledajući mirno njihovu borbu s carstvom.
Dne 17. veljače g. 1880. u „zimskoj palači“, baš kad je carska porodica pošla u blagovaonicu, planu dinamit i diže u zrak tu dvoranu i carsku gardu, koja je bila izpod nje. Car i njegova okolica nije pogodjena, nu u gardi bude 60 vojnika od finske pukovnije ubijeno, a 40 ranjeno. Sredstva se za ubistvo usavršivahu: nakon noža i pištolja, eto dinamit stupi na pozornicu.
Vlada pokuša još jedno sredstvo, da očuva glavu carevu. Petrogradska glavna gubernija bude ukinuta i zamijenjena egzekutivnim povjerenstvom, kojemu bude glavom Loris-Melikov. On dobije neograničenu vojničku vlast nad prijestolnicom i okolicom; u njega je bila najviša odluka za političke parnice čitavoga carstva a sve su mu vlasti, dapače i glavni guverneri bili podčinjeni. Dne 3. ožujka pucao je na nj nihilista Modlecki, ali ga ne pogodi i bude uhvaćen: ,,Vi mi nijeste ništa učinili“, reče mu krvnik, „ja sam na vas pucao po načelu; da ja to nijesam učinio, drugi bi, a da nije taj, treći bi; grof će Melikov od nas biti ubijen“. Njekoliko dana iza pogubljenja toga krvnika nihilistički odbor proglasi „da se ne će okaniti borbe, dokle god Aleksandar II. ne položi svoju vlast u narodnje ruke ostavivši narodnoj skupštini da položi temelje družtvenoj reformi“. Naskoro iza pogubljenja petorice krivaca, što su priredili atentat u zimskom dvoru, nihilističke se novine „Narodna volja“ zagroziše caru novim napadajima.
Pazeći u jednu ruku oštro na sumnjivce, gledao je Loris-Melikov da osami nihiliste popuštajući u drugu ruku javnomu mnijenju. Veoma su mnogi progonjeni, tako da. su stignuti i nedužni : na tisuće je ljudi odpremano u Sibiriju ili je u evropskim pokrajinam ruskim pozatvorano; a vlada si je upravo toliko porodica otudjila. Loris-Melikov pokuša da okrene blagim putem. Naredio je da se pohode uznice i da se pregledaju spisi uznika, te izradi kod cara, da su jedni odmah pušteni na slobodu, a za druge da se razprava odmah povede. Tako se eto mogoše povratiti do 2000 slušatelja na svoja sveučilišta, odakle su izključeni bili; stipendije su im povraćene, a dobili su i podpore. Do 300 odpuštenih činovnika opet bude namješteno.
Loris-Melikov je znao da su to samo lijekovi za umirenje; pravi bi lijek bio, da se javno mnijenje opet pridobije, kad bi dali Rusiji u ma kakvom god obliku narodnu slobodu. I oni, koji su se zgražali nihilizma i njegovih strahota, prigovarali su vladi, što je obmahnula narodne nade. Dne 1. ožujka g. 1881. u vlastelinskoj skupštini petrogradske gubernije prigovorio je Šakejev odlučno, što se ljudi progone upravnim putem, i skupština podpiše jednoglasno predstavku caru. Car je Aleksandar i sam uvidio, da vlada ne može odoljeti toj groznoj borbi s anarhistama, ako se ne uzmogne osloniti na narod. Loris-Melikov ga je malo pomalo sprijateljio s misli, da Rusiji da kakvo takvo zastupstvo; ta trebalo je samo pozvati u državno vijeće odaslanike izabranih skupština: odaslanike pokrajinskih vijeća, vlastelinske skupštine, gradskih vijećnika i t. d.
Dakako da taka reforma nihilistama ne bi iztrgla oružja iz ruku, ali bi zadovoljila narod, i povratila caru Aleksandru veliku mu popularnost od god. 1861. Većina je liberalaca iskala samo najprostiju slobodu: ličnu sigurnost i nepovrjedljivost, te da se redarstvo zamijeni sudištima. Oni bi zahvalno prihvatili bili, da je narod pripušten, pa ma kako to malo bilo, da odlučuje kod javnih posala. Terorista je u obće malo bilo, nije ih bilo ni 10.000, kao što su to jednom u uzrujanosti „Moskovske Vjedomosti“ oglasile bile; to su bili uvijek isti ljudi, na koje su nailazili u svim urotama, koje prerušene ili s drugim imenom, u Moskvi, Kijevu, Harkovu i Petrogradu, sad novinari ili tajni štampari, a sad opet mjernici, da podkopavaju lagumove, hemičari da grade bombe i odvažni ljudi, da se late noža ili revolvera. „Dvadesetak do trideset mladih odvažnih ljudi“, veli Leroy-Beaulieu, „koji su predali svoju dušu vragu, sputali su kroz godine i godine vladu najvećega carstva na svijetu“. Da im je uklonjena podpora, štono su je nalazili u narodnoj zlovolji, oni ne bi ništa mogli učiniti. I za ove bi prilike vrijedile Bibikovljeve riječi god. 1773.: „Nije tomu Pugačev kriv, nego narodno nezadovoljstvo“.
U veljači g. 1881. iznese Aleksandar II. svoju osnovu pred vijeće, da se pretrese; u tom su vijeću bili i veliki knezovi, a Loris-Melikov, Abaza i Valujev živo je podupirahu, da bude prihvaćena. Onda se je opet po svom običaju stao kolebati, te istom 9. ožujka odobri osnovu u obliku naredbe na ministra unutarnjih posala; nu proglašenje joj opet odgodi do 12. Kad je po tom opet nova urota odkrivena, zapovjedi dne 13. u jutru daše proglasi ona naredba u službenim novinama, i odilazeći da pregleda vojsku reče kneginji Jurjevskoj, koja je bila š njime morganatički vjenčana: „Eto podpisah naredbu, koja će učiniti, kako se nadam, dobar utisak, i koja će pokazati Rusiji, da joj sve činim, što god mogu“.
Nu istoga dana, baš kad je rukopis stigao u ruke slagara car bude ubijen. Oko tri sata vraćao se je na kočiji u zimsku palaču, a pratila ga je četa kozaka; vozio se je pokraj Katarininog kanala, kad al eto na uglu Mihajlova trga baci njeko bombu pod njegova kola i ona razprsnuvši se razmrska kola. Više je vojnika od pratnje i drugih ljudi ubijeno ili ranjeno. Risakova, koji je bacio bombu, odmah uhvatiše. Car ostade zdrav i čitav; sidje s kola i reče: „Dajte mi da vidim ranjenike“. U taj mah mu druga bomba padne med noge. Kad se je dim nakon eksplozije razišao, nadjoše medju novim žrtvama i cara: obje su mu noge bile izlomljene, trbuh proburažen, a lice nakaženo. Osvijestio se je samo za časak, kad su ga donijeli u dvor, ali nije mogao više ni riječce progovoriti.
Takav je eto bio konac „cara osloboditelja“, koji je g. 1861. oslobodio seljake, koji je g. 1878. oslobodio kršćane na Balkanu, koji je baš onoga dana, kad je ubijen dao Rusiji ustav, nu koji je postao žrtvom svoje politike kolebanja, koja je bila po nj, a i po zemlju mu tako kobna.
Stupanje Aleksandra III. na prijestol.[uredi]
Nasljednik Aleksandra II. bijaše mu sin Aleksandar III., koji se je rodio dne 10. ožujka g. 1845., a oženio sa Dagmarom, princesom danskom; on je u ratu g. 1878. zapovijedao vojskom kod Jantre. Vojska mu se odmah zakune. Nikada niko nije stupio na prijestol u tako strašnim prilikama: car se je penjao na prijestol kao vojnik na otvoren bedem: izvršni odbor prizna otvoreno da radi carevima o glavi, i poruči novomu vladaru, da ne podje stopama svoga otca, i da ne bude kao on „tiran“. Stoga je Aleksandar III. već dne 26. ožujka označio svoga brata Vladimira, da se primi namjestničtva, ako se nova nesreća dogodi; jer najstarijemu sinu njegovu Nikoli, bijaše istom trinaest godina.
Loris-Melikov izvijesti novoga cara o naredbi, štono ju je njegov otac u oči svoje smrti izdao. „Ne mijenjaj ni u čem naredbe otca moga", odgovori Aleksandar III., „to će mu biti oporuka“. Kašnje prevagnuše drugi savjeti; nu u zao čas po Rusiju: onoga tužnoga dana 13. ožujka sve bi pošlo olako, i narod bi zahvalno bio primio taj zakašnjeli ustav, pa ma kako da je nepodpun bio, kad je podpisan rukom „cara-mučenika“.
Sada je valjalo da se još sudi urotnicima. Geljnikov, koji je bacio drugu bombu, bio je i sam od nje ubijen, a drugi urotnik prošiša si tane kroz glavu u onaj čas, kad je redarstvo stupilo u njegovu sobu. Preostade Risakov, koji je bacio prvu bombu, Željabov, zatvoren u oči atentata, Kibalčič, koji je pomogao graditi bombe, Mihajlov, koji je bio zapleten u svim prijašnjim urotama napokon dvije ženskinje, Sofija Perovskova i Jesa Helfmannova, kod koje su bile ostavljene bombe. Osudiše ih na smrt, osim Jese Helfmannove, koja je bila noseća, te kojoj je smrtna kazna pretvorena u robiju. Nihiliste su uzalud kušali da svojim grožnjama zapriječe vješanje svojih drugova; pogubiše ih dne 15. travnja. Za vrijeme iztrage doznalo se je, da je lagum bio pripravljen u drugoj ulici, dok su Risakov i Geljnikov čekali kod kanala, tako da im jadni car nikako ne bi umakao. U veljači g. 1882. još njekoliko sukrivaca bude osudjeno na smrt.
Car se je malo kolebao, a onda se odluči, da održi status quo. U svojem svečanom proglasu dne 11. svibnja spominjao je on „samovlastnu moć, koju je dobio od boga, te koju je dužan uzdržavati i učvršćivati". Loris-Melikov odstupi; ministarstvo bude sklopljeno od ljudi stranke odpora: unutrašnji su poslovi predani Ignjatijevu; javna nastava baronu Nikolaju; u ministarstvu financija Abazu naslijedi Bunge; u ratnom ministarstvu gjenerala Miljutina zamijeni gjeneral Vanovski, i t. d. Dne 14. svibnja izvršni odbor javi, da prima to proglašenje rata. Dne 25. studenoga pucao je nihilista Skankovski na gjenerala Čerevina, koji je bio pridijeljen ministru unutarnjih posala, ali ga nije pogodio; dne 30 ožujka g. 1882, ubijen je u Kijevu državni nadodvjetnik, gjeneral Streljnikov, a u isto doba i transbalkanski gubernator.
Tako se je produžila perijoda nesigurnosti za cara, a svakidašnjega straha za Rusiju. Jamačno je svakomu živo u pameti strahovanje, pobudjeno čudnim seobama Aleksandra III., putovanjem u Moskvu i manastir Trojicu u srpnju g. 1881., onda pripremanjem za krunisanje u Moskvi, koje je više puta odgodjeno, a obavljeno još te iste godine (15./27. kolovoza g. 1883.).
Progonjenje židova g. 1881. i 1882., pljačkanja, koja osramotiše tolike ruske gradove, a osobito Baltu, gdje je 976 židovskih kuća oplijenjeno, 8 ljudi ubijeno i 211 ranjeno, pokazaše, koliko je buntovničkih elemenata kipjelo u nekim slojevima ruskoga naroda. Buntovnici izrekoše ove grozne riječi: „Ručamo Židove, objedovaćemo posjednike, a večeraćemo svećenike“.
Odpor do skrajnosti činio se je tako opasnim, da je i Ignjatijev stao pomišljati, čime bi zadovoljio javnomu mnijenju. On predloži osnovu, da se seljacima olakša plaćanje godišnje odkupnine, štono ih je tištalo još u po gdjekojim pokrajinama. Htio je da se pokrajinske skupštine uvedu i u onim dijelovima carstva, gdje ih još nije bilo, kao u Poljskoj, Sibiriji i baltijskim pokrajinama. Njima bi se povećao djelokrug, te bi postale gotovo nezavisne od gubernatora, a podpadale bi neposredno pod ministra unutarnjih posala. Napokon okolišajući dodje do Loris-Melikovovih misli i predloži, da se pozovu u Petrograd odaslanici „zemstva“, te bi tako Rusija dobila njeko narodno zastupstvo, koje bi razpravljalo pitanja, ali o njima ne bi glasovalo. Gjeneral Čerevin, koji je vidio spasa samo u diktaturi „trećega odjeljenja“, uhvati se u koštac s grofom Ignjatijevom, bude pobijedjen i odstupi u siječnju g. 1882. Nu sa nazora o vanjskoj politici, koje su pripisivali Ignjatijevu, pobojavahu se: prigovarali su mu tobože veliko slavofilstvo njegovo, i bijedili su ga da trpi progonjenje židova, samo da prvo iztjera židove, a onda Nijemce. U taj je baš mah i gjeneral Skobelev[1] u svojim govorima u; Petrogradu, Parizu i Varšavi označio Njemačku kao najgorega neprijatelja Rusijinog, i navijestio strašnu borbu izmedju Germana i Slavena. Stoga kad je knez Gorčakov navršivši osamdesetčetvrtu godinu dobio od cara dozvolu da odstupi, izgledalo je, da pitanje, hoće li biti rata ili mira, zavisi o tom, koga će car Aleksandar III. odabrati od dva državnika, koja su mogla naslijediti kancelara, da li grofa Ignjatijeva, ili Giersa. On odabra ovoga; tada Ignjatijev odstupi, a grof ga Tolstoj zamijeni u ministarstvu unutarnjih poslova. Odtada je progonjenje Židova strogo zabranjeno.
Rusija se sada nalazi u težkom položaju. U vanjskim su joj prilikama, sa suparničtva s Avstrougarskom na Dunavu i balkanskom poluotoku, snošaji s dvjema velikim silama njemačkim prilično tugaljivi. Nu sjeverni dvorovi nijesu take ćudi, da se prenagle, i povijest nam dokazuje, da se oni uvijek, kad već misliš, da će nastati sukob, znaju nagoditi. Kao i njezinim susjedima, isto tako i Rusiji treba mira, jer unutrašnje promjene još nijesu dovršene, a nedavno je izkustvo pokazalo, da izvanjska poduzeća još pogoršavaju unutarnje neprilike, a kamo li da ih odklanjaju. Sto se unutarnjeg državnog života tiče, može se reći, da u Rusije još nema bitnih elemenata za ustavnu vladu, a ipak se mora priznati, da samovlastna vlada ne može do vijeka ostati; nu iz tog bi se veoma neizvjestnog položaja moglo kanda izići ovim putem: kad bi se narodu ustupilo mjesto kod upravljanja s njegovim prilikama, kad bi car okupio oko sebe ministre, koji bi bili doista prilično odgovorni, da se umanji u toliko vladarova odgovornost, i kad bi se iznijele pred grožnje anarhista ustrojene sile čitave zemlje, a ne kao dosad prsa jednoga čovjeka. Rusija je već tako evropska, da ne može više dugo živjeti bez uvjeta evropskoga državnog života. Za svoj spas, za obće dobro i za slobodu Evrope, kojoj bi se poremetilo ravnovjesje, kad bi Rusija oslabila, valja ona da uzpostavivši red iznutra, to jest dovršivši slavno započeto djelo g. 1861., zadobije opet svoju moć spolja.
- ↑ Umro u Moskvi dne 7. srpnja 1883., šest mjeseci poslije Gambette.