Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Posljednje godine kralja Rudolfa

77. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Posljednje godine kralja Rudolfa

Nadv. Matija, ikoji je upravljao Ugarskom, Austrijom i Hrvatskom, brzo se uvjerio, da njegov brat Ru­dolf ne raspolaže dovoljnim sredstvima za ratovanje s Bočkajem i s Tur­cima. Uz to se sve jače opažala duševna bolest kralja Rudolfa. On je izgubio povjerenje u sve ljude oko sebe. Zato je neprestano mijenjao dvor­ske savjetnike, činovnike i dvoranike. Jedini sluga Filip Lang ostade trajno u milosti kraljevoj. Tko je dakle htio štogod polučiti kod kralja, mo­rao je podmititi Langa. Može se reći, da od g. 1605. [dio g. 1608. nije vladao kralj Rudolf, a, još manje njegov brat Matija, nego lukavi komorni sluga Lang. To je zabrinulo kraljevu braću Matiju i Maksimilijana, te kraljeve bratiće Ferdinanda i Maksimilijana Ernesta. Ove 4 nadvojvode sastadoše se 30. travnja 1605. u Linču, odakle podjoše u Prag, da kralju Rudolfu predoče pogibelj, koja prijeti habsburškoj dinastiji. Suludi kralj predbaci im, da mu hoće »žezlo ugrabiti i krunu s glave skinuti«. Ipak je 28. svibnja 1605. nadv. Matiju opunomoćio, da ugovara s Bočkajem. Tako je 15. si­ječnja 1606. došlo do primirja, a 9. veljače predložio je nadv. Matija svoj nacrt o miru. Kralj Rudolf odobri taj nacrt, te pozove Ugre i Hrvate, neka 24. travnja 1606. dodju na zajednički sabor u Požun.

Tim povodom sastao se 10. travnja 1606. u Zagrebu hrv. sabor, da bira nuncije za požunski sabor i da izjavi svoje mnijenje o spomenutom nacrtu. Za nuncije budu izabrani: podban Krsto Mrnjavčić, kanonik Petar Domitrović i varaždinski odvjetnik Ivan Kitonić, koji bijaše tada glasovit pravnik. Njima daje sabor instrukciju (naputak), kako da rade u Požunu. Što se tiče obrane staroga ustava ugarskog, neka nunciji podupru Ma­džare. Ali u vjerskim stvarima nikako ne smiju popustiti od prava katoličke crkve. Uz to neka iznesu tegobe i želje kraljevine Hrvatske, napose ove:

1. Kralj ne smije Hrvate siliti, da ratuju u Ugarskoj, jer Turci »danju i noću nastoje, da ovu kraljevinu — ne toliko otvorenim oružjem, koliko prijevarom — osvoje, a osobito da zauzmu Petrinju i Koprivnicu«.
2. Neka se i nadalje uzdrži staro pravo Hrvatske, da njeni žitelji plaćaju samo polovicu poreza.
3. Neka nunciji iznesu, kako oklopnici iz Varaždina, Kar­lovca i drugih krajiških mjesta čine štetu bijednim kmetovima, koje sile na razne daće, te na podavanje stanova i podvoza. Kmetovi će zbog ovih nasilja ostaviti sela u okolišu spomenutih mjesta, uslijed čega će se Kra­jina teže uzdržavati. »Kao što naši državljani ne htjedoše podnositi ne­prijateljski jaram i biti podanici Turaka, isto tako ne mogu i ne će trpjeti napadaje zločinačkih vojnika, koji plijene njihova imanja«.
4. Zato neka kralj »službe i zapovjedništva (»vrhovne kapetanije«) u Hrvatskoj i Sla­voniji odsada podjeljuje dobro zaslužnim vjernim svojim domaćim žite­ljima«.
5. »Neka se banu povrati prijašnja punovlast, da naime predstoji kraljevini i Krajinama od Drave do Jadranskoga mora«.
6. »Vlasi, koji su tečajem ovih razornih vremena smješteni u području Hrvatske i Slavo­nije, zatiru ovu tužnu kraljevinu kradjama i razbojstvima«. Zbog ovih zločina ne će Vlahe kazniti krajiški kapetani, kojima su podvrgnuti. Zato neka nunciji traže, da kralj Vlahe izuzme ispod vlasti i sudbenosti kape­tana, pa da ih podvrgne vlasnicima onih zemljišta, na koja se doseliše Vlasi.
7. Pošto se Ivan Drašković javno na saboru odrekao banske časti, neka nunciji to jave nadv. Matiji. »Neka se kralj dobrostivo za vremena pobrine za (banova) nasljednika, da kraljevina ne zapane u skrajnje ra­sulo«.
8. Nunciji neka nadv. Matiji tuže karlovačkoga generala Vida Ki­sela, koji je plemićkoj obitelji Barilović oteo grad Barilović, a obitelji Herendić kaštel Mrežnicu (kod Dugerese).

Podjedno je sabor za popra­vak Petrinje doznačio kmetove županije zagrebačke, a za obnovu tvrdje Koprivnice kmetove križevačke i varaždinske županije. Kako bivši ban Drašković mora s velikašima poći u Požun, izabire sabor grofa Petra Erdeda za gubernatora (upravitelja) Hrvatske, te mu do banova povratka iz Požuna daje vlast i moć, da žiteljima u slučaju potrebe objavi rat i da ih pozove na obranu domovine.

Bočkaj nije dugo htio prihvatiti nacrt nadv. Matije o miru. Zato se 24. travnja 1606. nije mogao sastati sabor u Požunu. Mir je sklopljen te­kar 23. lipnja 1606. u Beču. Po tome bečkom miru dobiva Bockaj vojvo­dinu Erdelj i 8 ugarskih županija, ali pod vrhovnom vlašću kralja Rudolfa; zato će odsada i Erdelj šiljati svoje nuncije na zajedničke sabore ugarsko-hrvatske. U samoj Ugarskoj dozvoljava se protestantska vjeroispovijest; zato se ukida po kralju Rudolf u nametnuti 22. članak od g. 1604. Kralj proglašuje opću amnestiju (pomilovanje), te obećaje, da će vršiti ustav; naročito će odmah dati na saboru birati palatina ugarskoga.

Kad su bečki mir predočili kralju Rudolfu, on je dugo oklijevao, te ga je potpisao istom 9. kolovoza 1606. Medjutim su za 15. kolovoza u Beč pozvani hrv. i ug. staleži, da ondje odobre ustanove o miru. Tim povodom sastao se 21. srpnja 1606. u Zagrebu hrv. sabor, koji je odredio, da kao nunciji u Beč podju Ivan Kitonić i podban Krsto Mrnjavčić. Oni se imaju pobrinuti, da Hrvatska dobije istu slobodu poput Ugarske, izuzev slobodu vjere. »Banska vlast neka se po starom običaju — toli u vojnim koli u upravnim poslovima — proširi od Drave do Jadranskoga mora«. Nunciji neka kod kralja Rudolfa i nadv. Matije porade, da »se zaslužnim doma­ćim ljudima povjeravaju kapetanije pograničnih mjesta«. Podjedno neka uznastoje, da kralj bez oklijevanja imenuje bana, pa da »pošalje dosada zasluženu plaću bivšemu g. banu i banskim vojnicima«. Potonja uputa jasno kazuje, da je Ivan Drašković bansku čast napustio zato, Što kralj Rudolf nije uredno pošiljao plaću za bana i za banske vojnike.

Ugarski i hrvatski staleži izdadoše 23. rujna 1606. u Beču ispravu, kojom potvrdjuju, da se kralj Rudolf izmirio s knezom Stjepanom Bočkajem. Ovu su ispravu od Hrvata osim nuncija potpisali prisutni velikaši: Tomo Erdedi, Ivan Keglević, Nikola Zrinski, Benko Turoc, Nikola Ištvanfi i Juraj Keglević.

Bečki je mir odredio, da se kralj Rudolf ima izmiriti s turskim sul­tanom Ahmetom. I zaista je na ušću rijeke Žitve u Dunav (nedaleko Komorana) 20. listopada 1606. došlo do pregovora, a 11. studenoga i do mira. Svaka je stranka zadržala, "što je tečajem dugoga rata osvojila. Tako su Hrvatskoj pripale tvrdje: Petrinja, Čazma, Moslavina, Gore i Hrastovica. Car ne će više Turcima plaćati godišnji danak od 30.000 dukata, nego će jednom za uvijek poslati sultanu dar od 200.000 forinti. Mir ima trajati 20 godina, računajući od 1. siječnja 1607. Na granicama se više ne smije četovati, plijeniti, pustošiti ili tvrdje osvajati. Nove tvrdje ne smiju se po­dizati; ali stare tvrdje slobodno se popravljaju i obnavljaju.

Ovo je prvi pravi mir s Turcima. Dosele je Turska »dozvoljavala« samo primirja. Turci su za pregovaranja o miru tečajem 16. vijeka samo­voljno nametali preteške uvjete, da ponize protivnika. Sada pak postu­pahu po medjunarođnom pravu, smatrajući protivnika ravnopravnim sebi. Zato se svijet čudio, što kralj Rudolf nije zadovoljan s uvjetima toga mira. On je doduše mir 9. prosinca 1606. potpisao, ali je spis zadržao kod sebe. Ispravu je nadv. Matiji poslao tekar 31. ožujka 1607., kada ga je na to sklonuo njegov sluga Filip Lang, koji je u tu svrhu primio mito od 40.000 forinti. Toga nije dočekao Stjepan Bočkaj, koji je nenadano umro 29. pro­sinca 1606. u Košicama. Njega je naslijedio dosadašnji namjesnik Sigis­mund Rakoci, koga su Erdeljci izabrali 12. veljače 1607. za vojvodu svoga.

Da nagradi bivšega bana Tomu Erdeda, koji je mnogo svoga novca potrošio na uzdržavanje banske vojske, jer ju kralj nije uredno plaćao, dade mu kralj 24. ož. 1607. za uvijek »stari grad« u Varaždinu. K tomu gradu spadahu dva posjeda (Trnovec i Novaki), 2 dravska otoka (Gardinovšćak i Ratinšćak), te žitelji ulice Novaki u predgradju varaždinskom. Podjedno je kralj imenovao Erdeda »nasljednim« županom varaždinske županije te »kapetanom« utvrde i gradjana varaždinskih. Hrvatski je sabor Tomu Erdeda 25. lipnja 1607. izabrao takodjer za »zemaljskoga kapetana«. Na istom saboru stvoren je zaključak, da hrvatski nunciji i u tome slučaju — ako na zajedničke ugarsko-hrvatske sabore počnu dola­ziti izaslanici Erdelja — moraju zadržati staro svoje pravo, da sjede na prvom mjestu i da prvi glasuju. U Varaždinu je Tomo Erdedi uz velike svečanosti 10. prosinca 1607. uveden u podijeljene mu časti. Kr. povjere­nikom za taj čin bijaše zagrebački biskup Šimun Bratulić. Od hrv. velikaša bijahu prisutni: Ivan i Petar Drašković, Ivan i Gjuro Keglević, Pe­tar Erdedi, Benko Turoc, Ivan Ratkaj, Fridriik Sekelj i Nikola Ištvanfi, a od uglednih hrv. plemića: podban Krsto Mrnjavčić, viceprotonotar Stjepan Berislavić, podžupan Ivan Petev, Krsto Petev, Vuk i Grga Druškoveaki, Mojzes Zabočki, Ivan Budor, Gašpar Gotal, Ljudevit Bedeković, Ivan Šemovečki i Baltazar Patačić.

U dvoru biskupa zagrebačkoga sastao se 13. stud. 1607. hrv. sabor, komu predsjedahu biskup Bratulić i podban Mrnjavčić, jer se Ivan Drašković posvema odrekao banske časti. Sabor je zaključio, da kanonik Bal­tazar Dvorničić Napulv i plemić Nikola Malerić imaju poći u Prag, te kralju Rudolfu uručiti 2 predstavke, kojima hrv. sabor moli da kralj po­tvrdi neke članke hrv. sabora od 5. srpnja 1604., pa da što prije imenuje domaćega čovjeka za bana s potpunom vlašću. Kralj je zaista 16. si­ječnja 1608. podijelio sankciju za 10 članaka spomenutoga sabora, koji uslijed toga dobiše moć pravih zakona. Tu je naročiti »vlaški zakon«, koji odredjuje, da u Hrvatsku doseljeni Vlasi moraju biti kmetovi one vlastele, na čije ih posjede naseliše krajiški kapetani. Vjerski pak zakon odredjuje, da je u Hrvatskoj dozvoljena samo katolička vjera. Time se Hrvatska bitno razlikovala od Ugarske, gdje su protestanti dobili slobodu ispovije­danja svoje vjere. Ovi su zakoni 25. veljače 1608. proglašeni na hrv. sa­boru u Zagrebu.

Medjutim je dozrio razdor izmedju kralja Rudolfa i njegova brata Matije. Kralj je svakom prigodom pokazivao, da ne voli Matiju. On je na­mjeravao, da prijestolonasljednikom imenuje nadv. Leopolda, koji bijaše biskup u Pasovi, a imao je tek 20 godina. Govorilo se, da će kralj oduzeti Matiji upravu Ugarske, Hrvatske i Austrije. Uz to je kralj kršio uvjete bečkoga mira zbog čega se spremala nova buna u Ugarskoj. Da se ta pogibelj otkloni, pozove nadv. Matija 16. prosinca 1607. Ugre i Hrvate, neka 10. siječnja 1608. dodju na sabor u Požun. Onamo je 15. siječnja 1608. iz Beča došao nadv. Matija, a 17. siječnja dodjoše i prvaci Dolnje i Gornje Austrije. No 28. siječnja stiže u Požun pismo, kojim kralj Rudolf nalaže, da se svi odmah razidju, pa da 11. ožujka dodju na sabor, što ga je on sazvao 24. prosinca 1607. Kraljevu se nalogu nije nitko pokorio. On je dapače imao za posljedicu, da se u Požunu 1. veljače 1608. protiv kralja Rudolfa stvorila »konfederacija« (savez) izmedju Ugarske, Hrvatske i Austrije. Ovu su konfederaciju od hrv. velikaša potpisali bivši banovi Ivan Drašfcović i Tomo Erdedi, te knez Nikola Zrinski.

Sada se nadv. Matija počeo spremati, da s oružanom silom skine s prijestolja svoga brata Rudolfa. Kad je Matija 15. travnja 1608. iz Beča pošao u Moravsku, pristupe konfederaciji 19. travnja i moravski staleži pod vodstvom Karla Žerotinskoga. Sa 20.000 vojnika udje Matija iz Mo­ravske 10. svibnja u Češku, gdje je napredovao sve do Praga. Od hrv. velikaša bijahu uz Matiju u taboru kod Šaterbohola: knez Nikola Zrinski, bivši ban Ivan Drašković, Ivan Keglević i grof Krsto Erdedi, sin bivšega bana Tome Erdeda. Posredovanjem papinskog nuncija i španjolskog po­slanika dodje 11. lipnja do pregovora, ikoje su vodili kardinal Dietrichstein (u ime kralja Rudolfa) i Karlo Žerotinski. U Libenu kod Praga sklopljen je 24. lipnja ugovor, kojim kralj Rudolf nadv. Matiji odstupa Ugarsku, Hrvatsku, Austriju i Moravsku; on mu u to ime predaje krunu sv. Stje­pana, koju je čuvao kod sebe u Pragu. Rudolf ostaje kralj u češkoj, ati i tu proglašuje Matiju svojim nasljednikom. Sutradan 25. lipnja 1608. pot­piše Rudolf ovaj ugovor; podjedno pozove Ugre i Hrvate, neka sebi za kralja uzmu i okrune nadv. Matiju.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Ivan Drašković I.		Drugo banovanje Tome Erdeda