Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Mlečani gube Dalmaciju

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

41. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Mlečani gube Dalmaciju[uredi]

Osamgodišnje primirje s Mlečanima upotrebio je kralj Ljudevit u tu svrhu, da se što bolje pripravi za ko­načno osvojenje gradova dalmatinskih. Isprvice imao je puno posla u Italiji. Ljudevitov naime brat Andrija bijaše oženjen s Ivanom, kraljicom napuljskom. No Ivana nije volila muža svoga, pa ga dade 18. rujna 1345. zadaviti. Ljudevit uze tražiti, neka se krivci oštro kazne. Ipak bude Ivana riješena krivnje, te se g. 1346. udade za svoga ljubavnika (vojvodu ta-rentskoga). Da joj se osveti, podje kralj Ljudevit 11. studenoga 1347. s voj­skom u Italiju. Ivana pobjegne u Francusku, našto se Ljudevit proglasi kraljem napuljskim. Mjesto njega vladao je u Napulju Stjepan Lacković, prijašnji vojvoda erdeljski, a sin glasovitoga Ladislava Apora. Ljudevit se doduše g. 1350. po drugiput zaputio u Italiju; ali se u studenomu iste godine vratio u Budim. Ljudevit se morade odreći napuljskoga kraljevstva, koje ostade kraljici Ivani. Slijedećih je godina (1351. i 1352.) Ljudevit po­magao svome ujaku Kazimiru, kralju poljskomu, u ratu s litavskim kne­zom Lubartom. Ovim ratom steče Poljska tako zvanu „Crvenu Rusiju", t. j. Galiciju i Vladimiriju.1 Prigodom opsade Zadra u onom strašnom boju pred mletačkom tvr-djom (bastidom) zadobio je 1. srpnja 1346. hrvatski ban Nikola Banić 2 teške rane.2 Radi toga nije Nikola neko vrijeme mogao vršiti banske časti. Hrvatskom je god. 1346.—1349. vladao ban Nikola Seč, koji je do onda bio vrhovni stolnik (magister dapifenorum) na dvoru kralja Ljudevita. Kao „ban čitave Slavonije i Hrvatske" nastanio se Nikola Seč u Zagrebu, valjda u kraljevskoj palači. Ovdje ga vidimo već 16. kolovoza 1346." U Zagreb sazove ban Nikola za 21. prosinca 1347. hrvatski sabor, da se utalože svadje izmedju plemića hrvatskih.4 Nikoli je pomagao dubički knez Ivan, koji se 2. lipnja 1348. zove „podban u cijeloj Hrvatskoj".5 Posljednjiput spominje se Nikola Seč kao ban hrvatski 19. svibnja 1349. Kasnije ga kralj Ljudevit imenuje „banom severinskim", kako se to raza-bire iz kr. povelje od 11. travnja 1351.6 Severinska banovina zapremala je zapadni dio današnje Rumunjske, gdje još i sada postoji grad Turn-Severin, nekadašnje sijelo bana severinskoga. Početkom g. 1350. postade Ljudevitov 18-godišnji brat Stjepan „hercegom čitave Slavonije, Hr­vatske i Dalmacije". Herceg ostade u Budimu, gdje je zastupao odsutnoga kralja Ljudevita; hercega je g. 1350. zamjenjivao Pavao Ugal, koga je upravo herceg Stjepan postavio „banom u kraljevinama Slavoniji i Hrvatskoj".7 God. 1351. i 1352. bijaše banom Stjepan Lacković, nekadašnji vojvoda erdeljski. Ovaj steče poveljom od 30. listopada 1350. imanja Čakovac i i Štrigovo (t. j. cijelo Medjumurje), radi zasluga, iskazanih kralju u Napulju.8 Kralj Ljudevit u toj darovnici naročito ističe, da Medjumurje daje Lacko-viću „privolom g. Stjepana, vojvode čitave Slavonije, Hrvatske i Dalma­cije". Odsada će Lackovići kao hrvatski velikaši znatno sudjelovati u po­vijesti hrvatskoj. Herceg Stjepan nastanio se tekar početkom g. 1353. u Zagrebu, gdje ga Hrvati dočekaše velikim slavljem i obasuše darovima.9 Stjepan bijaše od g. 1350. oženjen s Margaretom (Anom), kćerkom Lju­devita Bavarca, nekadašnjeg (g. 1313.—1347.) cara njemačkoga. Herceg je stanovao u kraljevskom dvoru na Griču. Da dobije iskusnoga savjetnika, imenuje herceg Stjepan opet banom „čitave Slavonije i Hrvatske" bivšega bana Nikolu Banica.10 U Zagrebu izdade herceg Stjepan 10. ožujka 1353. povelju, kojom Koprivnici (u opsegu svoga imanja Kamengrad) podjeljuje onakva prava, kakva imaju slobodne varoši, naročito slobodan izbor suca i župnika, te pravo, da podigne utvrde oko varoši.11 U Zagrebu je her­ceg 8. svibnja 1353. zajedno sa banom Nikolom držao sabor hrvatski.12 Sam pako ban Nikola sazove za 9. rujna 1353. sabor u Knin, „da se usta­nove prava hercegova veličanstva" u južnoj Hrvatskoj. Ovaj sabor trajao je punih 10 dana.13 Na proljeće god. 1354. počne se herceg spremati, da kralju Ljudevitu pomogne u ratu protiv Srba. No sred tih priprava umre herceg Stjepan 9. kolovoza 1354.,u te bude pokopan po svoj pri­lici u stolnoj crkvi zagrebačkoj. Njegova udovica ostade i nadalje u Za­grebu, vladajući kao „hercezica čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije" mjesto svoga nejakoga sina Ivana.15 Da bude bolja uprava zemlje, dade kralj po smrti Nikole Banica god. 1356. hercezici dva bana: Ivana Ćuza za južnu Hrvatsku, a Leustahija Ratolda za sjevernu Hrvatsku (Slavoniju). Kada se Margareta g. 1358. po drugiput udala (za grofa Gerlacha od Hohen-locha), ode ona u Njemačku. Osada je njezin sin Ivan kao „herceg" boravio na dvoru kralja Ljudevita, dočim ga je u Hrvatskoj zamjenjivao Leusta-hije, „ban čitave Slavonije".16 Ljudevit je radi banovine Mačve više puta ratovao sa srpskim carem Dušanom Silnim. Banovinu Mačvu osnovao je oko god. 1260. kralj Bela III., a zapremala je današnju Srbiju izmedju Drine i Morave, te ci­jelu današnju srijemsku županiju. Dušan Silni osvojio je Mačvu, te ju pri­pojio Srbiji. Jednako se sa Dušanom Silnim radi Zahumlja (dio današnje Hercegovine) zavadio bosanski ban Stjepan Kotromanić. Dušan provali g. 1350. u Bosnu i opustoši velik dio zemlje. Ovo privede bana bosan­skoga u krilo kralja Ljudevita. Njihov savez postade još jači, kada se Ljudevit 20. lipnja 1353. oženio s Jelisavom, krasnom kćerkom bana bo­sanskoga. Vjenčanje se obavilo svečanim načinom u Budimu, a ne u Bo-bovcu, glavnom gradu banovine bosanske.17 Ljudevit se nadao, da će pomoću tasta svoga istisnuti Mlečane iz Dalmacije. No Stjepan Kotromanić umre već 28. rujna 1353. Pošto nije imao sina, naslijedi ga 15-godišnji sinovac Stjepan Tvrtko. Novi ban bijaše po svojoj majci Jeleni unuk Gjure II. Šubića. Kao takav podje Stje­pan Tvrtko g. 1355. s majkom svojom i s vojskom u južnu Hrvatsku, ne bi li preostale Šubićeve gradove (Klis, Omiš i Skradin) sklonuo, da se predadu kralju Ljudevitu. Spomenuti gradovi pripadahu Mladenu IV., nejakomu sinu Mladena III. Šubića; njima je upravljala Mladenova majka Jelena, sestra Dušana Silnoga. Jelena odbije zahtjev bana bosanskoga i zatraži pomoć od brata svoga. Nato provali u južnu Hrvatsku vojska hr­vatskoga bana Nikole Banica, te zauzme Omiš. Ali sada se u tu borbu umiješao Dušan Silni, dapače i republika mletačka. Hrvati se dugo sa Srbima natezahu za Klis, dok nije početkom g. 1356. pao u ruke hr­vatske. Za toga rata umre (20. prosinca 1355.) car Dušan Silni. Nato Srbi odu iz Hrvatske, a Skradin predadu Mlečanima (10. siječnja 1356.). Mladenu IV. ostade jedino grad Bribir s istoimenom župom kao baština nekada toli moćnih bribirskih knezova od plemena Šubić.18 Mjeseca svibnja god. 1356. dodje kralj Ljudevit u Zagreb. Ovdje je skupljao križarsku vojsku, s kojom će tobože krenuti u Srbiju, kako je to objavio u Zagrebu 4. lipnja posebnim proglasom.19 No kad je sabrao 40.000 vojnika, krene Ljudevit preko Kranjske u Italiju, da republiku mle­tačku zahvati s kopna. Zauzevši neke gradove, prestraši Mlečane. Oni 11. studenoga 1356. izmoie 5-mjesečno primirje. Kad je ovo minulo, na­stavi se u travnju 1357. još veći rat, premda su Mlečani kralju nudili sve gradove dalmatinske osim Zadra.20 Kraljeva je vojska u Italiji tako na­predovala, da su Mlečani morali ondje uprijeti sve sile svoje. Tako ostade njihova Dalmacija bez dovoljne obrane. Hrvatski ban Ivan Cuz počne na proljeće g. 1357. opsjedati Zadar. Bana su podupirali hrvatski knezovi": Frankopani, Nelipići, Ugrinići i Hrvatinići. Njegovih je pristaša bilo i u nekim gradovima dalmatinskim. Tako plane buna 8. srpnja 1357. u Spljetu. U zoru toga dana sakupe se oboružani plemići i gradjani u stolnoj crkvi sv. Dujma, odakle provale u stanove mletačkih plaćenika, koje bez borbe pohvataju i pozatvaraju u gradske utvrde i crkve sv. Matije i sv. Tome. Nato podju buntovnici u kneževsku palaču, gdje prinude Mlečanina Ivana Querinija, da im izruči gradske ključeve i da se odrekne kneževske časti. Sutradan (9. srpnja) plane buna u nedalekom Trogiru. Ondje je knez Mlečanin pribivao sv. misi, koja se služila u franjevačkoj crkvi ispred gradskih bedema. Kada se knez vraćao u grad, nadje zatvorena gradska vrata; zato podje u Spljet, ne znajući, da se taj grad već jučer odmetnuo od Mlečana. Spljećani stave na ladju svoga i trogirskoga kneza, te ih za­jedno s njihovim obiteljima otpreme u Mletke. Sada Spljećani razviju na gradskim zidinama zastavu kralja Ljudevita i pošalju svoje poslanike k banu Ivanu Ćuzu. Hrvatski ban udje u Spljet, gdje mu se poklone plemići i gradjani, a on im potvrdi stare povlastice; isto se netom iza toga dogo­dilo u Trogiru.-1 Lako je sebi predstaviti, kako se u Mlecima dojmila vijest o gubitku Spljeta i Trogira. Već 15. srpnja piše mletački dužd Ivan Delfino „ple-i menitim i mudrim muževima, sucima, vijeću i općini gradova Spljeta Trogira". Dužd im javlja: „Čuli smo na ne malo naše nezadovoljstvo, da se medju vama porodiše nekakve smutnje, za kojih ste otpravili naše kne­zove i čete." Dalje ističe dužd, kako se mletačka republika vazda brinula za Spljet i Trogir, ne štedeći novaca. „Ta vazda smo kod vas uzdržavali 200 konjanika i mnogo pješaka, da vas uzmognemo zaštititi od gospod­stva ugarskoga." Zato dužd poziva Spljećane i Trogirane, neka se povrate u prijašnje stanje, a republika će im oprostiti ovu nepravdu.22 Duždevo pismo ostade bez uspjeha. Da se osvete Spljećanima, pošalju Mlečani svoje brodovlje na otok Sulet (Šolta), koji je pripadao Spljetu. Savre-meni spljetski ljetopisac23 kaže, da su Mlečani bijedne „Sulećane poro­bili, usjeve im spalili, ljude ubijali i žene davili, te mnoga druga zla počinili." Zulum mletačke vojske dodijao je i gradu Šibeniku, premda su Šibenčani sudjelovali kod pustošenja otoka Suleta. Početkom prosinca god. 1357. plane u Šibeniku buna, te gradjani otjeraju u Mletke svoga kneza Andriju Justinijana. Posebno odaslanstvo podje iz Šibenika k hr­vatskomu banu Ivanu Ćuzu, te mu javi, da se grad pokorava kralju Lju­devitu.24 Ban se već dulje vremena nalazio pred gradom Ninom, koji je sa svih strana opkolio, da ga otme Mlečanima. U taboru pred Ninom izdade ban 14. prosinca 1357. povelju, kojom Šibenčanima oprašta „sve dosadašnje nepravde, izgrede i uvrede," pa im potvrdjuje stare njihove povlastice; napose potvrdjuje ban, da gradu Šibeniku pripada čitav kotar sa selima, zatim otoci Srimac i Žirje, te mlinovi na slapu rijeke Krke.25 Grad Zadar osvojiše Hrvati 17. prosinca 1357. pomoću opata benedik­tinskoga samostana. Ovaj se naime samostan nalazio tik bedema grad­skih, te je opat udesio, da su neki hrvatski vojnici noću po ljestvama unišli preko bedema u samostanski dvor, a odavle i u varoš, pa onda otvorili gradska vrata, kroz koja unidje u Zadar cijela vojska naša. Mle­tačka posada uteče u zadarsku tvrdju, koja se održala još i dalje.2<i Medjutim se već iz Budima u Dalmaciju zaputio i sam kralj Ljudevit. Njega vidimo 28. studenoga 1357. u Zagrebu,27 a koncem g. 1357. stiže kralj u Primorje. Sada se predade i grad Nin, jer je hrabroj mletačkoj posadi uzmanjkalo hrane. Početkom siječnja 1358. odmetne se od Mlečana otok Brač. Primjer Brača ne htjede slijediti otok Hvar. Zato Spljećani, Omišani i Trogirani sastave brodovlje, s kojim udare na grad Hvar, te ga zapale. Ipak je ondje ostao mletački knez Nikola Cornelio, koji se za­klonio u tvrdju hvarsku.28 Mlečani uvide, da se dulje ne će moći održati. Zato sklope 18. ve­ljače 1358. s Ljudevitom u Zadru u crkvenoj sakristiji franjevačkoga samo­stana mir uz vrlo teške uvjete. Za sva vremena odriče se mletački dužd naslova ,vojvoda Dalmacije i Hrvatske"; ovaj su naslov nosili njegovi predšasnici, počevši od Petra II. Orseola (god. 1001.). Republika mletačka ustupa kralju Ljudevitu čitavu Dalmaciju „od sredine Kvarnera sve do medjaša grada Drača" sa svim svojim gradovima, tvrdjama, otocima, lu­kama i pravima. Odsada će dakle Ljudevitu pripadati gradovi: Nin, Zadar, Skradin, Šibenik, Trogir, Spljet i Dubrovnik, te otoci: Lošinj, Cres, Krk, Rab, Pag, Brač, Hvar i Korčula. Naprotiv se Ljudevit odriče svih mletačkih ze­malja, gradova i tvrdjava, što ih je vojska njegova osvojila u Italiji i u Istri.28 Ljudevit je nastojao, da steče ljubav netom predobljenih gradova dalmatinskih. Zato on svima gradovima dozvoli, da odsada sami sebi bi­raju svoje knezove (potestate), konzule i suce. Napose je (već 10. veljače 1358.) gradu Zadru vratio sva nekadašnja prava, da time gradjane nagradi za tolike patnje, što ih pretrpješe od Mlečana. Dubrovčani se kralju pokloniše posebnim poslanstvom. Zato je Ljudevit 27. svibnja 1358. izdao posebnu povelju, kojom Dubrovniku potvrdi samostalnu upravu i sav po­sjed na kopnu i na otocima. Kralj pristaje na to, da i nadalje vrijede ugovori, što ih je Dubrovnik sklopio sa susjednim oblastima (Bosna, Hum, Zeta i dalmatinski gradovi). Ipak će Dubrovčani kraljeve prijatelje smatrati svojim prijateljima, te kralja pomagati u ratovima njegovim. Naprotiv obećaje kralj, da će Dubrovčane braniti od neprijatelja njihovih, poimence od kralja srpskoga i od bana bosanskoga. Zato će Dubrovnik odsada kralju plaćati onu svotu, koju je dosada plaćao kralju srpskomu i banu bosanskomu u tu svrhu, da bude poštedjen od zadirkivanja njihova. Jed­nako će u znak pokornosti plaćati kralju godišnji danak u iznosu od 500 dukata; uz to će Dubrovčani na kopnu i na brodovima svojim vazda služiti kraljevim zastavama.32


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Borbe za Knin i Zadar Drugo doba Ljudevita I.

Bilješke / izvori[uredi]