Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Ivan Drašković I.

76. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Ivan Drašković I.

Hrvati bijahu žalosni, što ih ostavlja ban Tomo Erdedi. Sabor mu 15. svibnja 1595. očituje zahvalu, što je požr­tvovno branio domovinu svoju. Podjedno moli nadv. Maksimilijana, neka uznastoji, da kralj što prije imenuje novoga bana. Hrvati se naime bojahu da ne bi kralj ukinuo bansku čast, pak ih stavio pod vlast kakvoga generala. Zato sabor nadvojvodi poručuje: »Ne budemo li imali bana, tada neka Vaša Prejasnost znade, da se ne ćemo pokoravati nikakvome generalu tudje narodnosti, niti ćemo s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom izginuli. Prije ćemo i najskrajnije poduzeti, nego li dopustiti, da nam se u tome pogledu okrnji sloboda«. Dade li im pak kralj bana, onda će Hrvati »u to gladno doba« doprinijeti žrtve i preko svojih sila. Naročito obećaje sabor besplatne radnike, koji će mjesto spa­ljene drvene tvrdje u Brestu podići novu veliku tvrdju. Jednako će "hrvatski kmetovi obnoviti spaljenu i oštećenu tvrdju u Sisku. Osim 300 pješaka haramija, što ih Hrvatska na svoj trošak uzdržava, držat će od­sada i stalno konjaništvo, jer će svakih 10 porta morati dati 1 konjanika.

Mjesto nadv. Maksimilijana preuze g. 1595. vrhovni nadzor nad Kra­jinom nadv. Ferdinand, sin nekadašnjeg nadv. Karla. Mladi Ferdinand, komu bijaše tek 17 godina, pošalje u Hrvatsku generala Eggenberga s pučkim ustankom iz Štajerske, Koruške i Kranjske. Eggenbergu se 22. rujna 1595. kod Siska pridruže general Juraj Lenković iz Karlovca i pukovnik Sigismund Herberstein iz Varaždina. Istoga još dana podje prema Petrinji kapetan Danilo Frankol, da istraži puteve. Iz Petrinje mu u susret izadje Hrustanbeg, te zametne kreševo, u kome dopadne smrtne rane. "Kad je Hrustanbeg 23. rujna umro, pobjegnu Turci iz Petrinje i Hrastovice. Kršćanska vojska zaposjedne 24. rujna ove dvije tvrdje, koje će od­sada braniti Turopolje. Kralj premjesti svoje čete iz Zagreba u Petrinju.

Hrvati su dobro naslućivali, da ih kralj — iza odlaska nadv. Maksi­milijana iz Hrvatske — hoće u vojničkom pogledu podložiti generalu Eggenbergu. Zato je kralj imenovao 2 banska namjesnika: baruna Ivana Draškovića i zagrebačkoga biskupa Gašpara Stankovačkoga. Kralj je 19. kolovoza 1595. odredio povjerenike, koji će Draškovića i Stankovačkoga uvesti u bansku čast. Podjedno je 30. rujna 1595. grofa Tomu Erdedija riješio banske časti, izdavši mu krasnu pohvalnicu, u kojoj ističe slavna djela njegova.

Još u kolovozu g. 1595. pošao je pukovnik Herberstein s vojskom slavonske Krajine u »Malu Vlašku«, da se Turcima i Vlasima osveti, što su nedavno provalili do Koprivnice. Herberstein je tamo osvajao sela oko Cernika i Pakraca, kad li Turcima dodje u pomoć bosanski paša Apardi, koji se s 20.000 vojnika nalazio u Kostajnici. Apardi se s Herbersteinom sukobio 1. rujna kod grada Caklovca. U toj bici pogibe 3000 Turaka, a ostali pobjegoše. Ova je bitka uzdrmala tursko gospodstvo u Slavoniji. Tamo su hrvatski seljaci mnogo trpjeli od nasilja turskih aga, spahija i begova. Ovi bi počinjali još više nasilja, da se ne bojahu osvete »hajduka«. Nijesu ti hajduci bili razbojnici, već poletni hrvatski seljaci, koji u narodu podržavahu misao nekadašnje slobode. Čim je za poraz Turaka doznao Lovro Ilić, vodja hajduka u Požeškoj kotlini,, odmah je pomislio, da je sada kucnuo čas, kada će se bijedna »raja« (kršćanski puk) osloboditi »harača« (poreza) i haračlija (ubirača poreza). Ilić digne ustanak u se­lima oko Požege, te u dvoboju zadavi bega požeškoga, ali i sam pogine od rana. Turci su ovaj ustanak ugušili; no time nije nestalo misli oslobodjenja. Ova je misao dapače zahvatila i Vlahe u Slavoniji. Biskup Vasilije ostavi vlaški samostan Remete kod Orahovice, te početkom listo­pada g. 1595. dodje u Križevce. Tamo je pukovniku Herbersteinu pripo­vijedao, da Turci više ne vjeruju Vlasima, koje uslijed toga čekaju teški dani. On moli dozvolu, da se smije sa 40 Vlaha nastaniti u Križevcima. Herberstein je o tome 5. listopada iz Varaždina izvijestio nadv. Ferdi­nanda, koji 15. listopada daje zatraženu dozvolu, a povrh toga i potporu.

Pošto kralj nije Ivanu Draškoviću i Gašparu Stankovačkomu predao bansku zastavu i doznačio plaću za uzdržavanje banske vojske, ne sma­trahu ih Hrvati pravim banovima. Oni bi naime mogli vršiti samo upravni i sudački dio banske vlasti, dok bi vojnička vlast pripala generalu Eggen­bergu. Da se ta dvorska namjera osujeti, ne htjedoše se Drašković i Stankovački uvesti u bansku službu. Tako i hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 17. prosinca 1595., ne sazvaše imenovani banovi, nego župani pre­ostalih triju županija hrvatskih. Sabor je odredio, da svaki »dimnjak« mora u Petrinju poslati po 1 konjanika, koji će sa sobom ponijeti hrane za 15 dana. Isto tako moraju u Petrinju svi plemići osobno doći ili mjesto sebe poslati oboružanoga slugu. Ovi će vojnici tečajem zime izmjenice čuvati Petrinju, jer se pročulo, da bosanski paša namjerava zimi zauzeti ovu važnu tvrdju. Sabor odredjuje poseban porez, kojim će se preko zime uzdržavati haramije u 5 tvrdja (Sisak, Gore, Brkiševina, Rečica i Dunarića slap). K nadv. Matiji u Beč i k nadv. Ferdinandu u Graz poći će plemići Petar Kaštelanović i Melkior Tompa, da ih zamole, neka nago­vore kralja Rudolfa, da Ivana Draškovića i Gašpara Stankovačkoga ime­nuje pravim banovima.

Kralj je popustio, te je odredio, da njegovi povjerenici Nikola Ištvanfi i Matija Bazarič uvedu Draškovića i Stankovačkoga u punu bansku čast. U tu svrhu sazvao je bivši ban Tomo Erdedi po kraljevu nalogu hrvatski sabor, koji se 11. siječnja 1596. sastao u Zagrebu. Drašković je propisanu svečanu prisegu položio u župnoj crkvi sv. Marka. Stankovački nije radi teške bolesti mogao doći na sabor; zato je prisegu položio u biskupskom dvoru. Novi banovi potvrdiše u službi dosadašnjega podbana Stjepana Berislavića. Kapetanom zemaljskih haramija bude jedno­glasno izabran Ivan Keglević, a zem. blagajnikom banov brat Petar Drašković; ovaj ima dužnost, da spremi sve poreze i daće, pa da ispla­ćuje haramije i obavlja smotru vojske.

Pošto je boležljivi biskup Stankovački već 30. lipnja 1596. umro, ostade banom jedini Drašković. Medjutim su dalmatinski Hrvati 6. travnja 1596. Turcima oteli grad Klis. Nato se sakupi 8000 Turaka, koji počnu Klis opsjedati. Junački general Juraj Lenković poleti sa 1000 vojnika u Dalmaciju, da pomogne posadi kliskoj. Njemu se pridruži nekoliko stotina Dalmatinaca, a pomoć mu obećaše i okolišni Vlasi. Lenković smiono udari 21. svibnja na Turke i natjera ih u bijeg. No prijevarom Vlaha bude vojska hrvatska potučena. U boju pogiboše 3 splitska kanonika i senjski biskup Antun de Dominis. Lenković se spasi, ali na bijegu zadobi tešku ranu. Turci pak 31. svibnja 1596. ponovno zaposjednu Klis. U Hrvat­skoj prevlada mnijenje, da treba ikakvim junačkim djelom oprati neuspjeh kod Klisa. Tako se zasnovala vojna na Kostajnicu. Sa 3000 vojnika dodje ban Drašković 3. srpnja 1596. u Petrinju. Ovamo stignu i krajiške čete, a nadv. Ferdinand pošalje 1000 konjanika štajerskih. Tako se kod Petrinje sakupilo 6000 vojnika. Vlasi oko Kostajnice poruče, da će kršćan­skoj vojsci pomagati. Ipak nijesu držali obećanja. Kršćanska vojska dodje 10. srpnja pred Kostajnicu, te na brdu »Djed« potuče združene Turke i Vlahe. Kostajnici dodje u pomoć bosanski paša Apardi, ali 12. srpnja i njega stiže poraz. Istom onda, kad se doznalo, da prema Kostajnici kreće velika turska vojska, koju vodi Hafiz Ahmedpaša, razidje se kršćanska vojska. No sad će Hafiz udariti na Petrinju. Sa 20.660 Turaka za­počne on Petrinju 14. rujna opsjedati. U tvrdji se nalazilo do 600 branitelja, kojima zapovijedahu Danijel Frankol i Gjuro Brestovški. Turci su bez prestanka 6 dana pucali na grad. Posada je sretno odbila i nekoliko juriša turskih. Ipak bi Petrinja pala, da joj u zadnji čas ne pomože ban Drašković. Banu se pridruže krajiški generali (Lenković i Herberstein), te svi zajedno dodju 19. rujna do Bresta. Sa 6000 Turaka prijedje paša preko Kupe i udari na Hrvate, ali bude hametom potučen. Slijedeće noći počne Hafiz uzmicati prema Kostajnici. Istodobno su Hrvati kod Siska sastavili most od ladja, po kome prijedju na desnu obalu Kupe. U jutro 20. rujna stiže još ban Drašković kod Petrinje oko 8000 janjičara i konjanika turskih. Tu se zametne bitka, u kojoj budu Turci posve razbijeni.

Slavna obrana Petrinje obradovala je sve Hrvate. Zato hrv. sabor u Zagrebu 25. rujna 1596. odredjuje nagradu od 100 forinti za vojvodu Jurja Brestovskoga, zastavnika Miju Ivančica i za 28 junaka, koji su Pe­trinju hrabro branili. Za popravak tvrdje petrinjske odredjuje se mnogo kmetova iz cijele Hrvatstke. Kmetovi moraju već 10. listopada pridoći, te besplatnoj i neprekidno raditi 15 dana. Ponovno se hrv. sabor u Za­grebu sastao 7. studenoga 1596. Pročitano je pismo, kojim kralj progla­šuje Ivana Draškovića jedinim banom, našto prisutni izjavljuju najveću pripravnost, da ga takvim priznavaju i da mu se kao banu hrvatskomu pokoravaju. Mjesto Berislavića, koji se zahvalio, imenuje Drašković pod-banom viceprotonotara Gašpara Petričevića, koji je po želji sabora ipak zadržao i dosadašnju svoju službu. Zem. kapetanom bude izabran Grgur Petev. Na istom saboru digla se tužba protiv baruna Ivana Sigismunda Herbersteina, koji je od pukovnika 1. ožujka 1596. postao genera­lom slavonske Krajine. On je stanovao u Varaždinu, i to u starom gradu, što ga je Tomo Erdedi za 8.000 forinti založio Štajerskoj. Herberstein je silovitim načinom sebi podložio slobodne gradjane varaždinske; podjedno je sebi prisvojio okolišne posjede grofa Erdeda i nekih plemića, pa im udario namet. U njegov se primjer ugledaše njemački arkibuziri, koji su činili posadu u Varaždinu. Oni sebi podložiše posjede svih plemića na Va­raždinskom polju, dapače i sela, koja pripadahu propalatinu Nikolu Ištvanfiju. Sabor se obratio na kralja Rudolfa s molbom, neka odredi, da Herberstein i njegovi arkibuziri ne krše staru slobodu i povlastice ta­mošnjih Hrvata; jer ovi »nikada ne htjedoše biti podložnici sultana tur­skoga, već su voljeli ostaviti vlastite zemlje, te se odseliti u tudja kra­ljevstva i pokrajine, pa ni pod koji način ne će podnašati neobičajnu i u ovoj kraljevini nečuvenu podredjenost.« 

Ratovanje je potrajalo još 10 godina. Ipak nijesu kroz to vrijeme u Hrvatsku provaljivale velike vojske turske. Sultan je naime glavni rat prenio u Ugarsku. Tako se Hrvatima pružila prilika, da poduzimlju na­valni rat. Već početkom studenoga 1596. provali general Juraj Lenković u Slavoniju, gdje porobi i popali tvrdju Voćki i do 200 turskih sela. To osokoli slavonske kršćane, te se oni počnu buniti oko Daruvara, Požege i Cernika. Na čelo »raje« stupe narodni junaci, medju kojima se hrabro ponio Franjo Ilinić. Pomoću požeških Franjevaca digne Ilinić 2000 se­ljaka, s kojima provali u Požegu i u Veliku, gdje porobiše i poklaše Turke. Kasnije pogibe Ilinić u boju s Turcima na rijeci Orljavi.

Križevački kapetan Grgur Laibacher četovao je u lipnju g. 1597. kod turske tvrdje Stupčanice nedaleko Daruvara. On je u okolici spalio sela Cepidlake, Drabnik i Kusonje prema Slatini. Njemu se pridružilo 117 Vlaha iz Kusonja i Stupčanice, koji se preseliše u Cirkvenu i u Sv. Ivan-Žabno. Da podjari ustanak u Slavoniji, krene ban početkom rujna g. 1597. pod Viroviticu, te ju počne opsjedati. Istodobno udari general Herberstein na Slatinu, te ju 7. rujna osvoji na juriš. Iz okolice slatinske do­vede Herberstein u slavonsku Krajinu 1700 Vlaha, koji se bojahu turske osvete, pošto je Drašković napustio opsadu Virovitice.

Herberstein je ove Vlahe naselio u okolici Rovišća na imanju obitelji Držić. Sa sobom dovedoše Vlasi 4000 glava razne stoke, ali nijesu imali hrane. Već 3. stud. 1597. javlja Herberstein iz Varaždina, da Vlasi podigoše svoje kolibe. On je 100 Vlaha uzeo u krajišku vojsku mjesto hrvatskih haramija, te će oni živjeti od plaće. Za druge Vlahe treba pribaviti hranu, da preko zime ne umru od gladi. Zato je nadv. Ferdinand zamolio hrv. sabor, neka dade potrebitu hranu, »dok se Vlasi nauče obradjivati zemlju«. Premda je i samoj Hrvatskoj prijetila glad zbog nerodice, ipak je hrv. sabor 20. listopada 1597. zaključio, da svaka »porta« (vrata) u zagre­bačkoj i križevačkoj županiji mora dati pol »četvrtinke« prosa ili heljde, a u varaždinskoj županiji cijelu »četvrtinku«. Ova hrana ima se sabrati u Zagrebu, Varaždinu i u Križevcima, kamo će po nju doći Vlasi. Još je sabor doznačio besplatne težake i podvoze za gradnju nove tvrdje u Rovišću, kamo će se moći zakloniti Vlasi, ako na njih udare Turci. Na proljeće g. 1598. opet je iz »Male Vlaške« dobjeglo 500 Vlaha, koji se naseliše izmedju Koprivnice, Rasinje i Križevaca, gdje im središtem postade Poganac, imanje obitelji Pogan. Istodobno spremahu ustanak Vlasi oko Pakraca i Velike. Oni poruče Herbersteinu, neka provali u njihov kraj, pa će mu se odmah pridružiti i otvoriti mu vrata spomenutih tvrdja. Herberstein se doista 17. rujna 1598. sa banom Draškovićem zaputi u Slavoniju. Blizu Cernika razbiju Hrvati 2000 bosanskih Turaka, a sam Cernik zauzmu na juriš. Ipak nijesu za­držali ni ove tvrdje, već ju zapale, te se vrate natrag sa bogatim plije­nom. Sad se opet do 500 Vlaha naselilo na biskupova imanja kod Ivanića, kamo je poslije došlo još 350 Vlaha. Koncem g. 1598. provali 5000 Turaka iz Bosne do rijeke Mrežnice. Kod Zvečaja dočeka Turke 17. prosinca general Juraj Lenković s karlo­vačkom posadom, ali bude nametom potučen, te se jedva spasi sa 40 mo­maka. Tom prigodom odsjekoše Turci glavu knezu Stjepanu Blagajskom kapetanu husara karlovačkih. Hrvati su prve Vlahe primili i pomagali kršćanskom ljubavlju. Ali naskoro se vidjelo, da general Herberstein želi Vlahe upotrijebiti protiv Hrvata, kako ih prije upotrebljavahu Turci. On je namjeravao, da od »ostanaka kraljevine Hrvatske« odcijepi jedan dio, na kome ne će vladati ban, nego general. U toj namjeri podupirahu Herbersteina štajerski sta­leži, ratno vijeće u Grazu, pa i nadv. Ferdinand kao vrhovni poglavar Krajine u Hrvatskoj i Slavoniji. Pošto se Vlasi nastaniše na posjedima hrvatske vlastele, trebalo bi, da snose sve terete poput drugih kmetova. Zato su Hrvati tražili, da i Vlasi plaćaju porez (»diku«) kralju, daću (»dimnicu«) Hrvatskoj, desetinu biskupu i devetinu vlastelinu, a povrh toga da obavljaju običajne službe vlastelinu i da besplatno podižu tvrdje na Kra­jini. Naprotiv su Herberstein i krajiški kapetani nastojali, da Vlahe pod­rede izravno sebi, pa da oni budu Vlasima vojnička i »zemaljska go­spoda«. Zato smrtnom kaznom zaprijetiše onim Vlasima, koji bi se upu­stili u pogadjanje s hrv. gospodom. To znači, da oni Vlahe izuzimlju ispod zakona kraljevine Hrvatske, na čijem se teritoriju nalaze. Nikola Stepanić Selnički, koji je g. 1598. postao biskupom zagrebač­kim, zamolio je početkom srpnja g. 1599. kralja Rudolfa, neka Herbersteinu zabrani miješati se u dogovore izmedju Vlaha i biskupa na ima­njima Ivanić i Križ. Podjedno je biskup upozorio kralja, da nadv. Ferdi­nand hoće Vlahe osloboditi svih tereta i podavanja. Kralj je nato 12. srpnja iz Praga naložio nadv. Ferdinandu, neka zadovolji zahtjevu biskupovu. Ali nadv. Ferdinand 7. rujna javi kralju, da se Vlasi ne mogu podložiti bi­skupu kao vlastelinu, jer im je već zajamčena sloboda uz jedinu dužnost vojevanja protiv Turaka.

Da poveća broj Vlaha na Krajini, provali Herberstein mjeseca rujna g. 1599. u Slavoniju. On je dopro do Požege, koju je zapalio, te se vratio s 1200 Vlaha. Ovi su prije toga stanovali južno od Pakraca u 17 sela (Bogićevci, Medari, Dragalići, Kukavice, Smrtić, Borovac, Cage, Benkovac, Bijela Stijena, Rogolje, Bršljanica, Drenovci, Pustoselo, Rakovčani, Rasočka i Džaferaginci). Vlasi prije odlaska zapališe ova sela, od kojih se posljednjih 6 sela nije više niti obnovilo. Sa sobom su Vlasi doveli 3000 goveda. Koprivnički kapetan Alban Grasswein provalio je 27. siječnja 1600. u tursku Podravinu, gdje je opustošio okolicu Virovitice i Brezo­vice, a porobio sela: Medinci, Bistrica, Gornji Miholjac, Miljeno i Vukičica. Po noći, kada Turci spavahu, provalio je kapetan u Slatinu, koju je oplijenio i zapalio, te se kući vratio s 1500 goveda. Početkom svibnja g. 1600. provalio je ivanićki kapetan Gašpar Gleispach u 8 sela istočno od Pakraca (Kričike, Cikote, Prgomelje, Šumetlica, Grahovljani, Bobare, Kusonje i Dereza). Odanle je u Ivanić doveo 828 Vlaha, koji se većinom na­seliše u okolici Ivanića, a 238 oko Rovišća, gdje utemeljiše selo Prgomelje.

Valjda po nalogu nadv. Ferdinanda počeo je i karlovački general Juraj Lenković naseljavati Vlahe u južnoj (hrvatskoj) Krajini. U području tvrdje Vitunj kod Ogulina nalazilo se prazno zemljište oko ruševina Gomirja. Premda su Gomirje knezovi Zrinski baštinili od Frankopana, ipak je Lenković onamo sredinom g. 1600. naselio 325 Vlaha iz Udbine. S njima dođjoše i kalugjeri, koji u Gomirju osnovaše samostan. Juraj Zrinski za­tražio je s hrv. sabora 3. veljače 1602. od nadv. Ferdinanda, neka sponute Vlahe preseli iz Gomirja drugamo. Ako ostanu Vlasi u Gomirju, onda moraju Zrinskoga priznati svojim vlastelinom. Nije li to nadv. Fer­dinandu pravo, tada neka Zrinskomu u zamjenu za Gomirje dade drugi posjed. Nadvojvoda nije htio popustiti od svoga načela, da ovi Vlasi sada pripadaju Krajini, koja će biti zaseban teritorij, izuzet ispod banske vlasti. Uslijed toga postadoše gomirski Vlasi tako goropadni, da su g. 1603. si­lom oteli Frankopanima susjedna imanja: Vrbovsko, Kamensko, Vrbica i Dolnje Moravice. Uz to su kradjama i otimačinama toliko smetali susjed­nim kmetovima, da ih je hrv. sabor 18. prosinca 1603. tužio nadv. Ferdi­nandu i karlovačkomu generalu Vidu Kiselu; ovaj je naslijedio Jurja Lenkovića, koji je umro 8. lipnja 1601.

Dok su ban Drašković i general Herberstein vodili navalni rat na Turke u Slavoniji, marljivo je hrv. narod nastojao, da preostalu Hrvatsku što bolje osigura od možebitnih provala turskih. Zato je hrv. sabor 20. svibnja 1597. odredio, da braća Keglevići imaju obnoviti svoju tvrdju Totuševinu kod Siska. Da se pojača tvrdja Petrinja, odlučio je isti sabor, da će podići novu tvrdju »Husarski grad« na lijevoj obali Kupe upravo na­suprot Petrinji. Zato svaka »porta« u cijeloj Hrvatskoj mora 1. lipnja 1597. poslati u Petrinju po 2 radnika, koji će neprekidno i besplatno raditi 15 dana. Tada se grad Križevci dijelio u 3 varoši: gornju, dolnju i srednju. Potonja bijaše utvrdjena, ali je na proljeće g. 1597. pogorjela. Zato sabor 20. svibnja zaključuje, da žitelji iz gornjega i dolnjega Križevca moraju dati kola i težake za obnovu spaljenih utvrda u srednjem Križevecu. Ko­privničani i kmetovi tvrdje koprivničke moraju krčiti šume, koje su preguste u tamošnjoj okolici. U ovim šumama skrivaju se Vlasi i Turci, koji su g. 1597. pohvatali 70 žitelja iz Koprivnice. Jošte se na saboru 20. svibnja 1597. iznijela misao, da bi trebalo obnoviti tvrdju Čazmu, koja je već davno razorena. Čazma bi Hrvatskoj osigurala znatan onaj kraj, koji je sada u turskim šakama.

Hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 14. travnja 1598., zaključio je, da se ima obnoviti spaljena Frankopanska tvrdja Novigrad na Dobri. Erdedi je u Turopolju imao dva grada: Želin kod Bukevja i Novigrad kod Ruča. Pod ove gradove spadahu brojni kmetovi u selima uz rijeku Savu. Ovi Posavci dobiju zadaću, da podignu novu tvrdju u Cerju kod Pokupskoga. Grad Varaždin dobio je nalog, da kod Petrinje podigne drveni most preko Kupe. Isti je sabor doznačio besplatne radnike, koji će na Kupi popraviti tvrdje: Letovanić, Pleter i Sredičko. Još je Tomi Erdedu naloženo, da na lijevoj obali Save utvrdi sela: Mahovo i Hrastilnicu.

I na jesen g. 1598. morali su hrvatski seljaci besplatno i o svome trošku obavljati teške javne radnje. Hrvatski naime sabor, koji se 26. kolovoza 1598. sastao u Krapini, odredio je, da kmetovi imaju od 1. do 15. stuSenoga I598. osim u Rovišću podići novu tvrdju u Brckovljanima kod Božjakovine, zatm obnoviti razorenu tvrdjieu Poganec kod Koprivnice, a na Kupi popraviti tvrdje: Pokupsko, Degoj, Kljuku, Pleter, Španjograd, Hergović, Letovanić i Petrinju.

Hrvatski sabor 26. travnja 1599. odredjuje, da kmetovi križevačke županije moraju kod Ivanića podići novu tvrdju Selca, a kod Čazme imaju obnoviti razorenu tvrdju Gumnik (Bosiljevo). Drugi kmetovi moraju po­jačati tvrdju Petrinju. Sabor pak 21. listopada 1599. doznačuje radnike za tvrdju Šišinec, gdje Vlasi i Turci prelaze preko Kupe, kada idu u Turo­polje hvatati ljude, žene, djecu i raznu stoku. I sabor 8. svibnja 1600. brine se, da na Kupi budu popravljene tvrdje: Sisak, Petrinja, Nebojan, Mala Gorica, Hergović, Pokupsko, Degoj, Srediako, Šišljavić i Karlovac. Rad­nici se doznačuju takodjer za Ivanić, Križevce i Koprivnicu. Pošto su Turci 20. listopada 1600. zauzeli Kanižu, u koju staviše jaku posadu, zaprijetila je hrv. Podravini i Medjimurju velika pogibelj iz južne Ugarske. Zato hrv. sabor, koji se 16. studenoga 1600. sastao u Sv. Križu-Začreću, odredjuje radnike, koji će podići nove tvrdjice u Sv. Petru i u Sv. Gjurgju izmedju Ludbrega i Bukovca, da se narod uzmogne zakloniti, kada Turci provale. Drugi će radnici pojačati utvrde u Ludbregu i Gjelekovcu, te očistiti zamuljene grabe oko nasipa u Varaždinu.

S Vlasima je u Hrvatsku dospjela kuga, koja je u Turskoj često ha­rala. Kugu su prenijeli oni Vlasi, koji u Hrvatsku dodjoše u rujnu g. 1599. Već u zapisniku hrv. sabora od 21. listopada 1599. stoji zabilježena tu­žaljka; »Radi kuge, koja je već počela bijesniti, opustjele su vrlo mnoge kmetske kuće«. Istodobno je hrv. narod mnogo, trpio zbog oskudice hrane i krme, jer je g. 1599. u Hrvatskoj bila strahovita suša. Narodnu nevolju radi kuge i suše ističe hrv. sabor, koji se 1. veljače 1600. sastao u Varaž­dinu. Na hrv. saboru 8. svibnja 1600. izražena je bojazan, da će »gotovo na ništa, pasti oporezovanje, jer je kuga uništila domove«. Najviše je kuga harala tečajem ljetnih mjeseci g. 1600., i to u mnogim mjestima, pa: i na Griču u Zagrebu. Zato hrv. sabor, koji se 13. lipnja 1,600. sastao u Kra­pini, stvara pvaj zaključak: »Pošto kuga dulje vremena bijesni u zagre­bačkoj varoši Griču i na raznim drugim mjestima, odredjuje sabor, da iz okuženih mjesta ne smije nitko sa svojom robom izaći, a iz zdravih mjesta ne smije nitko u okužena unići, da robu kupuje. Neka se (od trgovine) suzdrže toli oni u okuženim koli oni u zdravim mjestima. Tko učini druk­čije, neka mu se oduzme sva roba i neka se izbatina«. Kuga ipak nije pre­stala niti na jesen g. 1600. Tada je upravo harala u hrv. Podravini. Uslijed toga nijesu mogli u Podravini doznačeni kmetovi graditi nove tvrdje u Sv. Petru i u Sv. Gjurgju, a niti pojačati utvrde u Ludbregu i Gjelekovcu, te očistiti grabe oko bedema u Varaždinu. To se ističe na hrv. sa­boru, koji se 25. siječnja 1601. sastao na Griču, gdje je već prestala kuga.

U Hrvatskoj treba napose prikazati borbu, koju su s Turcima vodili senjski Uskoci. Ovi junaci razbiše g. 1598. kod Grobnika 8000 bosanskih Turaka, koji su plijenili hrvatsko Primorje. Jednako su Uskoci god. 1599. zajedno s Karlovčanima u senjskim planinama potukli Malkoč bega. Bolje ne prodjoše ni oni Turci, koje su g. 1600. u Hrvatsku doveli Memibegovići. Senjani i Karlovčani postave zasjedu u nekom klancu, gdje pogibe do 4000 Turaka. Istodobno su Uskoci senjski ratovali s Mlečanima na moru, jer su Mlečani trgovali s Turcima. Uskoci sa 17 ladjica provališe 29. ožujka 1597. u luku grada Rovinja u Istri, gdje porobiše turske i mle­tačke brodove, na kojima bijaše robe za 400.000 talira. Sličnu navalu udese 17. veljače 1598. u luci grada Krka, gdje pobiše 150 Arbanasa, koji bijahu vojnici mletački. Da kazni Hrvate, dade mletački admiral po­četkom ožujka g. 1598. iz topova pucati na trgovište Novi u Vinodolu. Podjedno su Mlečani blokirali Senj i cijelo hrv. Primorje. Mlečani su 22. rujna 1600. pokušali zauzeti tvrdju Ledenice, ali ih je suzbio knez Martin Posedarski s Uskocima, medju kojima se istaknuše Marko i Juriša Margitić. U Senju nadju zakloništa mnogi dalmatinski Hrvati, koji se bojahu osvete mletačke. Ove bjegunce istjera iz Senja početkom god. 1601. carski povjerenik Josip Rabata. On progna u Otočac, Brinje, Prozor i Brlog 300 uskočkih obitelji. Uz to dade Rabata povješati mnoge Uskoke, pa i kneza Posedarskoga. To pobudi u Hrvatskoj veliko ogorčenje. Sam ban Drašković zatraži od kralja, neka nasilnika Rabatu kazni smrću. No Uskoci su mu sami sudili. Oni naime 31. prosinca 1601. na juriš zauzmu senjsku tvrdju, u kojoj sasijeku Rabatu i posadu njegovu. Nato im dvor za kapetana dade Danila Frankola, koji je s Uskocima blago postupao. Na jesen g. 1602. provalio je Saferbeg iz Bosne s 3000 Turaka preko Kupe, te je opustošio Rečicu kod Karlovca. O toj nesreći raspravljao je 5. rujna 1602. hrv. sabor u Zagrebu. Ustanovilo se, da ban ima samo 400 vojnika, pa niti ovi nijesu sigurni za obranu, jer ih kralj ne plaća uredno. Turci mogu lako provaliti preko Kupe, jer je vodostaj rijeke neobično nizak. Zato sabor zaključuje, da se ima obrana Kupe osigurati tako, da svakih 2Q,kuća oboruža 1 konjanika ili 2 pješaka, koji će imati puške. Ple­mići »jednoselci«, moraju osobno svi pridoći. Grad Zagreb mora dati 50, a Varaždin 60 oboružanih pješaka. Svi ovi vojnici iz bližih krajeva imaju na most kod Bune (ispod Kravarskoga) stići 12. rujna, a oni drugi 15. rujna. Sa sobom moraju vojnici ponijeti hrane za mjesec dana. Medjutim je naskoro zaprijetila pogibelj Podravini od onih, 16.000 Tatara, što su ih Turci s poluotoka Krima doveli u južnu Ugarsku, gdje se nastaniše oko Pečuha, Sigeta i Kaniže. Na hrv. sabor 16. siječnja 1603. u Zagrebu doprla je vijest, da će Tatari i Turci naskoro provaliti u Hrvatsku, đa ju pustoše i robe. Zato sabor stvara zaključak, da se pucnjavom topova ima najaviti dolazak neprijatelja. Svatko mora s oružjem u ruci pojuriti na onu stranu, otkuda će dopirati pucnjava. Pošto se smrznuše Drava i Kupa, moraju ljudi iz susjednih mjesta razbijati led na ovim rijekama, đa ne bi Turci, Tatari i Vlasi mogli prelaziti na hrv. stranu. — Hrv. sabor io. veljače 1603. doznačuje radnike, koji će pojačati utvrde u Ludbregu. Podjedno će se zamoliti kralj, da u Ludbreg pošalje prah, olovo i topove.

Koprivnički kapetan Jakov Grasswein zaputio se početkom travnja g. 1603. preko Gjurgjevca u Slavoniju. Izmedju Virovitice i Brezovice nabasao je na Tatare, koji mu sve vojnike osim 4 poklaše, a njega živa uhvatiše. Nato su Tatari provalili u hrv. Podravinu, gdje su poharali sva sela od Koprivnice do Vinice. Ljudi se zakloniše u tvrdje i u šume; ipak su Tatari pohvatali 1500 Podravaca. Kuće su zapalili, a stoku većinom zaplijenili. Tatari udariše i na Varaždin, koji se jedva oporavio od velikog požara, koji ga je snašao g. 1601., kada je izgorjelo 60 kuća u predgradju varaždinskom. Ban Drašković za vremena dodje s ovećom vojskom u Varaždin, te je grad i predgradje obranio od bijesa tatarskoga. Medju ostalim opljačkaše i spališe Rasinju. Tatari su pojurili i prema Križev­cima, ali ih ondje razbiše hrv. plemići i krajiške čete. Tatarima nije uspjela niti opsada Gušćerovca, koju tvrdju obraniše Juraj Keglević i Baltazar Vragović. One pak Tatare, koji provalije u Međjumurje, razbio knez Juraj Zrinski.

14. svibnja 1603. ostavio je slavonsku Krajinu general Ivan Sigismund Herberstein. Hrvati nijesu za njim žalili, jer bijaše silovit čovjek. Kad je ono u rujnu g. 1597. vodio vojnu u Slatinu, njegove su čete na polasku i povratku počinile mnogo štete narodu hrvatskomu, o čemu se 20. listopada raspravljalo i na saboru u Zagrebu, Herberstein je imanja oko Ludbrega i Varaždina, otimao vlasteli i dijelio njem. časnicima, radi čega se hrv. sabor 4. veljače 1599, obratio na kralja Rudolfa s molbom, da to spriječi. Mnogo nasilja počiniše njem. arkibuziri, koji služe na slavonskoj Krajini. Radi toga često se pritužiše velikaši, plemići i kaptol nadv. Ferdinandu i generalu Herbersteinu, ali bez ikakova uspjeha. Zato hrv. sabor 21. listopada 1599. šalje tužbu u ime kraljevine. U toj tužbi prikazane su i patnje, što ih gradjani križevački trpe od Herbersteinova kapetana Schrottenbacha. Čini se, da ova tužba nije uspjela, jer hrvatski sabor 1. veljače 1600. opet iznosi, kako Schrottenbach slobodne gradjane sili na radnje, koje ne trebaju izvoditi; pri tom ih tuče i u okove meće, a imanja u župamji križevačkoj otimlje vlasteli, pa ih dijeli Vlasima i kra­jiškim vojnicima. Ovi su vojnici bijednim seljacima oduzimali konje za prijevoz razne robe, zbog čega hrv. sabor 5. rujna 1602. opominje Herbersteina. Generalom slavonske Krajine postade g. 1603. barun Sigis­mund Fridrik Trautmansdorf, koji će ovu službu vršiti 27 godiina. Još 23. prosinca 1602. umro je zagrebački biskup Nikola Stepanić Selnički, Njegovim je nasljednikom imenovao kralj 30. rujna 1603. Šimuna Bratulića, naslovnoga biskuna srijemskoga. Bratulić bijaše prije toga general reda pavlinskoga, odlikovao se učenošću svojom, te je velik dio života svoga sproveo u Lepoglavi; tamo su Pavlini imali gimnaziju, koja bijaše tada jedina viša škola u Hrvatskoj.

Da se Hrvatska zaštiti od ponovnih provala turskih, pristupio je hrv. sabor g. 1603. dalnjem utvrdjivanju. Tako su 30. travnja 1603. do­značeni radnici, koji će na Kupi pojačati tvrdje: Farkašić, Brkiševinu, Šišljavić i Husarski grad kod Petrinje. Za obranu Hrvatske mora svako ognjište dati po 3 pješaka, oboružanih puškom. Gdje kmetovi nijesu raz­vrstani na ognjišta, tamo 3 kuće moraju opremiti 1 pješaka, a 20 kuća 1 konjanika. Svi vojnici imaju 15. svibnja pridoći na livade Klešće kod rijeke Lonje ispod sv. Ivana u Moravču. Tamo će biti tabor. Sa sobom mora svaki vojnik ponijeti hranu za 1 mjesec. Tko ne dodje ili zakasni, platit će globu od 1 forinte za svaki dan.

Hrv. sabor 17. kolovoza 1603. odlučio je, da podigne tvrdju u Virju, koje se mjesto prije zvalo »Prodavić«. Istodobno utvrdit će i Sv. Gjurgj kod Ludbrega. Za ove tvrdje doznačeni su kmetovi 3 kotara, od kojih će jedni dati po 2 težaka od svakog ognjišta, a drugi po 1 podvoz od 4 ognjišta, ili od 5 kuća. Svaki podvoz mora dovesti 60 drveta. Svaki težak ima sa sobom donijeti sjekiru i motiku, te hranu za 15 dana. Orehovački će sa svojim kmetovima sagraditi novu tvrdju na svome posjedu Gušćerovcu. Ponovno će se utvrditi takodjer Topolovac kod Križevaca. Na tome sabora pročitan je kraljev nalog, da će nadv. Ferdinand, koji je sada već navršio 25 godina, biti ravnatelj cijele Krajine i njenih posala; zato kralj poziva Hrvate, da Ferdinandu iskazuju dužno štovanje na isti način, kako su nekada iskazivali nadv. Karlu. Nikada nije kralj Rudolf imao dosta novaca za državne i dvorske potrebe. Zato je zaželio, da mu Hrvatska i Ugarska g. 1604. u ime »pot­pore« osim redovitog poreza dadu po 1 forint od svakoga »dimnjaka«. O tomu je trebalo vijećati na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru, koji će se 3. veljače 1604. sastati u Požunu. Onamo je hrv. sabor 16. pro­sinca 1603. poslao 2 nuncija, koje upućuje, neka glasuju protiv potpore, jer su hrv. kmetovi odviše osiromašili tečajem prošlih godina, kada mo­rahu plaćati znatno povišeni broj stalne hrv. zem. vojske (haramije) na rijeci Kupi. Isti sabor ustaje protiv generala Vida baruna Kisela, zapo­vjednika hrvatske Krajine. On je naime dopustio, da karlovački oklopnici zaposjednu grad Barilović. koji pripada plemiću Grgi Bariloviću i braći njegovoj. Isti vojnici provališe u selo Domagović kod Jastrebarskoga, gdje su seljačke plemiće zlostavljali i razne im stvari otimali. Iz Bosne je 5000 Turaka na Tijelovo g. 1604. provalilo u hrv. Pri­morje, gdje su robili i palili sela u Vinodolu. Onamo podje iz Karlovca 400 žumberačkih Uskoka. Ovi se slože s 500 senjskih Uskoka, te postave Turcima zasjedu 3 milje povrh Senja. Uskoci su ondje većinu Turaka po­klali i sav im plijen oteli. Na Rijeci prodadoše Uskoci 200 zarobljenih konja turskih. Da se Turcima još jače osvete za provalu, zadjoše Uskoci na svojim barkama u Šibenik. Odanle provaliiše na tursko zemljište, gdje pohvataše 10.000 glava stoke. Ali kada su Uskoci ovaj plijen prevažali kući, ugrabiše im ga Mlečani. Sabor u Požunu primio je zahtjev hrv. nuncija, da Vlasi, koji se do­seliše u Hrvatsku, moraju zagrebačkom biskupu plaćati desetinu, a vla­steli služiti kao kmetovi i davati devetinu. Na istom saboru planula je borba izmedju katolika i protestanata. Kralj bijaše dakako na strani ka­tolika. Kad je dakle 1. svibnja 1604. potvrdio 21 stvoreni članak (zakon), onda je »sam po svojoj namisli i po kr. punovlasti« dodao još i 22. članak u prilog katolika, a protiv protestanata. Ovaj članak izazvao je u Ugar­skoj velike smutnje. Naprotiv se hrv. sabor 5. srpnja 1604. kralju za, uvalio, što brani katoličku vjeru. Zato sabor »jednoglasno zaključuje, da­še iz Hrvatstke imaju istjerati svi krivovjerci, a naročito propovjednici, koji su iz Štajerske izagnani, te borave na (Zrinskim) imanjima u Ozlju«. Sabor doznačuje radnike, koji će u Podravini dovršiti tvrdju Virje i ob­noviti tvrdju Novigrad. U krizevačkoj kapetaniji pojačat će se tvrdje Topolovac i Sv. Petar Čvrstec. U ivanićkoj Krajini obnovit će se g. 1604. tvrdja Čazma, koju su Turci g. 1552. zauzeli, a g. 1559. razorili. Na molbu grofa Tome Erdeda obećao je sabor, da će naredne godine, kada se obnovi Čazma, doznačiti radnike za popravak Erdedove tvrdje Moslavine. Na rijeci Kupi pojačat će se tvrdje: Petrinja, Rečica i Brkiševina.

Na jesen g. 1604. doniješe uhode vijesti, da se na granicama Hrvatsike sabiru velike čete Turaka. Pošto je prijetila pogibelj, da će Turci provaliti u Hrvatsku, stvara hrv. sabor 9. studenoga 1604. zaključak, da ban Drašković smije prema potrebi zakazati tabor, u koji će onda svakih 10 kmetskih kuća županije zagrebačke i križevačke odmah poslati 1 pje­šaka, a 20 kuća 1 konjanika. Ovu vojnu dužnost protegnuo je hrv. sabor 13. siječnja 1605. takodjer na varaždinsku županiju. Podjedno je odredio, da u slučaju skrajnje potrebe moraju u banov tabor osobno doći svi ve­likaši, plemići i t. zv. plemići jednoselci. Tko ne dodje, platit će globu, i to za pješaka 50 denara, a za konjanika 1 forint dnevno. Radi veće si­gurnosti podržavala je Hrvatska i tečajem zime stalnu svoju zemaljsku vojsku od 400 haramija.

Kralj Rudolf nije u Ugarskoj sretno ratovao s Turcima. Osim toga je ondje progonio protestante i kršio stari ustav. Radi toga plane g. 1604. u Ugarskoj buna koju je vodio Stjepan Bockaj. Veliki vezir turski 11. stu­denoga 1605. okruni Bočkaja na Rakoškom polju za kralja Ugarske i Erdelja. Bockaj pozove bana Draškovića, neka ga priznade kraljem svojim. No Drašković odbije taj poziv. Radi toga poslao je Bockaj na Dravu svoju vojsku, koju podupriješe Turci i Tatari. No hrv. sabor u Krapini 18. listo­pada 1605. zaključi ustanak naroda za obranu Hrvatske. U banov tabor na varaždinskom polju kod sela Šemovca mora 24. listopada 1605. svakih 5 kuća odaslati po 1 pješaka, a svakih 20 kuća po 1 konjanika. Vojnici moraju biti dobro oboružani, a sa sobom neka ponesu dovoljno hrane. Da pak ne bi Turci istodobno iz Bosne provalili preko Kupe, ostat će ondje dosta vojnika pod zapovjedništvom grofa Petra Erdeda. Tako se Hr­vatska g. 1605. sretno obranila od združenih Madžara i Turaka.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Prvo banovanje Tome Erdeda		Posljednje godine kralja Rudolfa