Poviest novoga vieka 5

<Knjiga četvrta

POVIEST NOVOGA VIEKA (1453.-1789.) autor: Franjo Valla

Knjiga šesta>

KNJIGA PETA.
Pretežnost Francuzke za Ljudevita XIII. (od god. 1610.—1643.)
i Ljudevita XIV. (od god. 1643.—1715.).

Ljudevit XIII. i Richelieu. — Umirenje Francuzke (od god. 1610.—1643.).

Maloljetnost Ljudevita XIII. i vladanje Marije Medici (od god. 1610.—1617.).

U isto doba, kad se dizala vlast kraljevska u Englezkoj u neobičnu visinu, jačala je ona i u Francuzkoj, postala je pače za Richelieua (od god. 1624.—1642.) neograničenom. Nije to išlo dakako sasvim lako od ruke. Prije nego je zasio taj kardinal na ministarsku stolicu, doživjela je još Francuzka buna i bojeva gradjanskih, koji su trajali četrnaest godina, i koji su gotovo zaprietili propašću svemu djelu i muci Henrika IV. Nasljedniku naime ovoga vladara, njegovu sinu Ljudevitu XIII. (od god. 1610.—1643.), bilo je tek devet godina, i trebalo je stoga, da za vrieme njegove maloljetnosti uzme upravu i vladu nad Francuzkom netko drugi u ruke. Po običaju spadalo je to pravo materi kraljevoj. Ta Blanka Kastilska držala je kormilo državno, dok joj nije dorastao sin Ljudevit IX. Sveti; isto je učinila i Katarina Medici, mati Karla IX., dok joj je sin bio malen. I Marija Medici, mati Ljudevita XIII., zaželje si to isto. Sve dotle bijaše ona bez ikakve moći i upliva, što više, Francuzka ju je u sve vrieme Henrika IV., njezina čovjeka, držala gotovo za tudjinku. To je pritjera, da svojoj vladi dade nekakovo lice zakona. Ona se obrati na vrhovno sudište parižko, ili kako ga Francuzi zovu, parlamenat. Henrik IV. umro je 14. svibnja godine 1610., a već sutradan, i to na grožnju vojvode od Epernona, predao joj parlamenat vlast u ruke. „Ovaj je mač," rekao je on, „još u koricama, nu on će odmah van iz njih izaći, ako se ovaj čas ne da vlada kraljici." Slaba srca i duha, udovica ta Henrika IV., ako zašto, to nije bila podobna nipošto za to, da nastavi i dovrši djelo, koje je veliki kralj započeo. U politici prema izvanjemu svietu bila je ona u početku neodlučna, poslala ipak nešto vojske protestantima u Njemačkoj i oni zauzeše Jülich. Nu odmah zatim odrekne se ona svih osnova svoga čovjeka prema Njemačkoj. Sto je isto tako zlo, i nutarnju politiku promieni ona sasvim. Ona odstrani čestitoga i pouzdanoga Sullyja, a svu svoju ljubav i milost podieli pustolovu florentinskomu Conciniju, koga naskoro imenuje markizom od Ancrea, napokon i maršalom francuzkim, uzprkos tomu, da nije nikada ni nad kim pobjedu održao. Bio je to čovjek, koji je sebi u nekoliko godina sakupio osam milijuna livra, prodavajući za novce časti i službe, pače i pravicu.

Kako se znade, Henrik IV. upokorio je i ponizio veliku gospodu svojom odvažnošću i nada sve svojom vještinom. On je stajao nad sve stranke, samo da im svima bude gospodar. Kad je on umro, pojave se opet one i to sa svim svojim željama i strastima. Kalvine je vriedjalo, što je Sully pao u nemilost, nu uzprkos svim načinima, kojima su oni gledali, da obrane svoju vjeru i svoja prava, oni su ipak rekli ove znamenite, domoljubne i mudre rieči: „Mi imamo za našu savjest svu slobodu, koju želimo, mi ne ćemo stoga, kako žele nekoji buntovnici, ostavljati svojih žena i kuća, — mi ne ćemo ići u boj". U istinu oni, za čas, puste glavarima aristokracije, Condéu, dvojici Vendoma, Longuevilleu, Mayenneu i spletkaru, vojvodi od Bouillona, da oni sami skoče na oružje protiv dvora i da izdadu proglase, u kojim ištu, da se ublaži nevolja naroda. Ovomu pokretu bez uzroka bio je cilj samo oslabljenje vlade. Gospodi je Concini i njegova prevelika vlast bila samo izgovor, što su se pobunili. Ta čim ih Concini kupio, odmah su mu bili prijatelji. U ugovoru u Saint-Menehouldu dade on njima i novca i časti. Princa Oondea zapane 450.000 livra, vojvodu od Mavennea 300.000 livra, da se može ženiti; Longuevillea 100.000 livra, a tako i druge. Prištednja, koju je Henrik IV. iza sebe ostavio u podrumima Bastille, dirnula se sada. Od tri milijuna digle se gospodske godišnje plaće blizu na šest milijuna, kakovo čudo, da dvor nije izplatio te godine (1614.) kamate na novce, koje je dugovao gradu Parizu.

Da dadu svojoj buni ljepše lice, i da zastru svoju lakomost, zaiskala su gospoda, da se sazovu i državni staleži. To se i dogodilo pet mjeseci iza mira u Saint-Menehouldu (27. svibnja 1614.). Osobito se odlikova tu treći stalež, koji pokaza, da poznaje potrebe naroda, a rječiti Robert Miron izjavi ih sasvim jasno. Oduševljen domoljubljem i ljubavlju k redu i svemu, što je dobro, zaželi on, da kraljevu osobu i krunu ne može dirati sveta stolica, da su one dakle i prema njoj nepovredive i neovisne, da se financije, novčano stanje državno, iznese na vidjelo, da se dokinu plaće, koje država daje svećeničkomu i plemićkomu staležu, da se porez nametne i privilegovanim staležima: svećenstvu i plemstvu, da budu svi Francuzi jednaki pred zakonom, da sloboda vlada u obrtu i trgovini; da se u odredjeno vrieme sazivlju državni staleži, i tko bi još nabrojio sve zahtjeve trećega staleža. Nu što se dogodi! Prvi se priedlog zabaci kao presmjel, a drugi zato, jer su financije živci države, a živci su sakriveni pod kožom, — a svi ostali priedlozi, jer su napadaji na svećenstvo i plemstvo. Zabadava je Robert Miron orisao kralju biedu naroda i kazao način, kako bi joj se moglo doskočiti. „Ako se Vaše Veličanstvo," rekne on, „ne pobrine, bojati se, da će očajanje otvoriti puku oči, te će on vidjeti, da vojnik nije drugo ništa, nego seljak, koji nosi oružje, i da se pudar, kad pograbi oružje, nije prometnuo iz nakovanja u bat." Žalibože obiestno i oholo plemstvo ne htjede takovih rieči ni čuti. Medju staležima planu živahne, pače žestoke prepirke, — a tu neslogu upotrebi dvor, te ne dade nikomu ništa. I čemu se bilo nadati, on ih najprije umori svojim proračunanim, polaganim odgovorima i priedlozima, a napokon zatvori (24. ožujka god. 1615.) sobu, gdje se sastaju, jer je, rekne, treba za ples, koji će dati. Istinu govoreći, i zastupnici su imali više instinkta, nego pravoga osjećanja i sviesti o svojoj ulozi. Kraj svega toga, što su ih na nedostojan način raztjerali, — nije se čuo ipak nikakav prosvjed. Eto to su posljednji državni staleži prije godine 1789.

Videći princ Condé, kako je dobro prošao u prvoj buni, — pokuša se i po drugi put pobuniti godine 1616. I doista naum mu uspije. U ugovoru u Loudonu dobije on 1,500.000 livra, a njegove pristaše svaki po nešto (god. 1616.). Što više, sav dvor stane se natiskivati oko Condéa i jedan se čas pričini, da je on pravi pravcati kralj francuzki. Concini je bio potisnut u kut, a samo ga držao na površini, da ne utone sasvim u zaborav, Richelieu, biskup od Luçona, njegov savjetnik i glavar kraljičina milostinjskoga ureda. Što je najčudnovatije, on se usudi jednoga divna navaliti na samoga Condéa, baciti ga u tamnicu, u Bastillu. Velimo što je najčudnovatije, i u istinu tako ju bilo. Njegovo drzovito djelo potjera gospođu na bunu. On im izadje doduše na mejdan sa tri vojske, nu zabadava mu bila sva muka. Sam mladi kralj priedje u tabor neprijatelja njegovih i stane, kovati osnove protiv njega, ljubimca materina, sa svojim ljubimcem, Albertom Luynesom.

Ovaj novi sretnik, već u 38. godini, bio je sin jednoga častnika, a utekao sebi ljubav i povjerenje kraljevo najviše tim, što je umio svračke priučiti na svakakove igrarije. Kralju je naime bio to najmiliji posao, a osim toga lov na jazavce, kosove i boj izmedju pjevača. Lukavi Luynes rekne kralju, da mu je već dosta godina, bilo mu naime 15 godina, i da je sramota, što ga drugi vođe, kao da je diete. On mu dakako još napuni uši, kako mu Concini radi o glavi, — a sve to učini, da sebi pribavi vlast u državi. Njegov se pakleni naum napokon i izpuni. Ljudevit XIII. pozove k sebi satnika tjelesne straže, Vitryja, i zapovjedi mu, da zatvori maršala od Ancrea, a ako se uzprotivi, da ga i ubije. Vjerni sluga požuri se odmah, da izvede višu volju, a kad je Concini povukao sablju, da mu je predade, on izpali na nj svoju pušku i sastavi ga sa crnom zemljom. Što je još jadnije, lešina nesretnika postade sada igračka biesne svjetine. Ženu njegovu Leonoru Galigaï obtuže, da je čarobnica i vještica. Zapitaju je, kakovom je čarobijom stekla toliku vlast nad kraljicom — materom. „Nikakvom drugom čarobijom," odvratila im ona, „nego samo onom, koju imade svaki veći i jači duh nad slabijim." Uzprkos toj istini osudi je sud, da se živa spali godine 1617.

„Hvala Bogu, sad sam pravi kralj," kazao je Ljudevit, kad su mu dojavili, da nema više Concinija. Nebogi čovjek se ipak prevario. Mjesto Concinija dobio on za gospodara Luynesa. Opet se prodavale časti i pravo, i to još više, nego prije. Mati se kraljica morala seliti sa dvora, — i u nj su imali pristup samo pristaše kraljeva ljubimca. Kao što se više puta dogadja, i ovaj put to sviet doživi. Uvredjena Marija Medici složi se sa gospodom, s kojom je malo prije vojevala, i pokuša srušiti Luynesa. Rat, koji je sad buknuo, ne ispane joj za rukom. Ona je bila sretna, da je kralj dao njezinim prijateljima mnoge časti i službe, a njoj upravu u Angersu i mnogo još novca. To je bilo godine 1619. Sto je dakle ona najviše željela, nije postigla. Luynes je ostao kao i prije duša dvora. Ona se stoga uroti i po drugi put protiv njega i zapodjene boj, — a i ovaj se svrši kao i prvi samo sa žalostnim popuštanjem njoj i gospodi Francuzkoj (godine 1620.). Sve je to bilo djelo Richelieua, njezina milostinjara.

Kalvini se nisu u sve ove spletke, hvala budi domoljubnim savjetima Duplessis-Mornaya i mudrosti Sullyja, ništa miešali. Nu uz ove slavne glavare podigao se takmac njihov, vojvoda Rohan, čovjek mlad, hrabar, rječit i radin. Vjeri katoličkoj, koja je bila zabranjena u Bearnu, opet je sada Ljudevit XIII. otvorio vrata, a osim toga morali su joj kalvini dati sva ona dobra, koja su joj oteli. Sve je to ozlovoljilo kalvine. Otčinski su glas Sullyja i Mornayja prezreli, a u saboru svom u Rochelleu odrede oni, da se svi listom dignu na oružje. Oni su već sanjali o tom, kako će u močvarama Aunisa osnovati novu francuzku Holandiju, kojoj će biti Rochelle, što je u Holandiji Amsterdam. Bilo je u to vrieme 806 njihovih crkvenih obćina u 16 pokrajina. Oni ponude zapovjedničtvo najprije vojvodi Bouillonu, a kad se on ustručavao, vojvodi Rohanu.

Luynes, koji se učinio sam konetablom, pane na to pod grad Montauban, nu na sreću njegovu zahvati ga tu ljuta groznica i on umre naglo godine i 621. Eekosmo na sreću njegovu, i zaista samo ga smrt izbavi sudbine Concinijeve, jer ga kralj već bio sit. Već se rugao javno njegovoj nepodobnosti za svaki osbiljniji posao, a broj njegovih protivnika narastao brzo i grozno po nj. Sami njegovi pristaše nisu za njim ništa žalili, pače su se igrali kocaka na njegovu liesu. Godinu dana kasnije protjera kralj Soubisea sa otoka Eea i osvoji Sainte-Foi. Kalvini zatim zamole mir i u ugovoru u Montpellieru potvrdi se poznata naredba od Nantesa. Kalvini dobiju dva građa za svoju sigurnost: Rochelle i Montauban, nu zabrani im se, da drže ikakove političke sastanke bez dopuštenja kraljeva (god. 1622.).

Richelieu ponizi kalvine i visoko plemstvo (od god. 1624.—1642.)

Sad i Marija Medici dodje do svoga predjašnjega ugleda i vlasti. Ona pribavi odmah svomu vještomu savjetniku, biskupu od Luçona, a od godine 1622. po njenu zagovoru i kardinalu Richelieuu, — ministarsku stolicu. Ona to učini, da mu se zahvali za mnogo njegovo dobro djelo, koje joj učinio, i da s njim ujedno vlada. Jadna i slaba žena vidje ipak naskoro, — kako se prevarila. Čim se pojavio u vieću, iztisnuo on iz njega sve drugove. Njegova volja nije poznavala zapreka isto tako, kao što njegov duh nije poznavao granica. Željan i lakom za vlašću, da izvede velike stvari, posta on naskoro neograničenim gospodarom srca i duše kraljeve. Ljudevit XIII. imao je naime dosta dara, da razumije najvišu politiku, dosta vrline, da ljubi ono, što je dobro, a premnogo je bio lien, da sve to izvede. On je pustio, da to čini Richelieu, a može se reći, da ga je on, izuzmeš li nekoje njegove časove slabosti, 18 godina branio protiv sve mržnje dvorjanika.

Naum je Richelieuov bio velik i jednostavan. On htjede u Francuzkoj poniziti velikaše i podvrgnuti sve pod zakon, učiniti, da kalvini nisu ništa drugo, nego samo vjerska družba. Izvan Francuzke zaželi on srušiti premoć kuće habsburžke. Eto za tim trima ciljevima išao je slavni taj ministar francuzki!

U početku poleti on malo prebrzo. On htjede u isti čas izvesti sve svoje osnove. On napane i Španjolce i kalvine. Valtelin je mala dolina, kroz koju se ide iz Tirola, zemlje njemačkih Habsburgovaca, u milansku vojvodinu, zemlju Habsburgovaca španjolskih. Žitelji njeni, katolici, spadali su pod protestansku republiku Graubündten. I kako je u to doba bilo, da vjera vjere nije trpjela, Valtelinci se na poticanje dvora madridskoga uzbunili protiv svoga gospodara, dvor je sagradio kod njih mnoge tvrdjave, a sve samo zato, da ih brani, kako se barem izgovarao, od razkolnika. Graubündten, ne budi lien, potuži se na to postupanje španjolsko, — i jedni i drugi izaberu papu, da pravedno stvar uredi. Nu kako da čovjek katolik sudi u to vrieme katoliku i protestantu? Papa stane otezati, a onda naumi povladiti Španjolcima, kad ali se iznenada umieša u njegovu osudu Richelieu. On pisa poslaniku francuzkomu u Rimu ove znamenite rieči: „Kralj je promienio svoga ministra, a ministar osnove, naskoro će se vidjeti u Valtelinu vojska, koja će učiniti papu, da bude manje neodlučan, a Španjolce, da budu umjereniji, da se može s njima govoriti." U istinu markiz Coeuvres stigne sa 8000 momaka i povrati (god. 1624.) Valtelin Graubündtenu. Kako se vidi, tim se prekinula sveza izmedju habsburžkih zemalja, a to je godilo srcu Richelieuovu.

U isto vrieme udao je Richelieu Henriettu, sestru kraljevu, za kralja englezkoga Karla I. On je mislio, da se tom ženitbom dokinule prijateljske sveze izmedju francuzkih kalvina i Engleza, i stoga udari žestoko na kalvine. On uništi brodovlje njihovo kod Rochellea, i već mu se pričini, da će s njima sasma obračunati po svoju, u to ga u najvećem poletu i nadama zaustavi urota, koja nije išla ni za čim manjim, nego da ga ubije, a može biti i samoga mladoga kralja sbaci sa priestolja. Brat kraljev Gaston, u to doba jedini i prvi baštinik krune, odbije na nagovor nekoliko dvorjanika, koji nisu trpjeli Richelieua i htjeli mu po što po to prkositi, ženitbu sa prebogatom Montpensierkom, a samo radi toga, jer je tu ženitbu želio Richelieu. Spomenutim dvorjanicima bilo bi milije, da se on oženi sa tudjom kojom princezkinjom i da si pribavi tako izvan Francuzke moguća saveznika. Richelieu baci u tamnicu maršala Ornana, nu sve to ne opameti urotnike, osobito grofa Challaisa. Njega ne ustraši taj neobičan postupak sa tako velikim dostojanstvenikom. Što više, njega ne privedu na pravi put niti osbiljne opomene Richelieuovo. Gledajući sve to Richelieu izmiri se sa hugenotima, kako se zvali u Francuzkoj kalvini, a sa Španjolskom sklopi ugovor u Monçonu (godine 1626.), a sve on to učini, samo da oduzme spletkarima svaku nadu u njihovu pomoć, a onda dade zatvoriti Challaisa i osuditi na smrt (g. 1626.). Nema sumnje, to je bio strahovit nauk po obiestnu gospodu. Sto više, dade on njima nabrzo i drugi nauk (god. 1627.). Dva plemića iz najodličnijih kuća: Bouteville-Montmorencyja i markiza Beuvrona pošalje on na stratište, jer su dvoboje bili uzprkos svim najoštrijim zabranama i grožnjama. „Nepravedno je", govorio je Richelieu kralju, „da se daju primjeri, kako se moraju štovati zakoni, kazneći samo malene ljude, koji su kao drvo bez ikakva hlada. Kao što se mora postupati sa velikom gospodom liepo, čineći joj dobro, tako se moraju ona i u redu i pokornosti više držati." Sve je to istina, ali je istina i još nešto. Kardinal je imao pravo, da udari krivce, nu što znademo danas, požaliti valja ipak, da je on gdjekada kao i Ljudevit XI. dao pravici sudbenoj lice osvete, a stratište učinio sredstvom za vladu, da ona ruši sve, što bi se njezinoj samovolji moglo samo protiviti.

Na taj način izvojeva Richelieu sebi slobodu, da može raditi, što hoće. I u istinu on je odmah upotrebi, da odlučno napane kalvine. On uredi vojsku, brodovlje i financije. On dokine čast i službu konetabelsku poslije smrti Lesdiguièresa, kupi od Montmorencyja njegovo pravo na vrhovno admiralstvo za milijun livra, i tako nestane dviju časti, koje su bile prevelike za novo nastalu vlast kraljevsku. On zamoli zatim sabor t. zv. notabla, da žestoko udari sve najamnike državne, koji već pet godina nisu položili svojih računa. U isto vrieme sklopi on savez sa Holandezima i oni mu dadu ladja protiv Genue, a kad tamo, on ih upotrebi protiv Rochellea.

Karlo L, kralj englezki, nije mogao dopustiti, da taj grad pane, a da on za nj ništa ne pokuša. On pošalje svoga ljubimca Buckinghama sa brodovljem. Englezi se izkrcaju na otoku Réu, nu Toiras i Schomberg suzbiju ih. Kraljevska francuzka vojska obkoli sa kopna Rochelle. Da je odieli i od mora i zaustavi pomoćne čete englezke, uzdigne Richelieu preogromni nasip u moru i ponamjesti po njem topove. Samo njegova opreznost i uztrajnost savlada zlu volju generala i velikaša. Ta oni su, gledajući 8 jakost Kochellea, govorili: „Mi smo preveć ludi, da zauzmemo tu tvrdjavu."

U istinu Rochelle se junački branio, nu brodovlje englezko, koje se pokazalo dva puta pred nasipom, ili se ne usudi, ili ga ne uzmogne probiti. Napokon pritjera glad Rochelle godine 1628. na predaju, — od 30.000 gradjana bilo ih živih još samo 5000.

Vojvoda Rohan, koji se pretežko borio u Languedocu protiv vojska mnogo jačih, morao je položili oružje. Mir u Alaisu ili „edikat, naredba od milosti", dade francuzkim kalvinima sve političke pravice i vjersku slobodu, kao i naredba od Nantesa, nu njihovim sigurnostnim gradovima poruše njihove zidove. Kalvini od toga časa nisu bili više kao do sada država u državi (g. 1629.).

Kako se vidi, Francuzka dodje do političkoga jedinstva, a uspomene na vjerske bojeve nestane. Sve je to bilo dakako djelo Richelieua. On je postao velik čovjek, a sve je to još više razbješnjivalo njegove neprijatelje i gonilo ih, da ga satru. Kraljica udovica Marija Medici bila je sasvim izvan sebe od gnjeva, kad je vidjela, da Richelieu, njezin milostinjar, koga je ona uzdigla u visinu, nije robsko orudje njezino, kako je računala, nego čovjek kao stvoren za samostalna i osbiljna državnika. Malo samo, pa bi ona izmamila silom ili milom od kralja, koji je vi to vrieme težko obolio, zapovied, da se on proždene. I samomu se Richelieu pričinjalo, da, mu je za uviek ostaviti dvor, a može biti i Francuzku. On se barem već na put spremao, u to dvojica vjernih pristaša njegovih La Valette i Saint Simon, otac slavnoga pisca, koji je sve spletke najljepše orisao, prilete k njemu i jave mu, da još nije sve izgubljeno. U istinu tako je bilo. Richelieu, vele ponosno njegovi prijatelji, vidje samo kralja, a razgovor od nekoliko sati pribavi mu opet predjašnju kraljevu milost, iz koje ga iztisnula mati kraljeva (god. 1630.). Marija Medici, kojoj se već klanjao sav dvor, opazi brzo, kako se prevarila u računu. Kao što se prije sve sgrtalo u njezino okrilje, sad je bježalo od nje. Dan, kad se to dogodilo, zove se u poviesti dan prevarenih, pa tako je i bilo, — svi su se prevarili u svojim nadama. I kao što nikada velike stvari ne dolaze bez velikih žrtava, tako je i ova urota Marije Medici našla svoje žrtve. Obadva su se Marillaca, čuvar kraljevskoga pečata i maršal francuzki, izjavila za mater kraljicu. Richelieu, da zastraši za uviek protivnike, obtuži posljednjega, da je globio narod i pomiešao svoju blagajnu sa ratnom, a izvanredni sud, koji se sastao u samoj palači Richelieuovoj, osudi ga na smrt. Njegov brat bačen je u tamnicu i tu je umro. Što se tiče Marije Medici, nju zatvore u dvorac Compiegne, nu ona za šest mjeseci izmakne iz njega i pobjegne u Belgiju, u grad Bruxelles (g. 1631.).

I Gaston ode sa dvora i potraži utočišta kod vojvode lothrinžkoga i oženi se sa sestrom njegovom. Radi Richelieua morade on zatim poći u Belgiju, a odatle mu podje za rukom, da predobije za se vojvodu Montmorencyja, glavara zemlje Languedoca. Sa nekoliko tisuća pustolova prodre on zatim u Francuzku, nu ne nadje nigdje niti prijatelja niti pomoći svomu naumu. Gradovi pred njim zatvore svoja vrata. Razočaravajući se tako sve više, što bi dalje u Francuzku ulazio, sjedini se on sa Montmorencyjem u Languedocu, a na žalost njegovu, čete njegove i Montmorencyjeve bile su premalene, da se s njima što osbiljnijega poene. Što gore: čim se ukaza kraljeva vojska, vidje i sam Montmorency, da je njihova osnova luda; nu kao čovjek slavna roda, koji se nije nikada bojao proliti krv svoju, navali on na neprijatelje i pane težko ranjen u robstvo. Svatko bi mislio, da će se sada Gaston zauzeti za svoga pristašu, a ipak on toga ne učini. Ta on je bio čovjek bez značaja, koji je mislio samo na svoju korist i radi nje se klanjao svakomu, tko bi mu više obećavao. Na taj se način uzpe posljednji potomak stare loze Montmorencyja, koji su bili suvremenici prvih Capetovića, na stratište i izgubi glavu (god. 1632.). I vojvoda lothrinžki ne izadje bez kazne. On plati troškove za ovaj ustanak; Ljudevit XIII. zauzme (god. 1633.) njegovu vojvodinu i od to doba ona ostane uz Francuzku sve do konca stoljeća.

Kako je Richelieu računao, ovi udarci zastraše svu gospodu, ne zatru ipak za uviek svake urote. Uzprkos svojoj kukavštini nadje sebi Gaston brzo drugova, nu njegova ljubimca Puylaurensa pošalju u tamnicu Bastillu i on tu umre (g. 1635.). I taj, kako se vidi, izgubi glavu radi Gastona, a Gaston se niti maknu niti pomaknu. Pa da se čovjek ne čudi ludosti ljudi u to doba! Tri godine kasnije rodi se kraljević, onaj isti, koji se zvao kao kralj Ljudevit XIV., a taj dogadjaj oduzme sasvim sve velike nade Gastonu; on se prestane od sada zvati baštinikom kraljevstva (god. 1638.). Kad je vojvodu od Épernona, toga najoholijega velikaša francuzkoga, stiglo poniženje, a vojvodu od Yaletta smrt na stratištu radi pogreške vojničke, što su ih počinili: — sve je to i još drugo najavljivalo sasvim jasno svim Francuzima, da su nadošla nova vremena, vremena vojničke pokornosti, gdje i vodje vojske moraju slušati zapoviedi kraljeve. Kraj svega toga grof od Soissonsa, iz porodice Condé, pokuša srušiti strahovitoga kardinala. On pobiedi kod Marféea, nu pane u boju godine 1641., i tako i ovaj put sreća skine kardinalu s vrata opasnoga takmaca.

Tridesetgodišnji rat (od god. 1618.—1648.).

Sjeverne i iztočne države i Njemačka u vrieme tridesetgodišnjega rata.

U šestnaestom stoljeću nije se ravnovjesje promienilo na sjeveru Evrope. Znakovi su se ipak neki javljali, da se Busija počela uzdizati, a Poljska padati. Jedna se u istinu malo po malo sabirala pod rukama knezova moskovskih i pod njihovom neograničenom vladom. Druga je poslije posljednjega Jagelovića, godine 1572., postala izborno kraljevstvo ili bolje govoreći republika aristokratska i neuredna, koja je davala tudjincu čast kraljevsku, ali takovu, da je bila samo sjena prave te časti. Godine 1573. izabrali su si Poljaci za kralja vojvodu od Anjoua, onoga istoga, koji je bio kao Henrik III. žalostni kralj fran-cuzki. Kad je on nekako umakao iz Varšave, metnuli su oni na priestolje erdeljskoga vojvodu Stjepana Bathorvja (g. 1575.), a napokon godine 1587. Sigismunda, sina švedskoga kralja Ivana III. Ovaj je Sigismund u savezu sav Austrijom navalio na Karla IX, strica svoga, koji mu je oteo Švedsku, i tako se izmedju Šveda i Poljaka izlegao boj, koji je trajao sve do god. 1629., sve dok se nije Richelieu pobrinuo, da prestane. Boju je bila Livonija i Pruska pozorištem, a i Ruska se u nj umiešala. Poljsko je plemstvo pokazalo tu svoj stari junački duh i to kroz sve vrieme. Busiju su nasuprot slabile nutarnje bune, koje su se odpočele, kad je izumrla mužka loza Rurikovića (godine 1598.), a dovršile se tek, kad su zavladali Romanovi (god. 1613.). One su dakle trajale u svem petnaest godina i bacile su Rusiju sa visine, gdje se nalazila za Ivana IV. U miru u Stolbovi (god. 1617.) odstupi ona Švedskoj Kareliju i Ingermanlandiju, to jest ona si zatvori vrata na more Baltičko. U miru u Divilini (god. 1618.) povrati ona Poljacima Smolensk i Černigov, a to je potjera opet natrag u pustu divljač, iz koje je već kušala izaći. U onaj dakle čas, gdje se tridesetgodišnji rat razbuktao u Njemačkoj, Sigismund je slavno obranio svoju krunu poljsku, nu ne i švedsku. Njezinu krunu vrgao si je na glavu već godine 1611. njegov rodjak Gustav Adolf, unuk slavnoga osnivača porodice Wasa.