Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Dmitar Zvonimir

30. Dmitar Zvonimir

Hrvatski se velikaši bojahu, da će primorski gradovi priznati vrhovnu vlast mletačku, ako hrv. kraljem postane Latinima nepoćudan čovjek. Zato Hrvati poslije dugog pregovaranja »složno« sa biskupima svojim za kralja izaberu bivšega bana Dmitra Zvonimira.1 Da je Zvonimir bio upravo kandidat pape Grgura VII.. to se dade razabrati iz tečaja dalnje povijesti.

Papa šalje u Hrvatsku svoga poslanika Gebizona, koji će kruniti izabranoga kralja. Svečano se krunisanje obavilo 9. listopada 1076. u crkvi sv. Petra na solinskome polju.* Naravno da su kod ovoga čina u crkvi bili prisutni i velikaši, pa državni i dvorski časnici. Izvan crkve poredala se kraljeva vojska i nebrojeni narod. Veoma je važna zavjernica, t. j. prisega, koju je kralj Zvonimir položio prigodom krunisanja. Ova nam se zavjernica sačuvala u točnom prijepisu, a glasi na latinskom jeziku ovako:

"Ja Dmitar, koji se zovem takodjer Zvonimir, božjom milošću vladar Hrvatske i Dalmacije, bio sam na saboru izabran jednoglasno od čitavoga svećenstva i naroda za kralja kraljevstva Hrvata i Dalmatinaca. Ti si me, gospodine Gebizone, u solinskoj crkvi sv. Petra zastavom, mačem, žezlom i krunom ovjenčao i okrunio za kralja po vlasti, koja Ti je od našega gospodina pape Grgura,dana kao poslaniku apostolske stolice. Tebi se zavjetujem, obvezujem i obećajem, da ću nepromijenjeno vršiti sve, što mi bude naložila njegova časna svetost, t. j. da ću apostolskoj stolici u svemu i po svemu sačuvati vjernost. Neopozivo ću braniti, štogod su u ovome kraljevstvu apostolska stolica i poslanici njezini odredili ili će odrediti. Gojit ću pravdu, braniti crkvu, brinuti se za prvijence, desetinu i za sve, što pripada crkvi. Nastojat ću oko toga, da biskupi, svećenici, djakoni i subdjakoni živu čisto i dostojno. Štitit ću siromahe, udove i sirote;.priječit ću nedopuštenu vezu medju rodjacima; ustanovit ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a ne ću dopustiti, da se ustanovljeno (vjenčanje) razriješi. Protivit: ću se trgovini s ljudima (robljem), te ću božjom pomoću nastojati, da. u svemu budem pravedan. — Po savjetu pak svih prvaka kraljevstva našega odredjujem, da se iz državne blagajne svake godine o Uskrsu po dvije stotine bizantinskih dukata isplati kao danak papi (nasljedniku sv. Petra); a želim i nalažem, da ovo čine takodjer vladari (hrvatski) poslije mene. Osim toga apostolskoj stolici darujem, prepuštam i potvrdjujem samostan sv. Grgura, komu je ime Vrana, sa svima dragocjenostima njegovim, a to jesu: srebrni kovčeg s ostancima (moćima) sv. tijela istoga blaženoga Grgura, dva križa, kalež i patena, dvije zlatne draguljima obložene krune, evangjelje srebrom ispisano, napokon sva njegova pokretna i nepokretna dobra. Ovaj samostan n&ka za uvijek poslanicima sv. Petra služi kao svratiste; neka bude posvema u vlasti njihovoj, ali ipak u tome smislu, da ne bude dan komu drugomu, već da za sva vremena bude posjed sv. Petra. Njegovu slobodu i sigurnost branit ću ja i nasljednici moji. Ja dakle Dmitar Zvonimir, pomoćju božjom i darom apostolske stolice kralj, biti ću odsada vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru papi Grguru, te zakonitim nasljednicima njegovim. Vjerno ću pak držati kraljevstvo, koje mi se predaje po Tvojoj ruci, gospodine Gebizone ..."

Ova zavjernica dokazuje, da se kralj Dmitar Zvonimir smatrao vazalom pape Grga VII. Zato mu kod krunisanja ne dostaju kruna, mač i žezlo, već uzima i zastavu, kao vanjski znak vrhovne vlasti papine." Odsada će papin poslanik redovito boraviti u Hrvatskoj, a stanovat će u krasnom samostanu vranskom. Poslanik će se brinuti, da kralj hrvatski redovito prinosi papi godišnji danak od 200 dukata; ujedno će paziti, da se u Hrvatskoj izvode crkvene reforme, kako ih je zamislio papa Grgur VII. I doista je kralj Zvonimir do smrti svoje ostao vjeran stolici rimskoj. Zvonimir je za čitave vlade svoje vazda podupirao crkvu i njezine predstavnike u Hrvatskoj. Osobito je štovao staroga splitskoga nadbi skupa Lovru; njega nazivlje »duhovnim ocem svojini«, te ga vazda drži uza se. Posve je naravno, da su biskupi dalmatinski utvrdili vlast kralja Zvonimira u primorskim gradovima, gdje je skoro opet prevladala republika mletačka. Da im iskaže zahvalnost svoju, odredi kralj Zvonimir god. 1078. da će odsada splitski nadbiskupi vladati županijom cetinskom.3

Zvonimir je papi Grguru VII. pomagao u ratu proti njemačkomu caru Henriku IV. Hrvati su dvaput provalili u Korušku i postigli ratne uspjehe, premda je carski vojvoda Leopold imao 22.000 vojnika. Ipak bude kralj Zvonimir na trećoj vojni pobijedjen, te morade uzmaci kući.1 U tome je ratu sudjelovao takodjer ugarski kralj Ladislav Sveti, rodjeni brat Zvonimirove supruge Jelene, kojoj narod hrvatski radi ljepote njene dade pridjev »Lijepa«.

Po želji pape Grgura VII. vojevao je kralj Zvonimir takodjer u ratu, što ga je normanski vojvoda Robert Guiscard vodio (god. 1082.—1085.) sa bizantinskim carem Aleksijem I. U tome ratu odlikovalo se ratno brodovlje hrvatsko.3 Bizantinsko bi carstvo ljuto nastradalo, da ga nije pomagala republika mletačka i da Robert nije usred rata umro. Da se kralju hrvatskomu osveti, a Mlečanima zahvali, izdade car Aleksije god. 1084. veliku »zlatnu bulu*. Po toj povelji postade republika mletačka posvema neodvisna od carstva bizantinskoga; svoje pak »pravo« na Dalmaciju i Hrvatsku predade car u ime svoje i u ime nasljednika svojih mletačkomu duždu Vitalu Faledru.6

Isprvice imao je kralj Zvonimir osobnih neprijatelja. Kao takav spominje se poimence neki Veselin. No papa Grgur VII. g. 1078. zaprijeti Veselinu.7 Da je nato u Hrvatskoj doista zavladao mir i red, ističe sam kralj Zvonimir u jednoj svojoj povelji od god. 1083. To potvrdjuje i domaći naš ljetopis,8 kada veli: »Za dobroga kralja Zvonimira bijaše vesela sva zemlja, jer je puna bila svega dobra, a gradovi puni srebra i zlata. Niti se ubogi bojao, da će ga izjesti bogati; niti je slabi strepio, da će mu što uzeti jaki; niti je sluga bio u strahu, da će mu gospodar učiniti krivo. Kralj je naime sve branio, te nije činio nepravde, a niti je dozvoljavao, da ih drugi čine. Za pravednoga dakle kralja Zvonimira bijaše veliko bogatstvo tako u Zagorju, kao što i u Primorju. Zemlja bijaše puna svakoga blaga, te je bilo mnogo uresa na ženama, mladim ljudima i na konjima«. Upliv latinskoga svećenstva bijaše razlogom, da je kralj Zvonimir počeo u državni život Hrvatske uvoditi neke zapadne uredbe i običaje. On je primjerice ukinuo bansku čast. Za čitavoga vladanja kralja Zvonimira ne spominje se ni u koj!oj povelji ime bana hrvatskoga. Možda Zvonimir nije htio bana imenovati zato, da u njemu ne dobije pogibeljna suparnika. — Na državnim ispravama god. 107S.—1083. nalazimo ime kraljice Jelene Lijepe i kraljeva sina Radovana.9 Poslije god. 1083. nema više kraljeviću Radovanu ni spomena. Prema tomu zaključujemo, da je on umro prije smrti oca svoga. — U povelji od god. 1086. spominje se »Pribimir, namjesnik kraljev'.10 Kada Zvonimir treba namjesnika, onda to znači, da sam Zv.onimir (valjda radi bolesti) ne može vršiti vlasti kraljevske. 1 doista je Zvonimir naskoro umro. Zadnji sigurni spomen o njemu sačuvao se u listini od 8. listopada 1087., kojom Zvonimir samostanu sv. Marije u Zadru potvrdjuje slobodu, koju mu dade (kralj Petar Krešimir."

Narodna predaja kaže, da su Hrvati u javnom saboru ubili (kralja. Zvonimira zato, što ih je po želji papinoj nagovarao, neka sudjeluju na križarskoj vojni za oslobodjenje groba Kristova. Evo, što se o tomu dade dokazati pomnjivim proučavanjem: Privolom pape Urbana II. obratio se doista bizantinski car Aleksije koncem g. 1088. ili početkom g. 1089. na hrv. kralja Zvonimira s molbom, neka mu pomogne protiv Seldžuka, koji su tada gospodovali nad svetim grobom u Jeruzolimu. Da se uzmogne odazvati papinoj i carevoj želji, sazove Zvonimir u travnju god. 1089. narodni sabor na ^Kosovu polju kod Knina. Medjutim se radi vijesti o toj vojni porodilo u hrv. narodu toliko nezadvoljstvo, da je narod na saboru ubio ikralja Zvonimira, a tijelo mu pokopao pod velikim oltarom u stolnoj crkvi kninskoj.'2

Iza smrti Zvonimirove podigne narod hrvatski na prijestolje Stjepana, sinovca Petra Krešimira. Stjepan bijaše naime jedini potomak narodne dinastije hrvatske. On je vladu Slavićevu i Zvonimirovu proživio u samostanu sv. Stjepana kod Solina; tamo ga je natjerala teška bolest, kako i sam kazuje u darovnici od god. 1078.13 Stjepana.II. priznadoše kraljem takodjer gradovi i otoci dalmatinski. To se vidi otuda, što takodjer za njegova vladanja glavnu riječ vode: splitski nadbiskup Lovro i trogirski biskup Ivan. Sačuvaše nam se 3 povelje," što ih je g. 1089. izdao kralj Stjepan II. Osim toga nemamo spomena o njegovu vladanju.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Kralj Slavić		Borba za hrvatske zemlje