Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Benko Turoc

79. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Benko Turoc

Početkom g. 1615. spremahu se, bosanski Turci za navalu na Petrinju. To je doznao ban Tomo Erdedi, koji se od­mah pobrinuo, da pojača posadu u Petrinji. U tu svrhu pisao je u Odri 16. siječnja Jurju Vagiću, županu turopoljskomu, ovo hrv. pismo: »Neka znate, kako nam iz Petrinje stanoviti poglaviti ljudi zbog nje pogibelji hude glas pišu. Zato, da orsag po neprigledbi kojoj kakvoga skvara ne valuje, zapovidamo vam našom banskom moćjom, da taki iz plemenitih Turovoga polja ljudi polovicu na 15 dan sa dovoljnim brašnom i oružjem v nutar v Petrinju, a drugu polovicu opet na drugih 15 dan, kako ste se i sami obećali poslati, da od neprijatelja Petrinju čuvaju, v tom ino da nimate včiniti, a i od drugod hoćemo v nutar pomoć dati*.

Kralj je 16. veljače 1615. za bana hrvatskoga imenovao ludbreškoga vlastelina Benka Turoca. Ovaj potomak stare plemićke obitelji iz sjev. Hrvatske bijaše glasovit junak. Turoc je prvi udario na Turke u slavnoj bici kod Siska 22. lipnja 1593. On je i kasnije sudjelovao u mno­gim borbama s Turcima, te se vazda odlikovao.

Benko se 20. veljače 1594. u Stubici vjenčao sa Suzanom, kćerkom zagorskoga velikaša Petra Ratkaja, te je po svojoj ženi došao u srod­stvo s uglednim obiteljima: Orehovački, Konjski i Čikulin. Turoc je po­sjedovao imanja: Ludbreg, Belec i polovicu Vinice. On je Vinicu bašti­nio po svojoj baci Ani Gjulaj, ikoja ga je dovela u srodstvo s obiteljima: Ištvanfi, Keglević i Drašković. Nije dakle čudnovato, što se u Hrvatskoj ugodno primilo imenovanje Benka Turoca. Kralj je to imenovanje obja­vio 16. veljače 1615. posebnim pismom hrv. staležima, ikojima poručuje ovo: Turocu je »podijeljena banska služba sa svom čašću, vlašću i juris­dikcijom, kakvu su vršili drugi predšasnici njegovi«. Staleži imaju doći na hrv. sabor, što će ga sazvati kr. povjerenici: biskup Petar Domitrović i barun Petar Drašković. Njima je kralj povjerio zadaću, da Turoca uvedu u bansku službu. Kada Turoc položi »običajnu prisegu dužne vjer­nosti«, moraju ga svi za bana priznati, te se u svatko doba pokoravati njegovoj sudbenosti i zakonitim nalozima, jer je »on vaš vladar iza našega veličanstva«. Za Tomu Erdeda kaže kralj, da je vladao »veoma pohvalno i na naše zadovoljstvo«, pa da je riješen banske službe »na postojanu svoju molbu.«

Kao ban hrvatski postade Turoc 16. veljače 1615. i kr. tajnim sa­vjetnikom. On se toga dana nalazio u Beču, gdje je pred kraljem Mati-jom položio 2 prisege: kao ban i kao tajni savjetnik. Kada se iz Beča vratio u Hrvatsku, upozoriše ga prijatelji, da je samo djelomice ispu­njen zahtjev hrv. sabora. Kralj je naime popustio jedino u pitanju in­stalacije bana; ali ni Turocu nije dao bansku zastavu (banderij), niti mu je odredio plaću za uzdržavanje banske čete. Dobro se znalo, da je to provadjanje stalne osnove: kako bi se banu oduzeo vojnički dio vlasti njegove. Zato je Turoc 30. ožujka 1615. iz Vinice pismeno zamolio ba­runa Ivana Mollarta, predsjednika »dvorskoga ratnoga vijeća«, neka mu pošalje bansku zastavu i doznači tromjesečnu plaću za banske vojnike, jer se po starom običaju ove kraljevine ne može banov uvod svečano obaviti bez kr. banderija.

Banova molba ostade neuslišana. Medjutim su biskup Petar Domitrović i barun Petar Drašković za 21. travnja 1615. u Zagreb sazvali hrv. sabor, na kome su kao kr. povjerenici staležima predstavili no­voga bana. Nato je Turoc u župnoj crkvi sv. Marka položio propisanu prisegu. Sabor u zapisnik stavlja opasku, da »ova neobičajna instalacija banske službe ne smije u buduće prejudicirati starim njihovim običa­jima i slobodama«. Zato sabor u Beč šalje kanonika Pavla Jagustića i plemića Nikolu Malenića, da kralju razlože potrebe Hrvatske. Novi pak ban odmah je potvrdio u službi dosadašnjega podbana Krstu Mrnjavčića. Pošto se to smatralo novim imenovanjem, ponovio je Mrnjavčić na sa­boru prisegu.

Još istoga je dana hrv. sabor upravio kralju pismo, koje poniješe Jagustić i Malenić. U tome pismu staleži mole kralja:

1. Neka što prije banu pošalje kr. banderij i plaću za bansku četu; ova će »na (pokupskoj) Krajini, koja je već toliko godina gotovo zapuštena i zanemarena«, biti spas toli »ovim ostancima kraljevine koli susjednim pokrajinama vašega veličanstva«.
2. Neka dade pomoći za obnovu tvrdjava, u koje treba sta­viti topove i drugo oružje.
3. Neka kralj provede tolike stvorene zakone, kojima se odredjuje, da Vlasi postaju kmetovi one vlastele, na čije se posjede doseliše.

Jagustić i Malenić izniješe pred kralja potrebu, da ban Turoc s banskom četom stalno boravi u Brkiševini na Kupi radi lakše obrane Hrvatske od Turaka. U tu svrhu trebalo bi troškom od 27.000 for. ob­noviti tvrdju u Brkiševini i ondje sagraditi zgrade za bana i vojsku. O tom je kralj Matija — boraveći 26. rujna 1615. u Pragu — raspravljao sa svojim »dvorskim vijećem«, te je stvorio ove odluke:

1. Neka se odmah piše u Beč, da izrade banderij, koji će poslati kr. povjerenicima (Domitroviću i Draškoviću), da ga predadu g. banu.
2. Treba se pobrinuti, da nova banska vojska dodje u tvrdje (na Kupi), gdje će činiti posade i straže.
3. Još prije nastupa zime neka se toj vojsci dade plaća za 8 ili 9 mjeseci u gotovu novcu i u suknu.
4. Od zatraženih 27.000 for. za iz­gradnju i obnovu tvrdje Brkiševine u prikladno mjesto za rezidenciju g. bana želi kralj, da se tridesetnici u Nedelišću naloži, neka u tu svrhu što prije doznači barem 10.000 for., a ostatak neka se namakne od pri­hoda, koji će caru doći iz Njemačke. Jednako se kralj odlučio, da dozna pravo stanje u Krajini. Zato je odredio komisiju, koja će proučiti »vla­ško pitanje«. To je kralj iz Praga 4. rujna 1615. javio Ivanu i Nikoli Peašinoviću, starješinama Vlaha u slav. Krajini.

Kralj je u to vrijeme htio udobrovoljiti Hrvate zato, Što se već si­gurno znalo, da će zaći u rat s mletačkom republikom. Ovaj rat prouzročiše senjski Uskoci; zato se obično i zove »Uskočki rat«. Kako im samo ime kaže, Uskoci su nekada uskočili iz Turske. Zato oni mrze Turke i njihove pomagače Vlahe (martoloze). Kolika je to bila mržnja, najbolje pokazuju ova 2 dogadjaja. Uskoci su g. 1569. kod Perušića uhvatili 2 martoloza, koji su »senjsku djecu lovili i Turkom prodavali«. Da im se osvete, Uskoci ih žive nabiše na kolce, oko kojih zapališe drva. A g. 1599. uhvatiše Uskoci 25 martoloza, koji su u Primorju »robili, žgali i veliko zlo činili«. Uskoci su »vse do jednoga na kolce nabili i kruto s oštrom smertjum vumreti vučinili«. Uskoci su činili posadu u Senju, ali im je obično izostala plaća, koju bi im slati morao kralj, a od g. 1578. štajerski nadvojvoda. Pošto je senjska okolica kamenita i slabo rodna, morahu se Uskoci prehranji­vati ratnim plijenom. Zato su svake godine četovali u Tursku. Obično bi preko Velebita zalazili u Liku i Krbavu, pa tamo Turcima otimali žito i stoku, a i ljude, koje bi kasnije puštali kući uz otkupninu u novcu. Na malenim ladjama svojim odvezli bi se Uskoci u Dalmaciju, gdje su pri­morski gradovi pripadali mletačkoj republici, a gotovo sve drugo Tur­cima. Iz turske Dalmacije vraćali bi se Uskoci s bogatim plijenom. Taiko je 800 Uskoka u ožujku g. 1610. na 12 ladja pošlo četovati u područje rijeke Neretve. Uskoci provališe 7. rujna 1610. u tursku Dalmaciju kod Makarske. U srpnju g. 1612. napalo je 500 Uskoka na Turke nedaleko Zadra; a u travnju god. 1613. provalilo je 500 Uskoka na tursko zem­ljište kod Skradina. Turski podanici od Splita do Neretve plaćahu da­pače Uskocima stalan danak, da budu poštedjeni od uskočkih posjeta. Najradje su Uskoci na moru hvatali turske trgov. ladje. Da se tomu ugnu, prevažali bi turski trgovci svoju robu na mletačkim brodovima. Radi toga počnu Uskoci hvatati i mletačke ladje, da se uvjere, ne voze li tursku robu. Mlečani su Uskoke tužili nadv. Ferdinandu, koji onda u Senj šalje svoje povjerenike, da povedu istragu i da oštro kazne Us­koke. Opetovano su povjerenici Uskoke vješali, a ladje im palili. No time se samo na neko vrijeme obustavilo četovanje Uskoka, koji ne mogu živjeti od kamena. Sada su i Mlečani stali Uskoke loviti i ubijati. Ali jao onomu, tko je prolio uskočku krv, jer će se Uskoci osvetiti njemu ili njegovu rodu, makar i usred Venecije! Tako su Uskoci g. 1613. u luci grada Paga uhvatili mletačku ladju, ikojom je zapovijedao Krištof pl. Venier. Uskoci ubiše časnike, a ladju i Veniera odvedoše u Senj. Tu su na smrt odsudili i ubili Veniera, da se Mlečanima osvete, što su njihovi, ljudi u svibnju g. 1613. ubili 70 Uskoka, koji četovahu u dolini Neretve.

Još g. 1609. ponudila je mletačka republika nadv. Ferdinandu ve­liku svotu novaca, ako joj prepusti grad Senj. O tome se radilo i g. 1613., kada je u tu svrhu kod kralja Matije boravio mletački poslanik Soranzo. On je imao uputu, da kralju u zamjenu za Senj ponudi koji mletački grad. Ali njegova namjera nije uspjela, jer je dobio odgovor, da se hrv. sabor ne bi htio odreći Senja. Zato je Soranzo mlet. republici svjetovao, neka barem kupi šume u hrv. Primorju. Kada im pak ni to nije uspjelo, započnu Mlečani g. 1615. otvoreni rat, da se tako domognu hrv. Pri­morja. U taj rat zašao je uz nadv. Ferdinanda takodjer kralj Matija. Najviše se ratovalo oko Trsta, Gorice i Gradiške, zatim u Istri, koja je djelomice pripadala Austriji djelomice mlet. republici. Mnogo je postradalo i hrv. Primorje. Tu je mlet. kapetan Lovro Venier 27. kolovoza 1615. sa 6 galija i 36 oružanih ladjica po noći udario na Novi u Vinodolu. Frankopanska tvrdja bude djelomice zauzeta djelomice oštećena, a či­tavo trgovište Novi opljačkano. Mnoge Novljane odvedoše Mlečani na, svoje galije, gdje ih prikovaše kao veslače. O toj mlet. navali na Novi raspravljalo se na hrv. saboru u Zagrebu 12. listopada 1615. Hrvati se bojahu, da će sada i Turci zaigrati krvavo kolo. Zato sabor odredjuje, da cijela varaždinska županija mora obnoviti tvrdju u Koprivnici. Svaki »dim« ima dati po 2 težaka, koji će ra­diti 10 dana. Kmetovi zagr. i križ. županije moraju utvrdjivati Petrinju. Kaptolski kmetovi imaju pojačati tvrdju Sisak, biskupovi Poikupsko, a Erdedovi: Želin i. Novigrad. Sva vlastela moraju za 15 dana popraviti mostove i javne ceste na svojim posjedima. Za isplatu vjenčanoga dara kralju, te za plaću haramija i za druge potrebe doprinijet će za g. 1615. svaki »dim« po 7 for. Pošto je umro protonotar Matija Andrašić, jednoglasno je za protonotara izabran dosadašnji vicepr. Stjepan Patačić; vlastelin iz Zajezde. Dugo se već nijesu držali banski sudovi (judicia octavalia), jer nije bilo pravoga bana. Zato sabor odredjuje, da ban za 6. siječnja 1616. sazove banski stol, kojemu će biti prisjednici: pod-ban Krsto Mrnjavčić, protonotar Stjepan Patačić, kanonici: Baltazar Dvorničić, Pavao Jagustić i Benko Vinković, te plemići: Grga Žunjetić, Ivan Šamšinovečki, Ivan Budor, Mojsija Zabočki, Nikola Tompa, Ivan Petričević, Mijo Vernić, Ljudevit Bedeiković, te Ivan i Krsto Petev. Za plaću ovih prisjednika mora svaki »dim« u Hrvatskoj do Božića dati po 20 denara. Sabor je riješio i jednu aferu. Nikola Nagy iz Varaždina zamolio je palatina Gjuru Turzoa, neka mu izradi, da slobodno ispovijeda protestantsku vjeru. Palatin se pismeno obrati na biskupa Domitrovića, koji je to iznio pred sabor. Nato je stvoren ovaj zaključak: »Neka se u ime kraljevine (Hrvatske) piše g. palatinu opomena, da nam u poslu vjere ne propisuje zakone. Ova je kraljevina i u člancima bečkoga mira (od 23. lipnja 1606.) ostavljena netaknuta u staroj svojoj vjeri. Uosta­lom ostanci ovih kraljevina ne priznavaju drugu nego li jedinu rimoka­toličku pravu vjeru, koju im predji ostaviše i koju su dosada neokaljanu sačuvali.« Još je sabor odredio, da se iz Hrvatske izagna Nikola Nagy, koji je g. palatina zlo uputio, te koji se usudio, da ustane protiv javnih ustanova. Ako Nagy za 15 dana ne ostavi Hrvatsku, neka se uhvati i radi kazne predade grofu Tomi Erdedu, kao vrhovnomu kapetanu grada Varaždina; njegov pak imetak neka se zaplijeni za isplatu haramija. Nikoli Maleniću, kao izaslaniku hrv. sabora, poslala je austr. dvor­ska komora iz Praga 5. siječnja 1616. izvještaj o isplatama banske čete. Za prošle tri godine duguje kralj banskim vojnicima 73.000 for. Na ra­čun toga duga isplatit će komora 25.000 for. u roku od 6 mjeseci, a osta­tak do konca g. 1616., i to djelomice u novcu, djelomice u suknu i u sre­bru. Bivšem banu Ivanu Drašikoviću duguje kralj 77.000 rajnskih for., što ih je Drašković predujmio za uzdržavanje banske vojske. Kralj će i taj dug u 2 obroka tečajem g. 1616. isplatiti obitelji pok. bana. Za uzdrža­vanje sadašnje banske čete odredio je kralj dosada 4.000 talira. Za ob­novu tvrdje Brkiševine odredio je kralj 10.000 for. Komora (kao financijalna oblast) šalje Maleniću prijepise ovih kraljevih doznaka za tridesetnicu u Nedelišću.

Usprkos miru provališe Turci iz Bosne g. 1615. u Hrvatsku, gdje zapališe kuće ispod Križanićeva Turnja blizu utoka Mrežnice u Koranu. Očekivalo se, da će Turci na proljeće g. 1616. navaliti s većom silom. Zato hrv. sabor u Zagrebu 18. travnja 1616. zaključuje, da se u takvom slučaju ima oko bana Turoca sabrati sav narod »po starom i već po­svećenom običaju«. Osim toga sabor odredjuje radnike, koji će pojačati tvrdje Petrinju, Koprivnicu, Brkiševinu, Sisak, Pokupsko, Želin i Novi­grad. Iz turskoga se ropstva vratio zagorski velikaš Juraj Konjski. Po­što je mnogo novaca morao Turcima platiti za otkupninu, sabor mu u ime pripomoći daruje sav porez, koji će se tečajem 5 godina ubrati na posjedima njegovim i brata njegova. Još je sabor stvorio ovaj zaklju­čak: »Stranci, koji stekoše plemstvo, ne će se u Hrvatskoj smatrati ple­mićima dotle, dok u hrv. saboru ne polože prisegu vjernosti«.

Malo iza toga provalilo je 2500 Turaka u pokupsku Krajinu, gdje otvoreno — kao da je rat — pod zastavama i uz zvukove trubalja uda­riše na tvrdju Sredičko. Turci su imali topove, te zauzeše tvrdju, u kojoj zarobiše 40 haramija. Kada ih naši zapitaše, zašto ratuju i krše ugo­vor o miru, odgovoriše Turci, da više nema mira. Medjutim je kralj Matija obnovio mir s Turcima. On je ugovor o miru poslao i hrv. saboru, koji se 16. lipnja 1616. sastao u Zagrebu. Staleži zahvališe kralju za obnovljeni mir; ne zaboraviše istaknuti, kako Turci u novije doba s otvorenim mačem provaljuju u Hrvatsku, pa time krše mir. Zato sabor zaključuje, neka ban podje u Beč, da ove neprilike razloži kralju i ratnomu vijeću, a podjedno da zatraži i bansku plaću. Da se zaštiti tvrdja Sredičko, imaju onamo 24. lipnja 1616. poći oboru­žani svi plemići jednoselci križ. županije. Oni će tamo čuvati stražu 10 dana. Tko ne dodje, platit će globu od 40 denara za svaki dan. Ako se pokaže potreba, morat će se dići i u Sredičko poći takodjer svi plemići jednoselci zagrebačke županije. Ban Turoc nije pošao kralju u Beč, jer je opet 300 Turaka udarilo na Sredičko. Zato on 20. lipnja 1616. iz Vinice javlja kralju ove turske provale. Podjedno ga moli, neka mu već jednom pošalje banderij (bansku zastavu) i doznači plaću za bansku četu, koju uzdržaje vlastitim novcem. Turoc još nije primio nikakvoga novca, dapače niti plaće, kroja mu pri­pada kao banu hrvatskomu.

Rat s Mlečanima trajao je tečajem cijele g. 1616. Uskoci počiniše nebrojena junaštva na moru, gdje su ladjicama svojim tražili i napadali mletačke galije. Istodobno su Mlečani pustošili hrv. sela u Primorju gdje razoriše i sve solare, što ih podigoše Zrinski i Frankopani, da iz morske vode dobivaju sol. Na Jadranskom se moru pojavila velika špa­njolska ratna mornarica. Španjolci naime takodjer zadjoše u rat s mlet. republikom, te su nastojali, da joj otmu gradove, i otoke u Dalmaciji; ove bi onda pripojili kraljevini Napulj, koja je tada zapremala južnu Ita­liju, a pripadala je Španjolskoj. Uskoci su branili i sačuvali istarske gradove Labin i Plomin, koji pripadahu nadv. Ferdinandu. No zato su Mlečani 19. srpnja 1616. udarili na Karlobag, gdje se u tvrdji nalazilo samo 12 vojnika, koji se predadoše. Mlečani su Karlobag opljačkali i ra­zorili. Mlet. brodovlje doplovi 12. kolovoza 1616. u bakarski zaljev, te počne udarati na Zrinski grad Bakar. Kapetan Ivan Budački branio je Bakar lako dugo, dok mu ne dodjoše u pomoć Hrvati iz Vinodola, Grob­nika, Klane i Rijeke. Kapetan Burgunder doveo je 300 mušketira. Uzalud su Mlečani iz topova pucali na Bakar. Na koncu im ne preostade drugo, nego da topove stave na brodove, koji otploviše iz bakarskog zaljeva.

Pod jesen g. 1616. doznalo se, da će u Hrvatsku doći brojne čete, što ih je car i kralj Matija sabrao za rat na Mlečane. Po uputi nadv. Ferdinanda imaju se ove čete sabirati i vježbati u gradu Varaždinu, oda­kle će onda preko Hrvatske putovati u Trst, Goricu, Istru i Gradišku. Protiv ove namjere ustade hrv. sabor, što ga je Turoc za 19. rujna 1616. sazvao u Varaždin. Sabor je zaključio, da treba u ime kraljevine Hrvat­ske pisati kralju Matiji i nadv. Ferdinandu, neka spomenute njem. voj­nike vode u austr. Primorje običajnim putem preko Štajerske, a ne kroz Hrvatsku, koja je »dosta shrvana nevoljama prošlih ratova«. U ostalom je požunski sabor zabranio u Hrvatsku »voditi tudju vojsku«. Da ipak bude Hrvatska spremna za svaki slučaj, odredjuje sabor, da svaki »dim« mora do 1. listopada 1616. po 1 četvrtinku zobi dovesti u Varaždin, gdje će plemići Ivan Rukelj i Grga Toplički spremiti zob u gradsku kuću. Tko ne ispuni taj nalog, platit će 1 forint globe. Svaki »dim« varažd. županije ima po 2 radnika poslati u Koprivnicu, gdje će svaki radnik morati oko bedema očistiti grabu u širini od 1 rifa. Kmetovi zagr. i križ. županije utvrdjivat će Petrinju. Sabor opominje baštinike Petra Erdeda, neka ne zapuste staru tvrdju Cesargrad (kod Klanjca), koja se pretvara u ruševinu. Kralj je doznačio municiju za tvrdje na rijeci Kupi, te sabor odredjuje, da se ova municija doveze iz Beča na trošak Hr­vatske.

U Vinici je 8. studenoga 1616. umro hrv. ban Benko Turoc, koga i pokopaše u tamošnjoj župnoj crkvi. Nadgrobni natpis sa slikom bano­vom sačuvao se do danas. Povodom banove smrti sastade se u Za­grebu 17. stud. 1616. hrv. sabor, koji je zaključio, da imaju odmah u Beč poći kanonik Pavao Jagustić i plemić Nikola Malenić. Oni će kralja za­moliti, da imenuje hrv. bana, te mu u ime sabora kao najzgodnije kandi­date predložiti: 1. Tomu Erdeda, 2. Ivana Keglevića i 3. Sigismunda Er­deda (sina Tomina). Sabor se dakle g. 1616. poslužio pravom, koje mu je g. 1527. dao kralj Ferdinand I., kada je pozvao hrv. staleže, da »sami označe nekoliko zgodnih i za takvu čast dostojnih osoba«. Za g. 1616. odredjuje sabor 7 ugarskih for. poreza od svakoga »dima«. Prva polovica ima se uplatiti 2. veljače, a druga 24. lipnja 1617. Porez imaju preko vlastele ubrati podžupani i plemićki suci, koji će novac predati kanoniku Baltazaru Dvoračiću. Tko ne plati u odredjeno vrijeme, morat će za kaznu platiti dvostruku svotu. Od toga viška pripada 1 trećina dotičnomu podžupanu ili pl. sucu, a 2 trećine u korist kraljevine Hrvatske.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Drugo banovanje Tome Erdeda		Ban Nikola Frankopan Tržački