Povijest Rusije (Rambaud) 1

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
POVIJEST RUSIJE OD POČETAKA DO GOD. 1884.
autor: Alfred Rambaud
Rusija za knezova >


NAJSTARIJA VREMENA.

Glava I. — Geografija Rusije.[uredi VE]

Opreka izmedju iztočne i zapadne Evrope: mora, gore i rijeke.[uredi VE]

Evropa se u glavnom dijeli na dva nejednaka dijela. Ako se uzme da čitava Evropa ima deset milijona četvornih kilometara, to otuda samo 4,500.000 pripada zapadnom dijelu, a 5,500.000 iztočnom. Prvi je porazdieljen na sve republike i monarhije evropske, osim Rusije; drugi je pako ujedinjen pod ruskim žezlom. Prirodom, a isto tako državnom upravom i vjerom razidjoše se još više jedna od druge: zapadna polovica, ili prednja Evropa, i iztočna polovica.

Obale su zapadne Evrope za čudo izprosijecane unutarnjim morima, izrezane dubokim zalivima, načičkane poluotocima i rtovima, a duž njih su prosuti nebrojeni otoci i otočja. Osobito se Velika Britanija i Grčka, kojima su obale prema njihovoj zemaljskoj površini nesrazmjerno jako razvijene, razlikuju od tvrde i čvrste mase iztočne Evrope. Taj je razudjeni oblik zapadnih zemalja karakteristična crta evropske geografije, a ogromne ravnine ruske čini se kao da su nastavak ravnica i platoa srednje i sjeverne Azije. Istina je, da Rusiju više mora obkoljuje: sa sjevera Sjeverno Ledeno more, koje kao Bijelo more duboko u zemlju prodire; sa juga Kaspijsko, Azovsko i Crno more; sa sjevero-zapada Baltijsko more sa svojim Livonskim, Finskim i Botnijskim zalivima; ali su joj kod svih tih mora obale razmjerno slabo razvijene. Obale na ime ostale Evrope imaju oko 25.000 kilometara, a Rusija ima sa mnogo većom površinom samo 8880 kilometara; od toga Sjeverno i Bijelo more imaju gotovo polovicu: 4407 kilometara. Nu po ta dva mora se može brodariti samo njekoliko mjeseci u godini, jedva od junija do septembra. Baltijsko se more, osobito u dva najsjevernija mu zaliva, lako zamrzava, te su mu mogle vojske sa čitavom svojom prtljagom preko leda prelaziti. Po tom se moru ne brodi od mjeseca novembra pa sve do konca aprila. I Kaspijsko se more često smrzne, navlastice na sjevernoj strani, gdje mu se baš nalazi i najvažnija luka Astrahanska. Azovsko se more mjestimice promeće u močvare. Može se reći, da ruska mora, osim Crnoga, imaju sasvim drugačiji značaj, nego li evropska; ona ne mogu poslužiti kao naša zapadna mora. Rusija je u tom pogledu od svih krajeva evropskih najgore prošla. Ako se poredi sa sretnijim zapadnim zemljama, mogla bi se nazvati kopnenom (kontinentalnom) Evropom, u opreci prema pomorskoj.

Prednja Evropa onako izprosijecana na svojim okrajcima, ima osim toga i površinu vrlo neravnu. Da i ne spominjemo grdnog, središnjeg alpinskog gorja, nema ni jednog evropskog kraja, koji ne bi imao u svojoj sredini ili uzduž po koje veliko gorje, koje je kao kostur ili kičma čitavoga kraja. Englezka ima svoj lanac Peak i svoje Highlands, Francuzka svoje Cévennes-e i Auvergne-sko gorje, Španjolska svoje Pyreneje i „sierre", Italija svoj Apenin, Njemačka gorje Švabsko, Franačko i Hartz; Švedska svoje Skandinavske alpe, a grčko-slavenski poluotok Balkan i Pind.

Naprotiv se sve gore ruske nalaze na okrajcima Rusije. Sa sjevera je medjaši Finlandsko granitsko gorje, a sa jugo-iztoka ogranci Karpata; sa juga vrletna visoka ravnina Krimska sa Iajlom i Čardyr-Dagh-om (1580 m.), Kavkaz, koji se prostire do 1100 kilometara, s Elbrusom (5640 m.), koji nadmašuje za 1500 metara Mont Blanc, najviše brdo evropsko; sa iztoka Ural, najduži gorski lanac u Evropi i Aziji (2450 kilometara), koji se proteže paralelno s meridijanom dužine. Na njemu ima glavica do 1900 metara visokih. U tatarskom jeziku Ural znači pojas; nu nijesu samo uralska brda „pojasna brda" : sve bi se ruske gore mogle tako nazvati, jer one ju medjaše, opasuju, ali imaju samo neznatan upliv na unutarnji joj oblik i razvadjanje njezinih voda.

Sa Karpata i Kavkaza teku samo rijeke drugoga reda, a četiri velike rijeke ruske izviru na brežuljcima, koji nemaju 100 metara visine.[1] Valja još primjetiti, da te gore ne čine sustava, nego da su one gotovo sve ogranci stranih sustava, te se ne mogu upravo ruskim ni nazivati, nego finskim, ugarskim, tatarskim i armenskim. Po tom je daklem rusko carstvo kao njeka neizmjerna ravnica, koja se na zapadu nastavlja ravnicama: Poljskom i Pruskom, na iztoku pako bezkrajnim stepama Sibirskim i Turkestanskim, a koja je u velikoj opreci sa gorovitim tlom zapadne Evrope. Rusija bi se u pogledu orografskom mogla nazvati ravnom Evropom, u opreci prema gorovitoj Evropi.

Ipak joj površina tla nije sasvim jednolika; nego se u Rusiji tlo prema zapadnoj Evropi mnogo manje uzdiže i spušta, te se opaža kako se u sredini zemlje tlo u obliku četverokuta uzpinje, a to se zove središnja visoka ravnina, ili po njezinom sjevernom dijelu, Alaunski plato. Sjeveroiztočni mu kut tvore visine Valdajskoga platoa, kojega brežuljci dosegnu do 100 metara visine; zapadnu stranu: nizki brežuljci Dnjeprovi, koji se produžuju do njegovih padova: južnu stranu: brda, koja se steru izmedju Kurska i Saratofa: iztočnu stranu tvore visoke pješčane obale, koje se steru na desnoj strani rijeke Volge i Kame, a sjevernu napokon brežuljci, koji odjeljuju poriječje Volgino od strane Sjevernoga mora. Ta je središnja visoka ravnina u ostalom razdijeljena na dvije nejednake polovine dubokim dolinama visoke Volge i Oke, a i dolinama njihovih pritoka.

Toj središnjoj izbočini ruskoga tla odgovaraju prilično jake udubine: 1. izmedju Valdajskoga plato-a i sjevero-iztočnih obronaka Karpata udubila se velika nizina, u kojoj su se za vrijeme kvaternerne perijode valovi Baltijskoga i Crnoga mora sastajali. Na sjeveru teče njome južna Dvina i Njemen, a na jugu Dnjepar i njegove pritoke. Najvećma je udubljena kod prostranih močvara Pinskih. 2. Izmedju visokih obala lijeve strane Volgine i ogranaka Uralovih (obščij sirt) tlo se neprestance snizuje uzduž Volge, te se izjednači sa površinom Kaspijskoga jezera, koje leži 25 metara izpod površine Crnoga mora. Tu su Kirgizke stepe, najniži krajevi Evropske Rusije, a staro korito velikog sredozemnog mora, koje se je malo po malo izsušilo, te od koga su Kaspijsko i Aralsko jezero, pa i druge baruštine samo ostanci. Da se Kaspijsko more uzpne samo do nivoa Crnoga mora, veliki bi dio te neplodne ravnice, koja je još pokrivena talogom od soli, nanovo bio poplavljen. 3. Treća velika udubina ruskoga tla jeste sjeverna strana, prikrivena jezerima i močvarama, a čije se ledene tundre miješaju sa ledom Sjevernoga i Bijeloga mora. 4. Predjeli oko jezera Sajme, Onege i Ladoge, a koji prave čitavu povorku nizina, gdje su se valjada Bijelo i Baltijsko more sastajali.

Kako je čitava Rusija samo pusta ravnica, to otuda slijedi, da kroz nju puše sjeverni vjetar, a da ga nikakav gorski lanac ne zaustavlja, pošto se Ural u istom pravcu proteže. Kako pako Rusiju oplakuju mora prilično malena, to otuda slijedi, da joj temperature ne mijenjaju ni morski vjetrovi, koji zapadnu Evropu zimi prigrijavaju, a ljeti razhladjuju, a ni struja zračna i morska Gulfstream, koja prestaje na žalima i brdima Skandinavskim, te ne dopire do obale Baltijske. Ta brda, a u jednakoj širini, učiniše veliku razliku izmedju klime Norvežke i Švedsko-ruske.

Rusija daklem, kao i unutarnja Azija, Afrika ili Avstralija ima sasvim kontinentalnu klimu sa svim njezinim učincima. Prvi njezin učinak jeste velika opreka izmedju godišnjih doba. Na ravnice na ime ruske čas uplivaju sjeverni krajevi, a čas opet središnja i južna Azija, čas ledene pustinje, a čas opet zažarene pješčane pustare. Anatole Leroy-Beaulieu veli: „u širini Parizkoj i Mljetačkoj krajevi sjeverniji od Crnoga i Kaspijskoga mora imaju u januaru temperaturu grada Stockholma, a mjeseca julija kao na Madejri. U Astrahanu, u širini Ženevskoj, često je razlika temperature u šest mjeseci za 70 do 75 stepeni. Na obalama Kaspijskoga mora, u širini Avignonskoj, temperatura bude do 30 stepeni izpod ništice, a ljeti se opet vrućina može uzpeti do 40 stepeni. U Kirgizkim stepama, u širini središnje Francuzke, živa se smrzne po više dana, a ljeti i thermometar, ako se na nj ne pazi, na suncu pukne. Oko obala Aralskoga mora najveća je razlika u temperaturi, te ima 80, a možda i 90 stepeni razlike izmedju najveće studeni i najveće vrućine". Pa i u Moskvi je bilo 33 stepena studeni, a 28 vrućine; u Petrogradu skrajnje temperature biće da su izmedju 30 do 35 stepeni zime i 31 stepen vrućine.

Drugi učinak ruske kontinentalne klime jeste, da vjetrovi prispijevaju, pošto su na putu već izgubili mnogo vlage. S toga Rusija trpi u obće mnogo od suše. U Kazanu dva puta manje kiša pada, nego li u Parizu. Zato i ima u toj zemlji toliko pustih ravnica bez šuma. Radi te nestašice šuma nema u čitavoj južnoj Rusiji vrela, a ni zdravlju potrebite vlage.

Petrograd, pod 60. stepenom sjeverne širine, jeste najsjevernija prijestolnica u čitavom svijetu. Najduži dan u tom gradu ima 18 sati, 45 minuta. Sunce se tada rodi u 2 sata i 39 minuta, a zadje u 9 sati i 24 minuta; nu sumračje traje do god zora ne stane pucati, te nema noći gotovo dva mjeseca. Najkraći dan ima 5 sati i 47 minuta. Sunce se tada radja u 9 sati i 5 minuta, a zalazi u 2 sata i 52 minuta. Sjeverna se zora često pojavljuje u sjevernoj Rusiji, a u južnima se opet stepama često vidja fata morgana.

Kako je daklem Rusija zemlja ravna, to su geoložki slojevi njezina tla gotovo svagdje horizontalni. Nijesu bili uzdignuti i prolomljeni, niti su kameni slojevi silom skršeni te svojim razvalinama probili slojeve pješčane i od crnice zemlje. S toga u Rusiji i nema kamenja, nego samo blizu gora; a ta je činjenica imala velika upliva na njezin gospodarstveni i umjetnički razvoj. Moradoše graditi drugačije nego li na zapadu, te su im gradjevine ponajviše od hrastovine i jelovine, ili od cigle. Od drveta su bile stare crkve, carske palače, pa i bedemi starih gradova; i danas su još od drveta gradjanske kuće i izbe seljačke. Ruska su sela, a i većina gradova samo nagomilano gorivo, pa otuda se i ponavljaju često požari, te se može reći da je gotovo svakih sedam godina čitava Rusija izgorjela. Kod takova gradiva ne mogoše gradjevine biti onako gorostasne, kao što su francuzki dvorovi i katedrale oko Rajne, nego su stare crkve ruske malene. Tek od kako je Baltijsko i Crno more zadobiveno, ima u Rusiji od kamena gradjenih gradova, a Petar Veliki joj je prvu prijestolnicu od kamena sagradio. Zato bi se u geoložkom pogledu Rusija mogla nazvati po Solovjevu drvenom Evropom, u opreci prema kamenitoj Evropi.

Ruske rijeke i povijest.[uredi VE]

U tako prostranoj zemlji, a bez morskih obala, kao što je Rusija, rijeke imaju vrlo veliku važnost. U pogledu hidrografijskom iztočna je Evropa dobro razdijeljena. Radi svojih rijeka ona nije onako zatvoreno kopno, kao što su Afrika ili Avstralija. Ako i nema morskih zaliva, ona ima širokih rijeka, koje je prodiru do sredine, a njekoje su veličinom nalik na more. U tim velikim ravninama rijeke ne teku brzo, nego se tiho pomiču u velikim koritima, koja su si udubli u pijesku ili glini. Dugo vremena se je jedino po rijekama putovalo, te kada bi ruski vladari htjeli da pregledaju svoje zemlje ili da podju u boj, valjalo im se je okoristiti zimom, koja im je sterala od Dnjepra do Urala bijelu ravnicu za njihove saonice, ili bi morali pričekati, da se led na rijekama odkravi, te da njima zaplove. Moglo se je daklem putovati samo ljeti ladjom, ili zimi saonicama; u proljeće, kada okopni, nastanu poplave, te se ravnice prometnu močvarama, a to se zove raspustica (doba kada su putevi rdjavi). Trgovina podje istim putevima, kojim i vojska ili politika. Te nam rijeke ili ,.žive ceste" Rusije objašnjuju, kako su mogle pojedine historične ličnosti s onolikom brzinom prevaljivati ogromne daljine, te doći tako lako iz Novgoroda u Kijev, ili iz Moskve u Kazan, kao što bi došao kakav francuzki kralj iz Pariza u Orleans ili Reims. Zato su rijeke saveznice Rusima protiv njihovoga „velikog neprijatelja" — daljine. Rusi su svagdje osvajali i naseljivali se uzduž rijeka, te se živalj ruski nalazi baš na obalama Oke, Kame, Dona i Volge, potisnuvši svagdje starosjedioce u gustine prašumske.

Valdajska visoka ravnica je glavna točka hidrografskoga sustava, riječja, Rusije. Tu izvire Volga, koja se spušta u Kaspijsko more; tu nastaje i Dnjepar, koji utiče u Crno more, pak isto tako Njemen i zapadna Dvina, koje iztiču u Baltijsko jezero; Velikaja, koja utiče u Pejpus (Čudsko jezero); napokon rijeke, od kojih nastaje Iljmenjsko jezero, a koje prave Sadožko i Onežko jezero, odakle iztiče Neva. Pošto se hidrografsko središte Rusije nalazi na sjevero-iztočnom pristranku središnjega platoa, to su i rijeke nagnule prema jugu i prema iztoku. Taj razporedjaj je imao svoga upliva na razvoj narodne povijesti, koja upravo započimlje na sjevero-iztoku, kraj Valdajske visoke ravnine, jer na Pejpusu i Iljmenu ponikoše stari trgovački gradovi Pskof i Novgorod. Pa koja su im vrata u more? Nije možda Nazova, koja iztiče iz jezera Pejpusa, i koja je puna slapova, nego ona mreža jezera i rijeka, koje se izlijevaju u Nevu, rijeku istina kratku, ali veoma široku, pravu rusku Temzu, te na kojoj se je imao sagraditi Petrograd, taj Novgorod XVIII. vijeka. U onim surovim vremenima bio je Novgorod sigurniji u sredini te mreže od rijeka i jezera, nego li bi bio na Nevi; njegove se ladje spuštahu po Volhovu od Iljmenskoga jezera u Ladožko, a po Nevi od Ladožkoga do finskoga zaliva i Baltijskoga mora. Druge je male rijeke spajahu sa Onežkim i Bijelim jezerom (Bjelo ozero); Suhona i sjeverna Dvina spajahu je sa Bijelim morem, gdje je kašnje sagradjena Arhangelska luka. Novgorodjani prodirahu po Dvininim pritokama daleko u sjeverne šume, naseljene starosjediocima, te ih podjarmiše i danak im nametnuše. Medja, koja dijeli vode izmedju pristranaka Bijeloga mora, Novgorodskih jezera i poriječja Volginog, nije baš jasno označena. Čini se, kao da se rijeke s početka kolebaju, kojim li bi od dva protivna pravca krenule; pa njeke se i ne odluče, kao na primjer troma Šeksna, koja spaja Bijelo jezero sa Volgom. Ta zbrka hidrografskoga sustava, po kojoj su Dvina, Neva, zapadna Dvina i Njemen kao nastavci Dnjepra i Volge, i po kojoj su u savezu četiri mora ruska, dovoljno nam razjašnjuje važnu ulogu trgovačku i velika osvajanja Velikoga Novgoroda.

Na Dnjepru se je podigla s početka suparnica Novgorodskoj Rusiji, na ime Kijevska Rusija. I ona se je spuštala niz svoje rijeke, a na ime Dnjepar, koji je kobno vodio u Crno more, i prema vizantinskom svijetu. Po Dnjepru su se spuštale ratne mornarice protiv Carigrada, a uza nj je dolazila do Kijeva grčka civilizacija i kršćanstvo. Po Dnjepru je Kijev postao velikim, ali po njemu je i propadao, pošto se je po njemu vrlo težko plovilo radi onih zloglasnih deset slapova niže Kijeva, koji su prometu tako smetali, te taj grad nije mogao ostati trgovačkim i političkim glavnim gradom Rusije.

Don, ma da je 1000 kilometara dug, nije baš mnogo navijao pravca ruske povijesti. Čitavo vrijeme narodnoga ujedinjenja gospodarili su njime azijski čopori, a kašnje mu je ušće sa Azovom dopalo Turaka. Osim toga se je u njegovu dolnjem toku pijesak nasipavao, te je smetao njegovoj važnosti za trgovinu. Isto su tako zapadna Dvina i Njemen sve do XVIII. stoljeća bili u rukama Litavaca i Fina ili njemačkih osvajača.

Najglavnija rijeka ruska jeste Volga, majka (matuška) Volga, koja je Rusiji i Nil i Misisipi. Sa svojim tokom od 3778 kilometara, ona nadmašuje Dunav skoro za 250 milja. Više se njezinih pritoka broje medju velike svjetske rijeke: Oka ima 1000 kilometara, te je veća od Meuse-e i Odre; Kama, koja je duga 2000 kilometara, veća je od svih rijeka evropskih, osim Dunava; jer Laba ima samo 1030, Loire-a 1090, a Rajna 1300 kilometara. Sastavci Oke i Volge kod Nižjeg Novgoroda izgledaju kao da se ondje dva morska rukava sastaju. To je veličanstven prizor, kada se gleda sa brežuljka, na kojem je gornji grad; dolnji se pako grad ili sajam, na koji do 100.000 naroda dodje, sa svojim zgradama stere na obalama jedne i druge rijeke. Volga, koja je kod Jaroslavlja 639 metara široka, ima 1400 metara iznad Kazana; oko Samare se čas suzi do 746 metara, a čas se opet razširi sa svojim dragama i pobočnim rukavima do 28 kilometara. Njezino ušće (delta) u Kaspijsko more ima 75 rukava sa nebrojenim ostrvima te obuhvaća do 150 kilometara. Ta bi čudnovata rijeka, u kojoj ima u izobilju velikih riba kao i u moru: jesetre, semge, bjeluge, a kečiga kadikad do 488 kilograma težkih, bila pravim čudovištem evropskim, da nije zamrznuta po više mjeseci u godini. Nu kad okopni, luke, škverovi, pristaništa ladja, sve oživi; jer se je do 200.000 radnika sa svih strana Rusije na njezinim obalama sjatilo, te do 15.000 ladja i 500 parobroda prosijecaju njezine valove. Tada u Nižjem Novgorodu, Kazanu, Simbirsku, Samari, Saratovu i Astrahanu sve vrvi i buči kao da je čitav život Rusije amo prenesen.

Poriječje Volginino i njezinih pritoka gotovo daje triput toliko, kolika je Francuzka; poriječje Okino je 3 puta veće od poriječja Loire. Volga obuhvaća u svojem ogromnom području skoro čitavu staru Rusiju šestnaestog stoljeća, a razvoju te države dade neodoljiv pravac onoga dana, kada su veliki knezovi utemeljili svoju prijestolnicu na Moskvi, koja utiče u Volginu pritoku Oku: Rusija krenu na iztok i započe borbu sa turskim i tatarskim narodima. Po Dnjepru je Rusija postala vizantinskom, po Volgi azijskom, a Neva ju je imala učiniti evropskom. Čitava povijest te zemlje jeste povijest njezinih triju velikih rijeka; ona se dijeli na tri perijode: na perijodu Dnjepra s Kijevom, perijodu Volge sa Moskvom i na perijodu Neve sa Novgorodom u VIII. vijeku, a s Petrogradom u osamnaestom. To djelo Petra Velikoga baš je s toga veličajno, što je prenio svoju prijestolnicu na Baltijsko more, a nije zanemario Kaspijskoga mora ni Volge, nego je potražio toj velikoj rijeci iztočnoj nov izlaz, koji bi je spajao sa morima zapadne Evrope. Tikvinski i Ladožki kanal učiniše Nevu sjevernim ušćem, vratlom Volginim.

Četiri pojasa, geografsko jedinstvo Rusije.[uredi VE]

Po svojim proizvodima Rusija se može razdijeliti na četiri ne-jednaka pojasa, koji se steru od jugo-zapada prema sjevero-iztoku: šumski pojas, pojas crnice zemlje (černozjom), plodnih stepa ili livada i napokon pojas neplodnih stepa.

1. Najsjeverniji, a i najveći pojas jeste ruska šuma, poljesja, kojoj su medjom s jedne strane bare, koje nikad ne okopne, i tundre ledenoga primorja, s druge pako strane prostrane čistine, koje prokrčiše u toj šumi ratari iz okolice Novgoroda, Moskve i Jaroslavlja. Na sjeveru počimlje šuma sa tisom: u središtu se izmjenjuje tamno zeleno, smolavo drveće sa bjelokorom i sitnolistom brezom; još južnije se pojavljuje već i lipa, brijest i javor; prema sjevernoj medji nadje se i hrastova.

2. Zemlja crnica prostire se od obala Pruta do Kavkaza ondje, gdje je Rusija najprostranija. Ona prelazi i sam Ural i Kavkaz. te se širi u Aziji. Zove se pako po debelom sloju crnkastog humusa, tako plodna da bez gnojenja obilno rodi, te se može uporediti sa kakvom ogromnom Beauce-om (recimo Banatom) od 600.000 četvornih kilometara, ili njivi velikoj kao čitava Francuzka. Ona hrani sama 25 milijona stanovnika, a narod joj se množa svakim danom. Od vajkada je ona bila žitnicom iztočne Evrope. Herodot veli, da su tu stanovali poljodijelci Skiti, a i Atenjani odovud dovoziše žito.

3. Pojas stepa oranica uporedo teče s prvim. Na jugu se silazi gotovo u more. I to je još plodna zemlja, samo ne može da rodi bez gnoja. Prije nego li je poorana bila, to je bila gola tratina bez ikakva drveta, te kako je imala do 600.000 četvornih kilometara, može se samo američkoj prairiji uporediti; stepska je pako trava pet, šest, pa i osam stopa visoka, te se u njoj lako mogu skriti konjanici, a i blago, kao u kakvoj šumi. Ta je jednolika stepa, koja nema nikakvih drugih brežuljaka, osim kurgana ili mogila, koje kriju kosti starih plemena, u proljeće ocean zeleni, a u jesen izgorjela ledina, ali mila svojoj djeci. To je bila dugo vremena junačka Rusija, poprište nomadskih konjanika i domovina Kozaka. Zemlja crnica i livade, gotovo isto tako plodna kao i crna zemlja, imaju zajedno do 1,200.000 četvornih kilometara, daklem 120 milijona hektara izvrstne zemlje, a toliko imaju Francuzka i Austro-Ugarska zajedno.

4. Četvrti pojas, pojas neplodnih stepa, koje su pjeskovite oko ušća Dnjeprova, gdinaste na sjeveru Krima, a solane na sjeveru Kaspijskoga jezera, na 400.000 četvornih kilometara broje samo 1,500.000 stanovnika. Leroy-Beaulieu veli: ,,Te prostrane pustare nijesu prikladne za poljodijelstvo, pa gotovo ni za stalni život, kao ni susjedni krajevi Azije, te se čini da nijesu za drugo nego li stočarstvo i nomadski život. Zato i jesu to jedini krajevi u čitavoj evropskoj Rusiji, u kojim do danas još stanuju nomadska plemena azijska: Kirgizi i Kalmuci, a do zadnjih godina i krimski Tatari i Nogajci. Čini se, da su ti azijski narodi na tim stepama isto tako zadovoljni, kao da su kod svoje kuće. Prema tome su doista plodni dijelovi Rusije: livade, zemlja crnica i u šumskom pojasu ratarski i obrtni kraj oko Novgoroda, Moskve, Nižjeg Novgoroda i Kazana. Kada bi se površina morska podigla, te poplavila sjeverni dio poljesja i neplodne stepe na jugu, to ne bi još ništa škodilo bogatsvu i pravoj snazi Rusije.

Ma da se eto tako u zapadnoj Evropi izmjenjuju nizke ravnice sa visokim, ma da su pravci velikih rijeka tako raznolični, pa ma da se ona dijeli na šume, stepe oranice i pustare, ipak je ona prilično ujedinjena. Nijedan se dio Rusije ne može odijeliti od drugoga; jer u ravnici nema nikakvih ograda ni medja; medja, što bi ih rijeke mogle označiti, nestalo bi u zimi pod kolima vojske, kada mrazovi prikriju čitavu ravan od Bijeloga do Crnoga mora ledenom korom, a zima je gotovo isto tako jaka u Kijevu kao i u Arhangeljsku. Svi su ti krajevi, koji ljeti opet postanu raznoliki, u gospodarstvenom pogledu u tijesnom savezu: šumski pojas treba Dnjeprova žita i Volgina blaga; južne stepe trebaju sjevernoga drveta. Trgovina sa zapadnom Evropom po zapadnoj Dvini, Nevi i sjevernoj Dvini nadopunjuje se trgovinom sa jugom i iztokom po Dnjepru i Volgi.

Jedini je Moskovski kraj, u kojem se polja izmjenjuju sa šumama, mogao dugo sam o sebi živjeti; nu od kako se obrt u njemu razvio ne može ni on. U stara se vremena u nj dovažahu proizvodi sa sjevera i juga, te je on time spajao oba ta kraja, a napokon im bio i gospodarom. Pa i Novgorod je zavisio u gospodarstvenom pogledu od knezova, koji stanovahu na Oki: valjalo im je samo zabraniti da se žito šalje sa gornje Volge u krajeve jezera, a velika bi im se republika odmah pokorila.

Vidi se daklem, da je prostranim ravnicama Rusije već unaprijed sudjeno bilo ujedinjenje, kao što je Švicarskoj sudjeno da se razkomada. Izmedju Karpata i Urala. izmedju Kavkaza i finskoga gorja označila je priroda mjesto prostranome carstvu, kojemu su pojasne gore okvirom. Kako li je taj okvir izpunjen bio, to će nam pokazati povijest.

Glava II. — Etnografija Rusije.[uredi VE]

Grčke naseobine i Herodotova Skitija.[uredi VE]

Grci su u drevno doba utemeljili trgovačke naseobine, koje su se bujno razvile, na sjevernim obalama Crnoga mora. Milećani sagradiše Tomi ili Küstendže kraj Dunava, Istros na ušću Dunava, Tyras na Dnjestrovu, Odessos na Bugovu, Olbiju na Dnjeprovu ušću, Chersonesos ili Cherson u drazi Sevastopoljskoj, Palakion, kašnje Balaklava, Feodoziju, danas Kaffu, Pantikape (Kerč), Fanagoriju na oba brijega Jenikalskoga tjesnaca, Tanais na Donovu ušću, Apaturos na Kubanu, Fasis, Dioskurias i Pityonte pod Kavkazom na obali stare Kolhide. Pautikapeja, Fanagorija i Feodosija bijahu u četvrtom vijeku prije Isusa udružene u savez, kojim je upravljao našljedni glavar, arhont Vosfora; on je ujedno vladao i njekim varvarskim plemenima.

Ruski arheolozi, a nedavno Uvarov, odkriše mnoge spomenike te helenske civilizacije: grobne stećke, nadpise, bas-reliefe, kipove bogova i junaka. Poznato je na ime, da su naseljenici na tim varvarskim obalama brižljivo sačuvali grčku civilizaciju, da su njegovali umjetnosti svoje metropole, kazivali stihove Homerove polazeći u boj, da su voljeli još u doba Dijona Hrizostoma lijepe govore, i da su osobito obožavali Ahila. Iza ledja grčkih naseobina prometala se je sila plemena, koje Heleni sve jednim imenom Skiti nazivahu. Š njima su vojevali i saveze sklapali, te su im oni u sjevernijim krajevima posredovali u trgovini. Herodot nam priča o tim varvarima po prilici sve, što su Grci petoga vijeka prije Isukrsta o njima znali.

Skiti obožavahu mač, zaboden u zemlju, kao sliku ratnoga boga, i škropljahu ga čovječijom krvi; pili su krv neprijatelja, koga bi prvog u ratu ubili; sa glave bi mu kožu oderali te iz lubanje mu pili kao iz čaše; svoje kraljeve sahranjivahu strahovitim načinom, a slavili su godišnjicu njihova pogreba time, da su ubijali konje i robove, pa njihove izpunjene lješine kao konjanike oko kraljevskoga kurgana u naokolo poredali. štovali su i muđroga Anaharzisa, koji je putovao po Grčkoj. Poznato je, kako su njihovi nomadski čopori prkosili svoj sili Darija Histaspa.

Herodot razlikuje medju pravim Skitima: Skite poljodijelce, koji su stanovali na Dnjepru, po svoj prilici u ukrajinskoj černozjomi; nomadske Skite, koji su živjeli desno od njih oko četrnaest dana prema istoku; kraljevske Skite, koji su obitavali oko Azovskoga mora, a koji su ostale Skite smatrali kao svoje robove.

Uplivom silnih gradova Olbije i Hersoneza, i vosforske grčko-skitske države, ublažilo se je malo varvarstvo unutarnjih plemena. U grobovima skitskih kraljeva, u današnjoj Ekaterinoslavskoj guberniji, kao i u grobovima grčko-skitskih knezova Vosfora nadjene su umjetnine. koje pokazuju, kako se je grčki genij prilagodjivao varvarskom ukusu. To bijahu dragocjene posude, koje su za njih izradjivali atenski umjetnici, i svi oni dragocjeni predmeti, kojima su danas obogaćeni muzeji Kerča, Odese i Petrograda.

Petrogradski muzej Eremitaža ima dvije posude izvanredne umjetničke i arheoložke vrijednosti, a to je srebrna posuda iz Nikopolja (Ekaterinoslavska gubernija), i zlatna posuda iz Kerča. Drže da one potiču iz četvrtoga vijeka prije Isusa, to jest iz vremena kada je Herodot pisao svoje priče, te su im one živi tumač. Skiti načinjeni na srebrnoj posudi, dugih kosa i brade, sa velikim strjelicama, svojim kaputima i čakširama izgledaju po fizijonomiji, stasu i nošnji gotovo kao i današnji stanovnici tih krajeva; prikazani su pako, gdje krote svoje konje isto onako, kao što to još i danas ondje čine. Skiti na zlatnoj posudi sa svojim šiljastim kapama, i odijelom vezenim po azijsku, sa lukovima čudnovata oblika, imaju ipak vrlo izrarit arijski tip. Jedno biće da su Herodotovi Skiti poljodijelci, možda predci poljodijelaca oko Dnjepra, a drugi kraljevski Skiti, koji su se neprestano skitali i vojevali. Bergmann i Müllenhof nastoje u svojim filoložkim iztraživanjima da uvrste skitski jezik medju indo-evropske jezike. Georges Perrot veli: „Oni daklem bijahu kod svih razlika u jeziku, običajima i civilizaciji veoma srodni Grcima, i to starinsko srodstvo biće da je olakšalo i učestalo saobraćaj izmedju Helena i Skita, a oni za to srodstvo nijesu ni znali".

Herodot razlikuje jasno od pravih Skita njekoliko naroda, o kojim nam čudnovate stvari priča: Melanhlenci, koji su nosili crno odijelo, Neurci, koji se jedanput na godinu u vukove pretvaraju, Agathiržani, koji su se kitili zlatnim nakitom, a imadjahu zajedničke žene, Sauromaćani, koji potekoše od Skićana i Amazonkinja, Budinci i Gelonci, koji su donjekle postali Helenima, Tisagećani, Masagećani i Izćani, koji samo o lovu življahu, Agripejci, koji bijahu pljosnata nosa i ćelavi od rodjenja, Isedonci, koji su svečano jeli svoje preminule rodjake, Arimaspljani, koji su imali samo jedno oko, Grifonci, čuvari zlata, Hiperborejci, koji stanovahu u kraju, gdje je i ljeti i zimi kijalo kao da pada bijelo perje s neba. Čini se da su se njeki od tih naroda kašnje odselili na zapad, te da bi mogli pripadati germanskoj ili gotskoj rasi, a drugi su ostali i kašnje u iztočnoj Evropi sa raznim imenima, kao: Litavci, Slaveni, Fini, pa još i njeka turska plemena. Po Ritiću bi Herodotovi Melanhleni bili Estonci, koji doista vole tamnu nošnju; Antropofaži opet Samojedi, kojih ime rusko znači isto, što i grčko antropofaži; Isedoni bi bili Voguli, Arimaspi opet Votjaci, Agripejci današnji Erzi ili Zyrjani, Masageti Baškiri, Erifori Mongoli, a Agathyrci su jamačno Kazari.

Nestorovi ruski Slaveni; Litavska, Finska i Turska plemena u IX. vijeku.[uredi VE]

Velike su provale četvrtoga vijeka poslije Isusa doba strašnih prevrata za iztočnu Evropu. Goti sa svojim Hermanrihom osnivaju u staroj Skitiji veliku državu, koju su Atilini Huni razorili. Tragorn Huna poteče čitavo jato tursko-finskih naroda: Avari, Bugari, Magjari, Kazari, Pečenezi i t. d. Usred te mješavine pomaljaju se Slaveni u povijesti sa svojom ličnosti i sa svojim imenima, a opisuju ih grčki ljetopisci, carevi Mavrikije i Konstantin Porfirogenet; bore se sa iztočno-rimskim carstvom i zapodijevaju time vjekovno neprijateljstvo izmedju grčke i slavenske rase, koje se još danas o tom bore, ko će biti gospodarom na Balkanskom poluotoku. Prvi ruski povjestničar Nestor, Kijevski monah dvanaestoga vijeka, kazuje nam, gdje su stanovala prije dva vijeka ona plemena, koja su kao zasebna grupa usred ostalih Slavena prozvana slavenskim Rusima.

Od ovih zadnjih pravi Slaveni žive u zavali Iljmenskoga jezera i na zapadnoj obali Pejpuskoga jezera. Njihovi se gradovi: Novgorod, Pskov i Izborsk pojavljuju već u početku ruske povijesti; Kriviči življahu kraj vrela zapadne Dvine i Dnjepra, oko svoga grada Smolenska; Poločani sa Polockom na gornjoj zapadnoj Dvini: Dregoviči s Turovom zapadno od zapadne Dvine i gornjega Dnjepra; Radimiči na Soži, pritoci Dnjeprovoj; Vjatiči na gornjoj Oki; Drevljani, tako nazvani radi gustih šuma, kojima je obrasla njihova zemlja, sa starim gradovima Ovručem i Korostenom u zavali Pripetskoj; Sjeverjani s Lubečem, Černigovim i Perejaslavljem izmedju Desne i Dnjepra; Poljani s Kijevom preko puta od Sjeverjana, na desnoj obali Dnjeprovoj; Bijeli Hrvati izmedju Dnjestra i Karpata; Tiverci i Ljutiči na dolnjem Dnjestru i Prutu; a Dulebi napokon i Bužani na Bugu, pritoci Vislinoj.

Iz toga Nestorovog nabrajanja ruskih Slavena razabiramo, da su Rusi u 9. vijeku poslije Isusa, kada na ime počimlje povijest toga naroda, imali samo malen dio današnje Rusije. Oni bijahu stisnuti gotovo jedino u stranama zapadne Dvine, gornjega Dnjepra, Djmena i Dnjestra. Od neizmjernoga poriječja Kaspijskoga mora imali su oni samo Volgina i Okina vrela.

Sa sjeverne i zapadne strane graničili su sa drugim slavenskim narodima, koji se u to doba uzeše nazivati posebnim svojim imenima. Jedni, koji su se razprostrli po gornjoj Labi i oba brijega Vislina, utemeljiše nakon provale Čeha i Ljaha ili Lahita (od 4. do 7. stoljeća) Češku i Poljsku državu; drugi pokušaše u 9. vijeku utemeljiti na Moravi (March) kraljevstvo Moravsko; treći, koji stanovahu na donjem Dunavu, utemeljiše iza provale Asparuhove sa Bugarima (686) kraljevstvo Bugarsko; zatim Hrvati i Srbi utemeljiše na Jadranskom moru svoje kraljevine; na Baltijskom se moru opet naseliše Pomoranski i Polabski Slaveni (Obotriti i Vilci), koji će morati nestati u poplavi njemačkoj.

U to se doba malo razlikovahu ruski od poljskih Slavena. Kuliš misli da su tim, što su bili podjarmljeni od dva različita plemena, što su primili dvije vjere, vizantinsku i rimsku, koje su se nadbijale; zatim što su bili pod uplivom dviju protivnih civilizacija, grčke i rimske, a ujedno i dviju književnosti i dviju azbuka, iz jednoga plemena nastala dva različita naroda, koji su jedan drugomu veliki neprijatelji postali. Slaveni, postali od Lehita, i koji prihvatiše rimsku vjeru te zapadnu kulturu jesu Poljaci; Slaveni, postali od Varjaga, i koji prihvatiše grčku vjeru, te vizantinsku naobrazbu, jesu Rusi; nu u početku na Visli kao i na Dnjepru bijaše samo Slavena iste neznabožačke vjere, koji su imali iste predaje, a govorili gotovo jedan jezik. Srodstvo izmedju ruskoga i poljskoga jezika, medju kojim posreduju nariječja Bijele, Crvene i Male Rusije, dokazuju jasno prvobitno bratstvo, koje je razdvojeno suparničtvom izmedju crkava i borbom izmedju vladavina.

Na sjeveru i iztoku moradoše se ruski Slaveni, prije nego zauzeše sve zemlje, koje su im poviješću označene bile, boriti sa narodima od tri rase: sa Leto-Litavcima, Finima i Turcima, koji su prilično bili pomiješani sa Finima. Prvo od tih plemena pripada arijskoj porodici, ali se razlikuje od germanskih i slavenskih plemena. Njegova nariječja ostadoše od svih evropskih jezika najbliže sanskritskome. Na Narevu življahu Jatvagi; na Njemenu Žmudi i pravi Litavci; na zapadnoj obali Riginog zaliva Korsi, po kojima se kašnje prozva Kurska (Kurlandija) : na lijevoj obali zapadne Dvine Semigali, a na desnoj Letgoli, od kojih potekoše Letoni ili Latiši u južnoj Livoniji.

Finskoga su plemena bili na Livanskom i rinskom zalivu, Livi i Čudi, po kojim se Pejpus prozva Čudskim jezerom. To su predci današnjih stanovnika sjeverne Livonije i Estonije. Tako zvane tri pokrajine njemačke su daklem na jugu letonske, a finske na sjeveru. Narovljani življahu duž Narove, koja iztiče iz Pejpusa; Ingrijci i Vodi na Nevi; Saomi, razdijeljeni na Kvene, Karele, Jame ili Tavaste življahu i žive još u Finlandiji. Sa sjevera su graničili sa Lopima ili Lapima. Vesi stanovahu na Šeksni i oko Bijeloga jezera, Muromi na Oki i njezinim pritokama Moskvi i Kljazmi, Meri na gornjoj Volgi i Kleščinskom jezeru, izmedju Vesa i Muroma. Ta tri naroda nestadoše sasvim, a progutaše ih ili preobraziše naseobine ruske; nu baš se je tu na njihovoj zemlji zametla klica Moskovskom carstvu. Zavoločki Čudi življahu oko donje Dvine. Permi izmedju Dvine i Kame: Erzi ili Zyrjani u zavali Mezene i Pečore; Samojedi u sjevernom primorju. Ta tri naroda doživješe, da im se njihove neizmjerne zemlje napredovanjem kolonizacije sve više stješnjavahu. A umanjiše se i brojem; jer od prvih ima samo još 50 ili 70.000, od drugih 80.000, a od trećih 5 do 6000. Na obalama Volginim stanovahu Čeremisi, kojih ima još i danas u guberniji Kazanskoj, Čuvaši u Kazanskoj i Nižnji-Novgorodskoj, Votjaci u Kazanskoj i Vjatkinskoj, Meščeraci i Baškiri u Ufinskoj, a Mordvi u čitavom srednjem dijelu Volginog poriječja. Ti su narodi danas veoma proredjeni u tim stranama, koje su oni devetoga vijeka u gustoj masi obitavali, te ih nema više nego 1,200.000 glava, a svi ostali su se porusili. Čini se, da su ti čudski i finski narodi pravi starosioci Rusije, te da su oni bili narodnom podlogom, preko koje su se razprostrli budi tatarska provala, budi naseljenje rusko.

Sve je čudno u tih starih naroda: tip kao da im je iztrošen i nedovršen, nošnja kao da je načinjena po njekoj predpotopnoj modi, običaji i sujevjerje, u kojem se nalazi još tragova prvobitnih vjera, koje su postojale prije svih poznatih neznabožačkih vjera; jezik je kadikad tako jednostavnim ostao, da na primjer Čuvaši nemaju tisuće riječi, koje nebi bile posudjene. Čeremiškinje nose na grudima dvije ploče kao oklop, koji pokriju srebrnim novcima, a koji se predaju od koljena na koljeno, te bi numizmatičari mogli odkriti što šta čudnovato na tim živim zbirkama. One omotavahu od stida noge čvrsto pritegnutim komadom sukna, te nikad ne bi pokazivale nogu, kao što opet tatarske žene od stida ne pokazuju lica. Žene Čuvaša nose šiljaste kape kao saracenske kacige, opasuju se širokim pasom od kože i kovine, a kad je slava, prebace preko ramena pravokutni ogrtač nalik na svećeničko misno odijelo. U toga čudnovatog naroda crno znači isto što i lijepo, a ako ko hoće da se osveti dušmaninu, on se objesi o njegova vrata. Ma da im se već tri stoljeća nauka Isusova tumači, ti se narodi u srcu Rusije, na velikoj prometnoj žili Volgi, još nijesu sasvim obratili kršćanstvu, te ima još neznabožačkih krajeva. Neznabožci Čuvaši obožavaju do 40 bogova, koje obćenitim imenom Tora ili Keremet nazivaju. Tore jesu dobri bogovi, a Keremeti zlotvori, ako se ne udobrovolje darovima i životinjskim žrtvama. To je vjerski dualizam staroga iztoka.

Finskoj rasi pripadahu još dva plemena, koja samo još u povijesti postoje. Oni se pomiješaše kao Finci od Volge sa turskom krvi. Kazari su bili vrlo sposobni za izobraženje i utemeljili su prostranu državu na donjem Dnjepru, Donu i Azovskom moru. Na Volgi su sagradili Itil, na Donu Sarkel, Bijeli grad, a vojevahu sa Slavenima protiv Hersonezkih Grka. Hazari su imali vrlo dobro uredjene škole. Osim narodnoga neznabožtva dozvoljena je bila kršćanska vjera i Islam; židovska vjera, koju izpovijedahu kraljevi i velikaši bijaše glavna vjera, kao što se vidi iz pisma kagana Josipa Kordovanskom rabinu Hasdaju (948.).

Na sastavcima Volge i Kame, Bugari od Volge, narod finsko-turskoga plemena, inače sjedalački i trgovački narod, a u kulturi prilično napredan, utemeljiše veliku državu, pošto su susjedne narode pokorili. Ruševine njihove prijestolnice Bolgary ili Velikoga Grada još postoje.

Turska plemena se pojavljuju na ruskom tlu mnogo kašnje nego li finska. U 18. vijeku bijaše donja Volga i južni Ural u rukama Pečenega; za njima se već natiskuju Polovci i Uzi ili Torci, a takozvana tatarska navala u XIII. vijeku bila je više turska nego li mongolska.

Razdioba današnjih Rusa na tri grane; ruske naseobine.[uredi VE]

U vrijeme Nestora ruski Slaveni, stisnuti izmedju Litavaca na zapadu, Finaca na sjeveru i Turaka na iztoku, zauzimahu jedva peti dio evropske Rusije. Danas vidimo, gdje se rusko pleme prostire od Finske do Urala, od Ledenoga mora do Kavkaza i Krima, a da ima do 56 milijuna duša, te da šalje do tri milijuna naseljenika u svoje azijske pokrajine. Naprotiv broj se je Leto-Litavaca smanjio do 2,480.000 duša, Finaca zajedno s onim iz Finlandije do 3,400.000, Turko-Tatara do izpod 2 mil. 6/7 sviju naroda Rusije jesu Rusi: razmjeri su daklem sasvim preokrenuti. Kolike li promjene za deset vijekova!

Rusi se danas dijele na tri grane, koje su prozvane po njekim povjestnim prilikama. 1. Bijelom Rusijom se nazivaju pokrajine, koje su u 13. i 14. vijeku veliki knezovi litavski osvojili; to su nekadanje zemlje Kriviča, Poločana, Dregoviča, Drevljana i Duleba, a današnje tri gubernije: Vitebska, Mogiljevska i Minska. Gubernije: Kovno, Grodno i Vilna, danas nejednako porušene, jesu starinom Litavske. Litavske zemlje: Grodno, Novgorod i Bjelostok zvale su se kadikad Crnom Rusijom. 2. Malom Rusijom se nazivaju zemlje njekadanjih Sjeverjana i Poljana, koje su povećane naseobinama, to jest gubernijama: Kijevskom, Černigovskom, Poltavskom, Harkovskom, Volynjskom i Podoljskom; ona se prostire i preko medja današnjega ruskog carstva u Crvenu Rusiju ili Staru Galiciju (Galič, Jaroslavlj, Terebov, Zvenigorod i Lavov), koja je danas avstrijska, a ima do 3 milijuna Rušnjaka (Ruthena) ili Rusina. 3. Velika Rusija je nastala oko stare Moskovije, a na zemljama mnogih finskih i turskih plemena 9. vijeka; amo spada i Sjeverna Rusija (Arhangel), Iztočna Rusija (Volga, Kazan, Astrahan), Nova ili južna Rusija (Herson, Ekaterinoslav, Odessa, Krym). Velika je Rusija u glavnom, osim Novgoroda i Pskova, osvojena od stranih plemena ruskim naseobinama. Postala je od njekadanje Kijevske Rusije, malo je vremena bila pod jarmom tatarskim, a znala se osloboditi mongolskoga jarma, dok je Mala Rusija još čamila pod Litavcima; s početka se je neprestano prema iztoku širila, a zatim se je povratila i na zapad napadala, te je u 17. i 18. vijeku opet osvojila Bijelu i Malu Rusiju, tako da je naseobina natrag zadobila svoju postojbinu.

Bjelorusa ima u carstvu ruskome do 3 milijuna, Malorusa do 12 milijuna, a Velikorusa do 41 milijun. U govorima te tri grane ima dijalektičnih razlika, koje se tumače povjestnim i književnim uplivima.

Njeki pisci su htjeli pronaći dublje razlike izmedju Velike Rusije i njezine dvije susjedkinje. Bjeloruse i Maloruse su nazivali Rusima i držali Slavenima, a Moskove smatrahu za potomke Finaca, Turaka, pa i Tatara, jednom riječi smatrahu ih za Turance, koji su samo ruski govorili. Moskovsko carstvo, koje je nestalo u sred Vesa, Muroma i Mera, a koje se je razširilo na štetu Čuvaša, Mordana, Tatara i Kirgiza, te imalo dvije prijestolnice: Moskvu i Petrograd u zemlji Čudskoj, ne bi po tom bilo ni evropskom državom.

Pomnije proučavanje nam pokazuje, da je Moskovija postala, prvo ruskim naseobinama, a drugo, i to mimogredno, porušivanjem njekih tudjih plemena.

1. Kada su azijski nomadi stali plijeniti južne stepe, povrvio je ruski narod sa obala Dnjeprovih prema gornjoj i središnjoj Volgi. Tada vidimo, kako Suzdalski knezovi pozivaju k sebi stanovnike sa Dnjepra, a da Novgorodjani grade neprestano nove gradove u sjevernim šumama. Kada je Kijevska Rusija uništena bila, nastane nova Rusija gotovo od istoga naroda na drugom kraju iztočne ravnice. Imena, kojima su prozvani novi gradovi u Suzdaliji i Moskoviji, jesu vrlo značajna: ima Vladimir na Kljažmi kao i u Volvnjskoj, Zvenigorod na Moskvi, a i na Dnjestru; Galič u Suzdaliji i Galiciji, Jaroslav na Volgi kao i na Sani, Perejaslavlj Suzdaljski i Rjazanski kao i Perejaslavlj Kijevski; prvi od njih ima nadimak Zaljeski, to jest za šumom. Vidi se, da su doseljenici gledali da imaju u zemlji, koja je tako različita od njihove bila, i pod drugim nebom barem imena, kad im je već nestalo slike zavičaja. Nijesu li s istih razloga Englezi u Americi sagradili New-York, a Francuzi Nouvelle-Orléans? U ostalom, ko je vidio, kako se je u Kavkazu i Sibiriji ruski narod umnožao do 3 milijuna, pa ko vidi, kako južne stepe, koje su u vrijeme Katarine II. bile puste, sada broje 5 do 6 milijuna stanovnika, taj može lako razumjeti, kako je u starije doba naseljena zavala Volgina. Hoćemo li sada reći, da su stanovnici Nove Rusije samo porušeni Čudi i Turci ? To bi isto tako bilo, kao da ko kaže, da su ono 30 do 40 milijuna sjevernih Amerikanaca Indijanci, koji su naučili englezki i primili protestantsku vjeru.

Valja priznati, da Rus skoro isto tako kao i Anglosaksonac ima nagon za izseljivanje i naseobine. On čini u evropskom Far-East-u ono, što je Englez učinio u amerikanskom Far-Westu. Rusi su jedno od onih plemena, koja naprijed prodiru i krče. Čitava povijest ruskoga naroda od utemeljenja Moskve jeste razprostiranje mu po Šumi, Crnoj zemlji i Livadama; njegovi su „trappeursi" i „settlersi" (lovci i naseljenici u Americi) Dnjeparski, Donski i Terečki Kozaci, neumorni Sibirski lovci životinja lijepoga krzna, kopači Uralskog i Altajskog zlata, odvažni monasi, koji sve dalje i dalje osnivahu samostane, koji kašnje poštadoše središtima gradova, oni razkolnici ili odpadnici, kao njeki ruski puritanci i mormoni, koji progonjeni crkvenim i državnim zakonima tražiše od šume do šume Jerusolim svojih snova. Jednolike ruske ravnice bijahu naravnim podsticalom za izseljivanje; bregovi zadržavaju i dozivlju natrag svoju djecu, a stepe prostirući se u nedogled mame na putovanje i pustolovine, da podješ prema strani „kamo te oči vode". Jednoliko i ravno tlo ne zadržava baš svoje stanovnike; taka se gola zemlja lako svagdje nadje. A koliba? Kako da uz nju prirastu, kad tako često izgori? Što vrijedi za ruskoga seljaka ona na zapadu običajna riječ'„krov naših otaca?" Velikorusu ne treba mnogo za život, on podnosi najskrajnju zimu i vrućinu, te je kao rodjen, da se ogleda sa opasnostima i nevoljama izseljeničkoga života. Prekrsti se, zatakne sjekiru za pojas, a obuću prebaci preko ramena, te bi tako otišao na kraj iztočnoga svijeta. Ma kako malo Rusa došlo u sred kakvog azijskog naroda, oni se ne će u nj pretočiti, niti će ih nestati, nego će oni jamačno postati gospodarima.

Povijest je doprinijela, te je to kretanje neodoljivo. Rusu, potisnutu u Suzdaliju, valjalo je s početka krčiti najgoru zemlju njegova budućeg stana, pošto su černozjom plijenili nomadi. Ko bi tu odolio napasti, pa da ne potraži prema jugu plodnijih zemalja, koje bez truda i gnoja četverostruko nose ? Dogadjalo se je, da su se u Moskoviji čitava sela i kotari najedanput izselili: seljaci se jatomice uputiše, kao u doba navalâ, prema crnim i južnim toplim zemljama. Vlada i posjednici moradoše upotrijebiti najgroznija sredsva, da zaustave ta seljenja poljodijelaca. Da nije bilo tih okrutnih zabrana, stepe bi bile naseljene za dva vijeka prije. Glas, da je car dopustio izseljivanje, lažan ukaz i ma kakva sitnica je mogla čitave narode iz njegove postojbine krenuti. Taj nagon u ruskoga seljaka za seljenjem razjašnjuje nam razvitak kozačkoga života u južnim ravnicama, ali nam tumači i zakone, koji ga od 16. stoljeća prikovaše uz grudvu, privezaše uz rodjenu zemlju. U trinaestom pako vijeku seljak bijaše slobodan, a knez ga je nagovarao, da se izseli. Eto tako se je naselila iztočna Rusija.

2. Istina je, da rusko pleme može da upije u sebe njeka plemena starosjelaca: Malorusi upiše ostanke turskih plemena, a Velikorusi progutaše iztočne narode finske. Treba samo da nema nikakve vjerske zapreke izmedju pobjeditelja i pobijedjenoga naroda, jer neznabožački Čudi se lako poruse; nu ako predje na Muhamedov zakon, ne možeš ga podnipošto predobiti. Pokršten se Čuvaš porusi hoće l' neće l', a koji predje na Muhamedov zakon postane Tatarinom. Vidjesmo kako Vesi, Muromi i Meri bez traga nestadoše; a Čuvaši, Mordvi i Čeremisi porušuju se svakim danom. Englezki putnik Wallace je nedavno promatrao, kako se ta metamorfoza razvija i kroz koje faze prolazi, pa evo što piše u svom djelu „Rusija":

„Dok sam putovao kroz te zemlje nailazio sam na sela svih stepena porušivanja, U jednom mi se selu činilo da je sve sasvim čudsko: koža u stanovnika bijaše žućkasto-crvena, jabučice izkočile jako, oči kose, a nošnja neobična; nijedna žena nije znala ruski, a vrlo malo ljudi ga je razumijevalo, te bi svakoga Rusa, koji je onamo došao smatrali kao tudjinca. U drugom selu već bijaše njekoliko Rusa; drugi izgubiše nješto od svoga finskoga tipa, a mnogi ljudi ne imadjahu više svoje stare nošnje i dobro ruski govorahu. U trećem je finski tip još više oslabio: svi mužkarci govorahu ruski, a sve ga žene skoro razumijevahu; stare mužkaračke nošnje bijaše već sasvim nestalo, a gotovo i ženske, te i ženitbe sa Rusima nijesu više bile rijedke. Napokon su u četvrtom selu ženitbe već urodile svojim plodom, te se je stari elemenat finski mogao razabirati samo po njekim posebnim crtama u licu i izgovoru".

Mora se medjutim primijetiti, da su ti stari narodi, kako su bili razprostrli po neizmjernim prostorima, dosta narijedko posijani bili, naprotiv doseljenici dolažahu kao poplave ili neprestano pritičući. Često su starosioci morali uzmicati i stisnuti se, te napustiti svoje mjesto gotovo sasvim slavenskom narodu. To miješanje, gdje jače, a gdje opet slabije, imalo je ipak velikoga upliva na tip, značaj i sposobnosti Velikorusa. Moskov je zdepastiji, a crte ima krupnije, nego njegov brat sa Dnjepra, umiljat i bodar Malorus. U njega je manje mašte, manje južne vatre, ali više došljednosti u mišljenju, više uztrajnosti, prijegora i strpljivosti. Čini se da je živa narav slavenska tim miješanjem sa tromijim plemenima oteštala, ali i ojačala. Od svih slavenskih naroda jedini je Velikorus znao stvoriti i očuvati veliku državu i to u najnepovoljnijim povjestnim i prirodnim prilikama. On je podjarmio i suplemenike svoje čišće krvi, i koji su kao darovitiji bili. Pa koliko ima finskoga elementa u samim proizvodima ruske mašte, u narodnim i junačkim pjesmama? O tom se pitanju još prepiru, da li su ruske byline (nar. pjesme) arijskoga ili uralskoga porijekla. Junak tih pjesama jeste Muromac Ilija. Poznato je, da finski narodi nijesu sasvim bez mašte: Čudi imaju svoju veliku narodnu epopeju Kalevalu, a Estonci Kalévy-Polg. Pa i u vezivu seljačkom, te vezu, kojim su urešene pregače ruskih seljakinja, Stasov misli, da se može razabirati trag starosjelaca. Ako se priznaje, da je krv Velikorusa tako pomiješana, ne treba smetati s uma, da se nije samo u Moskoviji arijska rasa spustila na finski elemenat. U mnogog galskog ili germanskog seljaka, širokoga lica, a izbočenih jabučica oživio je možda nepoznat i zaboravljen predak, starosjelac predhistorijske dobe.

Glava III. — Drevna Rusija: Slaveni.[uredi VE]

Vjera Slavena; pogrebi.[uredi VE]

Kao i u drugih arijskih naroda, temeljem vjere u ruskih Slavena bijaše priroda i njezine pojave. Bijaše to pravi pantejizam, koji krivo shvaćen postade politejizmom. Pa kao što su se Homerovi bogovi pojavili iza Hezijodovih, Urana i Demetre, to jest neba i zemlje, tako se čini da su i najstariji bogovi ruskih Slavena bili: Svarog, nebo i „naša majka, vlažna zemlja". Kašnje u historijsko vrijeme pojavljuju se na prvom mjestu nove prilike. 1. Stari pjesnici i ljetopisci (pjesan o Igoru; Nestor) sačuvaše nam imena Dažboga, boga sunca, oca prirode, Volosa sunčanog boga, koji kao grčki Apolon oduševljava pjesnike, zaštitnika blaga; Peruna, boga gromovnika, druga personifikacija sunca u borbi sa oblacima; Striboga, ruskoga Eola, boga vjetara, zaštitnika bojnika; Horsa, opet sunčanoga boga, Simarila i Mokoša, kojih vlasti nijesu poznate; 2. u njekim starim himnama pjeva se o Kupalu ili Jarilu, bogu ljetnoga sunca, i Did-Ledi, božici plodnosti; 3. u junačkim se pjesmama slavi Svjatogor, gorostas, kojega teret zemlja jedva podnosi; Mikula Seljaninovič, dobri orač, kojega plug, kad mu lemeš od nada zapne u brazdi za kamen, odjekuje na tri dana daljine; to je kao njeki slavenski Triptolem, božanska prilika toga naroda, koji toliko voli poljodijelstvo; Volga Vseslavič, Protej, koji se zna prometati u ma što, Polkan, centaur; Dunaj, Don Ivanovič, Dnjepar Korolevič, to su rijeke; onda povorka junaka, koji ubijahu aždaje, kao Ilija Muromac, a to su, čini se, sunčani bogovi, koji su sniženi do običnih vitezova; 4. u pripovijedkama, koje zasladjuju prela, spominju se: Morena, boginja smrti, Koščej i Moroz, u kojima je užasna ciča zima oličena, Baba Jaga, gorostasna ženetina, koja je živjela kraj šuma u kolibi, postavljenoj na kokošjoj nozi, te koja se je po vjetru na sve strane okretala; Car Morski, koji uvlači mornare u svoje vodene dvorove; 5. narodno sujevjerje izpunjava prirodu neprestano dobrim i zlim dusima: Rusalke, vodene vile, Vodjanoj, bogovi rijeka, Lješij i Ljesnik, šumski dusi, Domovoj, duh domaćega ognjišta, Vampiri, vukodlaci, koji noću izlaze iz groblja i ljudima u snu krv piju.

Pošto nam mitologija veoma raznoliko prikazuje borbu junaka svjetlosti sa strašilima tmine, možda je imala i načelo zla, koje se je protivilo načelu dobra, kakvo zlotvorno božanstvo, kojega bi Morena, Koščej, Baba Jaga, aždaja, „gorski zmaj" samo oličene pri-like bile. Mi ne možemo baš pouzdano da saznamo, je li to tako bilo u ruskih Slavena, ali Helmhold uvjerava, da Baltijski Slaveni imadjahu Bjeloboga i Černoboga.

Čini se da Rusi nijesu imali ni hramova, a ni svećenika u pravom smislu riječi. Namjestiše kakav nespodoban kip na kojem brežuljku, obožavahu kakav hrast, Perunu posvećen; narodne poglavice prinašahu žrtve. Imali su i vračara ili gatalaca, nalik na tatarske šumane, i čini se da su njihove savjete pomno slušali.

Ruska crkva je gledala da pobije staro neznabožtvo time, što je prečišćavala sujevjerje, kojega ne mogaše sasvim izkorijeniti, te se je okoristila njekim sličnim imenima i simvolima. Ona je mogla slaviti svetoga Dimitrija i Gjorgja, ubice zmajeva; svetoga Jovana, koji grmi u proljeću; svetoga Iliju, koji podsjeća na Iliju Muromca; svetoga Vlasija ili Blazija, koji je došao mjesto Volosa kao čuvar stada; svetoga Nikolu ili Mikulu, zaštitnika ratara, kao Mikulu Seljaninoviča; svetoga Kozmu ili Kuzmu, zaštitnika kovača, koji je zamijenio tajinstvenoga kovača Kuzneca, koji je kovao ljudima sudbinu u sjevernim gorama. U njekim narodnim pjesmama je Did-Lado zamijenjena sa majkom božjom, te onda sveti Ivan zauzme mjesto Perunovo ili Jarilovo. Ko ne bi razpoznao mita o proljeću s blagim kišama i grmljavinom u ovoj bjeloruskoj pjesmi, koja se pjeva na Ivanj dan: „Ivan i Marija se kupahu na brežuljku. Kad se Ivan kupa, zemlja se zatrese, a kad se Marija kupa, trava raste"? Crkva je pazila, da posveti svetcima svoga kalendara, ili da uznese svojim slavama čudotvorna vrela, ili sveta drveta, koja nijesu prestala privlačiti hodočastnike.

Ruski su Slaveni imali jamačno predstave o drugom svijetu, ali dakako nezgrapne i surove kao svi primitivni narodi. U sedmom vijeku žene Venda, germanskih Slavena, ne htjedoše preživjeti svojih muževa, nego se same spaljivahu na njihovim lomačama. Taj drevni arijski običaj biće da je bio i u ruskih Slavena, a u isto tako drevno doba. Ibn-Toclan, arapski pisac 9. vijeka, opisuje nam ruski pogreb, kod koga je on sam glavom bio. Deset dana prijatelji pokojnikovi plakahu i opijahu se oko mrtvaca. Sluge su mu pitali, koji bi od njih htio biti sahranjen sa gospodarom svojim. Jedan odgovori da bi, i odmah ga svezaše. Isto su pitali i njegove služkinje, od kojih jedna takodjer odgovori da hoće. Sad su se počeli oko nje vrzti kao da je kraljevska kći: opraše je i nakitiše, te nije više ništa radila, nego samo pila i pjevala. Na urečeni dan položiše mrtca sa odabranim njegovim oružjem i nakitom u barku; za tim zaklaše onoga slugu i konja mu ljubimca sa još njekoliko domaćih životinja, pa sve to ukrcaše u onu barku. Uvedoše i mladu djevojku; ona skine sa sebe svoj nakit, te s čašom kvasa u ruci zapjeva pjesmu, koju bi rado i duže pjevala. „Najedanput — priča očevidac — joj stara žena, koja ju je pratila i koja se je zvala angjeo smrti, zapovjedi da udje u čador na barci, gdje je bilo tijelo njezina gospodara. Na to ona problijedi, i pošto joj se nije dalo unići, ščepa je babuskara za kose, pa je uvuče unutra. Sada stanu ljudi toljagama udarati po svojim štitovima, da druge djevojke ne bi čule leleka svoje drugarice, te ne bi možda kašnje htjele za svoje gospodare umirati". Dok je lomača plamtila, reče jedan Rus našem pripovjedaču: ,,Vi Arapi ste lude; vi zakopavate u zemlju čovjeka, koga ste najviše ljubili, da ga ondje crvi jedu, a mi ga spalimo u tren oka, da brže u raj ode". I Nestor potvrdjuje da su ruski Slaveni običavali sažizati svoje mrtve; a to dokazuju i izkopavanja mnogih kurgana; nu ipak izkopavanja grobova u Novgorodskoj guberniji, što no ih je Ivanovskij nedavno iztraživao, dokazuju da su Iljmenski Slaveni očuvali ili primili običaj da pokapaju svoje mrtve. U tim se je grobovima nalazilo čudo oružja, alata, nakita, životinjskih kostiju i pšenična zrnja, te se otuda može zaključiti, da su si ruski Slaveni predstavljali budući život kao nastavak ovoga, i da su obkoljavali pokojnika sa svim onim, što bi ga ondje moglo usrećiti. Iztraživanje ljudskih kostiju, sačuvanih u kurganima, potvrdjuje svjedočenje pisaca i dokazuje, da su doista žrtvovali kod pogreba sluge i robkinje.

Domaći i javni običaji; porodica, mir ili obćina, volost ili kotar, stanovničtvo.[uredi VE]

Slavenska je porodica utemeljena na patrijarhalnom načelu. Otac joj bijaše podpunim gospodarom, a poslije njegove smrti prelazila je vlast na najstarijega njezina člana: ponajprije na braću pokojnikovu, ako ih je imao pod sobom, a onda redom na njegove sinove, od najstarijega počevši. Starješina je imao ista prava nad ženskinjem, koje je udajom u porodicu ušlo, kao i nad njezinim članovima po krvi.

Domaći običaji, čini se, da su bili veoma varvarski. Ipak možda monah Nestor pretjeruje, prikazujući nam staru neznabožačku Rusiju, koja se je imala preporoditi milošću krštenja. On izuzima samo Poljane, kojim hvali dobra svojstva. „Drevljani, kazuje on, življahu životinjski, zbilja kao prave zvijeri; klali su jedan drugoga, hranili se kojekakvim gadnim stvarima, a nijesu se htjeli ženiti, već su otimali i odvadjali djevojke, kad bi došle na vrela .... Radimiči, Vjatiči i Sjeverjani življahu u šumama kao divlja zvjerad jedući kojekakvu nečist i govoreći svakojake sramotne riječi pred svojim roditeljima i snajama .... Otimahu ženske, s kojima bijahu u dogovoru, a uzimali su kadkada po dvije ili po tri". Nestor te Slavene prekorava najviše s otmice žena i poligamije. Ova zadnja je sasvim utvrdjena, ali što se otmice tiče, možda joj je bilo značenje simvolično. Iz malo čas napomenutih riječi se vidi, da ženskinje „dolažahu" na vrela, i da one bijahu ,,u dogovoru" sa otmičarima. Ako je ta otmica i prost običaj, ipak je jamačno postala od pravog otimanja na silu u mnogo starijim vremenima. I u današnjim ženitbenim običajima ruskim ima tragova te njekadanje otmice: nevjestu tobože otimaju; nu isti takav običaj bijaše i u Germana VIII. vijeka, koji zvahu ženitbu značajnim imenom „Brautlauft", nevjestin bijeg. U svatovskim ruskim pjesmama se spominje i kupovanje djevojke u starinska vremena. U jednoj od tih pjesama se prekoravaju rodjaci s lakomosti evo ovako:

„Татаринъ, братец татаринъ,
Продалъ сестрицу за талеръ“.

Njeki povjestničari, a i Haramzin mišljahu, da je žena u Slavena manje pažena bila, nego li u Germana, te da su postupali s njom kao s „robkinjom"; nu težko da je bilo tako velike razlike izmedju ta dva naroda. Ljetopisci nam pričaju o Lybedi, sestri Kija, bajoslovnoga utemeljitelja Kijeva, kako dijeli sa svojom braćom očinsku zemlju; o kneginji Oljgi, kako je baštinila i osvetila svoga muža, pa bila skrbnikom svoga sina. U junačkim se pjesmama nalaze medju junacima kijevskoga cikla deli-junakinje i junačke majke, koje su bile veoma čašćene, a živjele u svakom razkošju. Kod izkopavanja kurgana našlo se je ženskih kostura, nakićenih dragocjenim nakitima i zalozima.

Obćina ili mir nije ništa drugo nego umnožena porodica. Njom su upravljale starješine svih porodica, koji su se sakupljali u vijeće. Seoske zemlje bijahu zajedničke svih članova zadruge: pojedinac nemaše svojine, osim roda i „dvora" oko kuće. Toga primitivnog vlastničtva, koje je ostalo u Rusiji i do naših vrernena, bilo je u početku u svih evropskih naroda.

Obližnje obćine u skupu zvahu se volost ili pogost (kotar, okrug). Volosti je upravljalo vijeće obćinskih starješina. Jedan od tih starješina zadobivao bi, bilo našljednim pravom, starošću ili izborom, veću vlast od drugih i postajao bi kotarskom poglavicom. Njegova je moć jamačno naličila na Odisejevu: kod onolikih kraljeva na maljušnoj Itaci. U nevolji se volosti jednoga te istoga naroda mogahu složiti i izabrati privremenoga gospodara, ali nikako ne htjedoše imati nad soborn zajedničke i stalne vlasti. Već je car Mavrikije opazio u Slavena tu ljubav za slobodom, koja im je omrznula svako gospodstvo. Ruski Slaveni su se lako mogli uzvinuti od pojma obćine do kotara, kad su imali za poglavicu starješinu, odabranog izmedju porodičnih starješina; mogli su baš dozvoliti i privremeni savez svih kotara istoga plemena, ali ne vidjamo da ima kneza u Sjeverjana, Poljana ili Radimiča: u njih je uvijek bilo samo knezova volosti, kao što je na primjer Korostenski u legendi o Oljgi. Taj narod nije ni pomišljao na narodno jedinstvo, a još manje na jedinstvo ruskoga naroda: pojmovi vlada i država jesu iz vana uneseni.

Gradovi, obrt i poljodijelstvo.[uredi VE]

Nestor tvrdi da ruski Slaveni većinom „življahu u šumama kao divlja zvjerad". Karamzin i Schlözer otuda zaključiše, da nijesu imali gradova. Nu u Rusiji ima sila gradjevina, za koje arheolozi dugo vremena nijesu znali čemu su sagradjene. To su gorodišča (gorod = grad) i ograde, načinjene od nasute zemlje, i koje se obično nalaze na strmim obalama rijeka, ili na kakvom brežuljku. Samokvasov, koji je iztraživao baš zemlju Sjeverjana, za koje Nestor veli da su živjeli samo u šumama, mogao je dokazati da su ta gorodišča oppida, najstariji gradovi Rusije. U samoj Černigovskoj guberniji nabrojao ih je Samokvasov 160, a u Kurskoj 50, te valja osijecati da ih hiljadama u Rusiji imade, a svaka volost da je barem po jedno gorodišče svoje imala. Blizu tih zemljanih nasipa, na kojima bijahu načinjeni plotovi od proštaca ili živice, i koji su bili obični bedemi za obranu svake porodične zadruge, nalaze se obično kurgani, ili grobni humci jedan do drugoga, kao na kakvom groblju.

Izkopavanja, bilo u Kurganima ili zemljištu gorodišča, dokazala su, da je u ruskih Slavena bila savršenija prosvjeta, nego li je Nestor mislio. Vrlo lijepe zemljanice, predmeti od željeza, tuča, zlata i srebra, staklene stvari, krivi biser i praporci dokazuju da je u njih bilo prilično obrta i trgovačkog prometanja, osobito sa Azijom. Izkopaše iztočnih novaca, koji dopiru do godine 699., to jest skoro dva vijeka prije dolazka Varjaga. Bilo je dapače dosta gotova novca u zemlji: na jedan put se je našlo u jednom ćupu oko 7000 rubalja tih starih novaca. Glas o mačevima, koje su u ruskih Slavena kovane, dopro je čak do Arapa. Nestor pripovijeda da su Kozari nametnuli Poljanima danak, koji im je valjalo u mačevima plaćati; a kad oni donesoše mačeve, Kozari se upropastiše i rekoše svojim knezovima: „Naše sablje imaju samo jedno oštrice, a ove po dva; bojati se je, da će taj narod jednom pobirati danak od nas, i od drugih naroda".

Najmiliji posao bijaše Slavenima ratarstvo. Gotovo svi njihovi bogovi imaju ratarski značaj. Najvidjeniji junaci njihovih pjesama, Mikula i Ilija, jesu sinovi poljodijelaca. A mogli su tim više voljeti poljski posao, što se u njih još nije znalo, što su to kmetići. Drži se da su Nijemci od Slavena pozajmili riječ Pflug, jer da je to slavenska riječ plug. Rusi trgovahu mnogo sa medom i voskom svojih košnica, žitom iz černozjome i krznom sa sjevera. Budući da su im stranci trebali, i da su kao i drugi primitivni narodi po naravnom nagonu veoma druževni bili, to su bili i vrlo gostoljubivi: bijaše slobodno i ukrasti, da se nahrani gost, koga je slučaj nanio. Miroljubivi, oduševljeni za slobodu, pjesmu i igru, takovi su drevni Slaveni u idilskoj slici, u kojoj nam ih pisci prikazaše. Naprotiv, car Mavrikije, koji je imao posla osobito sa pustolovnim četama, prikazuje nam ih ratobornim, okrutnim u ratu, lukavim poput divljaka, podobnim da se zavuku u kakvu začkoljinu, u koju ne bi rekao da će im i tijelo stati, i da ostanu na zasjedi po više sati zagnjureni u vodu preko glave, a dišući na trsku. Nijesu baš bili bog zna kako naoružani. Oklopa nijesu imali, a borili su se pješice, do pojasa goli, i to sulicama, otrovanim strjelicama i zamkama (lasso), s kojim su lovili i dovlačili svoje žrtve. To je slika osobito onih Rusa, koji su navalili na podunavske rimske pokrajine. Po svoj prilici je vojničko uredjenje u toga ratarskoga naroda bilo lošije nego li u njihovih susjeda Turaka i Skandinavaca, koji življahu o plijenu. Njihove političke ustanove ne bijahu baš najbolje, do zla boga bijahu razkomadani na mnoga plemena, pa još i volosti, napokon neprestani ratovi izmedju kotara prisiliše ih, da se predadu napadačima bez odpora. Slaveni na jugu plaćahu danak Kozarima, a Iljmenski Slaveni, iznemogli sa svoje razcjepkanosti, odlučiše se da pozovu sami Varjage i rekoše: „Hajde da tražimo vladara, koji će nam vladati i suditi po pravici". „Zatim, priča Nestor, Čudi,[2] Slaveni (Novgorodski), Kriviči i druga sakupljena plemena rekoše knezovima Varjažkim: „zemlja je naša velika i pitoma, ali nema reda ni pravice u njoj; dodjite da je zauzmete i da nama vladate".

Glava IV. — Varjagi: postanje Rusije; prve vojnice s Carigradom (862-872).[uredi VE]

Ruski Normanci; postanak i običaji Varjaga.[uredi VE]

Tko su to Varjagi? Koje li su rase? To su možda najteža pitanja, što ih ima u staroj povijesti ruskoj. Pošto se je više od čitavog stoljeća o tom prepiralo, danas imaju još evo ova tri mnijenja:

1. Varjagi su starinom Skandinavci, oni su nazvali slavenske zemlje Rusijom. Najvažniji dokaz, kojim se podupire to mnijenje, jeste sila skandinavskih imena u nizu Varjažkih knezova, koji vladahu u Rusiji. Car Konstantin Porfirogenet razlikuje u Rusiji prave Ruse i Slavene. Opisujući slapove Dnjepra napominje ime svakoga slapa ruski i slavenski. Ti pako ruski nazivi gotovo su svi izvedeni iz skandinavskih korijena. Luitprand ovako o Rusima govori: „Graeci vocant Russos .... nos vero Normannos“.

U ljetopisu Saint-Bertina se pripovijeda, da je car Teofil preporučio Ljudevitu Pobožnome ruske poslanike, ali da ih je Ljudevit, kad je opazio da su to normanske uhode, bacio u tamnicu. Napokon se prvi zakoni ruski, za Jaroslava, za čudo podudaraju sa zakonima skandinavskim. Po pristašama toga mnijenja bila bi prva postojbina Rusa u Švedskoj, gdje pokazuju jedno mjesto imenom Roslog, i zadrugu veslača, koji su se Roslagen zvali. Čudi još i danas zovu Švedjane Ruci.

2. Varjagi su Slaveni: oni su došli ili sa slavenskih obala Baltijskoga mora, ili iz kojega skandinavskoga kraja, gdje su se Slaveni, bili naselili. Riječ Rusija postanjem nije Švedska, jer se je tako od vajkada nazivala zemlja oko Dnjepra. U starim spomenicima se nalazi: dolaziti iz Rusi i ići u Rusj, a Rusj znači ovdje Kijevsku zemlju. Arabski pisci nazivaju Rusima narod, za kog drže da je vrlo mnogobrojan, a to nijesu bili ini, nego slavenski starosioci.

3. Varjagi nijesu narod, nego bojna četa bezkućnika, protjeranih iz zavičaja: jedni Slaveni, a drugi Skandinavci. Pristaše toga mnijenja upućuju nas na veoma stare i česte sveze trgovačke i državne izmedju slavenske i skandinavske rase. Poglavice tih četa bijahu obično Skandinavci, nu jedan dio vojnika bijahu Slaveni. Tom hipotezom, koja u Varjaga umanjuje elemenat normanski, može se razjasniti, kako je naseljenje tih bezkućnika vrlo malo promijenilo Iljmenske i Dnjeprovske Slavene, i zašto su došljaci posvema nestali u osvojenoj masi, i to tako brzo, da je u Rjurikova unuka, Svjatoslava već slavensko ime, te da se njegov praunuk, Vladimir, u narodu spominje kao tip pravoga kneza slavenskog.

Bilo da su Varjagi bili čisti Skandinavci, ili da su bili pomiješani s bezkućanicima slavenskim, to je čini se izvjestno, da su bili više Skandinavci nego li Slaveni, i da se s pravom izporedjuju ti ljudi sa sjevera sa morskim kraljevima „northmanima" ili wikingima, koji su se na zapadu onako proslavili u doba opadanja Karolingovaca. Samokvasov je otvorio nedavno blizu Černigova crni grob, u kom su bile kosti i oružje nepoznata kneza, koji je živio u 19. vijeku, te je možda Varjažanin. Nu košulja od žice i šiljasta kaciga nas podsjećaju jako na oklop normanskih bojnika. Ruski knezovi, koje vidjamo na starim sličicama, obučeni su i oružani kao i normanske poglavice, izvezene na sagovima kraljice Mathilde u Bayeux-u. Zato nije čudo, da su isto tako načinjeni: Rjurik na spomeniku u Novgorodu, i Viljem Osvojitelj u Falaise-u. Varjagi kao i Normani zadiviše južne narode svojim velikim junačtvom i gorostasnim stasom. Arapi za njih vele: „bijahu visoki kao paome". Kao hrabri mornari i dobri pješaci Varjagi se sasvim razlikuju od konjanika i normanskih naroda južne Rusije: Ugara, Kozara i Pečenega, koji su se znali boriti samo u bježanju. Po kazivanju Lava Djakona, koji ih je sam svojim očima gledao, borahu se Rusi u gustim četama, koje su izgledale kao zidina od mjedi, načičkana kopljima i blistajući od sjaja štitova, a pod kojom neprestajaše vika i poklici poput bučanja morskog, čuveni barditus ili barritus Tacitovih Germana. Ogroman ih štit zaklanjaše do nogu, a kada uzmicahu prebacivahu taj golem štit na pleća, te nijesu mogli biti ranjeni.

U ljutom boju bi pobjesnili kao i Normani, a u nevolji se nikad nijesu predali, kako veli isti pisac, nego si sami trbuh razporiše, kada očajavahu. Mislili su na ime da onaj, koji je ubijen od neprijatelja, mora ovome na drugom svijetu robovati. Grci se divljahu od vajkada vrlini tih junaka, dostojnih Edde, te su od njih sastavljali carevi tjelesnu stražu svoju; zvali su ih Rosima ili Varangima, a bilo ih je u svim vojskama vizantinskim. U vojnici protiv Krete god. 902. bijaše 700 Rusa, protiv Lombardije god. 949. bijaše ih 514, a god. 949. bijaše ih protiv Grčke 584.

Ruski Varjagi se rado najimahu hao plaćenici u stranih naroda, Novgorodjana i Vizantinaca. I u tom su opet slični sa francuzkim Normanima, s kojima grčki carevi takodjer vojevahu protiv Saracena u Italiji. Kadkad im je u borbi za druge palo na pamet da i za sebe što osvoje. Tako su radili Danci u Engezkoj, Normani u Nevstriji, a potomci Tankredovi u Napulju i Siciliji; tako su pako jamačno radili i Rjurikovi drugovi u Rusiji. Kako ih je obično malo bivalo, to su se oni vrlo brzo stopili sa pokorenim narodima. Tako bijahu i Rollonovi potomci vrlo brzo Francuzi, a potomci Roberta Guiscarda Sicilijanci. U Varjažkim su četama Slaveni bili pomiješani sa Skandinavcima; ali mi znamo takodjer da u normanskim četama, koje uznemirivahu Francuzku zemlju, bijaše veoma mnogo Gallo-Romana, odpadnika kršćanskih, a koji su većma gramzili za plijenom i- pokoljem, nego li pravi Wiking-i. To miješanje sa propalicama starosjelačkim razjašnjuje nam, kako su tako brzo ruski, a i francuzki Normani izgubili svoju vjeru, jezik i nošnju. Varjagi su očuvali samo jedno: vojničku vlast svoju, to jest običaj da se pokoravaju izabranome ili nasljednome poglavici. Oni unesoše medju još neuredjene Slavene ta načela o vojničkoj sili i zaptu, bez čega ne može biti države. Oni su nagnali starosioce, te su se izbavili osamljenosti i razštrkanosti po gorodiščima i volostima. I podunavski Slaveni su došli do državnog ustava po bojnoj četi tursko-bugarskoj, kojoj je bio vodjom Asparuh; Poljaci provalom Ljeha ili Lehita, a Česi po Franku Samu, koji ih je oslobodio avarskoga jarma.

Da su Slaveni svojevoljno pozvali knezove Varjažke, može se činiti čudnovatim; mogao bi na ime tko pomisliti, da je ljetopisac kao ono stari francuzki povjestničari htio zatajiti mrzko osvojenje, te da je smislio, da su se Slaveni svojevoljno Rjurikovim Varjazima predali, kao što su se ono i Galli predali Francima sa Klodvigom na čelu. Doista osvojenja nije bilo, a to se potvrdjuje tim, što je obćinsko uredjenje ostalo kao što je i prije bilo: da se je vijeće i kraj Kneza sakupljalo, a mjestne čete da su zajedno sa njegovim pustolovima vojevale. U zakonima Jaroslavovim, koji osijecaju odkupninu za ubistvo, ne vidi se razlika izmedju Slavena i Varjaga, a zakoni Merovinžki sasvim jasno razlikuju Gallo-Romana i Franka. Knez je imao navlastice tri povlastice: da brani zemlju, kroji pravdu i pobire danak; ta mu je daklem zadnja povlastica bila kao njeka nagrada za njegov trud. On je bio u slavenskim gradovima po prilici ono isto, što su bile u XV. vijeku u talijanskim gradovima podeste, koji su bili pozivani da nepristrano sude; ili poglavice condottijera, kojima su se povjeravali, da ih brane.

Već god. 859. moradoše Varjazima plaćati danak: Iljmenski Slaveni, Krivici, Čudi, Vesi i Meri. Jedanput ih starosioci već bijahu protjerali; nu pošto su se opet po svom običaju razdrobili, te im zbilja već trebalo koga, da š njima vlada, pozvaše ih opet god. 862.

Bilo daje ime Rusija ili Rus postalo od kakvoga Švedskoga kotara ili na obalama Dnjeprovim, to je pouzdano, da povijest Rusije upravo tada istinski započimlje, kad su Varjazi došli u slavenske zemlje; tisućgodišnjicu toga dogadjaja proslaviše Rusi g. 1861. u Novgorodu. S Varjaga postade ime rusko slavno u iztočnoj Evropi. To je epoha sjajnih i pustolovnih ekspedicija, to je rusko junačko doba.

Novgorodski i Kijevski Varjazi nijesu nedorasli zapadnim Normanima, tim hrabrim osvajačima, koji idjahu za svojom srećom od englezkih obala do Sicilskih i Sirskih. Gotovo u isti mah ih vidjamo pod zidinama Carigradskim i pod Kavkazom, gdje osvajaju od Arapa grad Berdau (g. 944.). Nestor, monah Pečerskoga manastira u Kijevu, koji je pisao rusku povijest do god. 1110., dodaje svojem savjestnom pripovijedanju padosta izmišljenih priča, u kojima kao da odjekuju skandinavske sagas, ili prve ruske biline. Njegov ljetopis, koji možemo iztraživati izporedjujući ga sa grčkim i franačkim vrelima, a koji je za glavne dogadjaje dosta pouzdan, naliči kadkada na prve knjige Tita Livija: epsku pojeziju, razvezanu u prozu.

Prvi ruski knezovi: Rjurik, Oleg i Igor; vojnice sa Carigradom.[uredi VE]

Prvi ruski knezovi: Rjurik, Oleg i Igor; ratovi sa Carigradom. Kad su ih Slaveni pozvali, tri brata Varjažanina, Rjurik, Sineus i Truvor, koja skandinavska imena znače: Miroljubiv, Pobjedonosan i Vjeran, sabravši „svoju braću i svoje porodice", to jest svoje bojne čete ili družine (po prilici, stoje i truste francuzkih kraljeva) predjoše preko Baltijskoga mora, i zaustave se na medjama zemlje, koju im je valjalo braniti. Najstariji, Rjurik, se nastani na jugu Ladožkoga jezera, preko puta od finskih Čuda; Sineus na Bijelom jezeru, u sred Veske zemlje; a Truvor u Isborsku, da obuzdava Livonska plemena. Nakon smrti svoje braće nastani se Rjurik u Novgorodu, gdje sagradi ne grad, kako bi se moglo misliti po Nestorovim riječima, već kneževske dvorove. Tako valja tumačiti i tobožnje njegovo utemeljenje Polocka i Rostova, koji su postojali dugo prije dolazka Skita; biće daklem da je pretvorio stara gorodišča sa zemljanim bedenima u prave tvrdjave. Druga dva Varjaga, Askold i Dir, koji ne bijahu od loze Rjurikove, dodjoše do Kijeva i vladahu Poljanima. Oni započeše vojevati sa Carigradom. Sa dvije stotine brodova, veli Nestor, unidjoše oni u Vosfor i obkoliše Carigrad; nu patrijarh Fotije, kako se pripovijeda u pričama vizantinskim, uze čudotvornu haljinu Majke Božje Blahernske i zamoči je u more. Mahom se diže strahovita bura i uništi rusko brodovlje.

Rjurika nije naslijedio njegov sin, koji tada još ne bijaše dorastao, nego najstariji u njegovoj porodici, brat mu Oleg. Sakupivši vojsku od Varjaga, Slavena i Fina uputi se prema jugu, i pošto su mu se Smolensk i, Lubeč predali, pade pod Kijevske zidine. Nevjerom zarobi Askolda i Dira, pa im reče: „Vi nijeste knezovi, ni od kneževske krvi. Evo sina Rjurikova", reče, i upiraše na Igora. Njih pako dade pogubiti. Još se i danas pokazuje kod Kijeva grob Askoldov. Oleg je bio veoma zadovoljan sa svojim osvojenjem, i nastanjujući se u Kijevu reče: „Ovaj će grad biti majka ruskih gradova“. Novgorod, Smolensk i Kijev mu otvoriše veliki vodeni put od Baltijskoga do Crnoga mora. On pokori Novgorodjane, - KriviČe, Mere, Drevljane, Sjeverjane, Poljane i Radimiče, te tako sastavi gotovo sva ruska plemena pod svojim gospodstvom. U to doba su Ugri prešli Dnjepar kod Kijeva, da onda navale na Panoniju. Magjarski ljetopisi kazuju, da su oni tada pobijedili Olega; nu Nestor o tom ništa ne napominje.

Godine 907. Oleg sastavi od svih plemena svoje države silnu vojsku, opremi do dvije tisuće ladja, te podje kopnom i morem da udari na Carigrad. Ruske priče su izkitile tu vojnicu čudnovatim dogadjajima: Oleg prikova točkove na svoje ladje i razape im onda jedra, te tako vjetrom preko polja dodjoše do gradskih vrata. Lav VI. Mudri, upropašten, pristane da plaća danak; ali Grci pokušaju da se oslobode Rusa davajući im otrovana jela. Nu Oleg opazi njihovu nevjeru, te ih prisili da učine š njim za nj povoljan trgovački ugovor, i da mu plaćaju težak danak, a na čuvenim Zlatnim Vratima objesi svoj štit kao znak pobjede. Rusima Oleg ne bijaše samo junakom. Zadivljeni njegovom mudrošću nazivahu ga ti „prosti i sujevjerni“ ljudi vračem. Već u skandinavskim sagama vidimo, da su Odin, Gylf, Raud i druge poglavice ne samo veliki bojnici, nego i veliki vještci. Čudnovato je da grčki, franački i mljetački povjestničari ni ne spominju toga rata; Nestor nabraja imena ruskih poslanika, koji ugovarahu mir, i navadja pače i riječi ugovora.

Njeki gatalac bijaše kazao Olegu, da će poginuti od svoga konja ljubimca. On ga dade s toga daleko od sebe hraniti, i kada mu parip pet godina nakon toga crče, dodje k njegovim kostima, da se naruga neznalicama i varalicama vračima; ali iz konjske glave izidje zmija i ujede ga, te je tako eto zaglavio.

Igor je udario po treći put na Carigrad; ta Dnjepar je odvodio sam sobom ruske brodove u grčko more. Grčki povjestničari vele da je Igor imao 10.000 ladja, a Luitprand napominje 1000 brodova, što će biti i istinitije; jer u prvom slučaju bi valjalo da ima sobom oko 400.000 ljudi, a u drugom samo 40.000. Mjesto da navali na grad, pustošio je grozno grčke pokrajine. Sada složno udariše na nj vojvode i zapovjednici brodova, te uništiše gotovo sasvim rusku vojsku; a vele da je pobjedu odlučila grčka vatra. Vizantinci opisuju bitku potanko, a Nestor što šta mukom mimoilazi; ali ima još jedno vrelo, Luitprand, biskup Kremonski. On ima svoje podatke od svoga očuha, tadanjega poslanika talijanskoga kralja u Carigradu, koji je svojim očima gledao pokolj i kako su smicali zarobljenike, kojima car Roman Lekapen dade odrubiti glave. Da bi se osvetio, vele da je Igor g. 944. pokušao novu vojnicu, i da je za nju vrbovao i strašne svoje saveznike Pečenege; grčki car da se je tada istinski prepao, te da mu je ponudio danak i nov trgovački ugovor, kojega riječi Nestor opet navodi. Vizantinci i povjestičari zapadne Evrope ne spominju toga drugog rata Igoreva. Povrativši se u Rusiju bude Igor od Drevljana ubijen, kad je došao da pobire danak. Grčki ljetopisac Lav Djakon pripovijeda, da su ga raztrgnuli na dva mlada drveta, koja su s težkom mukom do zemlje prignuli i onda odpustili (945.).

Olga: Kršćanstvo u Rusiji.[uredi VE]

Udovica Igoreva, Olga, preuzme vladu u ime svoga još nejakoga sina Svjatoslava. Prije svega je imala na umu da se osveti Drevljanima. U pripovijedanju Nestorovu ne možeš razlučiti, što je istina, što li izmišljotina. Ruski ljetopisac pripovijeda to sve lijepo: Kako su Drevljani poslali Olgi dvoje poslanike, da je ublaže i da joj ponude svoga kneza za muža; kako ih je ona nevjernički pogubila: jedne zakopala žive, a druge pogušila u kupaonici; kako im je, kad je navaljivala na njihov grad Korostan, ponudila mir, ako joj plate po tri goluba i tri vrabca od svake kuće; kako je privezala za te ptice upaljenu kučinu, te ih onda pustila da lete u taj grad od od drveta, gdje se suše i krovovi slamom pokriveni mahom zapališe; kako je napokon silu Korostenjana posjekla, a ostale zarobila.

Nu baš će ta osvetljiva varvarkinja biti prvom vjestnicom kršćanstva u Rusiji. Nestor pripovijeda, da se je ona uputila caru Konstantinu Porfirogenetu u Carigrad, te da ga je zadivila svojom mudrošću i postojanošću; da se je krstila i dobila ime Jelene, a kumom da joj je bio grčki car. U čitavom tom pripovijedanju Nestorovu ima samo dvije historičke činjenice: da je bila primljena u carskoj palači u Carigradu, o čem se mnogo pripovijeda u „knjizi ceremonija", i možda njezino krštenje. Da vizantinski historičari o tom ne govore u suvremenim ljetopisima, biće da je zato, što valjda Grci nijesu odmah shvatili važnosti toga dogadjaja; a da o njemu govore u ljetopisima jedanaestoga i dvanaestoga vijeka, biva možda zato, što su tada učinci toga dogadjaja veoma veliki i jasni bili.

I u Rusiji se je pokrštenje Oljgino s početka jedva opazilo; ta kršćanstvo se je tada još veoma slabo u toj zemlji širilo. Od kako su Ćirilo i Metodije skrojili Bugarima azbuku i preveli Sveto Pismo, dakako da se je kršćanstvo, koje se je kod njekih slavenskih plemena već krasno razgranilo, i kod drugih sve više te više širilo. Kod Rusa je već bilo njekoliko misija. Vizantinci vele, da su oni upropašteni čudnovatim pokoljem Askolda i Dira, i zadivljeni kršćanskom vradžbinom patrijarha Fotija „poslali poslanike u Carigrad, da mole, da ih pokrste". Tada im da car Vasilije Maćedonac arhijepiskopa, koji učini pred njima čudo: baci jevangjelje u živu žeravicu, i izvadi ga opet čitavim. Askold je daklem prvi kršćanski knez ruski; otuda se štuje njegov grob i pomen mu slavi. Već se u spisima vizantinske eparhije, za Lava VI., spominje episkopstvo rusko, kojemu je jamačno Kijev bio metropolom. Nu ipak, čini se da te misije nijesu baš imale mnogo uspjeha; kada je na ime Oleg sklapao ugovor sa Lavom VI., Rusi se zakleše svojim mačevima, Volosom i Perunom. Kada je Igor sklopio ugovor, Rusima se je bilo zakleti pred poslanicima carskim, i jedni se popeše na Perunov brežuljak, te se prisegoše na starinski način, a drugi otidoše u crkvicu svetoga Ilije i položiše ruku na jevangjelje. Bila je daklem u „majci ruskih gradova" kršćanska obćina, ali još veoma slaba, ako je istina, da Oljga nije htjela da se pokrsti u tom gradu bojeći se neznabožaca. „Svi bojnici nijesu marili za kršćanstvo: u njihovim ratovima sa pokrajinama vizantinskim vidimo ih, kako najradje napadaju na crkve i manastire, te ih pale; a osobito uživaju da navaljuju na svećenike i monahe, te da im zabijaju klince u glavu. Tako su i francuzki Normanci, fanatizovani Odinovstvom, veoma grozno postupali sa svećenicima, hvastajući se da im „čitaju kopljaničku misu". „Kada se je koji bojnik velikoga kneza htio pokrstiti, veli Nestor, nijesu mu branili, ali su mu se podrugivali". Badava se je upinjala Oljga oko svoga sina Svjatoslava, koji je primio vladu, kad je dorastao: on nije htio da bude smiješan kod svojih vojnika primivši tudju vjeru. „Moji bi mi se ljudi rugali!„ odgovarao je on na zaklinjanje svoje majke, i često bi se, Nestor jadan priznaje, užasno na nju razjario“. Zaman je Oljga uvjeravala „ako se on pokrsti, da bi se odmah i njegovi podanici pokrstili". Narod ne bijaše još dovoljno spreman, da bi se za primjerom vladara mogao tako povoditi. Kršćanska Oljga, koju je pravoslavna crkva učinila sveticom, „prva je, koja je iz Rusije podignuta u nebesko kraljevstvo" osta dakle iznimkom, koja je usred neznabožačke vlastele malo opažena ili malo uvažena bila.

Svjatoslav: Rusi se otimaju s Grcima o Dunav.[uredi VE]

Vladanje Svjatoslavovo (964—972.), ma da je veoma kratko, bijaše znamenito s dva važna dogadjaja: prvo, što je pokorio Kazare, a onda što je digao veliku vojsku protiv Carigrada, da zadobije Bugarsku. O prvom nam dogadjaju ljetopisac samo malo pripovijeda : pobjeda Svjatoslava je morala biti podpuna, ako je istina, da je osvojio Biograd, glavni grad kazarske države na Donu, i da je nametnuo danak Jasima ili kavkazkim Osetinima i Kosogima ili Čerkezima. Nu Rusima se ne bijaše veseliti sa svoje pobjede; jer tim što su Kazari oslabili, u kojih je bilo prilično prosvjete, Pečenezi su ojačali; a oni su bili najsuroviji od svih varvara. Arapi ih nazivaju „divljom zvjeradi," a Matej Edeski „narodom alavim, koji ždere mrcine, koji je nečist i opak, kao divlja zvijer i krvoločnik". Kada jednom Svjatoslav, koji je uvijek u ratovima bio, kod kuće ne bijaše, Pečenezi iznenada pod Kijevske zidine dodjoše, kamo bijaše utekla mati i djeca kneževa, i nagnaše grad u skrajnju nevolju. Jedan vojvoda vješto povede vojsku i time spasi Kijevljane, koji su već počeli umirati od gladi. Kad se je Svjatoslav povratio, bio je sav upropašten od pogibli, u kojoj je bio njegov grad. Od tih istih Pečenega će mu valjati jednom poginuti.

O bugarskom ratu je pripovijedanje Nestorovo zamršeno i nepodpuno; on ne spominje, gdje su Rusi pobijedjeni bili. U njega je pomiješana epska priča sa povjestnim činjenicama. Nestor pripovijeda, da su Grci htjeli dokučiti, kakav je čovjek Svjatoslav; stoga mu poslaše najprije zlata i tkanine, ali knez pogleda mrko te darove i reče svojoj družini: „uzmite to“. Zatim mu poslaše mač i oružja, a junak ga pograbi i sav blažen poljubi. Grci se poplašiše i rekoše: „to mora da je divljak, kad prezire blago, a prima mač kao danak“. Srećom je pripovijedanje Vizantinca Lava Djakona vrlo obširno, a čini se i istinito, dapače i nepristrano; i tako ćemo š njime moći razmatrati taj rat, u kojem je vladar tek postale Rusije prešao preko onog istog Dunava, koji ruske vojske ne će moći ni vidjeti više do vlade Katarine II. i Nikole I. Grčki car Nićifor Foka, da se osveti bugarskome caru Petru, lati se onoga opasnoga sredstva, kojim se je politika vizantinska veoma često poslužila: on pozove varvare. On pošalje Svjatoslavu njekoga Kalogira, da mu preda veliko blago za njegovu pomoć. Tako su zavadjena grčkom diplomacijom ta dva slavenska naroda, od kojih jedan ima svoj ustav od Rjurikove Varjažke družine, a drugi od Asparuhove turanske družine. Svjatoslav se sidje u Bugarsku sa brodovljem, koje je po vizantinskom kazivanju bilo nakrcano sa 60.000 ljudi, i osvoji Perejaslav ili Prislav, glavni grad bugarski, i sve njihove tvrdjave. Cara je Petra skršila njegova zlosretna kob. U taj mah malo da Pečenezi ne osvojiše Kijeva. Ali to još nije opametilo Svjatoslava; jer on je osobito uživao u tim osvojenim krajevima, te htjede prenijeti svoj prijestol u Perejaslavec. „To je mjesto, govoraše on svojoj majci, središnja tačka mojih država, a svega je ondje u izobilju„. Iz Grčke onamo dolaze dragocjene tkanine, vino, zlato i svakojako voće; iz Češke i Ugarske: konji i srebro; iz Rusije: krzno, vosak, med i robovi“. Ta odluka Svjatoslavova bijaše grčkome carstvu veoma opasna. Kada je Vizant predao od susjedstva oslabljele Bugarske, kako li bi se mogao opirati državi, koja bi se prostirala od Baltijskoga mora do Balkana, a koja bi mogla spojiti sa bugarskim legijama, na rimsku uredjenim od cara njihova Simeona, skandinavske Varjage, ruske Slavene, finske čopore Vesa, Čuda i Mera, pače i lake konjanike Pečenežke?

Postanje tako ogromne slavenske države blizu Carigrada bijaše još opasnije sa etnografskoga sastava toga poluotoka. Stara Trakija i stara Maćedonija bijahu naseljene slavenskim plemenima, od kojih su njekoja potekla od ruskih plemena: tu je bilo, na primjer, Dregoviča i Smolena, kao u okolici Minska i Smolenska. U Tesaliju, Atiku, pače i u Peloponez provališe ti izseljenici, te postadoše onda podanici grčki. Na čuvenoj gori Tajgetu u Lakoniji stanuju još danas dva nepokorena plemena slavenska: Milingi i Ezeriti. Ne treba smetati s uma ni to, da se je Bugarska prostirala do Ohride i da su njekadanje sjevero-zapadne pokrajine rimske postale gotovo sasvim slavenske, a sa imenima: Hrvatska, Srbija i Dalmacija. Grčki su se carevi mogli lako obraniti Askolda, Oljega i Igora; jer Rusi tada stanovahu daleko od njihova carstva, te su morali putovati rijekama, a to je za čudo umanjivalo broj njihove vojske; sa njihovim čamcima, načinjenim od jednog jedinog stabla, kakvih ih imade još i sada po ruskim selima, valjalo im se spuštati po Dnjepru, izkrcati se kod svakoga od njegovih sedam slapova i prenositi čunove da se opet dalje u njih ukrcaju, a za to se vrijeme i boriti sa Pečenezima, koji su uvijek bili u vrletima na zasjedi. Kada su se izbavili te pogibli valjalo im se boriti u tim kukavnim ladjicama sa burama Crnoga mora, sa silnim galijama rimskim, kojima su upravljali najbolji iztočni mornari, i sa onom tajinstvenom grčkom vatrom, koje su se veoma plašili. Malo ih je dolazilo do pod bedeme carigradske, a tu ih je jamačno nevolja čekala. Sada naprotiv: kao gospodari Dunava i kopnenoga puta, mogoše oni nasrnuti na Carigrad sa svim čordama skitskim.

Srećom se je grčko carstvo baš tada podmladjivalo. Čitav niz vojvoda se je izmjenjivao na tom uzkolebanom prijestolu. U Jovanu Cimiscu nadje ruski knez sebe dostojna protivnika. Kad se je Svjatoslav povratio u Bugarsku morao ju je nanovo osvojiti, Sada ga Cimisk opemene da izvede uvjete ugovora, sklopljena sa njegovim predšastnikom, t. j. da mora otići iz zemlje. Svjatoslav, koji je baš bio osvojio Filipopolj i utamanio mu stanovnike, odgovori oholo i zagrozi se da će skoro biti u Carigradu. Cimisk se tada stane živo spremati, i početkom mjeseca marta g. 972. pošalje svoje brodovlje na ušće Dunava, a. sam se uputi k svojoj vojsci u Jedrene. Kako ga Rusi ne očekivahu tako skoro, osvoji naglo balkanske klance i nadje se iznenada pod zidinama Perejaslava, potuče vojsku od više tisuća Rusa i nagna je da se zasiječe (zatvori) u gradu; zatim naredi juriš, te tako se popeše na zidine i osvojiše grad. Osam tisuća Rusa, zatvorenih u kraljevskom dvoru, branjahu se očajnički i ne htjedoše se podnipošto predati, te pogiboše u plamenu. Kada je glas o toj nesreći do Svjatoslava dopro, on poteče sa glavnim svojim četama caru na susret, i sastane se š njim kod Dorostola (Silistrija). Historičari grčki vele, da je u ruskoga kneza barem 60.000 vojske bilo, a Nestor samo 10.000. Tu se pobiju u ljutom boju, i 12 puta, vele, da se je sreća mijenjala, te čas na jednoj, a čas na drugoj strani bila. Strašni pješaci ruski odolijevahu jurišima konjanika oklopnika, koji sasvim željezom obtočeni bijahu; nu kad se ovi zadnji put upeše, Rusi malaksaše, te u Dorostol uzmakoše. Car ih je tu obkolio, a Rusi se borahu kao zmajevi, kada bi iz grada napadali; pa i žene im jurišahu u kreševo, kao njekadanje Amazonke, ili kao junakinje skandinavskih saga i ruskih bvlina. Rusi se radje ubijahu, nego li da mole milost; noću iza boja vidjali su ih kako po mjesečini dolaze iz grada, da sažegu svoje mrtvace. Na njihovu su pepelu onda žrtvovali svoje zarobljenike i u Dunavu davili pijevce i malu djecu. Hrane im već ne dostajaše; Svjatoslav se odvažno ukrade jedne burnovite noći sa 2000 vojnika, obidje grčko brodovlje, i nakupi prosa i žita u susjednim selima; zatim napadne iznenada na Grke i sretno se povrati u grad. Cimisk se na to poštara, da odsada nikakva ladja iz grada ne može izići. To junačko obsijedanje je na glasu sa izvanrednih bojeva. Jedan od najhrabrijih vojvoda ruskih bje ubijen od njekoga pokrštenog Arapina Apemasa, koji je bio sin njekoga Kretskoga emira i tjelesnog stražara Cimiskova.

Svjatoslav odluči da pokuša zadnju sreću, te izidje iz grada sa svom svojom vojskom. Prije bitke Cimisk pozove Svjatoslava da mu iziđe na mejdan junački, pa da se rat završi megdanom izmedju kneza i cara. Svjatoslav mu odgovori: „Ja znam bolje od moga dušmanina, što mi je činiti; ako mu je dosadio tako jako život, ima tisuću načina, da se š njime razstavi". Ta je bitka bila isto tako jogunasta i krvava kao i prva. Svjatoslava malo da ne ubi Apemas. Napokon Rusi podlegoše, i ostaviv na bojnom polju, kako tvrdi Lav Djakon, 15.500. mrtvih i 20.000 štitova, povratiše se u grad. Sad je valjalo ugovarati. Cimisk im dozvoli da izidju slobodno iz Bugarske, a oni se zakleše Perunom i Volosom, da ne će više nikada napadati carstva, nego da će ga još braniti od njegovih neprijatelja. Ako li bi prevrnuli vjerom, „požutjeli kao zlato i poginuli od rodjenog oružja“. Nestor nam je sačuvao riječi toga ugovora, koji je upravo predaja, tako da grčki historičari imaju više pravo, nego li Nestor. Oni pripovijedaju, da je Cimisk poslao Pečenezima poslanike, da ih umole, ne bi li mirno propustili ostanke ruske vojske. Nu to je pouzdano, da ti varvari dočekaše Ruse kod prelaza Dnjeprovih slapova, ili poroga. Oni.ubiše Svjatoslava, i mrtvu mu odsjekoše glavu, a knez im Kurja pio je iz njegove lubanje, kao iz kupe. Svjatoslav izgleda, ma da je u njega slavensko ime, kao pravi tip Varjažkoga kneza: neustrašena, lukava i žedna slave Normanca. Nestor mu hvali poštenje. Kad je htio zapodjeti rat sa kojim narodom, poručio bi mu unaprijed: ,,Ja udaram na vas“.

Poslije predaje kod Dorostola sastao se on sa svojim neprijateljem Cimiskom; Lav Djakon ga je tom zgodom orisao. Car na konju čekaše uz vodu, a Svjatoslav se primicaše na čamcu veslajući zajedno sa svojom družinom. Bijaše osrednjega stasa, ali veoma zdepast; bijaše širokih prsiju, debela vrata, plavih očiju, gustih obrva, plosnata nosa; brkovi bijahu u njega dugi, brada rijedka, a na obrijanoj glavi mu ostao pramen kose kao znak njegova gospodstva; o jednom uvetu mu je visio zlatan kolut, urešen rubinom i dva biserova zrna. Upamtimo tu sliku, jer ćemo morati dugo listati ljetopise ruske, dok ne naidjemo na drugu. Izmedju opisivanja ruskih ljetopisaca i Lava Djakona ista je razlika kao izmedju slike svetačke i slike po naravi slikane.

Bilješke[uredi VE]

  1. ^ 360 metara nad površinom morskom.
  2. ^ Ovdje napomenuti Čudi jesu upravo Slaveni, naseljeni u zemlji Čudskoj oko Pskova i Isborska.