Pojila/III.

← II.

Pojila —  III. autor: Dinko Šimunović

IV. →

III.

Začudismo se, što je noć postala svjetlija kao da se povraća dan, ali to se na istoku od mjeseca zasrebrenilo. Kako je postalo tiše, i rijeka glasnije zašumila. I sve oživi.

Mislili smo različito o Beni i već započesmo prepirku kadli začusmo daleko, dolje kod prijelaza, jedva razumljivu pjesmu. Nadali smo se Talijanima iz manastira i čekasmo ih na večeru te stadosmo prisluškivati.

Dolazili sve bliže, pa sada začusmo jasno i riječi neke lijepe ljubavne pjesme. Trgosmo se od radosti jer je to pjevala Nina, slikarova kćerka, u koju smo obojica bili ponešto zaljubljeni.

A kako je čudno treptala njezina talijanska melodija, one svijetle noći, uz Cetinu i na domaku bosanskih šumovitih planina kojima su još ječali hici iz kubura i pjesma o Rašici harambaši!

Nina je sve radila kao dijete, i baš smo zato slobodnije s njom drugovali kao i ona s nama, i prijekora ne čusmo ni onda kad bismo ga zaslužili. Ne toliko da se koješta uzimalo kao djetinjarija zbog godina njezinih jer joj je šesnaesta prošla, već radi toga što je, iako ne po stasu a ono po svemu drugomu, bila kao da joj je istom dvanaesta.

Čim nas poznade, zatrčala se k nama: pružila jednu ruku meni a drugu Petru, pa stala brzo izgovarati naše riječi što ih je naučila od posljednjeg sastanka.

A tako je bilo svaki put.

— Maška, srečja, semlja, lijubav, neću, usta, ne mogu doći! — govorila ona radosno, znajući, koliko nas to veseli, a ja sam je gledao zaljubljeno, jedva se ustežući, da je ne zagrlim.

Bila visoka, vitka i lagana kao leptir, tamnoputna i žarkih očiju. Vrat, ruke i pas tanki, tanki, no ipak sve zaobljeno, živo a duge trepavice, nasmiješena usta i tamne pramove vidio sam i u sumraku. Bit će stoga, što mi je ovo na njoj bilo najdraže.

Znali smo da će ostati u manastiru samo do jeseni, pa su nam se, baš zato, ovi sastanci činili još ljepši.

Muškarci, Talijani, znali su hrvatski prilično jer su više godina bili zaposleni po Dalmaciji, no ženske jedva koju riječ. A Nina, kao najmlađa, istom počela učiti, pa je govorila kojekako, i to više radi zabave nego što joj trebalo. Tada mi se činjaše da ona samo zbog mene uči naš jezik, i ono što nauči radosno kazuje, pa sam joj bio zahvalan od svega srca.

Majstora bilo u svemu četvorica, a ženskih troje i zamalo se okupismo u jednu družinu. Muškarci, lijepi crnomanjasti ljudi, još dosta mladi osim najstarijega, slikara, već sijeda no krepka čovjeka, s pramenom smeđe brade ispod donje usnice. Najviše sam se čudio što su uvijek bili neobično radosni i zadovoljni svačim, a onda što su se oblačili kao prava gospoda. Viđao sam ih i kod rada u zakrpljenoj odori, zamazane bojama i vapnom, ali na šetnji ne bih više rekao da su to oni isti ljudi.

Stadosmo malo kao neodlučni šta da najprije učinimo, no uto mjesec ispuni svojom tananom svjetlošću meku dolinu. Postade tako sjajno da smo jedno drugom razabrali i najsitnije crte lica, i stadosmo se gledati sa smiješkom i ljubavlju kao da nas je ona blaga svjetlost povezala nevidljivim nitima. I samo oštro, mrko lice Petra Bakote postalo je dobrodušno i umiljato.

Nina je te večeri obukla modru, laganu haljinicu s mornarskom jakom i na mjesečini kovna sjaja. Prema takvom ruhu, pa crnim obrvama i uvojcima njezino lice činilo se bijelo i svježe kao mramor. Tome se začudih jer ona bijaše uistinu tamne puti.

— Jesi li to ti? — zapitam je zadivljen, ali me nije razumjela. A to mi je i bilo drago jer sam se prestrašio ovoga intimnog usklika koji mi se i nehote izvio iz razdragane duše.

Ljepotica je bila i tetka njezina, materina sestra Ada. Bila već dozrela djevojka, i meni se činila spravna na ljubav: puna snage i vatre što omamljuje, i ja sam se, donekle, bojao nje. Žarki joj i oštri pogledi, visoka zaobljena prsa te svijest o vlastitoj snazi i ljepoti učiniše da sam je poštovao na osobit način. Ali kadikad, sred najživljeg razgovora, žarki bi joj se pogled nekako ugasio, ruke klonule, a usta otvarala i udisala uzduh tako čudno da bi me spopadao neki nemir: nije mi u duši bilo onako vedro i lako kao uz Ninu. Bit će radi toga da je debela i flegmatična gospođa Ana koja je malo marila za naše ludorije, više i pazila na sestru negoli na kćer.

Kao što se prije mjesec naglo uspinjao, tako je sada čini se stao i poplavio mirnom svjetlošću tamnozeleno polje, pa su jedino površina rijeke i lišće nedalekog jablanja, nemirno titrajući, svjetlucali u tišini.

Predložim da se prošetamo livadama uz rijeku, ali se Nina objesi o ruku Petrovu i, koračivši prema krčmi, progovori zvučnim glasom i sa velikom pažnjom da izgovori što čistije:

— Ne mogu doći!

Prva se nasmije ona sama, a onda svi za njom, i meni se učinilo kao da je ono izgovorila ta meka i svijetla ljetna večer.

I kao nehotice pokorismo se njezinoj želji te pobrzasmo u tu poljsku krčmicu gdje smo već postali kao domaći.

Bilo je za onako malen prostor dosta čeljadi unutra, ali je nas u kutu do vrata čekao poseban stolić, prostrt, i na njemu već postavljeno jelo. Sve obični posjetioci, pa se ne zbuniše nimalo već nastaviše svoj prijašnji posao: piće i razgovor. Jedino Solan priđe k nama i poče govoriti o Beni kao o nečemu što je njegova zasluga da smo poznali.

— Sad je u svojoj kućici posve sam — reče — a žena mu sa kćeri, još proljetos, otišla pod Vještića goru na manastirsku kmetiju odakle je i pošla za nj. Pa znate što! Za malom rastužio se više nego za ženom, kao da je njegovo vlastito dijete. Ah, Bena, prava bena!

A pri obližnjem stolu oko Guslara prasnuše u smijeh nečemu što je pripovijedao visok, mršav seljak iz Podosoja.

Talijani su mučke jeli i nekako s poštovanjem gledali okolo i slušali što se govori. Samo Nina i Ada nisu pazile na seljačke razgovore, već su nastojale da udesimo kako je bilo maloprije na mjesečini.

I ja i Petar htjeli smo to isto, ali su seljaci tako vikali i smijali se da moradosmo i na silu umuknuti pa slušati što govore.

A visoki mršavi seljak pripovijedao je o novome župniku njihovu, fra Serafinu, o kome se govorilo kao o čudovištu.

— A sada je sasvim poludio — vikao dugonja kao da se srdi — pa su ga već fra Luka i fra Mijo pošli tužiti provincijalu i biskupu, da ga sa župe otjera.

— Aha, a što to sad čini, de kaži! — zapita neko među pažljivim slušaocima.

— Sad ćete čuti! Najprije govorio misu svakome badava i novaca ne primao ni od koga, no kad mu biskup zaprijetio, počeo uzimati po fiorin kao i drugi. Ali otada svako jutro, izlazeći iz crkve, odmah traži očima kakva siromaška da mu taj fiorin dade. A prosjaka sada pred crkvom sva sila, pa kad se počnu svađati oko njega, razmijeni u koga i dijeli, a svijet se ruga. No on samo gleda tužno i blagosiva kao biskup. A u kući podbogom ništa nema: sve je razdavao, a njemu, ako što ko donese, dobro donese, i sve zahvaljuje i nećka se primiti kao da to nije njegova redovina.

— A čim onda živi taj luđak? — zamumlja Petar kraj mene, jer je dovršio jesti te slušao što se pripovijeda.

— Eh, lako njemu, gospodine, za življenje. Kakav je to život! Mantija ona ista na njemu u kojoj i došao, a ni onda nije nova bila. A evo kako se on hrani. Još zimus kupio vreću pirinča, dvije vreće krompira i kotlenicu ulja; u nekakvoj bakrici svari šaku pirinča i nekoliko škrilja, ulije žlicu ulja, pa mu to za vas dan. Vina i mesa ja mislim da nije okusio ni na Božić!

— Pa je li star? — zapita opet neko kod stola.

— Kako star! Neće mu biti još ni trideset godina, ali mršav, blijed i uvijek tužan. A ljudi moji, kakva smo mi paroka prije imali, fra Jozu! Sad je na Baravicama, ali ga nećemo nikad zaboraviti. Kakve je gospode dolazilo u njega; sastanu se kadgod i po deset kočija pred kućom! Pod brijestima peku se praščići, janjci ili tuke, kakav je zeman od čega, a u kući pjevanje, cika, smijeh... ta ko bi vam pripovjedio sve! Držao dva konja za karocu i jednog za jahanje, pravog hata uzjaše na svog hata, propinje ga na zadnje noge i zapjeva kroz selo da je milota slušati. Naše mu cure voljele nego ikakvu momku! A ova naša kukavica, gdje ga zvali da zvali, uvijek samo pješice, i... bi li mi vjerovali?... na nogama ima samo nekakve potplate, bez bječava, a mogao bi srebrne čizme nositi: tako je u nas redovina jaka. A naš je fra Jozo, soko sivi, imao uistinu mamuze od srebra, a sad, kažu da ih je u Baravicama još i pozlatio.

Svi začas ušutješe kao zamišljeni, a onda se iz ugla oču zabrinut glas mlada ribara:

— Bit će da je taj vaš parok velik grešnik kad taku pokoru čini i sáma pirinča na ulju jede!

Na ovu nenadanu opasku diže se Ivan poljar i lupnu časom o stô kao da će nazdraviti:

— Vraga vam on sáma pirinča jede — viknu — nego bit će on kao naš Jajerac!

— A, koji je to vaš Jajerac? — oču se iz kuta debeo, hrapav glas tuponosa seljaka s kratkom lulicom u ruci.

— Što, ili ne znate? To je Ilija Špoljo, lugar u našem selu. Još dok je neoženjen bio, razbili mu na derneku Viničani glavu: pravo mu je stukli bovanicama kao zmiji. Došao i ljekar pa da ga odmah u bolnicu nose, ali njegovi ne dadu jer da će ga otrovati tamo. Odnesoše ga kući i dozvaše babu Bunu da ga liječi. Pogledala ona njemu glavu i rekla: »Jest mu teško, ali se ne bojte zla. Samo ništa ne smije okusiti za petnaest dana osim po malo vina s vodom. A glavu mu liječite ovako: svarite svaki dan najmanje dvadeset i pet jaja utvrdo, zgnječite ih dobro, ulijte dosta ulja i obložite mu tom kašom glavu.« Činili oni kako je Buna rekla, a do dvije nedjelje prolazio tuda liječnik i zaželio vidjeti Iliju.« Kako ga liječite?« upita on. »A, gospodine, ne dajemo mu ništa jesti, ima već petnaest dana«, kažu oni. »Pa još je živ?« »Živ, gleda, gospodine, ništa mu nije.« Kad liječnik k njemu, a on se zarumenio, bolji nego ikad. Čudi se liječnik i sve jedno po jedno pita: »Pa što! Za petnaest dana nije ništa okusio ovaj čovjek?« »Ništa gospodine, samo je vina pio.« A znate što je bilo? Čim bi Špoljo ostao sam, a on odmah sebi šakom za glavu, pa skidaj pomalo onaj oblog, od jaja i s njime u usta!

— Pa onda? — upitaše u zboru.

— Pa onda? Pa onda ništa! Prozvali ga Jajerac. A ja mislim da je taki i njihov fra Serafin.

Meni se ovaj događaj učinio jako zanimljiv pa sam se zablenuo slušajući, no ostali se i ne osmjehnuše, kao da je to sve obična stvar koju nije trebalo pripovijedati.

Pogledam oko sebe i u čudu opazim da za stolom nema Petra, Ade i Nine, niti sam vidio kad su otišli; a ostali su još sjedili ondje i potiho se razgovarali.

Dignem se i, ne javljajući se nikom, iziđem. Pogledam brzo svuda, ali bjegunaca nije bilo.

U polju se činilo još vidnije nego prije, a kukurijekanje pijevaca, sad jasno, sustižući se, dopiralo iz dalekih sela.

Cetina šumila življe kao da se raduje tim glasovima i toj svjetlosti, a hladan dah s istoka pirio livadama i stao gibati večerom umrtvljeno lišće.

Sve je bilo svježe i mokro od noćne rose.

Poslušam časkom novi šum gledajući svijetle livade i tamne sjene po njima, kadli mi povjetarac, dolje od stogova, s mirisom novog sijena donese čudne zvuke kao od tihog, prigušenog plača.

Srce mi stade udarati življe, i ja se, od sjene do sjene, ispod jablanja, trepetljika i vrba, stanem oprezno primicati stogovima odakle je dopirao nejasan zvuk.

Tu, napola sakrivena tankim prućem strmogleda, stajala Nina pa, držeći bijelu maramicu na ustima, jecala i tresla se od plača. Uprepastim se od čuda i pristupim joj hvatajući je lagano za onu ruku što joj je nepomično visila niz vitki, tanki struk.

Ona podiže maramicu s lica i pogleda me ustrašeno i divlje. A kad me poznade, istrgnu prihvaćenu ruku i, naslanjajući se na glatko deblo, procvili.

— Ma šta se dogodilo? Recite mi, Nina! — uskliknem tužno jer me uistinu zabrinula.

Ne dobivši odgovora, stanem se obazirati da bih ugledao što i razjasnio onaj gorki, zagonetni plač. U početku nisam vidio ništa, ali napokon, daleko u sjeni stogova, opazih dvije tamne prilike, jednu uz drugu.

Zagledam se tamo, kadli Petar i Ada drže se za ruke, i svaki čas vidjelo se kako im se ruke dižu i kako ih brzo savijaju jedno drugom oko vrata, a bit će da su tada izmjenjivali i žarke, nečujne poljupce.

Nisam nikad ni poslutio da je među njima takva ljubav, pa ni sada ne znam što sam tada pomislio. Ali sam razumio tužno jecanje Nine od koga mi je trnula duša i potekle jadovne suze razočaranja.

Ja ju tješiti nisam imao čim, niti sam joj tada želio utjehe, već sam se osjetio posve osamljen i suvišan na onome mjestu. Pa šuljajući se malo kasnije, okolišajući i pognute glave preko mirnoga polja k daščari, mislio sam tužno u sebi:

— Kako je sretan, kako je divno sretan! Jedna ga poljupcima obasiplje, a druga gorko plače za njegovom ljubavi. A kada i kako se to zbilo? Da, ja bih za ovu njegovu sreću pregorio cio svijet! A kada se obazreh da pogledam Pojila i polje, ugledam u daljini Talijane kako se žure uz Cetinu k manastiru.

Učini mi se da ih prati Bakota u grupi, a nešto iza njih da ide vitki lik Nine i kao da zaostaje hotimice. Pratio sam ih očima dok ne počeše nestajati u gustom vrbiku kod prijevoza.

Mora da se već stala javljati rana zora ljetna jer je žućkasta mjesečeva svjetlost na zapadu bila poblijedjela. Istok također zabijelio, a kukurijekanje učestalo i postalo jasnije.

Udišući požudno u nemirna prsa svježi i mirisni uzduh, gledao sam mladu svjetlost i zvjezdice na nebu koje su sjetno žmirkale kao da žale za kratkom, raskošnom noći što nestaje u bijeloj svjetlosti zore.

Sljedeća stranica→