Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Domagoj

18. Ban Domagoj

Trpimira je naslijedio ban Domagoj. U njegovo su doba Hrvati opet počeli navaljivati na mletačke ladje, koje bi uz dal­matinsko Primorje polazile u Carigrad. Zato mu dužd Urso, Particiak (god. 865.) navijesti rat. Veliko brodovlje mletačko dodje u Dalmaciju, da ratuje na Hrvate. No kad je Domagoj vidio pretežnost. neprijatelja, ponudi mir. Dužd se odmah pomiri, a Domagoj dade taoce, koji će jam­čiti, da Hrvati ne će više udarati na ladje mletačke.

U to je vrijeme bio već dovršen raskol u crkvi kršćanskoj. Kriv mu je bizantinski car Mihajlo III. Vinopija (god. 842.-867.), mjesto koga je vladao njegov ujak: razuzdani Bardas, Mihajlo i Bardas protjeraju (g. 857.) iz Carigrada pobožnoga patrijarku Ignacija; za nasljednika mu pak postave Focija, koji nije ni bio svećenik, već kapetan tjelesne straže i državni tajnik. No papa Nikola I. ne htjede Focija priznati patrijarkom carigradskim. Zato se (god. 863.) car Mihajlo i patriiarka Focije odijele od Rima, osnovavši za bizantinsko carstvo samostalnu (grčko-istočnu) crkvu. Ovaj raskol dovede mladu državu hrvatsku u nepriliku. Pošto je naime bizantinska Dalmacija pripadala istočnomu, carstvu, moradoše i biskupi dalmatinski priznati patrijarku Focija. Naprotiv je narod hrvatski zajedno sa banom Domagojem bio skloniji Rimu, nego li Carigradu.

Naskoro se promijeniše prilike u Carigradu. Ovdje dade Vazilije Ma­kedonac (god. 867.) ubiti pijanoga cara Mihajla III., te se sam popne na carsko prijestolje. Novi car Vazilije I, (g. 867.-886.) skine Focija s pa-trijarške stolice, a na nju metne staroga Ignacija. Izmirivši se tako s pa­pom rimskim Hadrijanom II., izmoli od njega dozvolu, da se u Carigradu (god. 869.) sastane osmi crkveni sabor. Ovaj sabor prokune Focija i spali krivovjerne knjige njegove. Saboru su prisustvovali i papini povjereniei, koji bijahu u Carigradu najčasnije primljeni.

Sada je poduzetni car Vazilije I. zamislio dvije velike osnove. Da arapski gusari ne budu smetali trgovini na Jadranskome moru, treba ih protjerati iz južne Italije. Iza toga će Vazilije pokoriti slavenske narode na Balkanskom poluotoku, da ovdje uspostavi staro carstvo bizantinsko (t. j. da Kupa, Sava i Dunav postanu medjom carstva na sjeveru).

Za rat proti Arapima predobi Vazilije takodjer zapadno-rimskoga cara Ljudevita II., koji je vladao Italijom. Ljudevit će za taj rat dati kop­nenu, a Vazilije pomorsku vojsku. Valjda su bojica molili hrvatskoga bana Domagoja, neka im pomaže u ratu protiv Arapa. Vidimo naime, da u tome ratu dalmatinski Hrvati sudjeluju na kopnu i na moru. Rat je trajao od g. 869. do g. 871., a svršio se potpunom pobjedom kršćanstva. Glavna tvrdja Bari bude (2. veljače 871.) osvojena, sultan živ ulovljen, a Arapi bačeni iz Italije u Afriku, premda se tomu hrabro otimahu.

Za trajanja toga rata promijenio je car Vazilije vjersku politiku svoju. Papine povjerenike dade iz Carigrada prema Rimu otpremiti bez dovoljne straže, koja bi ih na putu branila od; gusara. I kao da je sve bilo udfešeno; kod Drača navale (god. 870.) neretvanski gusari na povjere­nike. Još je čudnovatije to, što ovi gusari puštaju povjerenike, neka pu­tuju dalje u Rim, samo im otimaju izvorne spise o saboru carigradskom. Pa što će gusarima ovi spisi? Ej, ne trebaju ih oni, ali ih treba onaj, koji je gusare najmio! Sumnja se, da je to bio car Vazilije, koji je ove spise na saboru potpisao, pak sada hoće, da se zametne njegov potpis. Car je povjerenicima papinim još prije odlaska njihova oteo izvorne isprave o saboru, pa ih onda vratio natrag, sjetivši se valjda mudrijeg načina, kako će doći do tih spisa. Da se pak ljudi ne dosjete namjere careve, počne sa lukavi Vazilije -tobože zgražati radi toga zločina. On će se da­pače i osvetiti bezbožnim gusarima hrvatskim! Zato šalje u Dalmaciju novo brodovlje bizantinsko, koje ovamo dovede Niketa Oorifa. Još je gotovo čitava hrvatska vojska zajedno sa banom Domagojem boravila u Italiji, ratujući na nevjernike. Zato su Bizantinci mogli po volji robiti i pustošiti sela i gradove na otocima i u Primorju dalmatinskom.

Ovo se djelo cara bizantinskoga općenito osudjivalo. O tomu svje­doči i pismo, što ga je car Ljudevit II. god. 871. pisao caru Vaziliju. Ni­keta je - piše Ljudevit - upotriebio onu zgodu s povjerenicima papi­nim za povod, da Hrvatima razori neke gradove, pa da po Hrvatskoj pohvata mnogo ljudi i blaga. Ali ipak nije papa natrag dobio one spise, koje su gusari oteli povjerenicima njegovim! Mene se bolno dojmila ne­pravda, koju su Bizantinci nanijeli Hrvatima. “Nije naime dostojno uči­njeno, kad se onim našim Slavenima (Hrvatima), - koji su s ladjama svojim boravili ikod Barija spremni za boj radi opće koristi, te koji ni­jesu ni mislili, da im od druge koje strane prijeti kakva pogibelj, - tako bezbožno ti vlastitoj domovini njihovoj svašta pljačkalo i otimalo”. Ako dakle ne želiš, da se razriješi vez ljubavi, koja nas je dosada spajala, tada te opominjem, da to naskoro popraviš, pa da zarobljene Hrvate pustiš u domovinu njihovu.

Car Vazilije nije poslušao savjet cara Ljudevita II. Zato se medju njima razvrglo prijateljstvo i svaki savez. Hrvati pak opravdano zamrze Bizantince, koji znadu i na saveznike svoje navaljivati s ledja. Kada se dakle na proljeće god. 871. hrvatsko brodovlje vratilo iz južne Italije, počne po Jadranskome moru hvatati trgovačke ladje bizantinske i mle­tačke. Ovaj mali rat uništi gotovo svu trgovinu mletačkp-bizantinsku. Hrvati su od nevolje postali gusari. Valjda smetahu i papinim podani­cima na zapadnoj obali Jadranskoga mora. Zato papa Ivan VIII. upravlja banu Domagoju ovo pismo: “Domagoju banu (“duci”) slavnomu,....... Osim toga opominjemo Tvoju odanost, da proti morskim gusarima, koji pod izlikom Tvoga imena navaljuju na kršćane, planeš tim žešće, što znadeš, da je uslijed njihove nevaljalštine okaljan glas imena Tvoga. Moglo bi se doduše vjerovati, da oni (gusari) bez Tvoje privole zasjedaju brodovima; ipak ne ćeš biti nevinim smatran, ako ih ne obuzdaš, jer vele, da bi ih Ti mogao ukrotiti. Ta pisano je: tko ne priječi zločine, koje može ispraviti, sam ih izvodi!”

Čini se, da papina opomena nije koristila. Hrvatski gusari udare da­pače god. 875. na istarske gradove: Umag, Novigrad, Cervere i Rovinj, te ih oplijene i razore. Dok su još ovi gusari pustošili po Istri, doznade mletačka dužd Urso, da će oni udariti i na Orado. Na tu vijest uze dužd 30 brodova, te pod je do Orada. Ne našavši tu Hrvate, podje ih tražiti na istarsku obalu. Ovdje dodje do ljuta boja, u kome budu hrvatski gusari pobijedjeni. Svi Hrvati, koji nijesu poginuli u boju, dopanuše ropstva mletačkoga. Dužd je ipak ove Hrvate pustio na slobodu; crkvama pak istarskim vrati dragocjenosti, koje su ugrabili gusari hrvatski. Veli se, da je spomenute gusare vodio Inoslav. Pošto ovomu Inoslavu daju vi­jesti pridjev “princeps Sclavorum”, možda je on bio sin bana Domagoja.

Medjutim je stradala i Dalmacija, i to od arapskih gusara. Mjeseca ožujka g. 872. dodju ovamo Arapi s otoka Krete. Arapi su opustošili neke gradove dalmatinske, a najviše otok Brač, te se onda s velikim plijenom vratili natrag na Kretu. Arapi se u Jadranskome moru pojaviše opet g. 875., kada su pokušali zauzeti i mletački Orado. - Slijedeće g. 876. umre Domagoj. Njegovoj se smrti radovahu Mlečani, koji Domagoju daju pri­djev “najgori ban slavenski”.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Mislav i Trpimir		Sedeslav