Poslanica križevačkoga biskupa Nikole Kekića

Poslanica križevačkoga biskupa Nikole Kekića o 400. obljetnici Križevačke eparhije autor: Nikola Kekić

Preuzeto s poveznice

Sveto pismo, Knjiga života, uči nas da je Bog, čije je ime Presveta Trojica: Otac i Sin i Sveti Duh, u svojoj biti LJUBAV (usp. 1 Iv 4, 8). Tu ljubav pokazao na van stvorivši nevidljivi i vidljivi svijet, a vrhunac njegova stvarateljskog djela je čovjek, muž i žena, biće najsličnije trojedinome Bogu (usp. Post 1, 26, 27). Bijaše ta prva ljudska obitelj na zemlji sretna i zadovoljna živeći u slobodi i slavi djece Božje (Rim 8, 21), družeći se s Bogom kao svojim Prijateljem. Njihova je zadaća bila hvaliti i slaviti Gospoda, rađati djecu i tako napučiti zemlju i sebi je podložiti (usp. Post 1, 28). Međutim, kod prvog iskušenja, navedeni lažnim obećanjima Sotone, neprijatelja čovjeka, padoše u grijeh i tako izgubiše Božje prijateljstvo. Ali Bog je uvijek bio, jest i uvijek će biti Ljubav. Zato je skovao novi plan za palo čovječanstvo. Odlučio je, kad za to po Božjem promislu dođe vrijeme, jedinorođenoga Sina svoga poslati na zemlju kako bi se opet približio čovjeku kojega neizmjerno ljubi da ga spasi i opet uzdigne na razinu djeteta Božjega.

Mi, grješni ljudi, prihvatili smo tu ponudu Božju preko presvete Bogorodice, Djevice Marije iz Nazareta. Kad je ona glasniku Božjem Gabrielu rekla: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1, 38), svijet je odahnuo. Sin Božji utjelovio se i postao čovjekom Isusom. Oko sebe je okupio dvanaestoricu apostola koji će biti početak novih plemena i naroda, početak novog vremena. Šimunu, kojega je prozvao Petrom – Stijenom, povjerio je da vodi brigu oko njihova zajedništva. Na njemu i na ostalim apostolima sagradit će Crkvu svoju. Prije svoje muke i raspeća s njima je blagovao Pashu i na toj večeri ustanovio Euharistiju kako bi nas na otajstven način hranio svojim Tijelom i Krvlju. U dirljivim riječima oproštaja od svojih učenika molio je nebeskog Oca: Sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi (Iv 17, 11). Tu svoju molbu proširio je i na sve buduće generacije kršćana: Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno (Iv 17, 20 – 21). Znao je Isus da će se u njegovoj Crkvi kroz cijelu povijest do svršetka svijeta pojavljivati lažni proroci i vuci grabežljivi (usp. Mt 7, 15) koji će nastojati Crkvu razjediniti i uništiti. I onda je pošao kroz svoju muku dati zadovoljštvinu Bogu Ocu da sve nas grješnike otkupi. Uskrsnuo je i time trasirao put prema nebesima svakome od nas. Prije svoga uzašašća na nebesa apostolima reče: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju! (Mk 16, 15). Učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! (Mt 28, 19 – 20). Poslat će im Duha Svetoga koji će ih dalje voditi u širenju Kraljevstva Božjega.

Povijesni tijek i razvoj Crkve potvrdio je Isusove riječi kako će zbog grijeha, krivih nauka, političkih uplitanja u Crkvu i često puta iz čisto zemaljskih interesa pojedinih pastira u Crkvi nastajati razdori i podjele. Stoga su biskupi na prvom i drugom zajedničkom saboru u 4. stoljeću ponovili: samo je jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva (Nicejsko-carigradsko vjerovanje) u svojim obrednim različitostima. Znak zajedništva i jedinstva svih mjesnih Crkava je rimski biskup kao nasljednik svetog apostola Petra. Najveći lom unutar Crkve dogodio se u 11. stoljeću, kad su Carigradska i Rimska Crkva prekinule to zajedništvo i svaka dalje krenula svojim putem sve do danas. Međutim, uvijek je bilo u jednoj i u drugoj Crkvi ljudi vođeni Duhom Svetim koji se nisu mirili s grijesima svojih predaka nastojeći naći načine ponovne uspostave zajedništva.

Mi pripadnici današnje Križevačke eparhije prisjećamo se velikih ljudi koji su prije punih 400 godina na ovim našim prostorima u teškim društvenim vremenima uspjeli ostvariti Isusovu želju Da budu jedno (Iv 17, 11). Daleke 1611. godine čovjek velike vjere i pouzdanja u Božju Providnost biskup Simeon Vratanja, u potpunosti predan ovim Isusovim riječima, dobivši u manastiru Marči privolu svoga klera i narodnih starješina, pošao je u Rim s tadašnjim rimskim biskupom papom Pavlom V. obnoviti crkveno zajedništvo. Međutim, kasnije se našlo ljudi koji su, vođeni više raznim zemaljskim i političkim interesima negoli crkvenim, radili na rušenju uspostavljenog crkvenog zajedništva. Tom rušilačkom djelovanju suprotstavili su se žumberački Uskoci na čelu sa svojim hrabrim i nepokolebljivim marčanskim biskupima.

Danas, nakon punih 400 godina, s velikom zahvalnošću možemo kazati kako je to Bogu milo djelo bilo blagoslovljeno za cijelu Kristovu Crkvu u Hrvatskoj, za njeni narod i državu. Mi, njihovi nasljednici i budni čuvari katoličkoga zajedništva, danas Bogu uzdižemo svoje zahvalne molitve za marčanske i križevačke biskupe – te hrabre pastire naše, za stotine svećenika koji su ljubili Kristovu Crkvu, neki sve do mučeništva, za redovnike muške i ženske grane te za tolike nepokolebljive vjernike. Bez istinske i duboke vjere u Boga živoga i povjerenja u pastire naše Grkokatoličke Crkve pod vodstvom rimskih biskupa Crkva na ovim našim prostorima ne bi danas disala na oba plućna krila (bl. papa Ivan Pavao II.). Odlučujuću ulogu u stabilnosti crkvenoga zajedništva odigralo je i Grkokatoličko sjemenište, kao duhovno-odgojna ustanova Marčanske, a kasnije Križevačke eparhije. Brojne crkve i kapele u našoj Eparhiji vjekovima su bile, jesu i, ako Bog dopusti u budućnosti, bit će mjesta uznošenja molitava Trojedinome Bogu naših vjernika koji su kroz tolika stoljeća živjeli i svjedočili svoju vjersku, crkvenu i biskupijsku pripadnost.

Slaveći prvih 400 godina naše Grkokatoličke Crkve usuđujemo se nadati i vjerovati da će daljnji put naše crkvene zajednice, iako težak i mukotrpan, biti blagoslovljen. A to će sigurni smo biti ako bude istinske vjere, nade koja ne posramljuje i žarke ljubavi za Boga i za svakog čovjeka. Od svih nas pripadnika Križevačke eparhije očekuje se da budemo hrabri svjedoci Boga, ali i jedinstva Crkve u različitosti. Moramo postati svjesni nepobitne činjenice da je naša zajednica, iako brojčano mala, veliki znak cijeloj Crkvi: bila ona okupljena u zajedništvu s Rimskim biskupom, bila u istinskom traženju puta do punog zajedništa i svih ostalih kršćana. Ta velika zadaća koju nam je povjerio Gospod obavezuje ovaj naraštaj, ali i buduće naraštajei, da mi grkokatolici svoju crkvenu pripadnost svjedočimo ponosno i časno.

U ovim mjesecima slavlja upiremo svoj pogled prema Bogu Ocu i Sinu i Svetomu Duhu po zagovoru naše Marčanske i Žumberačke Bogorodice, nebeskoga zaštitnika Marčanske eparhije sv. Mihaela Arkanđela i nebeskih zaštitnika Križevačke eparhije: Bazilija Velikoga, Grgura Bogoslova i Ivana Zlatoustoga.

Naše je geslo bilo, jest i bit će
Zajedno u Kristu!

U Zagrebu, 12. studenoga 2011.,
na blagdan svetoga biskupa Jozafata,
mučenika za jedinstvo kršćana

Nikola Kekić

biskup križevački