Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Splitski sabori

23. Splitski sabori

Istodobno, kad je Tomislav zavladao bizantinskom Dalmacijom, dodje po drugiput do jedinstva u crkvi kršćanskoj. To bijaše djelo bizantinskoga cara Konstantina Porfirogeneta, koji se nadao papinoj pomoći u borbi sa bugarskim carem Simeonom. Sada počnu i biskupi dalmatinski tražiti ona prava, koja uživahu prije svoga priključenja grčko-istočnoj crkvi. Oni su naime pretrpjeli veliku štetu radi toga, što se odijeliše od Rima, jer im je ninski biskup preoteo duhovnu pastvu u dalmatinskoj Hrvatskoj. Zato počnu biskupi dalmatinski zahtijevati, neka se hrvatska biskupija u Ninu ukine, jer da nije posto-jala u prijašnja vremena. Uz to nastojahu, da se u Hrvatskoj prestane služba božja služiti jezikom slavenskim, jer da se Bog smije slaviti samo posvećenim jezicima, a to su: latinski, grčki i židovski.

Dalmatinski su biskupi umjeli, da za svoje ciljeve predobiju papu Ivana X. Zato papa stade raditi oko toga, da se u Hrvatskoj drži crkveni sabor. Na tome saboru zastupat će papu oni isti poslanici (biskupi: Ivan i Leon), za koje držimo, da ga zastupahu kod krunisanja kralja Tomislava. O čemu će se raspravljati na saboru? Izravnat će se spor izmedju ninskoga biskupa Grgura i ostalih biskupa u Hrvatskoj; zatim će sabor stvoriti odluku o crkvenom jeziku; napokon će zaključiti neke odredbe glede poboljšanja ćudorednosti svećenstva i puka.

Proti slavenskome jeziku kod službe božje diže svoj glas papa Ivan X. još prije otvorenja sabora. Papa je naime upravio poslanicu svomu 'ljubljenomu sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, preuzvišenomu banu Zahumljana", zatim biskupima, županima, svećenicima i čitavome narodu u Hrvatskoj i Dalmaciji. U toj poslanici papa ističe, kako su da-našnje hrvatske zemlje primile duševnu hranu od apostolskih učenika. Zato papa usporedjuje Hrvate s Anglosasima, ikoji da su takodjer pri-mili kršćanstvo od “apostolske matice crkve”. Papa upozoruje na sveto pismo, po kojemu treba da Bogu posvetimo ne samo desetinu imetka našega, već i desetinu našega života na zemlji. Potonjoj dužnosti zado-voljit ćemo onda. ako svoju djecu od rane mladosti šaljemo u školu, da uče korisne znanosti; ovakova će djeca onda moći vlastitim znanjem odvraćali roditelje svoje od zabluda. Papa nadalje veli ovako: »Koji bi se dakle odabrani sin svete stolice rimske, kao što ste Vi, nasladjivao, kada se služba obavlja barbarskim ili slavenskim jezikom?« Na koncu poslanice svoje opominje papa Hrvate, neka u svemu slušaju nje-gove poslanike, ako ne će, da budu izopćeni iz crkve.

Papa je posebno pismo poslao splitskomu nadbiskupu Ivanu i njemu područnim biskupima. U tome pismu veli papa, da se dobri kršćani ne smiju ravnati po nauku Metoda, koga on ne nalazi uvrštena medju svete pisce. Podjedno papa biskupe ozbiljno pozivlje, neka uznastoje, da se u Hrvatskoj bude služba božja obavljala po običaju rimske crkve, i to jezikom latinskim, a ne tudjim.

Crkveni sabor hrvatski sastade se god. 926. u Splitu. Na taj sabor dodje splitski nadbiskup Ivan s ostalim biskupima dalmatinskim; medju ovima sačuvalo nam se samo ime zadarskoga biskupa Formina. Na-ravno da je na sabor došao takodjer Grgur Dobre, biskup iz Nina. Sabor su prisutnošću svojom počastili: hrvatski kralj Tomislav, zahumski ban Mihajlo Višević, te mnogi velikaši hrvatski. Zapisnik ovoga sabora dokazuje, da su njemu prisustvovali takodjer srpski velikaši. To su oni Srbi, koji se zajedno sa Zaharijom god. 924. pred Simeonom Velikim za-kloniše u Hrvatsku. Srpski su velikaši po svoj prilici boravili na dvoru kralja Tomislava kao gosti njegovi. Pošto je pak u ono doba već bilo uspostavljeno crkveno jedinstvo, mogli su i srpski velikaši doći na sabor splitski. Svjetovna se gospoda nijesu miješala u rasprave saborske. Isto je vrijedilo i za prisutne svećenike (latine i glagoljaše), izuzevši možda opate. Sačuvani spisi vele, da je to bio »vrlo sjajan sabor«.

Na saboru stvoreno je 15 zaključaka, od kojih nas zanimaju samo 1., 3., 10., 11. i 12. zaključak. O njima se naime povela živahna rasprava, dočim su drugi zaključci stvoreni valjda jednoglasno. — Prvi zaključak proglašuje nadbiskupa splitskoga “primasom” (prvakom) crkve hrvatske. On će kao takav posvećivati ostale biskupe hrvatske i sazivati ih na crkvene sabore. — Treći zaključak odredjuje, da nijedan biskup ne smije prekoračiti granice biskupije svoje; svaki smije upravljati samo svojom biskupijom, te jedino u njoj rediti svećenike i posvećivati nove crkve. Ovaj zaključak bijaše naperen protiv Grgura ninskoga, koji je kao »biskup Hrvata« preoteo latinskim biskupima gotovo svu duhovnu pastvu. — Deseti članak zabranjuje biskupima u crkvi promicati slavenski jezik. Redovnici i klerici mogu doduše Bogu služiti jezikom sla-venskim: ali im nijedan biskup ne smije u svojoj crkvi dopustiti, da služe svetu misu. No biskupi su valjda i sami uvidjeli, da se ovaj zaključak ne bude mogao provesti, jer ogromna većina svećenika služi sv. misu jezikom slavenskim. Zato je sabor tomu zaključku stavio ovaj dodatak: Ako bi se pokazalo pomanjkanje latinskih svećenika, tada mogu biskupi od pape zamoliti dozvolu; da svetu misu služe slavenski svećenici.

Posve je razumljivo, da se biskup Grgur borio proti ovim ustano-vama, jer su one vrijedjale prava njegova. On se mogao pozvati na pismo, što ga je papa Ivan VIII. god. 879. pisao Teodoziju, izabranom biskupu ninskomu. Ovim je pismom spomenuti papa učinio Teodozija prvakom narodne crkve hrvatske, jer ga je podložio izravno rimskoj stolici. Zato i nije biskupa Teodozija posvetio nadbiskup splitski, nego sam papa Ivan VIII. Prema tomu nije pravo, da Grgur, kao nasljednik Teodozijev, bude odsada podložan splitskome nadbiskupu. Slavensku pak službu božju odobrio je papa Ivan VIII.

Medjutim je borba Grgura ninskoga bila uzaludna u saboru, gdje su latinski biskupi i opati činili većinu. Valjda je Grgur tečajem rasprave izjavio, da njega ne će vezati 1. zaključak. Zato sabor 11. zaključkom odredjuje: “Biskup Hrvata (t. j. Grgur ninski) mora se pokoravati nad-biskupu naše crkve, kao što i mi svi drugi". — Ipak su latinski biskupi i opati bili u strahu, da i kralj Tomislav misli poput biskupa Grgura. Bojahu se Latini, da kralj i velikaši hrvatski ne bi osujetili neke zaključke sabora splitskoga. To bijaše povodom, da je stvoren 12. zaključak, koji glasi ovako: »Ako bi kralj i gospoda hrvatska željeli, da svomu (t. j. ninskomu) biskupu podlože sve biskupije, koje se nalaze unutar medja naše (t. j. splitske) metropolije. — ne će nijedan od nas (biskupa) po či-tavoj zemlji njihovoj krstiti ili crkve posvećivati ili svećenike rediti... Račun o svemu, što će uslijed toga trpjeti crkva kršćanska, dat će Bogu kralj (hrvatski) i biskup njegov; naša je savjest čista pred Bogom«. Splitski svećenik Petar odnese zaključke ovoga sabora na potvrdu papi. No u Hrvatskoj nastade veliko nezadovoljstvo zbog već spomenu-tih zaključaka. Protiv njih prizove se ninski biskup Grgur na samoga papu Ivana X. Možda je to isto učinio takodjer kralj Tomislav. Tako možemo sebi tumačiti, što sada popušta ovaj inače odlučni papa. Papa naime potvrdjuje samo one zaključke, u kojima su latinski i hrvatski prelati bili složni. Da se pak riješe prijeporna pitanja, pozivlje papa u Rim biskupa Grgura i nadbiskupa Ivana; ovaj može mjesto sebe poslati kojega područnoga biskupa.

Spor izmedju nadbiskupa splitskog i biskupa ninskog potrajao je do god. 928. Prije se nije mogao riješiti, jer se Hrvatska nalazila u no-vome ratu sa Bugarskom. Simeon Veliki nije mogao pregorjeti poraz, koji je god. 925. snašao njegvoga vojvodu Alogobotura. Zato god. 927. ponovno diže vojsku, koju osobno povede na Hrvate. No junački kralj Tomislav pobijedi i slavnoga Simeona 27. svibnja 927. Od jada i sra-mote umre sijedi car Simeon neposredno iza toga poraza. — Simeona je naslijedio njegov sin Petar. Sada se Tomislav počne spremati za pro-valu u Bugarsku. Ovo je dočuo i papa Ivan X. Papa se pobojao, da ne bi uslijed trvenja nastradala i Hrvatska i Bugarska, što bi moglo biti od koristi jedino carstvu bizantinskomu. Zato papa šalje u Hrvatsku svoje poslanike: biskupa Madalberta i vojvodu Ivana od Kume, koji će Tomislava izmiriti s Petrom. — Prigodom sklapanja toga mira sigurno se Tomislav zauzeo takodjer za Srbe. I doista počnu se poslije toga u opustošenu Srbiju vraćati Srbi iz Hrvatske i Bugarske, te je Česlav ob-novio državu srpsku. Ipak je još dosta Srba ostalo u južnoj Hrvatskoj, osobito u Duklji (današnja Crna Gora).

Kad je taj mir doista bio utvrdjen, lati se biskup Madalbert i dru-goga posla: da naime izravna spor izmedju biskupa Grgura i nadbi-skupa Ivana. U tu svrhu sazove biskup Madalbert god. 928. drugi crkveni sabor. I na taj sabor dodjoše u Split biskupi dalmatinski, zatim biskup Grgur, kralj Tomislav i velikaši hrvatski. Srpskih velikaša nije više bilo na drugomu saboru splitskomu. Na tome saboru dodje izmedju Latina i Hrvata do nagode. Latini su naime prestali zahtijevati, neka se ukine slavenska služba božja; Hrvati pak priznadoše prvenstvo nad-biskupa splitskoga. Ponovno se stvorio zaključak, da nijedan biskup ne smije u duhovnoj pastvi zalaziti u tudju biskupiju. Istraživanjem se dokazalo, da su od starine u Dalmaciji postojale samo biskupije: u Zadru, Rabu, Krku, Osoru, Skradinu, Duvnu, Stonu, Dubrovniku i u Kotoru. Ove se biskupije i nadalje moraju pokoravati nadbiskupu splitskomu. Dokazalo se i to da je nekada u Ninu bio samo nadsvećenik, koji se poko-ravao biskupu zadarskomu. Zato se ninska biskupija mora ukinuti, njezin pak biskup Grgur može se smjestiti u Skradinu, Sisku ili Duvnu. Ova su mjesta dobro naseljena, te imaju mnogo svećenika i vjernika; osim toga dokazano je, da su u Skradinu, Sisku i Duvnu nekada bila sijela biskupije. Sabor je biskupu Grguru stavio na volju, da sebi odabere jednu od ovih biskupija ili makar sve tri. Time su valjda latinski biskupi htjeli, da Grguru nadoknade štetu, koja ga je snašla, kada se morao odreći dotadašnje velike duhovne pastve.

Novi papa Leo VI. potvrdi god. 928. sve zaključke ovoga drugoga sabora splitskoga. Samo je biskupu Grguru zapovjedio, da se ima zadovoljiti skradinskom biskupijom. Podjedno mu zaprijeti izopćenjem iz crkve, ako bude dirao u tudje biskupije. Papa naime piše ovako: »Grguru pako, koji je za nepovoljnih i zlih vremena postao biskupom u zemlji Hrvata, zapovijedamo, da bude biskupom jedino u skradinskoj biskupiji; u tudje biskupije neka više ne dira, jer kad bi to činio, znajte, da bih ga ja odmah izopćio iz crkve«.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Tomislav, prvi kralj hrvatski		Nasljednici kralja Tomislava